Josip Botteri Dini: Ne pristajem na skrštene ruke, nemoćne i bezvoljne, jer su me pokušali uvjeriti u besmisao umjetnosti u suvremenom svijetu

Josip Botteri Dini, akademski slikar (Zagreb, 1943.), član HKV-a, sinonim je za hrvatsku sakralnu umjetnost od druge polovice 20. stoljeća do danas. Mnogi hrvatski umjetnici posvetili su dio svojega opusa sakralnim temama, neki kao izlet u taj prostor duhovnosti, neki kao priliku za narudžbu, a neki su ostavili iza sebe dojmljiva djela bez kojih bi hrvatska umjetnost bila mnogo siromašnija: Dulčić, Šulentić, Šohaj ili Jordan. Ali majstor bez premca, koji je gotovo cijeli svoj likovni životni put gradio na kršćanskim temeljima, čak i kada tematski nije bio vezan uz sakralno, čudesnom čistom zanesenošću, strašću i kvalitetom, ostaje Josip Botteri Dini. Tematska prostornost njegova golema opusa, dakako, mnogo je šira, ali sakralna djela na vrhu su sveukupnoga veličanstvenoga prinosa biblijskim, osobito novozavjetnim prizorima u rangu sa svjetskim majstorima u nizu dugih stoljeća. Poznavatelj Biblije, hrvatske povjesnice, tradicije religijskoga segmenta hrvatskoga puka, duhovnoga poniranja u slojevitost i transcendentnost tekstovlja te otkrivanja ontološkoga sloga u tom beskraju religijskih naslaga, razvijao je majstor Botteri u vlastitosti likovnoga izraza koji se uspinjao i modelirao, čuvajući specifični duktus, i jasno prepoznatljiv rukopis kroz sve mijene. Nikada ne zaboravljajući partikule hrvatskih povijesnih uspomena, koje nalaze mjesta i na marginama drugih tema, ugradio je u vlastitu izvedbu umjetničkoga djela integrirano biće hrvatskoga naroda.

Prije našega razgovora pročitat ćemo citat iz godine 2008. Josipa Botterija Dinija, ondašnjega predsjednika Ogranka Matice hrvatske Split („Šesnaesti dani Ogranka Matice hrvatske Split“, 11. studenoga – 9. prosinca 2008.):

„Stoga pozivamo hrvatske ljude neka sudbinu svoga naroda drže u rukama s pouzdanjem u Gospodina i svojim sudjelovanjem u svim segmentima javnog života i svojim radom na svim poljima doprinose iz dana u dan svojem osobnom boljitku i napretku cijele hrvatske društvene zajednice. Prošlo je vrijeme odgađanja, neodlučnosti i čekanja boljih vremena. Ovo je sada jedino vrijeme u kojemu možemo svi biti bolji i dati od sebe najviše i najbolje, za dobro svoje domovine Hrvatske.“

Na koricama knjižice koja sadrži program tih svečanih dana MH-a slika je Josipa Botterija Dinija – dio svitka „Mediteraneum, 1987.“ U strasnom komplementarnom sudaru žuto-modrih i zeleno-crvenih nijansi, slika ima dva odvojena dijela: s lijeve strane u spokoju svoga plavila sjedi na prijestolju hrvatski kralj iz splitske starohrvatske krstionice držeći križ u ruci. Kralj je optočen mirnim glatkim namazom zlatne i rumene boje. S desne strane slike nailaze u kobnom obliku isprepletene i specijalne kromatske težine grozničave nakaze koje prijete infernalnim čeljustima i nadiru s istoka. To je samo zlo, izobličeno i grabežljivo, bezoblično u vrveži crnih linija koje vijugama eksponiraju kaos. I to je vječna tema sakralnoga opusa velikana hrvatskoga slikarstva majstora Josipa Botterija Dinija: borba dobra i zla. Ujedno se Botterijev artizam ovdje uprizorio donoseći temu sakralnoga naboja i u nju utkanu povjesnicu Hrvata.

Dio svitka Mediteraneum, komb. tehnika / platno, 1987.

U obitelji Botteri naraštaji su povezani s umjetnošću. Josipov djed bio je prvi splitski fotograf, a stric Josip Botteri slikar koji je Josipa od najranije mladosti fascinirao gospodskom boemštinom i predanošću umjetnosti. Slikao je samo noću i time izazivao čuđenje u društvu. Zbog istog imena i prezimena Josip Botteri je na svojoj prvoj samostalnoj izložbi 1970. imenu dodao nadimak Dini. To je skraćenica prezimena njegove majke Katarine Orlandini.

I evo nas na početku svega – majka Katarina, otac Ante Botteri i djeca: Ivica, Stjepo, Josip, Vinko, Marija, Jure, Pero i Deziderije. Uvijek djetinjstvo biva prva i posljednja postaja u duhovnom smislu ljudskoga života. Majstore Botteri, Vaše djetinjstvo? Korijeni duhovne baštine?

Svatko ima svoje djetinjstvo i ponosi se njime u većini slučajeva. Rani dani naše mladosti ostaju upisani u sjećanju kao najugodnija stvarnost, izmiješana sa snovima i neodvojiva od snova.

Moram istaknuti snove kao posebno duševno i duhovno blago svakoga čovjeka. Stvaralaštvo, koje je čovjeku moguće, na bilo kojem polju djelovanja, dar je Božji i uzdiže čovjeka nad sva stvorenja. Posebno se ovo može vidjeti u širokom polju umjetničkih stvaranja. Moram reći da osjećam strahopoštovanje prema tomu posebnomu daru Božjemu. Zbog te svijesti i spoznaje, spreman sam na mnoge žrtve i odricanja kako bih ostvario djela likovnih umjetnosti.

Već sam zarana osjetio sklonost prema likovnomu izražavanju. Tomu je pridonijela činjenica što su svi u obitelji i prije mene djelovali kao umjetnici, i pradjed Petar Zink, i stric Josip Botteri.

Obitelj je u nizu zvanja imala i pravnike, liječnike, političare, vojnike, učitelje i znanstvenike. Bio je i jedan redovnik i propovjednik dominikanskoga reda i jedna časna sestra Družbe Maloga Isusa. Bilo je i trgovaca i zanatlija.

Moja je obitelj živjela u Splitu i u Zagrebu. Bilo nas je osmero djece. Bavili smo se svatko svojim zanimanjem. Naš otac Ante svakomu je dopustio slobodan izbor zanimanja i pomagao nam da se ostvarimo svatko u svojoj različitosti. Naša majka Katarina, rođ. Orlandini, školovala se kod časnih sestara službenica Milosrđa (ančela) u Splitu i zajedno s ocem, koji je završio trgovačku akademiju, podizala svoju brojnu obitelj. Žrtvujući se bez ostatka i bez stanke, pretopili su sve svoje duhovne i tjelesne snage i krjeposti u svoju djecu. A mi smo se ostvarili na različitim područjima uvijek zahvalno misleći na svoje uzore. Tako su i naša djeca nastavila praksu slobodnih izbora zanimanja.

Obitelj Botteri

Obitelj iz koje sam poniknuo bila je u svemu uzorna, potpuno vjernička nasuprot bezbožnomu režimu, koji je posebice nakon Drugoga svjetskoga rata zavladao Hrvatskom. I trajao do 1990. godine. U nacionalnom i političkom pogledu mi smo bili Hrvati. Godine 1941. otac je u Splitu izvjesio na prozor stana hrvatsku zastavu u znak otpora prema talijanskoj fašističkoj okupaciji. Obitelj su tada protjerali iz Splita i tako smo moj brat Jure i ja rođeni u Zagrebu. Godine 1945. partizani su pak protjerali oca i obitelj iz Zagreba kako bi on u Splitu odgovarao za možebitnu krivnju dolaska u NDH.

U Splitu se nastavlja život obitelji u skromnim materijalnim prilikama i s odmakom od ateističke bogomrzilačke vlasti.

Obiteljsko sidro davno je bačeno na obale našega mora, a ipak i Zagreb igra važnu ulogu u životnom putu. Dani u obitelji, sjemeništu, studijski dani? Vaši profesori na Akademiji likovne umjetnosti? Možda i prva kutija uljanih boja iz razdoblja sjemeništa ima značenje kao i legendarni kovčeg zalijepljen brašnom i snovima, iz poetskoga desikovskoga realizma, kojim započinje putovanje u beskrajni ocean umjetnosti?

Split je pozornica života i odrastanja, igre i ministriranja u crkvi Srca Isusova kod isusovaca, školskih klupa i prvih crteža, pohađanja izložaba s ocem i starijom braćom... Posjećivao nas je očev brat slikar Josip Botteri, najčešće noću. On je, naime, i živio noću i njegov slikarski opus uglavnom je nadahnut noću, noćnim prizorima uz more. Njegova pojava i razgovori koje su stariji s njim vodili mene su iznimno privlačili. Bio je duhovit, ali i sugestivan. On je živio u Makarskoj, gdje je poslan na rad u školi. Bio je žrtva režimske uskogrudnosti. Naime, nije bio politički angažiran, a tijekom rata i okupacije Splita izlagao je na jednoj izložbi u Splitu.

Nakon osmogodišnje škole, na poticaj isusovaca 1958. godine otišao sam u Zagreb, u sjemenište na Šalati, i ondje sam ostao dvije i pol godine. U sjemeništu sam doživio i smrt bl. Alojzija Stepinca i njegov sprovod u zagrebačkoj katedrali. To su dirljivi i nezaboravni doživljaji koji su pridonijeli oblikovanju mojega duhovnoga i političkoga nazora.

Slijedio je moj povratak kući, Splitu i tapkanju u traženju ključa vlastite sudbine, vlastitoga životnoga puta i očekivanju nadahnuća za poziv koji ću odabrati i kojemu ću predati svoje duhovne i umne snage. Prošao sam splitskom gimnazijom, Pedagoškom akademijom, Hrvatskim narodnim kazalištem i njegovim zborom, Klapom „Split“ i Omiškim festivalom, crkvenim zborom kod isusovaca, učio sam solo pjevanje kod prof. Markovića, vjeronauk sam pohađao kod don Ivana Cvitanovića u splitskoj prvostolnici...

Na nagovor kipara Valerija Michielija godine 1964. upisao sam se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarski odsjek. Profesori su mi bili veliki hrvatski umjetnici: Ljubo Ivančić, Ferdinand Kulmer, Krsto Hegedušić, Vjekoslav Parać, Ivo Režek, Miljenko Stančić, Albert Kinert, Sigismund Sumereker...

Sa suprugom Biserkom i sinom Aronom

Godine 1967. vjenčali smo se Biserka Tomaš, studentica defektologije, i ja u Splitu, u crkvi sv. Križa u Meštrovićevu Kaštilcu. Vjenčao nas je don Ivan Cvitanović. Godine 1968. diplomirao sam na Akademiji i u Splitu sa slikarom Antom Glasnovićem pokrenuo galeriju „Salon d'art“. Godine 1969. služio sam vojni rok u Kninu. Godine 1970. predavao sam povijest umjetnosti u kninskoj gimnaziji. Godine 1970. vodio sam Galeriju umjetnina „Branislav Dešković“ u Bolu na Braču i predavao u dominikanskoj gimnaziji te u osnovnoj školi i gimnaziji u Bolu. Godine 1975. dobio sam status slobodnoga umjetnika. Izlagao sam samostalno od 1970. godine više od 130 puta, u domovini i po svijetu.

Godine 1969. rodio nam se sin Aron, danas dipl. ing. dizajner. Godine 1971. rođena je Ana Marija, akademska slikarica.

O mojim izložbama, samostalnim i zajedničkim, većinom postoji dokumentacija, katalozi, tekstovi, a poneke imaju i videozapise.

Ostvario sam mnoga javna djela u crkvama po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Italiji, Austriji, Australiji...

Noćna procesija, 1990.

Svi su dani u obitelji bili prožeti brigom jednih za druge. U razgovorima i u tihoj blizini osjećali smo divnu međusobnu ljubav naših roditelja i njihovu ljubav prema nama. Ovo nije idealiziranje. Ovo je istinita stvarnost koju smo živjeli na ognjištu obitelji. Takav se život nastavio i u mojoj obitelji zajedno sa suprugom i djecom.

Split i Zagreb dva su glavna naša obiteljska grada, ali njima treba pridodati i otok Brač: Pučišća – rodno mjesto moje majke Katice Orlandini, Bol na Braču – gdje smo se doselili 1970. i do 1975. radili kao nastavnici u školi i u sjemeništu dominikanaca, a i u Galeriji „Branislav Dešković“ koju sam vodio do 1975., kada sam se odlučio prepustiti slobodnoj profesiji. Tada su započela moja putovanja svijetom i domovinom priređujući samostalne izložbe i izvodeći svoja veća djela, uglavnom mozaike, vitraje i slike na platnu.

Zagreb je moj rodni grad i grad u kojem sam oblikovan duhovno i umjetnički, opremljen za te dvije borbe sa svime što je potrebno. Mislim, naravno, na znanja koja su mi prenijeli vrhunski profesori i propovjednici s jedne, a umjetnici s druge strane. Tim iskustvima pridodajem političko oblikovanje kroz koje sam prošao slušajući svjedočanstva preživjelih koji su u Zagrebu iskusili strahote ulaska mrzitelja svega što je hrvatsko 1945., a tu ubrajam i svjedočanstva svoje obitelji.

Ali uz sve činjenice od kojih se i danas osjeti bol u srcu i tuga u duši, Zagreb je hrvatski Parnas. I uvijek se vraćam i želim biti kopča sjevera i juga. Nikad ne zaboravljam more i njegove boje, sve njegove metamorfoze i sav njegov koloristički kontrapunkt, od one bonace u smiraj dana prelivene rumenilom zalazećega sunca, do silne ekspresije valova za orkanske bure, tramuntane, levanta ili juga.

Starodrevna mediteranska likovnost kojom su građeni i naši gradovi na jadranskoj obali odgojila nas je za sklad oblika, za igru detalja na velikim plohama kamenih zdanja. Svi su ti gradovi poput kraljevskih dvorova, svečani i odmjereni, „ničega previše“, kao što bi rekli stari Grci. Moj otac Ante podrijetlom je iz Starigrada, Farosa, na otoku Hvaru.

More i panonska nizina; znao sam reći kako u Panoniji zapravo hodamo i živimo na nekadašnjem dnu istoga mediteranskoga Jadranskoga mora. Na Trgu bana Jelačića arheolozi su pronašli rimski novac s likom cara Dioklecijana. Pa i ta me neobična činjenica veseli. Gledajući šire, cijela Europa zapravo je područje staroga Rima.

Naslovnica pjesničko-grafičke mape "Miljenko Galić, Josip Botteri Dini — Molitva • Maslina • Mathesis" 

Danas se doista trudimo oko mira i stabilnosti svijeta i Europe. Snaga nam nikada više ne bi smjela biti u topuzu. Mir se stvara i živi i za mirom se čezne. Moram spomenuti jednu hercegovačku izreku na ovom mjestu: „Sotono, daleko ti kuća od mog Boga!“ Čuo sam ju od svoje pokojne punice, koja je bila rodom iz Međugorja. Često razmišljam o toj izreci. Narod su odgajale izreke iz evanđelja, ali i one koje je narod sam skovao u teškim vremenima borbe za opstanak. Mi i danas nosimo na duši preteške pečate našega vremena u kojem se uz tolike mučenike stvarala naša suvremena Hrvatska. Nadajmo se da će budućnost biti podnošljivija i da će ludost „volje za moći“ biti daleko od naših granica. Nažalost, Kajin i danas luta svijetom i ričući lav obilazi oko čovjeka tražeći neprestano nove žrtve. Mi kao kršćani, Kristovi učenici, znamo da ovo tijelo nije jedino mjesto našega žića. Ali u ovom tijelu mi ostvarujemo već sada svoju bliskost sa Stvoriteljem i s vječnošću za koju smo stvoreni iz njegove ljubavi.

Moram se vratiti na Vašu rečenicu o prvoj kutiji uljanih boja i legendarnom kovčegu zalijepljenom brašnom i snovima, iz poetskoga desikovskoga realizma, kojim započinje putovanje u beskrajni ocean umjetnosti...

Umjetnost ne može biti smisao života. Ona nas zaokuplja. Mi bivamo privučeni od njezine vatre. Na toj vatri umjetnik izgara svim svojim silama i duha i tijela. Poznato je da je Cézanne nađen u pejzažu pokraj nedovršene slike s bojama i kistom u ruci. Mrtav. Bio je tragač za blagom svojih ideja. Bio je odabranik višega platonskoga svijeta ideja. I ostao je za njim, kao što ostaje iza svakoga istinskoga umjetnika i drugih vitezova duha, neponovljivo djelo. Ali koja je svrha svih tih ura probdjevenih u samoći, odcijepljen od klatna proteka vremena, daleko od drugih? Djelo svjedoči ozbiljnosti, marnosti i nagnutosti nad tajnom nepresušnoga zdenca. A između jedne i druge osame, tko sam bio? Je li djelo bilo i onda kad se nije događalo? Je li umjetnikovo djelovanje dok je u ostvarenju djela jednako uzvišeno kao i ono stanje kada se u duhu snatri i sluti novo djelo?

Umjetnik je izgnanik iz svakodnevne čekaonice uobičajenoga kolodvora vlaka života. Bilo bi dobro da ga svijet pusti na miru u njegovoj osami, iz koje on vidi bolje i dublje duh epohe i duhove prošlosti i naslućuje ona nepoznata buduća stanja koja svjedoče njegova djela.

Isus

Doista, beskrajnost duhovnosti, koja u umjetnosti biva naslućena, razlog je koji vapi u ime umjetnika da ga ne zazidaju živa u ograničavajuće banalnosti koje su nadomjestak svega suprotnoga onim duhovnim kreacijama, kojima umjetnost obogaćuje stvarnost često turobnoga i otuđenoga i ispraznoga i doslovno praznoga prostora suvremenoga svijeta, na čijem dnu prepoznajemo često i vlastitu prazninu i duhovno siromaštvo drugih. Umjetnik nije nadčovjek, ali u svojim darovima, koji ga rese i zovu na stvaranje, otkriva tu glavnu svrhu svojega poslanja. I on sam zna za tzv. duhovnu suhoću. To bolno duhovno stanje i iskustvo potiču ga da zazove pomoć Duha Svetoga, od kojega i primismo te tajanstvene darove i moći da kroz njih ostvarimo ono umjetnički lijepo, novo i istinito, toliko potrebno u svakom vremenu. I da u djelu umjetničkom odrazimo duh epohe.

U životu bio sam, kao i moja obitelj, veoma skromnih materijalnih mogućnosti. Kada sam krenuo u sjemenište u Zagreb, kovčeg sam složio od nekoga staroga oštećenoga kartonskoga i slijepio ga papirom i ljepilom od brašna. Tada je, 1958. godine, doista bilo tako. Nisam imao ni odijela ni kaputa. Dobio sam od neke udovice što joj je ostalo od pokojnika. Neka je žena to skratila i donekle prilagodila mojoj veličini.

Po povratku iz Zagreba moja potraga za vlastitim zvanjem trajala je dvije i pol godine. Bavio sam se crtanjem i slikanjem voštanim pastelima i crtanjem tušem. Jedna dobra žena darovala mi je prve uljane boje jer je doznala da me privlači crtanje i slikanje.

Prva slika bila je sprovod. Razmišljao sam o smrti i nikada nisam o smrti prestao misliti u životu. Čini mi se kako je smrt odgojiteljica duha i trajni čuvar od svake gluposti i nepromišljenosti.

Danas mislim da smo već sada započeli živjeti našu vječnost pa se tako ne trebamo plašiti ni same smrti, kojoj sv. Franjo Asiški u svojem „Cantico delle creature“ tepa: „Blažena budi, sestrice smrti. Ti si tako dobra i blaga; tebi ni jedan od smrtnika ne može umaknuti.“

Svetoga Franju rado sam slikao, najčešće u vitrajima, upravo zbog njegova spjeva. Toliko ljubavi prema Božjim stvorenjima nisam našao od pjesme triju mladića u ognjenoj peći do ovih naših dana.

Nadahnuća su uzvišeni ushiti koji nam dolaze od Duha Gospodinova. Bez njih smo samo pera bez crnila.

U susretu s papom Ivanom Pavlom II.

Umjetnost civilizacije najvjerodostojnije je svjedočanstvo duhovnosti u povijesti svijeta i razvoju misli i doživljaja o čovjeku i životu sa svime što sačinjava pojedini i ukupni dojam povijesnoga trenutka i razdoblja. Povijest svijeta na suptilan i dublji način od golih opisivanja činjenica, u umjetnosti ima zapisane govorom različitih umjetničkih sredstava i vrsta umjetnosti; zrcali, odražava duhovna stanja epoha. Ali ne treba čekati budućnost da bismo razumjeli sadašnjost. Već sada, u svojem stvarnom vremenu, mi možemo pronicati istinu o čovjeku našega vremena, izražavati ju u svojim djelima i čitati ju u djelima epohe.

Kulturan i odgovoran čovjek u svojem vremenu ne može biti gluh i nijem, bešćutan, tj. bezosjećajan, i ne osjećati svjetsku bol.

Kultura nije samo sfera relaksacije ili malograđanski prostor za dokazivanje svojega tzv. kulturnoga statusa u društvu. Nije ona ni sadržaj koji služi da bismo podmirili čak i neke naše apetite za estetskim doživljajima.

Sve to može biti prisutno kao poticaj za sudjelovanje u procesima stvaranja i izvođenja umjetnosti od kiparstva, slikarstva, grafike, dizajna, glazbe, pjevanja, književnosti, filma, plesa itd.

Ali ne bi dolikovalo čovjeku kulture biti samo gutačem užitaka koje umjetnost može pružati. Dužan je čovjek kulture u sebi buditi najdublje i najodgovornije misli i osjećaje o ulozi umjetnosti u svim vremenima, a u svojem vremenu biti i onaj koji će sudjelovati duhovno angažiran u velebnoj simfoniji svih umjetnosti koja besprekidno kroz djela suvremenih umjetnika dopisuje uvijek nove stranice duhovne povijesti svijeta.

Suputnica Biserka rođena Tomaš i podstanarska soba na Trešnjevci? Djeca? Čudesna ljepota i smisao neimaštine? „Sjećam se godina neimaštine i mojih ulazaka u trgovine slikarskoga materijala. Želio bih imati takvu trgovinu da mogu u nju ući i u ponoć.“ Poveznica s davnim danima neimaštine i materijalnom sigurnosti koja je poslije slijedila? Bog u obitelji i umjetnosti?

Godine 1967. vjenčali smo se Biserka Tomaš iz Splita i ja u Splitu, u crkvi sv. Križa u Kaštilcu Ivana Meštrovića, pod njegovim velikim križem i njegovim reljefima u drvu koji prikazuju život Isusa Krista. Vjenčao nas je pokojni don Ivan Cvitanović. Biserka i ja smo se poznavali od djetinjstva i susretali se u crkvi Srca Isusova u Splitu, gdje smo pjevali u zboru.

U Zagrebu smo živjeli do 1968. na Trešnjevci, u skromnoj sobi s najnužnijim namještajem, bez ikakvih kućanskih aparata osim kuhala s jednom pločom i kartonskim kutijama kao „kuhinjskim ormarom“ i crtačkom daskom na stoliću kao stolom za sve potrebe domaćinstva.

Svega je bilo malo, od hrane, pića, obuće, odjeće, platna, papira, boja, kistova, knjiga. Današnji pogled unatrag začuđuje. Hvala Bogu, najviše od svega bilo je, ako se to može mjeriti, ljubavi i vjere, maštanja i nade kako će sve dobro biti.

"Na zemlji mir ljudima dobre volje", komb. tehnika / platno, 1978.

Ovaj bi se tekst mogao pretvoriti u životopis pa sam prisiljen disciplinirano se usredotočiti na Vaša pitanja.

Rekao bih da nam je Gospodin dao kao u Starom zavjetu: „Išli su, išli u suzama... vraćat će se s pjesmom noseći klasje žetveno!“

Gledajući natrag čitam volju Božju koja nas je blagoslivljala na životnim stazama, ali i na područjima djelovanja i u komunikaciji s ljudima u području umjetnosti i kulture u kojoj sam djelovao (škola, Akademija, galerije umjetnina u Bolu i Splitu, Matica hrvatska, politika, Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“, Hrvatsko kulturno vijeće, Hrvatsko nacionalno etičko sudište, Crveni križ, HAZUD).

Moja je supruga djelovala u odgojno-obrazovnom centru „Juraj Bonači“ kao prof. defektolog.

Naša djeca su Aron, dipl. ing. dizajna; Ana Marija, akademska slikarica; naša unuka Estera Mihaela Peruzović, diplomantica slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Moja je svakodnevna molitva: Djelima našim, molimo Te, Gospodine, milošću svojom priteci i pomoću prati, da svaka naša molitva i radnja s Tobom počne i s Tobom neka završi, po Kristu, Gospodinu našemu! Amen! – Tako molimo i zajedno, uz druge molitve. Posebno nastojimo redovito moliti krunicu.

S Josipom kći Ana Marija, supruga Biserka i unuka Estera Mihaela

Dva pitanja koja su vas mučila na početku slikarskih uspona: „Velika je opasnost sviđati se mnogima, mislim da sam napravio najvažnije stvari što se tiče mog djela i uspio se othrvati komercijalizaciji“ i „Moja koncepcija svijeta je idealistička“. Kako se to uklapa u suvremeni svijet?

Papa Franjo je rekao da i zločinci imaju savjest. Najteže je bez Božje pomoći, bez ispovijedi i pokore utišati svoju grijehom opterećenu savjest. Umjetnički poziv vrlo je odgovoran i umjetnik je pozvan biti dosljedan u izvedbi svojih djela, koja imaju utjecaj na druge. Sve su umjetnosti upućene drugima. Neki umjetnici za života nisu bili u komunikaciji s ostalim svijetom, ali je djelo i bez njih poslije komuniciralo sa svijetom.

Dok ovo govorim mislim o vlastitim doživljajima stvaranja i života – umjetnosti koju sam ostvario. Svako je vrijeme dulje ili kraće suvremeno. Suvremenost je prilično nejasan pojam, koji je teško jasno vremenski određivati. U umjetnosti ne možemo vrijeme nastanka i trajanja umjetnine mjeriti štopericom. Pustimo čuda da nam se slobodno, i bez naših ograničavanja događaju.

U svijetu u kojem živimo kao da nema mjesta idealizmu. Tako su barem intonirani brojni napisi u naše vrijeme koji nam svednevice zamagljuju duhovni horizont. Ne pristajem na skrštene ruke, nemoćne i bezvoljne, jer su me pokušali uvjeriti u besmisao umjetnosti u suvremenom svijetu.

Ipak, jedini je put na pozornici svijeta, i svatko od nas i danas ima pravo biti glavni junak u svojem igrokazu života. Tu ulogu nikomu ne dam. Pa ako ću u čemu biti ovisan, onda neka to bude ovisnost o traženju svoje slike.

Proskineza, 1987., akril na platnu

Sadržaj moje umjetnosti pretežno je sakralna tematika, a to je doista nepresušan ocean uzvišenih osjećaja koji dozivlju uvijek nove oblike, kompozicije, boje; traže novi pristup, iskren i doživljen, i izazivaju umjetnika da klekne u duhu i u samoći prebire žice duhovne harfe kako bi i drugi mogli čuti i vidjeti, osjetiti i približiti se svetomu i otajnomu koje se naslućuje u umjetničkom djelu.

Govorimo o tajni svetoga. Sv. Augustin podsjeća nas što osjeća kad se klanja Stvoritelju: „Nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi, Bože!“ Takvo osjećanje i takva vjera kao u velikom svjetlosnom luku grle svu povijest kršćanstva. Zato je kršćanstvo uvijek aktualno i nema ni prošlosti ni budućnosti. Ništa zajedničko s kalendarom i satom.

Prva je slika bila pogreb!? Silno je u Vašem djelu naglašen odnos smrt – besmrtnost – vjera u Boga. To je ontološki sažetak kojim dominirate već više od pola stoljeća u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Golema je bibliografija kritika, predgovora u katalozima, knjigama o umjetnosti u kojima zauzimate istaknuto mjesto. Od prvoga spomena na splitskoj izložbi KUD-a „Student“ 1963., pa potom sumnjičavih deskripcija dežurnih sada zaboravljenih državnih socrealističkih „znalaca“, do danas. Kakvo je mišljenje imala hrvatska kritičarska javnost prema Vašemu radu? Prema tim hrvatskim pasijama, procesijama, pashalnim misterijima?

„Patnja nije dostojna čovjeka“ – bio je to naslov pisma nadbiskupa Frane Franića bolesnicima uz Dan bolesnika. To je misao koja me je iznenadila. Tajna patnje nije dokučiva čovjeku. Ali Isus je razapet, Sin Božji, druga božanska osoba, radi našega spasenja. Jer spasiti čovječanstvo od Zloga i izliječiti čovjekovu ranjenu volju kako bi se mogao suprotstaviti Sotoni i boriti se protiv napasti grijeha mogao je samo Bog. Njegova ljubav nadvisuje sve naše nemoći i vraća nas u okrilje ljubavi Presvetoga Trojstva.

Taj nesretni sukob dobra i zla, ta tajna zla koja nas prati do onoga svanuća: „Kada se ponovno probudim, nauživat ću se pojave Tvoje, Gospodine“ (David). Mi smo ljubljena djeca Božja, zato valja uzeti da nam patnja, to jest križ, dolazi u susret kao oružje za borbu protiv neprijatelja našega mira i našega spasenja. Jer život je doista olujno more, a bez križa, bez Krista, sve je apsurdno. On s nama može hodati i po vodi, po moru i kroz nemoguće životne tjesnace: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim... Štap i palica Tvoja utjeha su meni!“

Mozartov Requiem, akril na platnu, 1991.

Hrvatska kritičarska javnost, mogli bismo reći medijska javnost... jer sve što dopire danas do suvremenika miješaju i procjeđuju razni mediji, to jest sredstva priopćavanja, diktirano je tzv. izdavačkom politikom... Pa mi i živimo u diktaturama različitih politika i svjetonazora. Suvremeni čovjek nema slobodu i dostojanstvo u izboru ni misli ni osjećaja, pa ni svjetonazora. Postavljam pitanja samomu sebi jer ne mogu drugomu. Svijet je nadmašio i Babilonsku kulu jer je promašio ljubav Kristovu i svu mudrost Staroga i Novoga zavjeta. Daj meni, sve i odmah (Joko Knežević, slikar), definicija je današnjega čovjeka. I tako stižemo do praznine koja se svakodnevno medijski puni novom prolaznošću.

Nekoliko likovnih kritičara koji su se ozbiljno bavili prosudbama likovne umjetnosti doista mi je pomoglo svojim kritikama. Pratili su moje djelovanje i zahvalan sam svakomu od njih. Jer umjetnost, koliko je djelo samoće, jednako je i razlog komunikacije sa suvremenicima i ujedno svjedočanstvo za budućnost. I kritike i osvrti i vijesti i prikazi, od tekstova u tiskanim medijima, katalozima, knjigama, časopisima, novinama, portalima, kao i u slučaju likovne umjetnosti također reprodukcije djela, zajednički tvore život umjetnosti u svijetu.

Spomenut ću poštovane kritičare koji su pratili moj rad: Tomislav Lalin, Gordana Benić, Jakša Fiamengo, Andro Filipić, Nevenka Nekić, Sandra Bajzek, Stanko Špoljarić, Otelo Salvini, Maria Salvia, Ghita Hussar, Vlado Bužančić, Gilles Plazy, Jean-Louis Depierris, Veljko Vučetić, Drago Šimundža, Koraljka Jurčec Kos, Milan Bešlić, Marin Ivanović, Tonko Maroević, Igor Zidić, Milan Ivanišević, Marina Baričević, Liliana Domić, Đurđica Ivanišević, A. M. Durand, Joško Belamarić.

Suvremena umjetnost zapadnoga svijeta izgnala je ljepotu kao nepotrebnu. Jednom ste izjavili: „Ideal ljepote je izgnan iz galerija i štracama se predstavlja umjetnost.“ Od tada je prošlo mnogo godina. Kakvo je Vaše današnje stajalište o ljepoti, tradiciji?

I danas mislim jednako. Nažalost, i teže je stanje jer ne samo u galerijama, danas je i na akademijama zavladao duh rušenja idealnoga, skladnoga i lijepoga. Studenti se odgajaju u kaotičnom programu pa se zapleteni u neznanju i tzv. slobodi izraza i stajališta prepuštaju organiziranoj anarhiji igre bez granica.

Navještenje, akril na platnu, 1990.

Smisao umjetnosti nije i ne može biti u besmislenom rastakanju nasljeđa. Duhovno nasljeđe, a tomu pripada sva umjetnost, građeno je temeljito kroz tisućljeća. Da bismo razumjeli sve što nam je prethodilo, moramo strpljivo studirati kako bismo veličanstvenoj stvarnosti svjetske baštine i mi pojedinačno, a i mi kao jedna od europskih i svjetskih kultura mogli prinijeti na imaginarnom žrtveniku svoj, naš častan prinos, koji bi nas trebao afirmirati kao ravnopravne čimbenike svjetske baštine. Istinski umjetnik ne bi se smio zadovoljiti nižim kriterijima u stvaranju svojega djela.

Činiti uvijek sve novo, to je čežnja još od Apokalipse sv. Ivana, ali to znači biti originalan i kreativan, ako ti je dano, i odgovoran jer djeluješ za druge i predstavljaš druge, jer si poput svećenika iz naroda uzet da bi mu služio.

Ogledali ste se u mnogim likovnim tehnikama: slike na platnu, drvu, tehnika svilotiska u grafikama, monumentalne kompozicije u mozaiku, obojenom staklu u tehnici vitraja, izradili ste mnogo grafičkih mapa, opremili knjige, izradili veći broj plakata itd. Osim u domovini mnoga djela nalaze se po svijetu u galerijama te u sakralnim i profanim objektima javne namjene. Nabrojimo neke: mozaici u crkvama (Pula, Medulin, Otok kod Sinja, Sinj, Turjaci, Tomislavgrad, Zagreb, Bol, Melbourne, Maglaj), vitraji u crkvama (Split, Zaostrog, Pučišća, Bol, Melbourne, Beč, Porto d'Ascoli, Otok kod Sinja, Sinj, Wulkaprodersdorf, Pakrac, Konjsko, Brela, Baška Voda, Kaštel Gomilica, Kaštel Lukšić), slike u crkvama i drugim javnim prostorima (Split, Kaštel Sućurac, Trogir, Zadar, Zagreb, Tomislavgrad, Jesenice, Dubrovnik, Bol, Porto d'Ascoli, Vatikanski muzej, Galerija umjetnina u Splitu, Galerija „B. Dešković“ u Bolu, Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, Zbirka Zagrebačke nadbiskupije, Muzej grada Šibenika, Zbirka Biškupić i drugdje). Najveći mozaik u Hrvatskoj nedavno ste izradili u Karlovcu u Nacionalnom svetištu svetoga Josipa. Kako je nastajao i čime se izdvaja od ostalih mozaika?

Moj mozaik u hrvatskom Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu nedavno je dovršen, nakon sedam godina priprema i rada. Nazvao sam ga „Sveta noć“. Predstavlja božićnu noć u Betlehemu kako ju kroz povijest umjetnosti vide mnogi umjetnici.

Želio sam raditi po sjećanju na betlehemski pejzaž, koji sam na hodočašću i posjetio i zapamtio i doživio kao sveti krajolik.

Pri postavljanju mozaika

Na mozaiku se doživljava pjev anđela i mir sv. Obitelji i njihova skrb za Novorođenoga Boga, „koji se čovikom učini“, kako kaže hrvatska božićna pjesma. Sveta Tri kralja prilaze pokloniti se Bogu. Pastiri su sa svojim obiteljima već kod štalice. Anđeli sviraju na glazbalima i pjevaju; ja u sebi slušam Händelov oratorij. S neba se spustila zvijezda sa svojim velikim tragom svjetla i povezala nebo i zemlju. Sav je prizor u plavetnilu i zelenim lazurnim bojama. Štalica je u posebnom sjaju. Događa se „mir na zemlji miljenicima Njegovim“.

Mozaik je zamišljen kao poliptih s prikazom života sv. Josipa i sv. Obitelji. Sada je završen središnji dio, a nadam se da će slijediti i dva krila, kako bi bio potpun. Za to upravo započinjem pripremu.

Ovaj mozaik, kao i vitraji u crkvi koji su već dijelom postavljeni, a nastavak je u tijeku, imaju ulogu pripovijedati život sv. Josipa i učiniti od ove crkve doista svečani molitveni prostor, za euharistijska slavlja, ali i za osobne i obiteljske pobožnosti.

Mozaik u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu

Površinom je ovo najveći moj slikarski pothvat. Nastojao sam bojom sugerirati snovito viđenje zaštitnika hrvatske države i hrvatskoga naroda i prikazati ga nadahnut litanijama koje se njemu u čast i zahvalu i u prošnjama pjevaju i mole. Logično je, a i očito kako sv. Josipa i doživljavam i prikazujem u zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom, djevičanskom zaručnicom i suprugom, majkom Isusa Krista i Isusa tek rođenoga Sina Božjega koji je dolaskom u ovu svetu Obitelj došao čitavu svijetu i ovdje u jaslama započeo svoju otkupiteljsku ulogu Spasitelja čitava svijeta.

Ovdje su u klanjanju Isusu Kristu svi staleži u istom položaju. Svi smo mi pred Isusom Njegova stvorenja, ljubljena, nikakva titula i društvena uloga i pozicija ne razdvaja nas ili uzvisuje ili ponižava. I svi u jedan glas pjevamo: „Slava Bogu na visini, a mir ljudima na zemlji, miljenicima Njegovim“.

Ovaj pothvat započeo je brigom i željom rektora Svetišta, mons. Antuna Sentea. Zahvalan sam mu na gorljivosti i spremnosti da me prati sa svim potrebnim za ovaj pothvat. Moram iskazati poštovanjem i zahvalnost zagrebačkomu nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću kao i pomoćnomu biskupu Ivanu Šašku za potporu ovoga velikoga pothvata.

Uz sve spomenute, zaslužna je i moja obitelj, koja je bila moja uzdanica, a ja sam gotovo godinu dana zbog izvedbe ovoga djela bio više odsutan nego nazočan.

Velik je broj suradnika i svima duboka zahvala!

Valja spomenuti i reći pokoj vječni preminulomu gospodinu Milanu Bandiću, čijim je zauzimanjem za ovaj mozaik stigla na vrijeme snažna materijalna potpora od Grada Zagreba.

Vaši europski i svjetski kontakti, samostalne i skupne izložbe na raznim kontinentima, donijeli su nove spoznaje te otkrili i srodnosti u razmišljanju s Vašim suvremenicima. Izdvojite nam neka imena koja su bliska Vašemu slikarskomu i duhovnomu konceptu.

U mladenačkim godinama mislio sam da je jako važno otići daleko u nepoznati svijet. Mislio sam da su važne pozornice i drugi ambijenti, druga publika.

Trudio sam se u prvom redu među galerijama potražiti umjetnost koja bi bila bliska mojemu osjećanju svijeta i mojim umjetničkim viđenjima.

Jednom sam čuo za legendu o dvojici iranskih umjetnika. Jedan je otišao u svijet i stalno pisao o domovini, domu i kućnom pragu, a drugi je ostao kod kuće, nije prelazio kućni prag, i pisao je o svijetu. Ni jedan ni drugi nisu mogli biti sveobuhvatni. I jedan i drugi istodobno su bili u pravu. Važno je bilo i osjećati proživljeno i viđeno opisati. Je li viđenje unutarnje, u duhu, ili izvanjsko, u stvarnosti?! Ostavimo i to pitanje bez odgovora.

Picasso je rekao: „Ja ne znam što sam mislio dok to nisam naslikao.“

Pisati, slikati, komponirati, projektirati, modelirati itd., nije posao. To mogu biti discipline i prakse, ali mogu biti i nepredvidive ure egzaltacija.

Sve moje izložbe nizovi su napornih akcija, od slikanja u mansardama često bez grijanja, s čežnjom za priznanjem. Moja umjetnička putanja odvijala se na moju vlastitu odgovornost i po vlastitoj narudžbi. To su velike žrtve, ali su mi dale potvrdu da sam u pravu što sam potpuno sam, a Leonardo je rekao: „Što sam više sam, to sam više svoj“.

Katkad su stigla i priznanja, ali često kad je već prohujao vlak čeznuća za njima.

Nije mi nikad bilo teško učiniti sve napore koje sam podnosio. Vjerovao sam da idem za zvijezdom koja svijetli baš na mojem putu. Ovdje me misao vraća u Betlehem, u Karlovac. Velika repatica obasjava tu milosnu noć i nama svima u svim vremenima. Evanđelist Ivan piše: „I svjetlo dođe na svijet... i tama ga ne obuze“.

Sveto Trojstvo, akril na drvu, 1984.

O svakoj bi se izložbi moglo pisati mnogo, ali nije svrha izložbe ono što pišemo, nego ono što se izlagalo. Anegdote su sjećanja na ljude, uglavnom dobre ljude koji su se radovali uz moja djela i podržavali me kao umjetnika.

Moj slikarski obzor nakon Akademije polako se širio. Velik utjecaj imalo je slikarstvo Ive Dulčića, pogotovo njegov sakralni opus. Iako se radi o figuraciji, ta su djela bila usko povezana sa svim procesima kroz koje je prolazilo slikarstvo 20. stoljeća, ali sa snažnim i originalnim Dulčićevim pečatom.

Način na koji je Dulčić stvarao, a pritom u svojem djelu komunicirao s baštinom moderne umjetnosti, od Francuske do Amerike, a da pokraj svega ostaje svoj, nije se ni kod jednoga drugoga hrvatskoga umjetnika dogodio s tolikim uspjehom.

U tom pogledu rado se bilježim kao Dulčićev nepisani učenik, jer znam da od mene ništa ne počinje niti sa mnom završava. Mi smo samo dobre kopče koje povezuju lance umjetničkih pojavnosti u kontinuitet.

Umjetničko djelo ne može se izmisliti, a ni načiniti svojom voljom. Još od Platonove rasprave s Hipijom o ljepoti, nismo se pomaknuli. Zašto je nešto lijepo ili neko djelo uspješno? Ili zagonetno ili „strajovito lipo“, kako je govorio moj pokojni prijatelj šjor Piero.

I svjetla pozornice moraju se gasiti. Život nije nikad dug. Čovjek poželi još jednom da je moguće ići nekim drugim putom, ali čini mi se da ni jedan put nije bio slučajan ni beskoristan.

Bilo je potrebno i sazrijevanje. Nitko se nije rodio zreo. Potrebna su iskustva. I traženja su potrebna. Ali u jednom trenutku možda treba biti kao onaj umjetnik koji nije prelazio kućni prag. Kada se unutarnja vaga napuni i prevagne, treba zaustaviti sve što je izvanjsko i ispisati one spoznaje koje su se raščistile i oslobodile nepotrebnih pitanja, „jer ide vrijeme i već je blizu...“.

Pieta, akril na platnu, 1990.

Izdvojiti imena koja su mi značila na mojem putu kroz umjetnost nije jednostavno zbog mojega razmišljanja o duhovnom biću umjetnosti. Umjetnost je kao duhovni krvotok svijeta. Ona teče i bez naših namjera. Valja imati sretno vjedro da bismo iz te rijeke zagrabili čarobni napitak lijepoga, istinitoga i dobroga.

Umjetnost svih civilizacija, kontinenata i naroda, jedna je i povezana nitima ljudskih osjećaja, koji su univerzalni. Stoga se umjetnost ne može ograničavati. Jezik umjetnosti razumljiviji je od govornoga.

Zato mi je teško izdvojiti imena, a da ne govorim o povijesti. Svatko ima pravo na izbor. Prema Colingwoodu, svaki umjetnik trebao bi naći svoju duhovnu obitelj, tj. duhovne srodnike i srodnike po izrazu i sadržaju umjetnosti.

Moja bi obitelj bila razasuta po svim kontinentima i bila bi veoma brojna i imala duboke prastare korijene. Bilo bi tu puno neznanih autora. Jer svi smo mi „potomstvo svijeta“, kako kaže Tin Ujević.

Kod modernih Francuza vrlo mi je blisko slikarstvo Rouaulta i Matissea, kod Židova Chagalla.

Imao sam doticaj s mnogim umjetnicima, i ne samo likovnim. Posebno sam bio u prijateljstvu s pjesnicima, i u plodnoj suradnji s njima, kao što su Veljko Vučetić, Ljubo Stipišić, Vlado Gotovac, Jakša Fiamengo, Andrija Vučemil, Borben Vladović, Stipe Medvidović, Miljenko Galić, Liliana Domić, č. s. Anka Petričević od Presvetog Srca, don Anton Šuljić...

S Ljubom Stipišićem-Delmatom

Brojnost Vaših izložaba, samostalnih i skupnih (više od stotinu!) odaje silnu energiju, vjernost slikarskomu erosu kao i odanost vlastitosti rukopisa. Malo je široj javnosti znano da ste izlagali više puta u Italiji, osobito Veneciji, u Parizu, u SAD-u, Australiji, Njemačkoj. Potrebno je istaknuti da ste pet puta nagrađeni u Italiji, jednom u SAD-u, a potom slijede i domaće nagrade. Koju biste nagradu ili priznanje izdvojili?

Od svih nagrada najbliža mi je i najdraža Nagrada Dana kršćanske kulture, koja se dodjeljuje u okviru Dana kršćanske kulture u Splitu u organizaciji nakladničke kuće „Verbum“, jer se njome ističu doprinosi obogaćenju sakralne baštine i poseban angažman u djelovanju u sferi sakralne umjetnosti.

Većina kritičara uočavala je Vaše osebujno slikarsko izražavanje i govorilo se o akcijskom slikarstvu, avangardnom, novokonceptualnom, nadrealističkom, vjerskom (!), postmodernističkom, tradicijskom itd. A od cjelokupnoga djela i više stotina kritika i kataloških analitičkih predgovora izložbama, ostalo je u Hrvatskoj likovnoj enciklopediji (LZMK, 2005.) svega 7 redaka. (Kao literaturu sastavljač ove reference D. K. naveo je samo dva izvora! – osvrt Petra Selema i monografiju Josipa Depola.) Kakav je Vaš odnos u dijalogu s najnovijom kritičarskom scenom?

Likovna kritika ima svoje preferencije prema tzv. trendovima koji su u svijetu umjetnosti dirigirani iz centara tzv. kulturnih politika. Čim postoji pojam kulturna politika, mi imamo stvorene modele koji se u sferi kulture protežiraju, sugeriraju i diktiraju. Ali pokraj svega toga, pojedinac barem može djelovati iz pozadine, „iza svjetala pozornice“, i uporno, ako doista ima u sebi još uvijek snage, ostvarivati ono svoje autohtono djelo, koje će makar u vremenskom zakašnjenju, kao u Mendeljejevljevu sustavu, biti otkrito, jer njegovo mjesto u objektivnoj križaljci nitko drugi ne može zauzeti. Jedini je uvjet da umjetnik iskreno i uporno, pa i naporno, bez ostatka, vjerujući svojoj viziji, stvara i popunjava vlastitu križaljku – „Usque ad finem!“

Job

Zahvalan sam svim kritičarima koji su me pratili, pratili dakako moj rad, moje djelo. Potrebno je svakomu umjetniku čuti što njegovo djelo izaziva kod promatrača. Često kritika zna biti jaka pomoć i poticaj. Katkad zna biti drukčija od očekivanja samoga autora. Ali svakako se može govoriti, kako ste i sami označili, o dijalogu. Pa i ovaj naš razgovor, a i mnogi drugi koje sam vodio, svi čine živi odnos i mene i moga djela sa suvremenim duhom u svijetu zainteresiranom za umjetnost.

Od mnogobrojnih ciklusa u Vašem opusu zapažen je onaj pariški. Vaši boravci u Parizu ostavili su tragove u tamošnjim galerijama, višekratnim izložbama; uz te boravke vezan je i ciklus apstraktnih slika, grafičkih mapa. Nadahnuće Parizom urodilo je i prvim skicama za vitraje u crkvi Gospe od Otoka u Solinu, te niz slika potaknutih doživljajem francuske kulture kao slika „Na dan kada je umro Chagall“, ili „Hommage à Picasso“. S tim bismo mogli povezati i dvije izložbe u Splitu 2008. Jedna u galeriji „Emanuel Vidović“ „Iz pariških ciklusa“, a druga u Galeriji „Meštrović“ u kojoj su hrvatski gradovi u ciklusu s temama Pariza. Odabirom prizora većinom sakralnih građevina postaje jasno kako je hrvatska kulturološka baština usko vezana uz europske stilske pravce: romaniku, gotiku, renesansu, barok. Vaš Pariz, osebujni i inspirativni? Vaše asocijacije na prethodnike u Parizu?

Pariz. Neizbježan Pariz. Nisam mu mogao odoljeti. Davne 1974. otputovali smo supruga Biserka i ja u Pariz na nekoliko dana. Bilo je to divno putovanje nas mladih u čežnji da vidimo europsku i svjetsku metropolu umjetnosti. Putovali smo vlakom do kolodvora Gare de Lyon. Ostali smo, čini mi se, sedam dana u Latinskoj četvrti (Quartier Latin). Zajedno smo razgledali grad, crkve, galerije, Louvre, šetali bulevarima, živjeli kao kulturni turisti. Uspio sam naslikati nekoliko slika, koje su mi stalno bile pozivnica za ponovni dolazak u Pariz. Notre Dame, mostovi, Seine, stare ulice, kloštri, pa opet Louvre, pa Muzej impresionista, pa Muzej moderne umjetnosti...

Iz pariških ciklusa: Montmartre, crtež tušem-papir, 1985.

Poslije sam ponovno putovao u Pariz, slikao i izlagao u tamošnjim galerijama, a iste sam slike izlagao i u Splitu i u Zagrebu. Potrebno je umjetniku poći tamo gdje vjeruje kako će sebe odmjeriti s drugima, u najoštrijoj konkurenciji. Pogledati sebi u oči. Mislim da me Pariz temeljito čistio od nepotrebnih umjetničkih briga i sumnja i utvrđivao u mojim zanosima.

Dragocjeno je bilo upoznati Jean-Louisa Depierrisa koji je napisao uvod za moju izložbu u Galerie Esplanade de la Defense. Pisali su i drugi, koje nisam poznavao, kao Marie Durand i Gilles Plazy. Sve je to potvrdilo da sam poduzeo vrijedan korak za svoj umjetnički kurikul. Tada se pokojni novinar Ivica Mlivončić našalio u „Slobodnoj Dalmaciji“ u humorističkom odjeljku „Pomet“, napisavši: „Slikar Botteri je za izložbu u Parizu pobrao izvrsne kritike od francuskih kritičara pa je zamolio naše da mu se ubuduće obraćaju samo na francuskome!“

Iz pariških ciklusa: Apokalipsa, komb. tehnika / platno, 1985.

Putujući u Pariz vlakom, „Orient expressom“, crtao sam prve skice za svoje prve velike vitraje za crkvu Gospe od Otoka u Solinu 1976. Iste godine kada se događao i Pariz. Nakon mojih apstraktnih pariških ciklusa, vraćam se figuraciji i crtam hrvatsku duhovnu baštinu, a ponirem i u staro vrijeme hrvatskih kraljeva. Gospa od Otoka, kraljica Jelena, hrvatska kalvarija, sv. Duje i sv. Staš, pokrštenje Hrvata i hrvatski kralj Zvonimir, otvara se preda mnom i u meni riznica hrvatskoga samobića. Bili su sa mnom tada u razgovoru i izmišljanju ovih prizora pokojni biskup Ante Jurić, pokojni župnik don Miro Jovanović i fra Bernardin Škunca, koji i danas na Poljudu u Splitu piše i nadahnjuje nova likovna pregnuća.

Spominjem sve ove drage svećenike jer su me u to teško vrijeme komunističke diktature na poseban način, čistim evanđeoskim duhom i snažnim domoljubljem, uputili u te hrvatske povijesne i svete teme. Od tih vitraja do danas ostao sam jednako oduševljen za sakralnu baštinu i evanđeoske teme.

Prije ovih vitraja, iste godine naslikao sam križni put za crkvu sv. Dominika u Splitu, a po povratku iz Pariza naslikao sam vitraje za Solin.

U takvoj vremenskoj stisci, kao da sam bio na turnjanju vina, iscijedile su se sve moje slike i vitraji. Hvala Bogu! O režimskim protivštinama nije vrijedno spomena. Nosim u duši ožiljke i ne ću kvariti ovu svečanu prigodu nečim što je sasvim nespojivo sa svetim i domoljubnim.

Izložbom u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1990. „Sakralne teme“, za koju je kataloški tekst napisao Stanko Špoljarić, prikazali ste 145 slika. Posve jasno naznačujete da Vam nije stalo do avangardnih strujanja, novotarija i hinjene originalnosti. Nema tu citatnih i realističkih prijepisa biblijskih prizora, sljedbeničkih ovisnosti o prošlim interpretacijama, nego se prepoznaje neponovljiva originalnost, silna energija, snažna gesta koja od samoga početka oblikuje rukopis, osebujni kolorit izrastao u kontemplativnoj modrini, blistavoj zlatnoj, krvavo rumenoj, a osobito specijalno originalnoj fovistički ljubičastoj. Površina je isprepletena grčevitim linijama, nosivim linijama što zatvaraju obojene fasete i pridonose vibrantnosti prizora. I u kasnijim djelima ovaj artistički postupak ima posebno značenje. Gotovo da nema u toj drhtavoj linijskoj kaligrafiji koja pokreće scenografiju prizora nigdje ni trunka praznoga prostora, horror vacui, te tako linija i boja čine ravnopravni gradbeni element slike. Koji su dramatski prizori sakralnoga sadržaja bili i ostali Vašim najčešćim temama?

Za izložbu u Umjetničkom paviljonu 1990. zaslužni su prof. Stanko Špoljarić i ravnateljica prof. Lea Ukrainčik. Prilikom te izložbe tiskana je moja monografija koju su pisali Kruno Prijatelj i Josip Depolo, a urednik je bio Božo Biškupić. Knjigu su izdale Kršćanska sadašnjost (Zagreb) i Nacionalna i sveučilišna knjižnica (Zagreb).

Bio je to poseban povijesni trenutak, pred prve izbore u Hrvatskoj. Izložba je najavila slobodu vjerničkoga uvjerenja, demokraciju i slobodno iskazivanje svojih vjerničkih osjećaja.

Moje su slike bile u najvećoj mjeri sakralne i one oslonjene na kulturnu baštinu Hrvatske u slobodnoj interpretaciji.

David i Bat-Šeba

Teško je nešto izdvajati. Doista je to bila i moja prva retrospektiva. Sada, kada se dovršava moje osmo desetljeće života, pripremam i cjelovitu retrospektivu u Zagrebu u okolnostima kada su naša vjernička uvjerenja ponovno na ispitu pred javnošću. Naime, sve liberalno, lijevo, indiferentno, pa čak i bogohulno i ateističko kao da je dobilo krila. Međutim, moje slikarstvo ostalo je uvijek, kao i 1990., slobodno od svih trendova i diktata. Po mojem osobnom izboru i uvjerenju, u mojem životu prednost su imale svete teme i čovjekov odnos prema svetomu. Tu spadaju posebno procesije, ali i moje zanimanje za svetu umjetničku baštinu prošlih vremena, u kojoj je hrvatska kultura svojim vrhunskim umjetničkim djelima sakralnoga nadahnuća dosegnula visoke uzlete.

Mediteran je kolijevka europske civilizacije. Hrvati su primili antički poljubac, kao i zagrljaj kršćanstva. Split, Dubrovnik, Zadar, Šibenik i niz drugih gradova česta su inspiracija Vašemu slikarstvu. Dragocjena djela predromanike, pa Buvine, Radovana i niza dalekih prethodnika u dugom zidu hrvatske graditeljske, slikarske i ine kulturne baštine, našla su mjesto na Vašim slikama u raznim opusima i tehnikama. Tradicija se vraća u hvarskim procesijama „Za Križen“, koje, po mom zapažanju, uzdižu dramu romarenja do potresnoga čina rijetko viđenoga u hrvatskom slikarstvu. Sudjelovali ste u pashalnim misterijima, uzdizali Krista u temi Uskrsnuća, nosili Majku u crnoj velati. Sve su te slike likovne molitve. Sve sadrže simboliku i palimpseste kršćanskoga hoda ne samo Vas, nego i hrvatskoga naroda. Kako spajate sakralno i profano u gusti preplet? Kako sintetizirate ranija iskustva? Kojim ste se autorima filozofije i književnosti napajali?

Sakralno i profano za čovjeka koji zna svoje duhovne korijene nikada nije odvojeno. Kada ulazim u atelje, pomolim se. Dok slikam ili razmišljam o budućim slikama, slušam po mogućnosti glazbu, posebno nadahnutu svetim; pročitam i Sveto pismo ili nekoga od pisaca, mislilaca... jer u prostoru naših povijesnih gradova neprestani je osjećaj ili asocijacija na apokaliptični novi Jeruzalem. Život bez Boga nije mi uopće dokučiv. Želio bih da svi ljudi osjete „kako su divni stanovi Tvoji, Gospodine“. I kako su divna Njegova djela!

Stari Split

Papa Ivan Pavao I.: „Pisma“; Aurelije Augustin: „Ispovijesti“; č. s. Anka Petričević od Presvetog Srca: „U sjaju slobode“ i druge knjige; Rajmund Kupareo: „Umjetnik i zagonetka života“; François Mauriac: „Život Isusov“; Andro Vid Mihičić: „Kucanje na vrata tajne“; Anton Šuljić: „Vjerovati radosti“; Miljenko Galić: „Krilo noći“ i druge knjige; Nevenka Nekić: „Stotine godina visovačke samoće“ i druge knjige; Jörg Zink: „Kako danas moliti“; Sv. pismo; Papa Ivan Pavao II.: „Pismo umjetnicima“; Zoran Vukman: „Bogoubojstvo Zapada“... To su samo neki meni važni naslovi, a niz drugih predugo je za ovakvu priliku. U svojem ateljeu i u svojoj knjižnici živim. Tu su i Dante, Marko Marulić, Tin Ujević, Silvije Strahimir Kranjčević, sv. Ivan od Križa...

Predstavljanje romana "Jean ili miris smrti" u Sumartinu na Braču 2012.
Josip Botteri Dini, Dragica Vranjić-Golub, autorica romana Nevenka Nekić i Hrvojka Mihanović-Salopek 

Čovjek je poput stilita. On ne silazi sa svojega stupa knjiga. Stup svakako raste. I čovjek se penje. Ne možemo živjeti bez raspri s drugima, s onim davnima i onim sa suvremenicima. Zajednički, ali ipak u osami, putem knjiga, utvrđujemo, pitamo, tražimo i nalazimo odgovore na bolna pitanja i nedoumice; i možda najdublja pitanja o svrsi svih stvarnosti, životu, smrti i vječnosti; o smislu umjetnosti; o lijepom, dobrom i istinitom; o „pečalnom ovom lutanju“, kako bi zaključio Tin Ujević u „Svakidašnjoj jadikovci“.

Nevenka Nekić otvara izložbu J. Botterija Dinija "Hrvatski gradovi i Pariz", Meštrovićeva galerija, Split, 2008.

Trenutačni radovi, planovi?

Atelje je u vrtlogu novih slika... Križni put za crkvu sv. Luke u Otoku kod Sinja, a uz to dovršavam skice – nacrte za nastavak radova u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu, a radim i na svakodnevnim traženjima nove slike. Jer svaki Božji dan Gospodin nas doziva. Mi znamo, osjetili smo često da nas ljubi. U svojem slikarskom vrtu okopavam svoje cvijeće i u njemu na slavu ispisujem svakim potezom kista i pera pohvalu Stvoritelju neba i zemlje!

Razgovarala: Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.