Razgovor s Marijanom Majstorovićem povodom izlaska knjige Stoljeće slovenskih teritorijalnih posezanja

Ovih dana svjedočimo novome pogoršanju odnosa sa Slovenijom uzrok čega su slovenske Majstorovićoptužbe da je SOA špijunirala u Sloveniji. No, odnosi Hrvatske i Slovenije daleko su od idiličnih svih godina hrvatske i slovenske samostalnosti. Gdje su korijeni tih prijepora u prošle godine objavljenoj knjizi Stoljeće slovenskih teritorijalnih posezanja piše novinar, publicist, nakladnik i glavni urednik „Hrvatskog fokusa“ Marijan Majstorović. Povodom izlaska njegove knjige, a u kontekstu aktualnih hrvatsko-slovenskih odnosa, razgovarali smo s gospodinom Majstorovićem.

Prošle godine objavljena je Vaša knjiga Stoljeće slovenskih teritorijalnih posezanja. Gdje možemo utvrditi prve slovenske pretenzije na hrvatski etnički prostor?

Kroz cijelu povijest odnosa između Hrvata i Slovenaca nije bilo prijepora, ni na političkom, ni na vjerskom planu. Naprotiv, sve do nastanka prve Jugoslavije, Kraljevine SHS, bilježimo stoljeća suradnje, uvažavanja i pomaganja. A da je to tako vidi se iz povijesnih podataka, dio kojih sam i iznio u ovoj svojoj knjizi. Primjerice, France Prešeren, slovenski pjesnik, pravnik i odvjetnik, čija pjesma Zdravljica iz 1844. današnja je slovenska himna, osjećao se je Hrvatom. Isto kao i Ivan Tavčar, slovenski književnik i političar, koji je u svibnju 1882. u Zagrebu na proslavi Pjevačkoga PrekomurjeUlaskom u Kraljevinu SHS dobili su Prekomurje koje nikada prije nije bilo slovensko, nego je stoljećima bilo pod jurisdikcijom Zagrebačke biskupije. Budući da nikada nije bilo neke posebne jezične i vjerske razlike između stanovnika Međimurja i Prekomurja, u Ljubljani su poslije 1918. ubrzo porasli apetiti tadanjih slovenskih političara i dijela svećenstva i za hrvatskim Međimurjem.društva Kolo u svečanom govoru doslovno rekao: »U glazbenim sferama već vlada među nama takvo jedinstvo da se ne smije više govoriti o dvama narodima, nego samo o jednom narodu. Mi Slovenci ne bi imali ništa protiv ako se u kulturnom i književnom smislu ne bi više govorilo o dvama narodima, tj. o narodu hrvatskomu i slovenskom, nego samo o jednom narodu, tj. o narodu hrvatskom« (Zajc, Marko, Gdje slovensko prestaje, a hrvatsko počinje - Slovensko-hrvatska granica u XIX. i početkom XX. stoljeća, Srednja Europa, Zagreb, 2008., str. 241.). Slovenski pravnik, geograf, kartograf, političar i gospodarstvenik Peter Kosler 1848. zagovarao je savez s Hrvatskom. Puno je bilo takvih primjera.

U knjizi se bavite prostorom Međimurja, općinom Štrigova i župom Raskrižje koja je danas u sastavu Slovenije i Mariborske nadbiskupije. Zašto su ta mjesta važna u kontekstu hrvatsko-slovenskih odnosa?

Kao što sam u podnaslovu knjige i napisao, to je početak komadanja Hrvatske. Slovenci su prvi puta u svojoj Stoljece slovenskihpovijesti u Jugoslaviji i Beogradu dobili zaštitnika, Srbijance, kojima su jedini protivnik bili i ostali Hrvati. U toj stalnoj i do danas neprekinutoj borbi za prevlast Beograda nad Zagrebom, Slovenci su osjetili kako se mogu širiti samo na istoku, na račun Hrvata. Talijani, Austrijanci i Mađari prevelik su zalogaj za njih. I u tomu su, na žalost, dobrano uspjeli. Ulaskom u Kraljevinu SHS dobili su Prekomurje koje nikada prije nije bilo slovensko, nego je stoljećima bilo pod jurisdikcijom Zagrebačke biskupije. Budući da nikada nije bilo neke posebne jezične i vjerske razlike između stanovnika Međimurja i Prekomurja, u Ljubljani su poslije 1918. ubrzo porasli apetiti tadanjih slovenskih političara i dijela svećenstva i za hrvatskim Međimurjem.

Tada dolaze one kobne srbijanske smicalice u obliku stvaranja granica neprirodnih banovina - u cilju razbijanja povijesnih hrvatskih zemalja – gdje su jedino Slovenci ostali kompaktni. U to vrijeme dodatna nepovoljnost po Hrvate dolazi zbog visokopozicioniranoga slovenskog svećenika-političara Antona Korošca, čiji su korijeni blizu Prekomurja. I u takvoj situaciji dolazi 1931. do osnivanja zlokobne Dravske banovine (današnja Slovenija + općina Štrigova i neka hrvatska naselja uz Sutlu i Kupu. Iako u Štrigovi i Raskrižju (sedam hrvatskih sela čine današnju župu Sv. Ivana Nepomuka) nije bilo nijednoga Slovenca, taj dio zapadnoga Međimurja do Jelačić1941. ostao je u sastavu slovenske Dravske banovine. Kada sam naprijed rekao da su Slovenci od 1918. u zaposjedanju hrvatskih prostora i uspjeli, onda tu mislim na Mokrice, Čatež, Belu krajinu i sela i naselja u sjevernoj Istri.

U Međimurju su, međutim, bila i snažna mađarska posezanja koja su kulminirala u vremenu Drugoga svjetskog rata kad je Mađarska okupirala tu hrvatsku pokrajinu?

Da, Mađari su u proteklim stoljećima u velikim vremenskim razdobljima vladali Međimurjem i Prekomurjem. Međimurje je hrvatski ban Josip Jelačić oslobodio 11. IX. 1848., a ubrzo nakon njegove smrti, 1861., Beč je hrvatsko Međimurje predao Mađarima. Međimurje je na Badnjak 1918. oslobođeno od Mađara. Oslobodio ga je hrvatski general Slavko Kvaternik i hrvatski potpukovnik Dragutin Perko, kojega su partizani i jugokomunisti ubili poslije rata 1945. Niti general Kvaternik nije sotoniziran samo zbog toga što je 10. IV. 1941. proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, nego mu je u grijeh uzeto i oslobađanje Međimurja. U travnju 1941. njemačka vojska ulazi u Međimurje i ubrzo ga prepušta saveznicima Mađarima, koji nastavljaju tamo gdje su stali 1918. s nesmiljenom mađarizacijom na političkom, obrazovnom ali na vjerskom planu.

Međimurje – uloga Mladena Lorkovića i bl. Alojzija Stepinca

Tko je najzaslužniji za očiti neuspjeh mađarizacije?

U suprotstavljanju mađarizaciji najgorljiviji zagovornici i zaštitnici međimurskih Hrvata na političkom i vjerskom planu bili su ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Kada je 16. XII. 1941. mađarski sabor, Országgyűlés, izglasao zakon o pripajanju »južnih krajeva«, u koje je potpadalo i Međimurje, Lorković je uručio diplomatski prosvjed mađarskom poslaniku Ferencu Marossyju, u kojem je naglasio kako hrvatska vlast Međimurje smatra neotuđivim dijelom hrvatskoga teritorija. Smatra se da je ministar Lorković upravo stepinaczbog svoje diplomatske netaktičnosti glede mađarske okupacije Međimurja kasnije bio u nemilosti poglavnika Ante Pavelića.

Po dolasku u Međimurje mađarske okupatorske vlasti odmah su protjerale hrvatske činovnike i učitelje, pa su kao jedini čuvari hrvatske nacionalne svijesti ostali svećenici Zagrebačke nadbiskupije na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, koji je početkom kolovoza 1941. osnovao »Generalni vikarijat za Međimurje«. Za generalnog vikara imenovao je župnika u Selnici Ignacija Rodića i dodijelio mu je i čast počasnog kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Ovim činom nadbiskup Stepinac je samo SvojatanjeNovovjeki slovenski političari, poput Zmage Jelinčića, nadahnjuju se na ovakvim povijesnim posezanjima, ali i na novovjekim povjesničarima, poput Darje Mihelič, kćerke poznatoga povjesničara Boge Grafenauera, koja u svojim povijesnim pamfletima svojata cijelu Slavoniju, što u hrvatskoj javnosti prolazi nezapaženo. I nije povjesničarka Mihelič bezazlena, budući je znanstvena savjetnica SAZU-a.obnovio Generalni vikarijat za Međimurje koji je postojao i za prijašnje okupacije ovoga hrvatskog kraja između Drave i Mure od 1861. do 1918. na čijem je čelu kao generalni vikar bio naslovni biskup i kapitularni vikar Pavao Gugler.

Generalni vikar Rodić je dobio nalog od nadbiskupa Stepinca da sav svoj posao na ostvarivanju što redovitijeg života i djelovanja Crkve u Međimurju upiše u poseban Protokol, što je Rodić i činio vodeći i sve zapisujući u »Protokol "Generalnog vikarijata za Međimurje"« od 13. VIII. 1941. do 14. VI. 1945. Nadbiskup Stepinac mu je iz Zagreba slao mladomisnike rođene u Međimurju, a on ih je slao na župe koje su bile prazne ili su trebale župnike i duhovne pomoćnike. Nadbiskup Stepinac je generalnom vikaru Rodiću slao više mladomisnika od potrebnoga broja i time je nadmudrio mađarske okupacijske vlasti.

Malo je poznato da su Slovenci svojatali Karlovac i Varaždin?

Kako sam već rekao, u Sloveniji od 1918. nema razlike između političara, svećenika ili povjesničara kada je u Zmagopitanju posezanje za hrvatskim teritorijima. Posezanja, primjerice, za Varaždinom i Karlovcem, u XIX. stoljeću nisu vrijedna spomena. Puno su opasnija posezanja po nastanku prve Jugoslavije. Prilikom razgraničenja između Hrvatske i Slovenije 1920. hrvatski pregovarač Filip Lukas bio je jako iznenađen kada je slovenski pregovarač Jože Rus predložio da grad i kotar Varaždin s Međimurjem odvoje od Hrvatske i pripoje Mariboru uz “obrazloženje” da se ondje kajkavski govori.

Novovjeki slovenski političari, poput Zmage Jelinčića, nadahnjuju se na ovakvim povijesnim posezanjima, ali i na novovjekim povjesničarima, poput Darje Mihelič, kćerke poznatoga povjesničara Boge Grafenauera, koja u svojim povijesnim pamfletima svojata cijelu Slavoniju, što u hrvatskoj javnosti prolazi nezapaženo. I nije povjesničarka Mihelič bezazlena, budući je znanstvena savjetnica SAZU-a.

Bela Krajina

Što je s Belom Krajinom, koja je danas u sastavu Slovenije?

Zemljopisno gledajući, Bela krajina je najzapadniji dio Panonije. Kroz povijest uvijek su ju nastavali Hrvati. Etnografski i jezično stanovništvo Bele Krajine i danas je u svakom pogledu povezanije s Hrvatima u tom dijelu Pokuplja nego sa Slovencima, od kojih su odijeljeni prirodnom granicom – Kočevskim rogom. U srednjem vijeku Bela krajina je do XII. st. pripadala hrvatskoj državi i potpadala pod crkvenu vlast Zagrebačke biskupije. Bela KrajinaUseljavanjem uskoka u to područje zapadno od Kupe u XVI. stoljeću dodatno je pojačan hrvatski karakter toga područja. Bela krajina se ne nalazi pod hrvatskom vlašću zbog toga što su kroz povijest tu i u nedalekom Kočevju doseljeni Nijemci, koje su pak zaštićivali onodobni njemački plemići i habsburški dvor. Prema spomenutom Peteru Kosleru »Kočevari i Belokranjci« su bili Hrvati, čime je Kosler nedvosmisleno tvrdio da su tamošnji stanovnici etnički Hrvati.

Slovenci prešućuju činjenicu da je čuveni slovenski povjesničar Janez Vajkard Valvasor koncem XVII. stoljeća, putujući tim krajem, zapisao da tu žive Hrvati, da se odijevaju kao Hrvati i da je njihov jezik hrvatski. Slovenskoga književnika Janeza Trdinu, prema kojemu su u Ljubljani KOSSveta Gera je najviši vrh Žumberačke gore od 1181 metra nadmorske visine. Slovensko svojatanje započelo je početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća, najprije jezično, a onda i teritorijalno. Danas je najvažnije to što je 1991. slovenska vojska okupirala Svetu Geru i još uvijek se nije povukla s nje. Zasad je najočitije objašnjenje tko je okupirao Svetu Geru, i(li) tko ju je predao Sloveniji, dao Andrej Lovšin, bivši KOS-ovac u JNA i kasniji slovenski vojni obavještajac.Svetu Geru slovenizirali u "Trdinov vrh", 1889. je smetalo zašto Dolenjci Belokranjce nazivaju Hrvatima. U novije vrijeme Bela Krajina je bila pod hrvatskom jurisdikcijom od 1931. u sastavu Savske banovine od 1931. do 1939., te od 26. VIII. 1939. do 1941. godine. Pod hrvatskom upravom tada su bili Črnomelj, Metlika, te Draga, Osilnica i Trava na lijevoj obali Kupe. Za vrijeme postojanja NDH, od 1941. do 1945. godine, izvršene su korekcije na granici kod Mokrica na Savi. Mjesto Marindol na lijevoj obali Kupe tek je 1952. oduzeto od Hrvatske i pripojeno Sloveniji.

Svetu Geru Sloveniji predao bivši KOS-ovac

Što nam možete reći o okupaciji Svete Gere?

Sveta Gera je najviši vrh Žumberačke gore od 1181 metra nadmorske visine. Slovensko svojatanje započelo je početkom dvadesetih godina prošloga stoljeća, najprije jezično, a onda i teritorijalno. Danas je najvažnije to što je 1991. slovenska vojska okupirala Svetu Geru i još uvijek se nije povukla s nje. Zasad je najočitije objašnjenje tko je UDBAokupirao Svetu Geru, i(li) tko ju je predao Sloveniji, dao Andrej Lovšin, bivši KOS-ovac u JNA i kasniji slovenski vojni obavještajac.

Lovšin je 2001. u feljtonu ljubljanskoga Dela, službenoga dnevnog lista svake slovenske vlade, napisao: »Načelnik sigurnosnih tijela u dolenskoj pokrajini u 2. pokrajinskom stožeru TO-a Novo Mesto Žarko Henigman je imao cijelo vrijeme vezu s vojnom posadom JA na Trdinovom vrhu odnosno Svetoj Geri. U podnožju Svete Gere na hrvatskoj strani utaborila se veća skupina pripadnika HOS-a. Tu formaciju su pripadnici JNA smatrali ustaškom, jer je dolazila iz vojnog krila Hrvatske stranke prava. Prema prikupljenim podatcima ta se skupina pripremala za zauzimanje vojišnice na Trdinovu vrhu, koja je tada prema našim informacijama bila na neodređenoj graničnoj crti između republika Slovenije i Hrvatske. Zato sam pozvao hrvatskoga kolegu Josipa Perkovića i s njim se dogovorio, da je najbolje da objekt preuzmu moji operativci. U zamjenu ćemo ga opskrbljivati s obavještajnim informacijama, koje ćemo dobiti elektronskim prisluškivanjem. S mojim se je prijedlogom složio i zatim su se u zapovjedništvu 2. pokrajinskoga stožera TO-a odlučili za akciju. Vojišnicu su zauzeli bez borbe, jer je posada jedva čekala da se preda, i pod nadzorom naših obavještajnih tijela započeto je elektronsko prisluškivanje JA na slovenskom i hrvatskom teritoriju.« Toliko Andrej Lovšin. Kako znamo tko je on bio, ne treba sumnjati u ove njegove riječi.

Koliko o toj spoznaji znaju hrvatska državna tijela koja su za to bila zadužena i mjerodavna 23. V. 2001., kao i danas, drugo je pitanje. Ovdje je najmanje važan spomenuti hrvatski obavještajac, koji se trenutačno nalazi na izdržavanju doživotne kazne u Njemačkoj, ovdje su puno važniji oni koji su u državnoj politici mjerodavni a neodgovorni. O vraćanju Svete Gere pod hrvatski suverenitet slušamo već skoro tri desetljeća, ali nitko od vladajućih u Hrvatskoj nije tom važnom pitanju dosad pristupio onako kako se brane hrvatski interesi i čuva hrvatski teritorij.

Protuhrvatska Platforma

Koliko je devedesetih godina XX. stoljeća bilo snažno „šurovanje“ Slovenije i Srbije?

„Šurovanja“, kako kažete, između Slovenije i Srbije, na štetu Hrvatske, bilo je jako i još uvijek traju. Najizdajničkiji slovenski čin zbio se 14. kolovoza 1991., kada se u Beogradu sastala slovenska i srbijanska politička elita i dogovorila kako će Beograd pustiti Sloveniju da napusti SFRJ, a zauzvrat Ljubljana će podržati Srbiju u ostvarenju velikosrpskoga plana »Svi Srbi u jednoj državi!« Toga dana sredinom kolovoza ratne 1991. godine u Beograd su iz Ljubljane zrakoplovom stigli predsjednik slovenske Skupštine France Bučar i ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel i otišli u kuću Dobrice Ćosića, tada uz Slobodana Miloševića najutjecajnijeg Srbina. Slovenski dvojac Slovenija Srbijapredstavio je najpoznatijem velikosrbinu svoju »Platformu« u šest točaka, koju su sva trojica potpisala. Tekst te protuhrvatske »Platforme«, koju su potpisali D. Ćosić, F. Bučar i D. Rupel, glasio je:

»1. Slovenija se ne miješa u unutarnje odnose drugih OdlukaSlovenci nedvosmisleno pristaju i odobravaju velikosrpski naum Srbije da kod razlaza bivših jugoslavenskih republika samo Srbi imaju pravo živjeti u jednoj državi, Velikoj Srbiji, što je i zapisano u Odluci kako »Slovenija poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes mora poštovati.« Time su Kučan i društvo iz Slovenije dali Miloševiću, Srbiji i JNA zeleno svijetlo za agresiju na Hrvatsku. To je posebice bilo opasno jer su dijelovi te odluke iz Beograda bile poznate svim međunarodnim čimbenicima koji su ionako uglavnom bili naklonjeni Srbiji i očuvanju Jugoslavije.naroda i pitanja unutarnjih granica, niti će se postavljati na stranu bilo kojeg jugoslavenskog naroda u rješavanju jugoslavenske agonije. Slovenija ne će dozvoliti da se instrumentalizira u jugoslavenskim međunacionalnim sporovima.

2. Slovenija se na osnovi nacionalnih interesa, bez predrasuda i emocije, dogovara sa Srbijom o međusobnim odnosima. Pri tome, ona poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rješavanju jugoslavenske situacije i kompatibilnosti slovenskih i srpskih interesa.

3. Slovenija smatra da je moguće rješenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredjeljenja naroda iz kojeg treba da proiziđu različiti oblici autonomija.

4. Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredijeli prema toj federaciji.

5. Slovenija će se samostalno i suvereno opredjeljivati prema tim državnim subjektima. Slovenija je spremna da aktivno surađuje u procesima konstituiranja tih subjekata, ako oni tu suradnju žele.

6. U smislu prethodnih načela, Slovenija i Srbija žele razrješavati međusobne jugoslavenske odnose bez posredovanja stranih faktora, a pogotovu federacije.«

Taj beogradski sastanak samo je posljedica prijašnjega slovensko-srpskog dogovora postignutog prije 24. siječnja 1991. na najvišoj razini između Slobodana Miloševića i Milana Kučana. On je zametak svih kasnijih protuhrvatskih sporazuma između Ljubljane i Beograda. Taj se susret između Kučana i Miloševića dogodio na dan kada je Predsjedništvo SFRJ pokušalo legalizirati vojnu intervenciju JNA u Hrvatskoj i u vrijeme kada je KOS emitirao film o Kucan Milosevic2Martinu Špegelju i tobožnjem ilegalnom naoružavanju tada već razoružane Hrvatske. Tajni izdajnički sastanak Kučan-Milošević dogodio se samo četiri dana kasnije nakon što su Hrvatska i Slovenija potpisale sporazum o zajedničkoj obrani u slučaju da JNA napadne neku od potpisnica. Na beogradskom sastanku 24. siječnja 1991. obje su delegacije bile u »punom broju«. Uz predsjednika Slobodana Miloševića, srpsku delegaciju još su činili: predsjednik Narodne skupštine Slobodan Unković, mandatar nove vlade Dragutin Zelenović i premijer Stanko Radmilović, dok su s druge strane uz predsjednika Kučana slovensku delegaciju još sačinjavali predsjednik Skupštine Bučar, član Predsjedništva Dušan Plut i potpredsjednik Vlade Jože Mencinger. Vrhunac izdaje, cinizma i protuhrvatskoga djelovanja Slovenaca iza leđa Hrvata dogodio se 26. VIII. 1991., kada je peteročlano slovensko Predsjedništvo - predsjednik Milan Kučan i članovi Matjaž Kmecl, Ciril Zlobec, Ivan Oman i Dušan Plut - donijelo odluku da će Slovenija »pomoći Republici Hrvatskoj na području obrane, ali u opsegu koji ne bi ugrozio obrambene sposobnosti Slovenije« u cilju zamagljivanja stvari i navođenja hrvatskoga političkog čelništva na krive zaključke. Iz te protuhrvatske odluke posebno je važan ovaj dio koji glasi: »Suglasno smo ustanovili da se u razrješavanju jugoslavenske krize mora polaziti od prava narodâ na samoodlučivanje koje ne mora biti ograničeno ničime osim jednakim i istim pravom drugih narodâ. Obostrano je ocijenjeno da ostvarivanje tog prava zahtijeva poštivanje specifičnosti i različitosti interesa i ne može biti na štetu drugih naroda. Srbija poštuje interes Slovenije da na temelju prava naroda na samoodređenje i kroz proces postizanja sporazuma o budućim odnosima republika ostvari neometano ostvarenje prava sloven¬skog naroda i Republike Slovenije na vlastiti put i opredjeljenje u pogledu budućeg povezivanja s drugim jugoslavenskim narodima odnosno republikama. Slovenija poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes mora poštovati. U dogovorima je ustanovljeno da nije moguće na isti način definirati međusobne odnose svih naroda i republika u Jugoslaviji. Novi jugoslavenski dogovor mora zato poštovati razlike i interese svih jugoslavenskih narodâ i republikâ u nastojanju da se jugoslavenska kriza razriješi na miran način i u demokratskom procesu dogovaranja o budućnosti Jugoslavije.«

Ovdje Slovenci nedvosmisleno pristaju i odobravaju velikosrpski naum Srbije da kod razlaza bivših jugoslavenskih republika samo Srbi imaju pravo živjeti u jednoj državi, Velikoj Srbiji, što je i zapisano u Odluci kako »Slovenija poštuje interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes mora poštovati.« Time su Kučan i društvo iz Slovenije dali Miloševiću, Srbiji i JNA zeleno svijetlo za agresiju na Hrvatsku. To je RasizamOdlukom slovenskoga ustavnog suda, i na temelju uputa slovenskoga ministarstva unutarnjih poslova, slovenske administrativne službe 26. veljače 1992. godine izbrisale su 25.671 stanovnika iz registra stalnog prebivališta, koji su u svijetu poznati kao tzv. izbrisani. Nedvojbeno radi se o rasističkoj odluci prema neželjenim svojim stanovnicima, koja zbog agresije Srbije na susjednu Hrvatsku, nije pravovaljano shvaćena u međunarodnoj politici. Tom odlukom najviše su bili pogođeni Hrvati u Sloveniji, kojih je prema popisu stanovništva 1991. bilo 54.212 i bili su najbrojnija manjina.posebice bilo opasno jer su dijelovi te odluke iz Beograda bile poznate svim međunarodnim čimbenicima koji su ionako uglavnom bili naklonjeni Srbiji i očuvanju Jugoslavije.

Ovo Kučanovo djelovanje na štetu Hrvata potvrdila je i norveška politologinja Sabrina P. Ramet. Pišući o tomu kako se još 24. I. 1991. Kučan sastao s Miloševićem i praktički mu dao zeleno svjetlo za osvajanje Hrvatske i BiH, Sabrina P. Ramet je zaključila: »Kao što mi je Kučan 1999. rekao, u zamjenu za Miloševićeve garancije da Beograd nema teritorijalnih zahtjeva spram Slovenije, on je osigurao Miloševiću svoje ‘razumijevanje’ za Miloševićeve interese pri združivanju svih Srba u Velikoj Srbiji.« Ovakvo ponašanje Slovenije ranih devedesetih godina prema Hrvatskoj u vrijeme srbijanske političke i kasnije vojne agresije na Hrvatsku samo je nastavak slovenskoga „šurovanja“ s beogradskom čaršijom od 1918. do raspada druge Jugoslavije o čemu se u knjizi nalazi puno dokumentiranih primjera.

Rasistička odluka

Devedesetih smo svjedočili izgonu Hrvata iz Slovenije?

Odlukom slovenskoga ustavnog suda, i na temelju uputa slovenskoga ministarstva unutarnjih poslova, slovenske Slovenijaadministrativne službe 26. veljače 1992. godine izbrisale su 25.671 stanovnika iz registra stalnog prebivališta, koji su u svijetu poznati kao tzv. izbrisani. Nedvojbeno radi se o rasističkoj odluci prema neželjenim svojim stanovnicima, koja zbog agresije Srbije na susjednu Hrvatsku, nije pravovaljano shvaćena u međunarodnoj politici. Tom odlukom najviše su bili pogođeni Hrvati u Sloveniji, kojih je prema popisu stanovništva 1991. bilo 54.212 i bili su najbrojnija manjina.

Koncem svibnja 1995. Slovenija je donijela prijedlog za početak postupka za promjenu ustava i prijedlog zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prije svega o pravu stranaca na nekretnine. U članku 68. Ustava, strancima je zabranjeno vlasništvo nad zemljištem. Nastavak ove ksenofobne i, može se reći, rasističke politike prema Neslovencima, zbio se 27. lipnja 1996. donošenjem rezolucije o autohtonim manjinama u Državnom zboru. Sve ove mjere protiv Neslovenaca u Sloveniji, i to onih slovenskih građana koji su u Sloveniji rođeni, doveo je do drastičnoga pada broja Hrvata u Sloveniji. U Sloveniji priznate su samo dvije manjine, malobrojni Talijani i Mađari. Dakako iz političkih razloga. Dok su brojne manjine, poput Hrvata, i dalje obespravljene.

Kako će, po Vašim procjenama, završiti trenutačni spor Hrvatske i Slovenije?

Ako mislite na granični spor, onda je sve moguće. Moguć je i dogovor, u što sumnjam, a moguće je da će neki novi rhsloIvica Račan iz 2001. ili Jadranka Kosor iz 2009., ponovno pokušati pristati na slovenske ucjene. Kao što je svojedobno rekao veliki Antun Gustav Matoš, Hrvatska nikada nije niti će oskudijevati s judama. Sve je gotovo isto kao i u međudržavnim odnosima sa Srbijom. Jedina razlika je zasad samo u tomu što – još uvijek – službena Ljubljana javno ne negira postojanje Hrvata. Od godine 2000. imali smo na vlasti one koji su tajno i javno u pregovaranjima sa Slovenijom radili protiv hrvatskih interesa (I. Račan i J. Kosor), one koji su se otvoreno protivili izdaji hrvatskih interesa (I. Sanader, Z. Milanović, T. Karamarko) i onoga kojemu nikako ne smijemo vjerovati (A. Plenković).

U takvoj situaciji nitko ne zna što nas čeka. Ministarstvo vanjskih poslova nam je već podulje vrijeme najslabije hrvatsko ministarstvo. U njemu ima ljudi koji su proteklih godina otvoreno paktirali s ratobornim susjedima Slovencima i Srbijancima, koji su u tim državama rođeni ili su za njih radili. Za one koji ne znaju, hrvatsku komisiju u pregovorima o granici sa Slovenijom od godine 2000. predvodila je osoba koja je rođena i školovala se u Sloveniji. Još uvijek na tim pitanjima u MVP-u rade osobe koje su obiteljski i rodno povezane sa susjednom Slovenijom.

Možete li izdvojiti još neke zanimljivosti iz knjige?

Moja knjiga obiluje podatcima i dokumentima koji su "promakli" onima čiji je posao praćenje i nadgledanje. Na kaže se slučajno da se samim čitanjem novina i ostalih medija može doći do podataka o izgradnji atomske bombe. Tako je i u svakodnevnom praćenju događanja na medijskoj i političkoj sceni. Imamo ljude u obavještajnoj zajednici koji to ne rade, a imamo i ljude po brojnim institutima koji, poput političara, ništa suvremeno ne prate i ne čitaju. Anton KorosecDobro je da povjesničari istražuju povijesne podatke iz ŠurovanjeSlovenski jugokomunistički političari kobne 1971. godine potpuno su se svrstali protiv nositelja Hrvatskoga proljeća i pripomogli da se sruše tadanji vodeći političari. Prednjačili su Edvard Kardelj, Marko Bulc, Mirja Ribičič, France Popit, Sergej Kraigher, Andrej Marinc i Stane Dolanc. Puno je dokumentiranih podataka o slovenskim političarima koji su kroz proteklih stotinu godina paktiranjem sa Srbima nanosili veliku štetu hrvatskim interesima.Srednjega vijeka, ali upravo zato nam nesposobni goldsteini, klasići, pupovci ili markovine izmišljaju ne tako davnu povijest.

U knjizi, između ostalog, iznosim podatke o pokušajima slovenskih svećenika pri Svetoj Stolici da preuzmu Hrvatski Zavod sv. Jeronima. Uz svenazočnoga vlč. Antona Korošca, koji je između dva svjetska rata odigrao najnegativniju ulogu protiv Hrvata kroz otvoreno paktiranje s beogradskom čaršijom, treba spomenuti i svećenika Janka Kralja, koji je od mons. Bože Milanovića još 1944., nakon pada fašizma, zatražio izjavu »kako je Istra etnički hrvatska, ali da treba pripasti Sloveniji iz ekonomskih i zemljopisnih razloga« te je Milanoviću ponudio pola milijuna lira, što je hrvatski svećenik odlučno odbio. Ovo je slično slovenskim zahtjevima devedesetih godina da, kad već imamo toliko mora, neka i njima damo cijelu Savudrijsku valu.

Slovenski jugokomunistički političari kobne 1971. godine potpuno su se svrstali protiv nositelja Hrvatskoga proljeća i pripomogli da se sruše tadanji vodeći političari. Prednjačili su Edvard Kardelj, Marko Bulc, Mirja Ribičič, France Popit, Sergej Kraigher, Andrej Marinc i Stane Dolanc. Puno je dokumentiranih podataka o slovenskim političarima koji su kroz proteklih stotinu godina paktiranjem sa Srbima nanosili veliku štetu hrvatskim interesima.

Radite na novim knjigama o Boki Kotorskoj i istočnome Srijemu?

Radim na knjigama koje se bave "rubnim" temama i otrgnutim hrvatskim povijesnim prostorima uglavnom u Bokaproteklom stoljeću. Kao što su zapadno Međimurje (Raskrižje i okolna sela), Mokrice, sela u Beloj Krajini (Marindol, Drage...), Osilnica, sjeverna Istra hrvatski povijesni teritoriji nasilno oteti od matice Hrvatske na zapadu, tako su istočni Srijem na istoku i Boka Kotorska s primorskim zaleđem na krajnjem jugu također oteti nakon Drugoga svjetskog rata.

Ljudi zaboravljaju kako nema nijednoga valjanog dokumenta da su Boka Kotorska ili istočni Srijem između Dunava na sjeveru i Save na jugu danas crnogorski odnosno srbijanski. Hrvatska je 1945. i 1946. izgubila ta dva velika povijesna hrvatska područja, a da nitko dosad od hrvatskih političara od 1945. nije javno progovorio o toj nepravdi. Posebno žalosti što se ni od 1990. profesionalni povjesničari nisu bavili istočnim Srijemom i Bokom Kotorskom. Još uvijek je strah veći od istine. Još uvijek u Hrvatskoj povjesničari ne mogu i ne smiju nezavisno istraživati. Pogotovo oni koji rade u institutima i primaju plaću od države. A od hrvatskih političara na vlasti ne možete očekivati da će raditi u hrvatskome interesu ako bi to za njih bilo imalo opasno. To se najbolje vidi u činjenici kako aktualni predsjednik Vlade trpi laži tzv. antifašističke ljevice i glavnoga koalicijskoga partnera Milorada Pupovca o lažnom popisu broju jasenovačkih žrtava, izmišljanju žrtava u Jadovnu i umanjivanju hrvatskih žrtava od 5. prosinca 1918., preko bleiburških žrtava i žrtva na Križnome putu, pa sve do srpskocrnogorske agresije na Hrvatsku i BiH 1991. i 1992. godine.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 21-08-2019, 21:11:42

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.