„25. lipnja 1991. važan je datum u hrvatskoj novijoj povijesti; prirodna posljedica plebiscitarne volje hrvatskoga naroda za hrvatskom suverenosti i neovisnosti”
Dan neovisnosti, 25. lipnja, ove godine prošao bi gotovo nezapaženo, u sjeni žala zbog neodlučnoga rezultata nogometne utakmice Hrvatske i Italije, na Euru 2024., da na njegovo značenje na sjednici Hrvatskoga sabora nisu upozorili njegov predsjednik Gordan Jandroković i dio zastupnika. U ime Kluba zastupnika HDZ -a Andro Krstulović Opara (HDZ), koji je kao zastupnik nazočio povijesnoj sjednici Hrvatskoga sabora, 25. lipnja 1991., kad je donesena Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, govorio je o značenju toga povijesnoga nadnevka. Tim povodom razgovarali smo s Androm Krstulovićem Oparom.
Iz govora na sjednici Hrvatskoga sabora, razvidno je da ste 25. lipnja 1991. vodili dnevnik. Možete li izdvojiti neke naglaske?
Čuvam tu knjižicu u kojoj sam zapisivao gotovo sve svoje aktivnosti još iz 1989. godine kao i prve susrete s dr. Franjom Tuđmanom u „Baraci”, gdje je bilo sjedište tada još „stranke opasnih namjera”. Zanimljivo je to štivo koje ponekad uzmem u ruke kako bih se prisjetio tih dana ponosa i slave. To osobito često činim kada dođem doma saturiran i opterećen cjelodnevnim slušanjem populizma i primitivizama u političkom životu, osobito u Hrvatskom saboru, o čemu sam višekratno govorio apelirajući na kolege da se tako ne ponašaju.
„Nije bilo lako pisati bilješke uzavrela srca i jakih emocija“
Toga dana, 25. lipnja 1991. znao sam da će se dogoditi povijesni događaji te sam od samoga početka zajedničke sjednice sva tri doma Sabora vodio bilješke od kojih sam danas neke pročitao u svojem govoru u Saboru kada sam u ime Kluba HDZ-a govorio u sklopu slobodnih govora. Istaknuo sam najdramatičnije trenutke i svoje osjećaje prepričavši tijek rasprave:
„Cijeli dan radimo!. Rasprava je o temeljnim aktima o osamostaljenju. U poslijepodnevnim satima dobivamo vijesti o neredima po Domovini. U Slavoniji je pravi rat. Naši drže štit u Iloku i Podunavlju. U tim satima donosimo Povelju o pravima Srba i ostalih manjina u Republici Hrvatskoj. Neki zastupnici odlaze na teren, smirivat situaciju.
Kasnije ćemo slušati Predsjednika i pristupiti glasovanju o osamostaljenju i suverenosti.
Ovih je dana strahovita vrućina i teško je ovdje sjediti, no zadivljujuća je ustrajnost ovih ljudi da obave svoj posao kako je to najbolje (odnosi se na vrijedne ljude u stručnim službama Tajništva, op. AKO).
17.30 h - Jednoglasno je donesena Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.
Račan izražava „glasno negodovanje“ radi lošeg rada ustavne komisije. Odbijeni su svi (njegovi, op. AKO) amandmani na akte o osamostaljenju. On zbog toga izražava žaljenje.
Račan kaže da ukoliko se u akte ne unese odredba o budućem udruživanju da će glasovati protiv.
Komisija je po njegovim riječima loše argumentirala (odbijanje, op. AKO).
Matija (Ivan Matija, predsjednik Vijeća udruženog rada SKH-SDP, op. AKO), želi skinuti odgovornost sa SDP-SKH-a jer kako kaže „oni nisu protiv razdruženja nego su i za udruženje“. I zato želi da se posebno glasuje.
Sad je već polako nezgodna situacija. Do sada smo imali konsenzus glede temeljnih akata, ali ovdje će po svoj prilici izostati. U zraku se osjeća opasnost da komunisti napuste salu. Moram priznati da sam jako nervozan. Novinari-fotoreporteri se skupljaju i opsjedaju salu.
Glasovanjem su svi amandmani SDP-a odbijeni.
18 h - Stavljamo na glasovanje Ustavnu Odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (18,03 h).
PRIHVAĆENO!
NEODVISNA HRVATSKA UZ PJEVANJE HIMNE
SDP-ovci su glasovali protiv. Bilo je par SDP-ovaca protiv SDP-ove odluke.
Zastupnici kao da nisu svjesni. Tu i tamo koja suza.
DEKLARACIJA je jednoglasno prihvaćena u 18,14 h. (dok sam ovo pisao držao sam ruku u zraku)
18.45 h - Počinje završni dio sjednice.
Predsjednik Domljan iznosi sve akte, Nakon toga govori predsjednik Tuđman i iznosi sve činjenice koje su uvjetovale ovaj čin. 19.55 h - Domljan proglašuje Hrvatsku neodvisnom i samostalnom. Spontano se pjeva himna uz ovacije vani na Markovu trgu i zvonjavu svih zvona,
Izlazak je bio veličanstven. Puk nas dočekao pljeskom i ovacijama.“
Navodim dijelove bilješki bez ispravaka i intervencija. Naravno da ima pogreški jer nije bilo lako pisati u tim trenutcima uzavrela srca i jakih emocija.
Rekli ste da ste lijevom rukom pisali bilješke, dnevnik, desnu ruku držali podignutu u zraku. Kakav je to bio osjećaj?
Dobro se sjećam tog trenutka. Moj rukopis, to se lijepo vidi, drhtav je i gotovo nečitak. Te bilješke jasno prikazuju moje osjećaje, ali i ozračje u Sabornici. Pisao sam u tome trenutku jer sam htio sebi sačuvati značaj tog trenutka. Znate, tada sam bio student arheologije i povijesti umjetnosti te sam davao a i sada dajem posebnu važnost autentičnosti sjećanja i povijesnim izvorima.
Jesu li zastupnici unaprijed znali da će se na dnevnom redu naći tako važne točke: Ustavna odluka i Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske?
Naravno, znali smo da će biti važnih odluka, ali barem ja nisam znao sve pojedinosti. Naime, četiri dokumenta koja smo donijeli sastavili su predsjednik Tuđman, Vladimir Šeks, Žarko Domljan, Ivan Milas, Vice Vukojević i njihovi suradnici. Dobili smo ih u posljednjem trenutku na klupe. Naime, bila su to prilično zahtjevna vremena. Kasniju odluku o razdruživanju, onu koja je stavila na snagu Odluke od 25. lipnja, a koju smo donijeli u podrumu Ine u Šubićevoj, 8. listopada, dan nakon velikosrpskoga raketiranja Banskih dvora i neuspjeloga atentata na predsjednika Tuđmana i dan nakon isteka tromjesečnog moratorija na odluke od 25. lipnja, nismo prethodno dobili, niti je takva točka dnevnog reda bila najavljena u pozivu na sjednicu budući da je u međuvremenu bilo prilično opasno zbog neprijatelja po ulicama glavnog grada koji su sasvim sigurno htjeli spriječiti takvu odluku. Zato su i raketirali Banske dvore, zbog čega smo potom i mi zastupnici održali sjednicu u podrumu zgrade Ine u Šubićevoj ulici. Tamo su nas dovodili organizirano i uz velike mjere sigurnosti. Nismo znali gdje nas naše službe odvode.
Iz današnje perspektive, kako gledate na 25. lipnja 1991.?
Taj nadnevak je važni datum u hrvatskoj novijoj povijesti i prirodna je posljedica plebiscitarne volje hrvatskog naroda za hrvatskom suverenošću i neovisnošću, izraženu 36 dana prije na referendumu kada je jasno iskazana želja hrvatskog naroda. Mi smo potvrdili jasnu volju svoga naroda koji nas je poslao biti njegovim zastupnicima.
Tada je predsjednik Hrvatskoga sabora dr. Žarko Domljan izgovorio poznatu izjavu: „Rođena je država Hrvatska, neka joj je sretan i dug život!“ Zar te riječi ne bi trebale biti na neki način u Hrvatskom saboru ovjekovječene?
Trebali bismo ih ovjekovječiti i u Sabornici, slažem se. Ovoga travnja sam zajedno s kolegicom zastupnicom gđom Zdravkom Bušić bio u ime predsjednika Sabora g. Gordana Jandrokovića u Imotskome gdje smo otkrili spomen-ploču dr. Žarku Domljanu na njegovoj rodnoj kući i sudjelovali smo na skupu posvećenom njemu. Tom događaju je Sabor bio pokrovitelj. Na toj lijepoj ploči koju je izradila pok. akademkinja Marija Ujević Galetović, uz njegov portret su istaknute i te njegove riječi koje mi zastupnici iz prvog saziva Sabora nosimo u srcu. Slažem se da ih treba ovjekovječiti radi novih generacija. Predložit ću to predsjedniku Sabora, da ista nađe mjesto nakon obnove naše zgrade Sabora koja upravo započinje.
U najavama dnevnih događaja novinske agencije (Hina) 24. lipnja, uopće se ne spominje 25. lipnja, Dan neovisnosti. Može li se to razumjeti kao guranje u zaborav toga povijesnoga nadnevka?
Logična je to i žalosna posljedica namjernoga zbunjivanja hrvatskog naroda koje je započeto 2000. godine s Račanovom vladom, koja je godinu kasnije promijenila odluke o Danu državnosti uvođenjem drugih datuma kao i procesom detuđmanizacije. Sve to ostavilo je traga. Na sreću, Hrvati su prigrlili proslavu herojske Oluje, odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Tada se osjeća toliko potrebni domovinski ponos i to nam nitko nije i ne će moći oduzeti, koliko god se trudili.
U javnosti nije dovoljno posviješćena razlika Dana državnosti i Dana neovisnosti
Zastupnici Hrvatskoga sabora nisu bili jedinstveni oko donošenja Ustavne odluke i Deklaracije. Rezultira li to time što se danas Dan državnosti pokušava nazvati stranačkim, a Dan neovisnosti gura u zaborav?
Komunisti su izašli iz Sabornice i nisu htjeli glasovati o Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne RH. Čak bih im mogao ironično zahvaliti na tomu jer je zbog njihovog bijega iz Sabornice ta sudbinska odluka bila jednoglasna. Lijepo je sjetiti se da je cijela Sabornica ponosno pjevala „Lijepu našu“. Oni su negdje plakali za „Hej, Slaveni“, valjda.
Danas njihovi baštinici Dan državnosti ne smiju priznati, jer predsjednik Milanović 30. svibnja naziva hadezeovskim dernekom. To je uistinu žalosno i sramotno. Imamo predsjednika koji ne poštuje državne blagdane, koji tako dijeli narod, krši zakone i Ustav. Sve sam rekao. Nema tu rasprava. Takvi ne podnose naše domoljublje.
Je li u javnosti dovoljno posviješćena razlika između Dana državnosti i Dana neovisnosti?
Nije. A velike su razlike. Nadam se da će i ovaj tekst pomoći u razumijevanju. Jako je bitno da je Dan državnosti u vrijeme školske godine tako da djeca mogu učiti - "što bje i kako bje" - citiram velikog Vladimira Nazora u pjesmi Hrvatski kraljevi.
Treba li Dan neovisnosti proglasiti neradnim danom i tako mu dati na značenju?
Ne, ne treba. Imamo dovoljno praznika. Dan državnosti je dovoljan kao najveći državni praznik. U potpunosti obilježava vjekovnu želju hrvatskog naroda koji je prvi put u dugoj povijesti slobodno izabrao svoje predstavnike koji su dobili dužnost ostvariti narodnu želju - slobodnu, neovisnu i suverenu Hrvatsku. Taj dan posvećujemo svima prije nas koji su živjeli, žrtvovali se, krvarili, patili, umirali za hrvatsku slobodu, a nisu je mogli dosegnuti. Toga dana slavimo hrvatsku državnost koju baštinimo još od prvih narodnih vladara. Tog 30. svibnja naša državnost je dobila svoju potpunu puninu.
Proglašenje, točnije ostvarenje neovisnosti i suverenosti trebamo gledati kao dugi proces koji je započeo prvim izborima 22. travnja 1990., pa konstituiranjem prvog saziva demokratski izabranog Sabora 30. svibnja, zatim donošenjem Božićnog Ustava 22. prosinca 1990., referendumom 19. svibnja 1991., zatim sjednicom i odlukama Sabora 25. lipnja 1991. te odlukom o razdruživanju sa SFRJ o kojoj smo odlučivali 8. listopada 1991. godine.
Diplomatsku suverenost smo postigli 22. svibnja 1992. godine primitkom u članstvo Organizacije Ujedinjenih naroda, a faktična suverenost je postignuta tek 15. siječnja 1998., kad je dovršena mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Svega toga ne bi bilo bez pobjede u Domovinskom ratu, velike žrtve i hrabrosti branitelja i mudrosti predsjednika Tuđmana koji je predvodio diplomaciju - drugu hrvatsku bojišnicu. Zato držim da sve te datume ne možemo staviti u taj jedan datum, 25. lipnja 1991. za koji tvrdim da je važan, ali ne i najvažniji.
Gospodine Krstuloviću, hvala na razgovoru.
Razgovarao: Marko Curać