Kod crkve Muke Isusove u Donjem Maclju (župa Đurmanec) u nedjelju 1. lipnja misu zadužnicu u spomen na žrtve Križnog puta 1945. godine predvodio je predsjednik Komisije Hrvatske biskupske konferencije "Iustitia et pax" zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić. U koncelebraciji je bilo tridesetak svećenika, a na misnom slavlju je sudjelovalo više od 3.000 vjernika. Na početku mise, sve je pozdravio domaću župnik župe sv. Jurja iz Đurmanca fra Drago Brglez. U propovijedi biskup Košić je okupljene vjernike, poštovatelje istine o žrtvama Drugog svjetskog rata podsjetio kako Riječ Božja preko misnih čitanja utvrđuje na putu istine. Treba izabrati blagoslov, a ne prokletstvo, treba stati na stranu Božju, a to znači na stranu istine i pravde, ljubavi i mira. To je naime izbor vlastite sreće, i tako se gradi sreća i za čitav narod, pa i svijet, rekao je biskup Košić.

Mi kršćani pozvani smo uvijek na mudrost i izgradnju vlastitog života, života naše zajednice, ali i cjelokupnoga društva na čvrstom temelju, a to je istina, i to Božja istina. Kad čovjek danas, na prvu nedjelju mjeseca lipnja razmišlja o tome tko je ovdje gradio mudro a tko ludo, tko je izabrao blagoslov a tko prokletstvo, tada mi se čini posve jasnim reći: stradali, njih oko 12.000 u 130 jama samo ovdje u Maceljskoj šumi, usprkos patnji i surovoj smrti upravo svojim stradanjem bili su na strani mudrih graditelja i oni koji su nositelji blagoslova, a njihovi ubojice ostat će u povijesti zapisani kao ludi ljudi, nositelji prokletstva. Još uvijek bole rane nerasvijetljenih masovnih smaknuća ljudi koji su u tihoj koloni, jer nisu smjeli ni govoriti, prolazili ovom dolinom vraćajući se s Bleiburga te kobne 1945. godine.

S druge strane povici, psovke, prijetnje, udarci a onda i smaknuća remetila su mir ovog lijepog zagorskog kraja, prirode koja je od Boga stvorena da odmara dušu prolaznicima, da prima poglede zahvalnosti i budi u duši čežnju za Božjom ljepotom. Sve to nisu mogli vidjeti oni koji su tada, krajem svibnja i početkom lipnja prije 63 godine prolazili ovim krajem. Oni su se pitali hoće li vidjeti svoje najmilije, hoće li preživjeti dramu mučnog i mučeničkog hoda iz Austrije, preko Slovenije – došavši u svoju domovinu Hrvatsku. Hrvatska ih međutim nije primila kao majka jer u njoj, uz svu deklariranost novih vlasti, nije vladao narod nego uzurpatori vlasti, revolucionari koji su se morali "iživjeti", i to, upravo nad hrvatskim narodom. Da, baš su Hrvati najgore prošli u vlastitoj domovini.

Tu su, odmah na pragu, na ulazu u svoju zemlju, mnogi jednostavno ubijeni, bez suđenja, bez dokazane krivnje – premda i danas ima samozvanih sudaca koji ih bezobzirno proglašavaju krivima – oni su jednostavno bili žrtve pobjede velikosrpske kamarile pod krinkom antifašizma, podsjetio je biskup Košić, te nastavio da dok je drugim narodima Europe pobjedom nad nacizmom i fašizmom svanula sloboda, hrvatskom je narodu došlo novo, još strašnije ropstvo. Stoga onaj tko to ne vidi, da je Bleiburg i križni putovi nakon toga - a Macelj je najveće groblje pobijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata – najveća tragedija Hrvata u povijesti i tko to izbjegava priznati i pokloniti se žrtvama svoga naroda, taj je lud graditelj, zajedno s egzekutorima ubojica vlastitog naroda kad je već pobijen i stradao od zatornika tuđinaca, taj je zapravo izdajica vlastitog roda i naroda. Međutim, dok je nad onima koji trpe Božji blagoslov, nad onima koji ubijaju je prokletstvo.

Teško je zamisliti istinoljubivog Hrvata koji se ne želi pokloniti žrtvama svoga naroda, dok se istodobno klanja žrtvama drugih naroda, istaknuo je propovjednik. Istina je teška, često nas suočava s novim velikim trpljenjima, ali ona je jedino pravi temelj na kojem se može graditi budućnost. Kad čovjek gradi na laži, kad ne želi ni istražiti ni čuti istinu, tada riskira da kao onaj ludi graditelj doživi da mu se sve sruši. Jednom reče pjesnik: "I najgorča istina bolja je od najslađe laži!", rekao je biskup Košić, te upozorio kako je naša dužnost kao naroda i kao vjernika koji vjerujemo Gospodinu Isusu Kristu, prvom i najvećem mučeniku, da se istina ne nalazi u nepravdi, da istina nije u mržnji, nego da je istina u pravednosti i ljubavi. Njegova je žrtva tomu najbolji dokaz i primjer za sve nas. Poći njegovim putem često znači poći vlastitim križnim putem. Taj je put težak, neizvjestan, bolan. Ali on jedino vodi do Uskrsa.

Molimo stoga ovdje za naše mile i drage, koje još uvijek ne mogu toliki njihovi potomci dostojno oplakati, jer ne znaju ni gdje su stradali, ni gdje im je grob, da ih Gospodin primi u svoj mir, da im udijeli vječni pokoj. Oni su postali blagoslov za čitav naš narod – poput mučenika bl. Alojzija Stepinca. Vjerujemo da ni jedna žrtva nije bila uzaludna, rekao je Košić te pozvao na molitvu i za izvršitelje pokolja, za one koji nisu bili braća onima koji su patili, koji nisu bili ni Šimuni Cirenci ni Veronike nego Ponciji Pilati i Herodi. Molimo da i njih takne milost Božja, da se suoče s istinom i da budu mudri, te i oni prime blagoslov. Jer teško je živjeti s prokletstvom, teško je s praznom dušom čekati susret s Gospodinom. Molimo da ih oganj Duha Svetoga zapali ljubavlju te se pokaju i izvrše svoju dužnost, da otkriju istinu, rekao je biskup Košić, te izrazio čuđenje da se u našoj slobodnoj zemlji malo učinilo upravo u osvjetljavanju ove, zaista najveće tragedije našega naroda.

Odgovorni ne mogu biti neodgovorni. Dužnost je svih u institucijama vlasti da učine sve da se istina otkrije, a onima koji oplakuju svoje mrtve zadovoljština. Dužnost je vlasti dakako da se poštuju sve žrtve. Bez cjelovite istine neće se moći dogoditi žalovanje i konačno završiti tako bolno iskustvo Drugog svjetskog rata, a na žalost naš je narod morao proći i Domovinski rat, pa to izgleda da su samo rane na rane, a tko ih može izliječiti osim dragog Boga, podsjetio je Košić, te završio propovijed pozivom na molitvu Bogu i njegovom Sinu Isusu Kristu, da snagom Duha ljubavi smiri naša nemirna srca, da se ne umore tražitelji istine, da se dadne dužni pijetet onima koji su tolikom mržnjom pobijeni i da se njihova uspomena čuva da se ne bi nikada više dijelio naš narod i da nikad više ne bismo ustajali jedni na druge, nego u miru gradili budućnost u miru.

Misi je prethodio križni put kojeg je predvodio rektor svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici vlč. Zlatko Koren. Razmatranja za pojedine postaje križnog puta napisao je fra Bonaventura Duda, a knjižicu pod naslovom "Križni put Gospodina našega Isusa Krista na spomen maceljskih žrtava i žrtava hrvatskog križnog puta" u svibnju ove godine objavili su župa sv. Jurja iz Đurmanca i Udruga Macelj 1945. Postaje križnog puta postavljene su oko i iza crkve Muke Isusove, a oslikao ih je akademski slikar Branimir Čilić. Vjernici se od 1991. godine na prvu nedjelju u lipnju okupljaju na ovom svetom mjestu, u maceljskoj šumi, te odaju počast svima, a osobito nevinim žrtvama vojnicima i civilima, među kojima je bilo i žene i djece koji su u svibnju i lipnju 1945. mučeni i pobijeni u ovoj pitomoj dolini na povratku iz Bleiburga, ali i u mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Na ovom prostoru, su 1992. godine otvorene te 23 masovne grobnice s ukupno 1163 žrtve, čiji su zemni ostaci 22. listopada 2005. pokopani u spomen kosturnicu kod crkve Muke Isusove.

Među njima se nalazi i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov koji su ovdje dovedeni vezani žicom iz franjevačkog samostana i župnog ureda u Krapini. Njihova su imena upisana u kronici krapinskoga franjevačkog samostana. Postoji još više od stotinu masovnih grobnica, koje su već 63 godine prekrivene zlom šutnjom i nemarom i čekaju svoj živi spomen. Stoga pohodeći ovo mjesto hodočasnici žele izreći zahvalu, te preporučiti maceljske mučenike i sve druge mučenike naših križnih putova Božjem milosrđu.

www.ika.hr
slike: Damir Borovčak

{mxc}