Razgovor s prof. Branimirom Lukšićem

 

Prof. Lukšić, na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća svako malo dobivamo najave tribina i skupova na kojima i Vi aktivno sudjelujete. Čini se,dakle, da ste i dalje vrlo angažirani u javnom životu. Molimo Vas zato da nam ukratko opišete s čim se trenutno najviše bavite, odnosno što Vam uzima najviše vremena.

Branko LukšićKatolički teolog Romano Guardini je jednom rekao, da je prednost starije dobi da čovjek tada može bolje uočiti suvislosti i nesuvislosti života, i da kada smo bliže vječnosti, lakše uočimo iluzije vremenitosti. Ja sam cijeli svoj život proveo u ozračju najkrvavije utopije u povijesti čovječanstva, marksističkog komunizma. Dobro se kaže, da je kapitalizam socijalna grješka čovječanstva, a komunizam njegova kapitalna grješka. Polustoljetna vladavina komunizma je najsudbonosnija iluzija koja je utjecala na moj život i život drugih ljudi na ovim prostorima u prošlome stoljeću. Ako zanemarimo površne, jednostrane i polemičke prosudbe o komunizmu ipak stoji činjenica, da ideologija koja je obećavala razotuđenje čovjeka, vraćanje čovjeka njegovoj pravoj biti, koja je obećavala carstvo slobode, ulazak iz pretpovijesti u povijest, međusobnu ljubav i jednakost, da je ta ideologija prouzročila neviđeno gušenje slobode, život nadziran od tajne policije, i mržnju kao glavni psihološki pokretač, da je ideologija, koja je obećavala puninu života, lišila života preko 150 milijuna ljudi u svijetu.

Toj svjetovnoj verziji Obećane zemlje, Nebeskoga kraljevstva, tom arhetipskom mitu dolaska novoga milenija, prethodila su neviđena nasilja, krvava apokalipsa. Vidimo da se vrlo malo od sudionika te apokalipse pokajalo za svoja zlodjela. Izgleda da su najstrašniji zločini oni koji su počinjeni u uvjerenju da služimo povijesti, da smo ratnici svjetla protiv tame. Tada se mirne savjesti ubija konkretan čovjek da bi zaživjelo apstraktno čovječanstvo. To je razlog zbog čega se, pored svoga profesionalnog bavljenja pravom, već više desetljeća bavim ideologijom marksističkog komunizma. Žalosti me činjenica, da i danas neki „gerijatrijski pioniri" u demokratskoj Hrvatskoj tu najkrvaviju utopiju u povijesti čovječanstva otvoreno hvale pod krinkom antifašizma.No ni takvi za Hrvatsku nisu potpuno beskorisni, jer mogu barem poslužiti kao loš primjer. Mislim da je zadatak svih onih koji znaju i mogu da spriječe ponovno uspostavljanje jednoumlja u javnom životu Hrvatske, i da doprinesu da se čuje istina.

Možda se danas vrijedi više nego ikada osvrnuti na doba prvoga hrvatskog predsjednika. Vi ste tada isto sudjelovali u vlasti, pa vjerujemo da možete dobro procijeniti razlike s današnjim načinom na koji se vodi Hrvatska i načina na koji se to radilo deset prvih godina hrvatske države.

Prvih deset godina, pored svih manjkavosti o kojima će kasnije biti riječ, bilo je doba nacionalnog ponosa s predsjednikom koji je izgarao za svoj hrvatski narod. Domovinski je rat bio rat za nacionalno i ideološko oslobođenje. Za hrvatski narod svaka je Jugoslavija, ona monarhistička i ona komunistička, bila tvorevina centralizirane vojne, policijske, političke i financijske moći Srbije, samo pristupna faza za stvaranje velike Srbije. Za tu je svrhu služio mit o tzv. jugoslavenskom narodu, ili onaj o Hrvatima i Srbima kao o dvama imenima istoga naroda. Međutim, novija povijest je pokazala, da bi stapanje tih dvaju naroda u jedan narod bilo na štetu Hrvata, jer biće srpstva nosi pečat njihove vjere, pravoslavlja, osobito u političkom pogledu, što u Hrvata nije slučaj sa katoličanstvom. Stoga bi integracija imala za posljedicu postupno posrbljivanje Hrvata, da oni od zapadnjaka postanu istočnjaci. Kako je dobro uočio Bruno Bušić, Jugoslavija nikada nije mogla biti temelj slobode hrvatskoga naroda, jer je Jugoslavija ili diktatura, ili je ne može biti.To isto vrijedi i za guranje Hrvata u nekakav balkanski tor. Jugoslavija je bjelodan dokaz, da se ni narodi, ni države, ni jezici, ni književnost ne mogu proizvoljno dekretom stvarati.

No Domovinski rat je imao još jednu svrhu, čija se važnost, nažalost, danas umanjuje: ideološko oslobođenje od totalitarnog komunizma. Marksistički je komunizam u svojoj doktrinalnoj biti totalitaran. Nije tek „zastranjenje" komunističke ideologije odgovorno za preko 150 milijuna žrtava komunizma u svijetu , nego je sama bit marksističkog komunizma izvor staljinizma, maoizma, titoizma i drugih komunističkih diktatura. O tomu sam više napisao u svojoj knjizi „Nedovršena Hrvatska" ( Mostar 2008.) u kojoj sam prikazao totalitarnu bit komunizma i zajedničke crte fašističkog, nacističkog i komunističkog totalitarizma. Nažalost oba ova oslobođenja su nakon prvih deset godina hrvatske države u svome značenju razvodnjena , ono nacionalno očijukanjem političara s novim kriptojugoslavenskim strukturama i njihovo bratimljenje s agresorima na Hrvatsku, a ono ideološko veličanjem Tita i tzv. komunističkog antifašizma, suprotno zahtjevima Vijeća Europe da se osude komunistički zločini i zločinci. Kada usporedimo bratimljenje današnjih političara u Hrvatskoj sa nedavnim agresorima na Hrvatsku, kao i sluganski odnos tih političara prema svakom bjelosvjetskom činovniku, kada to usporedimo sa ponosom prvoga hrvatskog predsjednika, hrvatskih branitelja, i velikog dijela hrvatskoga naroda tijekom prvih deset godina hrvatske državnosti, onda vidimo kolika je razlika ne samo između načina vođenja politike tada i sada, nego i između tadašnjeg i današnjeg duhovnog ozračja u Hrvatskoj. Mnogi današnji političari često ne rade ono što znaju, a još češće ne znaju ono što rade.

Kada bi sada vratili vrijeme unazad bi li na osnovu današnjih iskustava nešto promijenili, odnosno da li se mogla drugačije dočekati smjena vlasti 2000. godine?

Na temelju današnjih uvida mislim da su slijedeće mjere morale biti poduzete do 2000. godine. Najprije su prerano i prebrzo izvršene pretvorba i privatizacija ključnih gospodarskih tvrtki, njihovo stavljanje u ruke stranaca ili domaćih ratnih profitera, koji su odmah na početku pretvorbe velik broj radnika ostavili bez posla. Uzmimo za primjer bankarski sustav. Privatizacijom banaka hrvatsko se gospodarstvo stavilo u potpunu financijsku ovisnost o strancima. Pritisku u tomu smislu iz inozemstva trebalo se oduprijeti. Kao drugo, bilo je potrebno radikalnije i opsežnije uključiti hrvatsko iseljeništvo ne samo u gospodarski, nego i u politički život Hrvatske, da bi hrvatski povratnici bili svojom ekspertizom, radnim navikama i demokratskim mentalitetom protuteža bivšim komunistima, koji su samo presvukli košulju i uvriježenim mentalnim sklopom nastavili štetiti mladoj državi na svojim dotadašnjim radnim mjestima u politici, gospodarstvu, medijima i kulturi. Već se tada krenulo sa starim kadrom u nove poraze.

Nadalje, duboko sam uvjeren da je bilo potrebno provesti lustraciju, kako to preporučuju i rezolucije Vijeća Europe. Lustracija nije kaznenopravna sankcija, nego upravnopravna mjera ograničavanja štete državi i društvu. Temeljem lustracije bivši članovi komunističke partije koji su u komunizmu zauzimali određene visoke položaje u državi i društvu ne bi smjeli stanoviti broj godina obnašati te funkcije u demokratskoj Hrvatskoj. Siguran sam, da zbog lustracije ne bi došlo do nemira u državi zato što tom mjerom ne bi bio obuhvaćen velik broj ljudi, a zatim i iz razloga što ti potencijalni buntovnici ne bi imali ni svoju raniju partiju, ni svoju vojsku da ih podrže. Lustraciju je bilo potrebno provesti makar nakon 1995. godine.

Trebalo je, također prema preporuci Vijeća Europe, provesti i dekomunizaciju društva, javno i nedvosmisleno osuditi zločinački komunizam. Trebalo je ukazati na činjenicu, da je komunizam nanio više zla čovječanstvu nego fašizam i nacizam zajedno, pa stoga da nitko nema moralnu pravo biti antifašist tko nije istodobno i antikomunist. Trebalo je i to javno reći, da su komunisti stanovito vrijeme kolaborirali s nacistima, naime od kolovoza 1939., kada su Staljin i Hitler sklopili pakt o uzajamnom nenapadanju, pa sve dok Hitler nije napao SSSR 21. lipnja 1941. prekršivši uzajamni dogovor. Za to vrijeme su komunisti i nacisti živjeli u mirnom suživotu, i komadali Poljsku i baltičke republike. Taj suživot nije bio narušen u Hrvatskoj ni kada je u travnju 1941. godine Hitler napao Jugoslaviju, nego tek 22. lipnja 1941., dan nakon što je Njemačka napala Rusiju, i kada je Informbiro naredio svojoj podružnici u Jugoslaviji da se pobuni. Da su se ove mjere bile poduzele siguran sam, da bi Hrvatska bila drukčija nakon 2000. godine.

Kada se već prisjećamo prvih deset godina hrvatske državnosti sigurno se vrijedi sjetiti i posjeta Ivana Pavla II Splitu. Ako se ne varamo, upravo ste Vi kao domaćin imali priliku s njim razgovarati. Možete li nam malo pobliže opisati taj susret?

Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II bio je nezaboravan. Ja sam već prije toga bio upoznat s njegovim životopisom, i s nekim njegovim teološkim spisima u kojima su se zrcalile intelektualna širina, humanost i blizina životu toga čovjeka. Po službenoj dužnosti bio sam jedan od onih koji su ga ujutro na dan njegova dolaska u Split dočekali u zračnoj luci, i koji su se navečer u zračnoj luci oprostili s njim. Tom prilikom smo razmijenili samo kurtoazne pozdrave. Nešto više sam s njim porazgovarao kad sam mu pred prvostolnom crkvom u Splitu uručio umjetničku sliku sv. Nikole Putnika, kao simbol njegovih pastirskih putovanja („pontifex viator"). Sveti Otac je zračio i u onoj užurbanosti protokola dubokim mirom, kao čovjek uronjen u Boga. Tada sam mu rekao par riječi o uspostavi demokracije u Hrvatskoj i o odanosti hrvatskoga naroda Svetoj Stolici. Papa je u odgovoru spomenuo događaje u svojoj domovini Poljskoj, izrijekom je spomenuo „Solidarnošć", te nadodao, da je demokracija samo početak izgradnje pravednijega društva.

Prisjetio sam se tada njegovih riječi iz poslanice „Evangelium vitae", da se demokracija ne smije pretvoriti u idol na način, da bi ona bila poistovjećena s moralnošću, ili da bi se nju shvaćalo kao univerzalni lijek protiv nemorala, jer da je demokracija kao sustav samo sredstvo, a ne cilj, i da njezina „moralna" vrijednost nije automatska, nego da ta vrijednost ovisi o sukladnosti demokracije s moralnim zakonom. Ovaj je razgovor, nažalost, kratko trajao, jer je došao njegov tajnik i pozvao nas da uđemo u katedralu.

Branimir Lukšić

U ovom trenutku čini se da postoji šira svijest kako se Hrvatska nalazi u vrlo lošoj situaciji, i kako je zapravo gotovo nemoguće bilo što više ozbiljno promijeniti kroz parlamentarne stranke. Sa svih strana čujemo inicijative koje pozivaju na okupljanje nacionalnih snaga. Mislite li da se protiv volje današnjih centara moći može stvoriti jedna stvarna alternativa postojećem, da se tako izrazimo, „višestranačkom jednoumlju"?

Namjerno se danas u Hrvatskoj širi beznađe, osjećaj nacionalne nemoći, nepovjerenje u vlastite snage, bezvoljnost i prepuštanje sudbini. U službi ovoga su i potkupljeni aparatčiki u državnoj upravi i gospodarstvu, koji su vrlo često ucijenjeni od „fininterne" (internacionalnih financijskih centara moći) zbog svoga častohleplja, srebroljublja, ili drugih karakternih mana. Taktika tih centara moći je postizanje unutarstranačkog fragmentiranja, da bi političke stranke u Hrvatskoj oslabile i postale potpuno nedjelotvorne, zatim paktiranje s anacionalnim snagama u državi. Svrha ovoga je da bi narod izgubio vjeru u sebe, kako bi se s njim lakše manipuliralo. Ovome služe i većina elektroničkih i tiskanih medija u Hrvatskoj koji su u vlasništvu i službi stranaca. No treba spomenuti, da u Hrvatskoj postoji i domoljubni potencijal, kako u strankama, tako i izvan njih, samo nema na vidiku karizmatičkih osoba koje bi taj potencijal ujedinile i usmjerile za dobrobit hrvatske države i naroda. Radi toga su danas Hrvatskoj potrebni hrabri, nepotkupljivi i pametni vođe u politici, gospodarstvu, kulturi, školstvu i medijima, koji su spremni na samozataju u ostvarenju uzvišenog ideala spasa hrvatske države.

Sadašnji pripadnici političke čerge, koji se već više od desetljeća rotiraju na visokim političkim položajima, definitivno ne mogu ostvariti taj uzvišeni ideal. Te karizmatičke vođe ne možemo naći ni među bivšom komunističkom elitom, makar da su se neki od njih oslobodili komunističke ideologije, ali nisu i komunističkog mentaliteta. Jer čak kada se prostitutka iskreno pokaje i postane redovnica, bilo bi vrlo pogubno postaviti je za poglavaricu samostana. Ova potrebna renesansa hrvatske države može se provesti kako kroz one postojeće stranke koje su zaslužne za stvaranje hrvatske države, tako i kroz okupljanje nacionalnih snaga izvan postojećih stranaka. Jedan od bitnih preduvjeta je uspostava hrvatskih medija, televizije i novina, koji ne bi kao većina postojećih kroz cenzuru svojih stranih gospodara selektivno izvješćivali o političkim zbivanjima. Objektivne informacije su bitne za demokraciju, jer one omogućuju formiranje javnog mnijenja. Kroz većinu današnjih medija u Hrvatskoj takvo se objektivno i sveobuhvatno javno mnijenje ne može stvoriti. Umjesto njega narodu se podastire unaprijed zacrtano objavljeno mnijenje.

Hrvatsko kulturno vijeće i pored svih problema na koje nailazi u radu pokazuje sada već kroz niz godina žilavost i vitalnost, pa nam se čini kao jedna od mogućih osnovica za šire okupljanje. Ipak, većina aktivnosti vezana je uz Zagreb, pa Vas pitamo, kao jednog od najistaknutijih članova naše udruge u Splitu, kako gledate na mogućnost organiziranja splitske podružnice?

Prema informacijama koje dobivam portal se Hrvatskoga kulturnog vijeća čita sve više i izvan Hrvatske kao izvor onih vijesti, koje dirigirani mediji u Hrvatskoj prešućuju. Stoga je potrebno, da se podružnice HKV-a organiziraju ne samo u Splitu, nego i u drugim mjestima po Hrvatskoj.Mislim da u Splitu postoje mogućnosti i za redovitu tribinu HKV-a, na kojoj bi se prikazivale knjige i održavala predavanja o aktualnim temama. Takvu tribinu ima npr. Makarska i ona tamo vrlo uspješno djeluje. U Splitu je tim više potrebna organizirana podružnica HKV-a, jer lokalni dnevni list „Slobodna Dalmacija" selektivno objavljuje vijesti, dijeleći ih na događaje i nedogađaje. Nedogađaje, naravno, ne objavljuje.

Da uzmem samo jedan od najnovijih primjera. Nedavno je bilo organizirano predavanje i prikazivanje filma o Bleiburgu u velikoj dvorani nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. „Slobodna Dalmacija" nije ni spomenula predavanje i film u rubrici onoga što će se toga dana dogoditi u Splitu, a da i ne govorim da sutradan nije bilo osvrta na predavanje i film. Međutim toga istog dana taj je dnevni list objavio vijest, da se organizira posjet Kumrovcu. No usprkos toj šutnji velika dvorana je bila puna posjetitelja, jer su telefonski jedni druge pozivali da dođu navečer na predavanje i film.

Na kraju bismo Vas pitali, kako procjenjujete razvoj situacije u Hrvatskoj kroz skorije vrijeme? Znamo da pitanje nije nimalo jednostavno budući da su veliku ulozi u pitanju, i da su u zbivanja snažno uključeni strani čimbenici.

Možemo najprije postaviti općenito pitanje o sudbini nacionalnih država u doba globalizacije, a zatim pitanje o sudbini hrvatske države. Što se prvoga pitanja tiče možemo ustvrditi, da danas usprkos globalizaciji narodi ljubomorno čuvaju svoj nacionalni identitet. Stoga jedan od vodećih autoriteta na tomu području, Samuel Huntington, zaključuje u svojoj studiji o sukobu civilizacija, da će nacionalne države i dalje ostati najvažniji akteri u međunarodnim odnosima. Što se tiče hrvatske države i njezine budućnosti, njoj prijete „balkanizacija" i gubljenje identiteta u Europskoj Uniji, ako se ta tvorevina pretvori u unitarističku naddržavu. Uvjeren sam , da velika većina hrvatskih građana ne želi utapanja Hrvatske u bilo kakvu balkansku tvorevinu, koja mu je po mentalitetu, kulturi, vjeri i civilizacijskoj pripadnosti potpuno strana.No problem je u tomu, hoće li se pitati hrvatski narod da se izjasni putem referenduma o „balkanizaciji" Hrvatske ?

Doduše, odredba hrvatskoga Ustava izričito zabranjuje čak i pokretanje postupka udruživanja Hrvatske u saveze s drugim državama, ako bi to udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. No hrvatski sabor može promijeniti odredbe Ustava , pa se i citirana odredba može izigrati. To me podsjeća na slijedeće poznate riječi dra Ante Starčevića: "Što tuđinac jedva poželiti usudio se, to učini izmet Hervatske proti Hervatskoj, i to bez da ga itko, bez da ga išto od izdaje odbiti mogaše". („Nekolike uspomene", 1870.).

Što se pak tiče Europske Unije, njezina prvotna nakana je da bude nadnacionalna integracija demokratskih država Europe, a ne da se pretvori u unitarističku strukturu jedinstvene europske naddržave. Pod uvjetom da Hrvatska u europskoj integraciji očuva svoj nacionalni identitet pristup Hrvatske Europskoj Uniji ne bi štetio njezinoj državnosti. No i u tom slučaju kod svih pregovaranja i ugovaranja treba prvenstveno gledati na interes hrvatske države i hrvatskoga naroda, treba ući u europske integracije uspravno na nogama, a ne sluganski na koljenima, kako to radi sadašnja hrvatska politika. Uostalom onima koji u Europi vide spasenje treba napomenuti, da Europa nije dala ni jednu svjetsku religiju, ali je izrodila u prošlome stoljeću tri totalitarizma. Nažalost u Hrvatskoj postoji jedan soj nečiste krvi koji mrzi hrvatsku nacionalnu baštinu, koji bi želio da ne postoji hrvatska država, i koji likuje kad se niječe poseban hrvatski nacionalni identitet, hrvatska književnost ili hrvatski jezik.Koliko je meni poznato, ovoga nema ni u jednom drugom narodu. U konačnici, budućnost Hrvatske ovisi o Hrvatima, a ja vjerujem u dokazano rodoljublje velike većine hrvatskih ljudi.

M. M.
Ned, 25-10-2020, 01:56:07

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.