Biserka Goleš Glasnović i Tomislav Domović o antologiji hrvatske antiratne poezije

Uz prilično zanemarenu opsežnu antologiju hrvatske antiratne poezije „Cvrčci u trubi“, objavljenu 2023. u Umjetničkoj organizaciji „Vjetrokaz“, razgovarali smo s oboje urednika i sastavljača – Tomislavom Domovićem i Biserkom Goleš Glasnović. Iako je novinarska želja bila napraviti paralelan razgovor, zbog jasnoće i njihovih različitih književnih biografija, razgovori su zasebni, s prednošću za damu. 

Antologija „Cvrčci u trubi“ cjelovita je s estetskim i etičkim kriterijima

Biserka Goleš Glasnović rođena je 10. travnja 1958. u Novom Mestu u Sloveniji. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje i danas živi. Pjesnikinja, putospisateljica, kritičarka i esejistica objavila je jedanaest knjiga, nagrađivana višekratno za poeziju i putopis.

Jeste li nailazili na prijepore glede sastavljanja „Cvrčaka u trubi“, s obzirom na ranije antologije, a opet, „svedene“ na poetsku riječ?

Pri sastavljanju naše Antologije uzeli smo u obzir i sve dotadašnje izbore, bilo antologijske, bilo panoramske, kao moguće putokaze u našem istraživanju. Nije nam namjera bila šokirati ili stvoriti neku antiantologiju. Namjera nam je bila vratiti u fokus teme povezane s Domovinskim ratom i podsjetiti na ratnu tragediju i moguću katarzu koja se ponovno javila kada je započela ruska agresija na Ukrajinu. Nažalost to se dogodilo upravo kad smo bili pri završnom oblikovanju naše Antologije. Kako antologija „Cvrčci u trubi“ nastaje tridesetak godina nakon prve „U ovom strašnom času“, podrazumijevalo se da će naš izbor biti znatno drukčiji. To je i naglašeno u podnaslovu: antologija hrvatske antiratne poezije. Dakle u našem su izboru jednako pjesme o Domovinskom ratu nastale u jeku rata kao i pjesme koje su reminiscencije na Domovinski rat i pjesme koje govore o ratu s izraženim antiratnim gledištem − uvijek s naglaskom na estetski kriterij. Kod nekih smo autora prihvatili i etički kriterij. Riječ je o autorima koji svoj poetski talent nisu mogli dalje razvijati jer su poginuli ili nestali u ratu (Baranjek, Matoušek, Urban…). Neke dosadašnje vrijedne antologije bile su zavičajne (slavonska, vukovarska, bosansko-hercegovačka). Antologija „Cvrčci u trubi“ cjelovita je i obuhvaća prostor Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali tako da se unutar njezine strukture nazire i svojevrsna zavičajnost. Tako da uz vukovarske teme koje nisu povlaštene, možemo čitati i pjesničke prizore iz drugih krajeva Hrvatske (Dubrovnik, Pakrac, Osijek, Sunja, Komarevo…). Posebno vrijednim smatram udio bosanskohercegovačkih autora među kojima su mnogi zaboravljeni ili pak nedovoljno poznati, primjerice Ilija Ladin. Ne zaboravimo kako su antologije, ne samo uredničko, već i autorsko djelo, stoga je u našem izboru prisutna i jedna komplementarnost muško-ženskog pogleda pa i poetskog svjetonazora − jer pjesnik Domović govori iz jednog zanosa i snažne energije srca dok je moja poetika utišanija kao da čeka Providnost da bi se objavila.

Spominjete u pogovoru antipod s pjesmama Zorice Radaković „Bit će rata“. U čemu je antipod i koje su razlike, osim nadopunjujućih, s obzirom na 1992. i antologiju „U ovom strašnom času“, nazvanu prema stihovima Željka Sabola koji si je oduzeo život na početku velikosrpske agresije? Antologiju koju ste spomenuli priredili su Ivo Sanader i Ante Stamać. Uslijedila je i dvotomna „Hrvatska lađa“ te antologija slavonskoga ratnoga pisma „Poetika buke“, priređivača Gorana Rema.

Razlike između ratne antologije „U ovom strašnom času“ i antologije „Cvrčci u trubi“ znatne su tako da ih samo uvjetno možemo odrediti kao nadopunjavajuće. U prvom pogledu riječ je o vremenskoj, prostornoj i autorskoj perspektivi. Vremensku sam naglasila u pogovoru naše antologije naslovivši ju „U onom strašnom času“ i istaknuvši, kao parafrazu, stihove Željka Sabola U onom strašnom času. U tom je odmaku nastalo mnogo vrijednih antiratnih pjesama, sada već u 21. stoljeću, različitih pjesničkih poetika. Primjerice, ako i postoji pjesma koja se u nekoj tradicijskoj klasifikaciji određuje kao domoljubna, naša je antologija pokazala kako je takva podjela poprilično rigidna. Tako da su u antologiju „Cvrčci u trubi“ uvršteni i klasici hrvatske književnosti koji o domovini govore na uzvišen i svečan način – ali i suvremeni autori koji tu temu, na estetski prihvatljiv način, mogu ironizirati do sarkazma pa i crnog humora. Također smo nastojali ne antologizirati već neke antologizirane pjesme tako da naš izbor donosi i nove uvide u pojedinačne opuse. Također smo u duhu postmodernizma izabrali i uredili manje kompozicijske cjeline iz ratnih dnevnika ili proznih zapisa koje mogu opstati kao lirski zapis ili pjesma u prozi. Primjerice iz Ratnog dnevnika Pava Urbana ili iz dnevničkih zapisa Damira Plavšića i Hrvoja Čulića. Iz navedenoga, razvidno je kako su u antologiju uvrštene različite pjesničke strategije od klasičnih do postmodernističkih. I kako se na jednom njezinom vremenskom rubu dodiruju stilski različite pjesničke poetike. Primjerice, pjesma suvremene hrvatske pjesnikinje Zorice Radaković „Bit će rata“ napisana je uoči rata, a donijeli smo izbor iz poezije i lirskih zapisa autora koji su poginuli u ratu.

I svoje ste „Karpatske listiće“ 2021. godine ispisali nadahnuti i putovanjem Ukrajinom, neposredno prije ruske agresije, kroz Lviv, Mukačevo, Hlibivku i Stiljsko, u postojbinu Bijelih Hrvata od osmoga do desetoga stoljeća. Čime Vas putovanja pouče, osim cikličnoga ponavljanja ratnih strahota, rušenja i građenja iznova, svijeta koji zapravo nikada i nije želio mir – ili, kako ste napisali, da je rat permanentno stanje ljudske povijesti, a mir iznimka.

Putovanja su zaista najljepši način učenja. Kada sam istraživala zapadnu Ukrajinu, rat je na istoku zemlje trajao – ali se nije slutilo da će se proširiti. Ljudi često zaborave, uljuljani u svoje udobnosti i svoje osobne interese kako je povijest čovječanstva i povijest stvaranja i mira, ali i razaranja i rata. Tome svjedočimo upravo sada dok se u našoj zajedničkoj domovini Zemlji ratuje u nekoliko država. No moji putopisi, učestalo na granici esejističkog, povijesnog, antropološkog, jezičnog i povijesnog, uglavnom se bave različitim kulturama i zemljama i promiču toleranciju prema drugome, različitome i pozivaju na poznavanje njegove baštine, jezika i povijesti. Putovanje u Ukrajinu obogatilo me višestruko. Ono je imalo odjeka, ne samo u mojem putopisanju, već i u esejistici i poeziji. Upoznala sam zemlju, narod i jezik koji je vrlo blizak našoj baštini. Istražila sličnosti između ukrajinskog jezika i hrvatskih narječja, pronašla bezbroj sličnosti u toponimiji, posjetila Arheološki park Bijelih Hrvata (od 8. do 10. st.) u Stiljskom koji je osnovao ukrajinski arheolog Orest Korčinski. Posjetila groblje hrvatskih vojnika poginulih u 1. svjetskom ratu u mjestu Hlibivka nedaleko Ivano-Frankivska. U Lvivu, glavnom gradu Galicije, istraživala predjele koji su povezani i s mojim literarnim suputnicima, Adamom Zagajewskim, Deborom Vogel i slikaricom Olgom Boznańskom. I upoznala i sprijateljila se s mnogim ljudima čije sam priče rado slušala. Od prof. Korčinskog, vozača Edwarda, prodavačice Irine, slikara Bilikovskog do prekrasnog para Leonida i Valentine koji se smatraju Bilim Horvatima. I na kraju pronašla inspiraciju za novo putovanje razgledavši cjelovitu armensku četvrt s katedralom iz 14. st. koja sliči zadarskoj crkvi sv. Krševana.

U prošloj ste godini objavili i zbirku pjesama „Poštovani gospodine Abélard“ u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika. To je Vaša peta zbirka poezije, uz pet zbirki putopisa, eseja i kritika te jednu slikovnicu. Stvarate između poezije i putopisa.

Da, kao da stvaram između poezije i putopisa kao dvaju različitih književnih žanrova. Putovanja me raduju pa i relaksiraju kao istraživanja stvarnog svijeta u koji se upliću različite smislene podudarnosti i moje pjesničke fantazije, a poezija me disciplinira u iskazu tako da sam puno stroža prema sebi samoj i nastojim govoriti bliže tišini. Segalen je zapisao kako su pjesnici putnici zagledani u daljine i otkrivači novih formi. Primjerice u putopisu Putovati u Lavov i vratiti se iz Lviva mogla sam dokumentirati, objašnjavati, esejizirati, opisivati, reminiscirati i pripovijedati. Ali iz toga obimnog materijala mogla sam napisati samo nekoliko pjesama u prozi u nekoliko rečenica. Tako da je moje stvaralaštvo, bilo poezija, kritika, esejistika, proza ili putopisi tematski blizu, ali ostvareno u različitim formama. Primjerice, nakon što sam završila obiman esej o stvaralaštvu i životu sjajnog baroknog pjesnika, ratnika, urotnika, prevoditelja i poliglota Frana Krste Frankopana napisala sam pjesmu Frankopanska u svega desetak slobodnih stihova – ali na njegovu jeziku, na jeziku Ozaljskoga književnoga kruga koji objedinjuje sva tri naša narječja.

Vi ste svoje knjige počeli objavljivati od 2000. godine. Je li se u ovom stoljeću što promijenilo u odnosu na prošlo, u mijenama, već spomenutima, u tehnologijama, u inflaciji riječi koja nikada nužno sa sobom ne donosi i estetsku vrijednost?

Svijet se oduvijek mijenjao i to je njegova prava narav. No čini mi se da se nikad nije mijenjao tako ubrzano i tako neodgovorno. U novom stoljeću svjedočimo novim ratovima, potresima, poplavama, pandemijama i prirodnim nepogodama. Istodobno svjedočimo, nekad nezamislivom, tehnološkom napretku i individualnim slobodama. Nestanku autoriteta i mijenjanju povijesti. Rasapu vrijednosti rasutih u nove ideologije i nove stereotipe. Riječ, kao kuća bitka, u takvom surječju može i dalje biti stvarnosna ili fantazijska. Može podupirati nove ideologije i nove trendove i može se kritički i umjetnički osvrtati na novu stvarnost. Ali razvidno je kako se u takvim uvjetima čuju glasovi onih koji podupiru teme povezane s tzv. naprednim ideologijama, a glas onih koji te ideje ne slijede završavaju kulturom otkazivanja. Dakle u formiranju književnoga ukusa pa i novoj „kanonizaciji“ sudjeluju mediji i političke strukture, a ne znalci, književni kritičari, teoretičari i povjesničari. Takvim je odnosima primjeren i opći (ne)ukus „o kojem se ne bi trebalo raspravljati“, prisutan u medijima pa i u obrazovnom sustavu. Naše vrijeme je vrijeme kiča koji, naizgled bezazlen, prijeti − slobodan od estetskih i etičkih normi čovjeku − poput ubojitih haubica. Živimo u svijetu neodgovornosti prema prostoru i vremenu u kojem silna potreba za slobodom i osobnom srećom i užitkom dovodi čovječanstvo do naizgled velikog napretka. A riječ je o jednoj novoj dehumanizaciji, nikad dosad viđenoj u ljudskoj povijesti. Transhumanizaciji protiv ljudskog uma, tijela i duha.

Jeste li razgovarali o drugom izdanju „Cvrčaka u trubi“, možda dopunjenoj inačici?

U tijeku rada i istraživanja, odlučili smo kako će u prostornom okviru biti autori iz Hrvatske i hrvatski pjesnici iz Bosne i Hercegovine − i to smo smatrali pravom mjerom. Nakon što je Antologija objavljena i nakon što je imala dobar odjek, predstavljena je u Matici hrvatskoj u Zagrebu, u Đakovu, Osijeku, Vukovaru, Koljnofu, Pločama, Dubrovniku i Mostaru, a prikazali su je antologičar Božidar Petrač i vrsni književnik Ivan Rogić Nehajev – naš je entuzijazam imao pokriće za neku proširenu inačicu. Nedostajali su mi autori hrvatskih manjina izvan domovine, uopće autori iz hrvatske dijaspore. No nakon svojevrsne šutnje i ignoriranja medija i kulturnih institucija, to se učinilo uzaludnim poslom. Ipak zaključujem da i kao autori i kao osobe ne odustajemo od nastavka svoga rada i svoga umjetničkog integriteta. U ovom sam slučaju i optimistica – jer Antologija je unatoč ignoriranju našla put u školske knjižnice. Ima čak službenu preporuku da postane dio školskog kurikula kao jedinstvena knjiga o Domovinskom ratu. Tako da naš posao nije bio uzaludan, a ako i jest u okviru dobitnih kombinacija, onda je riječ o svetoj uzaludnosti. No s odmakom i osobnim kritičarskim pogledom smatram kako Antologiju ne treba dopunjavati − jer je kao autorsko djelo zaokružena cjelina. I kompleksna struktura u kojoj se naziru mnogi manji ciklusi: od zbira sjajnih pjesnika koji su i sudionici Domovinskog rata, zbira pjesnika slikara, zbira pjesnika s intertekstualnim reminiscencijama, zbira pjesnikinja do zbira najvažnijih hrvatskih pjesnika uopće.

Oboje ste imali sadržajne tribine u DHK-u kod Lade Žigo Španić. Nedostaje li nam više argumentirane polemike, je li ona uopće moguća u gluho, sve gluše doba, kada su i „Cvrčci u trubi“ sve tiši?

Nedostaje i sustavne književne kritike i argumentirane polemike. Na Tribinama u Društvu hrvatskih književnika koje vodi kolegica Žigo sudjeluju različiti autori, predstavljaju svoje stvaralaštvo i sudjeluju u raspravama na određenu temu. Dobro je što su u taj program uključeni autori iz različitih društava i različitih svjetonazora. A kada je riječ o poeziji ili cvrčcima kako Vi navodite − ili o najzahtjevnijem književnom žanru kako ja to vidim, nije riječ o gluhom dobu. Čak suprotno, riječ je silnom brbljanju i amaterizmu koji postaje dio nekad uglednih društava. Čin pisanja je čin čitanja teksta svijeta, rekao bi ugledni pjesnik i prevoditelj Zvonimir Mrkonjić. To bi značilo da je poezija vrlo ozbiljan posao pa i kad je zaigrana i kad je ironična i humoristična. I da poezija nije rezervat lijepih slika i da nije samo izvor nadahnuća, već i znanja. I struktura je jedinstvena u svojim mnogostrukim tumačenjima. No suglasna sam s Vama − i kako je riječ, paradoksalno, i o gluhom dobu koje ne čuje glasove izvan medijske i ideološke kontrole.

Možete li otkriti naslov zbirke putopisa u nastajanju, s obzirom na niz nagrađivanih radova, osobito na natječajima Kajkavskoga spravišča i Časopisa KAJ na Danima Franje Horvata Kiša te na susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Dr. Stjepan Kranjčić“ u Križevcima?

Upravo radim na uređivanju nove zbirke putopisa. Podijeljena je na sljedeće cikluse ili listiće: Sjevernoeuropski listići, Sjevernoamerički, Hrvatski i Karpatski listići. Vjerujem kako ću uspjeti završiti i putopis Sinjevina i kamiki (o putovanju Istočnom Hercegovinom) te u novi putopis dodati i Hercegovačke listiće. Naslov zbirke putopisa „Šarm oskudice“ izazvao je različita tumačenja od vrlo pozitivnih do vrlo negativnih. No ustrajem u traganju za baštinama, mitovima, mjestima i zemljama izvan turističke zone koji mi otkrivaju zakrivene svjetove koje još nije osvojila globalizacija, bezdušna urbanizacija i kič kao mjerilo vrijednosti. Riječ je upravo o takvoj oskudici, a ne o oskudici koja bi bila dio socijalnih reminiscencija.

Povezivanje domovinskih i bosanskohercegovačkih ratnih pjesničkih svemira

Drugi ravnopravni urednik „Cvrčaka u trubi“ Tomislav Domović rođen je 1. kolovoza 1964. u Zagrebu. Od „Gorana za mlade pjesnike“, točnije „Heretika na 10 načina“ 1987. njegovo ime neizostavno je u pjesničkim krugovima, protkanima s dvadeset zbirki poezije. Domovićeve su pjesme, uvrštene u brojne antologije i čitanke, osobito „Pismo poginuloga ratnika“, dakako, također zastupljene i u ovoj antologiji. Živi u Karlovcu.

U čemu se „Cvrčci u trubi“ razlikuju (osim izborom jedne književne forme) od ostalih antologija hrvatske antiratne poezije?

Rekao bih, ponajprije po vremenskom rasponu koje pokriva izbor. Naime, glavnina dosadašnjih panoramskih i antologičarskih posezanja u tematski okvir ratnog i antiratnog pjesništva proisteklog iz iskustva Domovinskog rata završavalo je u prvoj polovici devedesetih. Što je, dakako, razumljivo i što je bilo itekako važno za pronošenje istine i ispreplitanje kulturnog identiteta s oružanim otporom velikosrpskoj agresiji. Međutim, nakon okončanja ratnog sukoba na površinu izlazi niz sjajnih pjesama i pjesničkih knjiga koje zbog prirode stvari ostaju manje-više nezamijećene i neusustavljene. Jasno je da smo Biserka Goleš Glasnović i ja, kao ravnopravni sastavljači, nanovo iščitali sve relevantne antologije i panorame ratnog pjesništva, koje su bile određeni putokazi prema konačnom cilju. Napraviti izbor koji će biti rezultat dvaju međusobno korektivnih subjekata, a proistekao iz temeljne polazne odrednice da lišeni svjetonozorskih nagnuća uvrstimo estetske nadvremenice neovisno iz kojega kruga dolazi pojedini autor. Zbog toga „Cvrčci u trubi“ nisu pusti copy-paste prethodnih antologija nadopunjenih vremenski „okasnjelim“ stihotvorinama. Dobar dio prethodno antologiziranih pjesama nije ušao u ovaj izbor, uglavnom iz dvaju razloga. Prvi je da smo iz razmatranja uklonili brojne (u samom ratu napisane i objavljene) pjesme čiji je karakter više ili uglavnom domoljubni, a manje naglašeno antiratni. Drugi je razlog procjena da određeni broj pjesama (unatoč hvalevrijednom autorskom oglašavanju u presudnim trenutcima) nije izdržao teret vremena u smislu neupitnog umjetničkog trajanja. Posebnost ove antologije ogleda se i u činjenici da je rijedak spoj (čini mi se po prvi put u hrvatskoj književnosti) i uspostavljeni sklad između procjenjivanja proisteklog iz ženskog i muškog univerzuma.

Jesu li i danas „Cvrčci u trubi“, dok smo okruženi ratovima, uzaludni pjesnički glasovi?

Ah, naprotiv, ma koliko se sa strane činilo da su svi ti vapaji, vriskovi, očaji i nadalački krikovi anakrono samotješilačko tkivo. Malobrojna je publika koja će u njima pronaći tijesnu vezu između „naše“ nesreće i današnjih ratnih nesreća, ponajprije rata u Ukrajini i na Bliskom istoku. Malobrojna, ali još uvijek postoji i zbog nje vrijedilo je istaknuti hrvatsko pjesničko ratno i antiratno pismo kao zbir glasova koji na neposrednom iskustvu odašilju općeprihvatljivu poruku o pravu bilo kojeg naroda na slobodu, o pravu čovjeka na mir.

U antologiji na 495 stranica zastupljeno je 154 pjesničkih glasova, od Dragutina Tadijanovića do Franje Nagulova, poredanih kronološki po godini rođenja. Vrijedilo bi izdvojiti sva imena, od Svena Laste, Miroslava Slavka Mađera, poginulih vukovarskih branitelja, pjesnika i novinara Renea Matoušeka, Ivana Baranjeka, Siniše Glavaševića, osoba koji su životom svjedočile pisanu riječ.

Svakako, svaki od uvrštenih autorica i autora samobitni je umjetnički svemir pa se u ovoj antologiji prožimaju raznorodni stilovi i poetike, u rasponu od jezično hermetičkih minijatura do barokno raspršenih tvorevina. Ovdje bih istaknuo još dvije bitne stvari koje se nadovezuju na prvo pitanje, a koje idu u prilog posebnosti, izdvojenosti antologije. Neka pokojni heroj Sven Lasta kao najstariji branitelj ostane jedini kojega imenom spominjemo u ratničkom kontekstu, ali vrijedi napomenuti da su u „Cvrčcima“ uvršteni (više od dvadeset) i istinski ratnici, većinom tada djevojke i mladići, a danas poznati hrvatski pisci. A ni činjenica da su prvi put od samostalnosti države u ovom opsegu povezani domovinski i bosanskohercegovački hrvatski pjesnici nije nevažna. Naprotiv, nemjerljivo je važna u smislu prinosa hrvatskom jeziku, našemu svjetioničaru opstanka i identiteta.

Knjiga je posveta i poginulom dubrovačkom fotografu Pavu Urbanu čija fotografija dviju djevojčica uz Orlandov stup krasi naslovnicu „Cvrčaka u trubi“.

Apsolutno. Kad smo Biserka i ja pregledavali Urbanove pisane materijale i fotografije nastale 1991. u ratnom Dubrovniku ta fotografija je iskočila, sama se nametnula kao sušta simbolika zadanog tematskog okvira te smo gotovo u isti glas povikali: To je to! Višeznačna, majstorski kadrirana, ratna, a mirotvoračka. Zapravo, savršena.

Vaša posljednja zbirka pjesama „Slava“ bila je u užoj konkurenciji za Nagradu „Tin Ujević“. Ona je posveta ukrajinskoj obrani od ruske agresije, u ratu koji odavno podsjeća na Domovinski rat. Je li najveća sličnost pravodobno poetski reagirati?

Pravodobno reagirati? Vjerojatno je u mene ugrađen takav instinktivni sklop da bez promišljanja i premišljanja reagiram na pojave u „bolnu“ okružju i svijetu. Kao mlad čovjek i pisac tu vrstu angažiranosti izrazio sam već u drugoj samostalnoj zbirci znakovita naslova „Pancir tastatura“ i produbio u sljedećoj „Junačke pjesme“ u kojima sam koncem osamdesetih navješćivao barut, paljevine i skorašnje nebrojene smrti na području bivše države. Zatim je uslijedio Domovinski rat i rat u Bosni i Hercegovini, a to je rezultiralo s nekoliko cjelovitih zbirki, počevši od zbirke „Živo blato“ iz 1992. pa do nedavnih zbirki „Hrvatski bog Amor“ i „Kaverne“ s kojom sam namjeravao zatvoriti pjesničke preokupacije ratnim temama. A ni mjesec dana od izlaska „Kaverni“ puknuo je očekivani rat u Ukrajini. Pa sam, htio-ne htio, tijekom proljeća i ljeta 2022. napisao apostrofiranu „Slavu“, koja će prema naznakama doživjeti sudbinu prijašnjih zbirki. Ovdje ne aludiram kao zavidnik ovogodišnjem dobitniku „Tina“ Stanku Krnjiću, prijatelju, odličnom pjesniku i autoru zastupljenom u antologiji. Mislim na opću recepciju, mislim na osamljeničku poziciju unutar generacije, koja neprekidno traje četrdesetak godina. Možete imati pokojnoga Tonka (Maroević bi 22. listopada napunio 83 godine) koji vas čita, prati, antologizira i sustavno piše o vama i možete danas imati predanu Biserku (jedina koja je pisala o izabranim pjesmama iz 2017.) pa i Božidara Petrača koji vas uvrsti u nekoliko antologija, ali kada ste izvan krugova i lobija, kada svoju osamljeničku poziciju ne tržite za kratkotrajni probitak, sav taj kritičarski napor i trud starijih kolega jednostavno tihne u (zlo)namjernim propuštanjima. Ne mogu ovdje propustiti i progovoriti o nezadovoljstvu što na Fondu DHK-a kao projekt vrijedan sufinanciranja nije prošlo plaćanje prevoditelja koji su „Slavu“ preveli na engleski jezik. Možda vrag čuči u tome da me počesto u svjetonazorski desnijem literarnom korpusu doživljavaju kao nedovoljno domoljubnog, dok s druge strane u liberalnim i kvaziliberalnim krugovima nosim aureolu tradicijskog nazadnjaka, nikome važnog romantičara.

Prepoznavanje pravoga trenutka nužno je svagdje. Imaju li pjesme, proživljene na prvoj crti, u vrijeme Domovinskoga rata, patinu koju teže postižu poslijeratne, odnosno poslijeantiratne pjesme?

Posebne su te pjesme nastale u aktualnom trenutku. Izdvajaju se u mojem nemalom opusu kao ožiljci i kaverne koje nikada ne će do kraja zarasti. A onda kada ste svjesni da ste autor najizvođenijeg poetskog uratka nastalog u proteklih tridesetak godina unutar suvremenog hrvatskog pjesništva (Pismo poginulog ratnika), obuzme vas podijeljeni osjećaj. Onaj radosni, u kojemu ste promašili da će ta pjesma biti i vaš testament i onaj posve oprečni, koji budi žal i susret sa stvarnošću u obliku trajnog odjeka prijateljske, a proklete izjave prijatelja Dubravka Horvatića: „Tomislave, trebao si poginuti, samo si poginuti trebao.“

Je li neizvjesnije biti u stalnom zaposlenju s desetcima ideja i skica za književna djela, ili u samostalnom umjetnikovanju gdje pokušavate i kroz Umjetničku organizaciju doći do sredstava nužnih za objavljivanja knjiga? Vaša je Umjetnička organizacija „Vjetrokaz“ i objavila „Cvrčke u trubi“.

Stalno zaposlenje ima jednu veliku prednost, o kojoj je u živopisnom intervjuu progovorio akademik Tribuson. Ne samo on, ali taj razgovor mi se duboko usjekao u sjećanje budući da je riječ o autoru koji je svojedobno čitanošću izazivao refleks poprilične naklade svojih djela. Progovorio je o razlozima zašto si nije mogao „priuštiti“ avanturizam samostalnog umjetnika. S druge strane status samostalnog umjetnika otvara silan prostor za autorske ideje, štoviše, ako se ne zadovoljavate pukom hobističkom prisutnošću i voljni ste organizirano i predano raditi na rukopisima, na raspolaganju vam je cjelodnevno vrijeme u kojemu je jedini pokretač odnos prema samonametnutim radnim obvezama. Budući da je svojedobno institut vlastite naklade izopćen iz bilo kakva razmatranja u državnoj politici sufinanciranju tiskanja knjiga ili otkupa za knjižnice, prije četiri godine odlučio sam iskoristiti mogućnost registracije pravnog subjekta, odnosno neprofitne umjetničke organizacije vjerujući da ću u Ministarstvu kulture i medija imati podršku u ostvarivanju svojih mikro izdavačkih planova. I? Tri godine zaredom prijavljujem naslove i tri godine uredno ne dobijem ni centa potpore. Svake godine gledam popis izdavača s odobrenim izdašnim iznosima, a poznato je da osim nekoliko izdavačkih kuća u koje su vlasnici pogurnuli nemali vlastiti kapital, sve ostale nastale su i opstaju na temelju državnih poticaja. Eto, ni za te Cvrčke nije bilo sluha niti volje u Ministarstvu kulture i medija i objavljeni su zahvaljujući potpori Ministarstva hrvatskih branitelja te privatnoj donaciji generala Ivana Čermaka. Pametnom dosta.

Što smatrate zamkovitim u svakodnevnim književnikovim mukama. Kako bi sustav, koji, doduše, omogućuje hiperprodukciju, trebao praktičnije vrjednovati važna i kvalitetna djela? Nije lako pojmiti da je Vaša antologija završila na B popisu Ministarstva kulture i medija za otkup knjiga.

Najmučnije je kada ste živi svjedok desetljetnih procesa unutar kulturnog miljea i društva uopće, kada bespomoćno promatrate pretvaranje stvarnosti u poligon na kojemu se deklarativno sukobljavaju „tvrdi“ domoljubi s jedne strane i nepokolebljivi anacionalisti s druge strane, a svaka od strana u određenim državnim institucijama nalazi i ima svoju kopanju. Između tih otvorenih, a za same aktere korisnih antagonizama stišću se i životare malobrojni „srednjestrujaši“ koji nisu članovi stranke, partije, nisu pobornici radikalnih aktivizama niti su miljenici medija i drugih kreatora kulturne klime. Vjerujem da tu leži i odgovor zašto su „Cvrčci u trubi“ tretirani kao jedan od mnogih usputnih naslova, a ne kao djelo koje bi moralo završiti na policama svih gradskih i narodnih knjižnica.

U ovoj ste godini, točnije prvoga kolovoza, proslavili šezdeseti rođendan. Što Vas najviše pogađa u odnosu prema knjizi i književnosti, kakav savjet dati onima na početku književnoga stvaralaštva?

Ajoj. Malošto me ne pogađa. Ipak, u vrh bih izdvojio sveprisutnu pojavu hiperinflacije proizvođača pisanih tekstova, a koju prati sve niža razina čitanosti. Primjerice, poezija nikada nije bila igra velikih brojeva, ali su čitanost najvažnijih autora održavali oni koji iza njih dolaze. Mladi pjesnici i neafirmirani pretendenti čitali su uzore, a i kupovali njihove knjige. Danas je stvarnost zagasito tamnosiva u tom pogledu. Primjerice, devedesetih sam kao mlad autor, bez otkupa, relativno brzo i lako mogao riješiti nakladu od 500 primjeraka. U ovom času, s mogućim otkupom, jedva dvjestotinjak primjeraka. Niz je uzroka što je tomu tako, ali to su otvorena pitanja za neku drugu prigodu.

Kako Vi gledate na veoma sužen prostor kvalitetne polemike?

Argumentirana polemika moguća je kada suprostavljena gledišta brane ljudi otvoreni za dijalog, ljudi koji govore, ali i itekako osluškuju i čuju. Čini mi se da su u javnom prostoru puna usta „tolerancije“, a da je nje sve manje. U sveopćoj gunguli i buci, u sustavu izokrenutih vrijednosti ne utihnu samo Cvrčci. Tihne svaki pokušaj da se neprijeporne nacionalno važne baštinske zasade uzdignu i nametnu kao vidici iz kojih je moguć prelazak u bolju hrvatsku perspektivu. U koju vjerujem unatoč trenutačnom nepovoljnom ozračju, bezrezervno kao što sam krajem osamdesetih vjerovao u ostvarivanje samostalne Hrvatske.

Razgovarao: Tomislav Šovagović