Razgovor s novinarom i publicistom Tihomirom Dujmovićem povodom izlaska knjige „Regija kao treća Jugoslavija“

U ponedjeljak, 1. travnja u 19 sati, u dvorani Vijenac na Kaptolu bit će održano predstavljanje knjige novinara i publicista Tihomira Dujmovića „Regija kao treća Jugoslavija“. Knjigu će promovirati Dujmovićprof. dr. sc. Andrija Hebrang i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Tim povodom razgovarali smo s gospodinom Dujmovićem.

Prvoga travnja bit će predstavljena Vaša nova knjiga „Regija kao treća Jugoslavija“. Koji je bio poticaj i motiv za pisanje ove knjige?

Nakon što sam izbačen iz tri medija u manje od godinu i pol dana i to na ultimativni zahtjev samog vrha današnje vlasti, jedini prostor gdje se progon nije protegnuo je bila kazališna predstava „Tko je ubio Zvonka Bušića“ i promocija prateće knjige s istim naslovom. Predstava je u ovih godinu i pol dana igrala točno 40 puta što je doista uspjeh za jednu tek formiranu malu kazališnu trupu. Moram priznati da sam zatečen razmjerima gotovo sadističkog pritiska i zabrana koje doživljavam, jer ovako nešto nisam doživljavao za vrijeme najljevijih hrvatskih vlasti. I Račan i Mesić i Josipović su me izbacivali iz medija, ali iz mainstream medija. Naime, puštali su me barem da radim na lokalnim televizijama i nekim portalima. Ovaj put sam protjeran sa svih medija na kojima sam se pojavio. Zato i ističem da sam ovu knjigu napisao u medijskom kućnom pritvoru jer se baš tako i osjećam.

Nemam iluzija i kristalno je jasno je da ti pritisci dolaze iz najužeg vrha vlasti, a obzirom na politiku koja i kako se vodi to me zapravo ne začuđuje. No, da čovjek koji sjedi na samom vrhu vlasti ovako patološki prezire i mene i to što pišem i da me je u tom prijeziru spreman uništiti ako ustreba, to jednostavno ne razumijem. Još manje mogu razumjeti jedan dio ljudi koji ga neposredno okružuju, od kojih su neki i ministri, ljudi koji jako dobro znaju da sam ja sve samo ne neprijatelj hrvatske države i hrvatskih političkih interesa, ljudi koji jako dobro znaju kakvu sam do sada cijenu platio da bih godinama branio elementarne hrvatske interese i da oni danas ovako podanički šute na taj sadizam i na ovu nepravdu, premda naravno znaju da tom šutnjom daju alibi jednoj eklatantnoj nepravdi, vidite, tu meni mozak staje. To je nešto što ljudski jednostavno ne mogu shvatiti. Naime, pokazuje se prokleto točna teza koju sam još u jednoj ranijoj knjizi postavio: „da je ovo 1945. strijeljali bi me, da je 71 uhitili bi me, sad me samo bacaju s posla i daju otkaze“.

Dujmovic regija

Dakle, u toj atmosferi, gdje bivši prijatelji okreću glavu od vas, neki od njih sjedajući u svoje ministarske audije koje PodvalaHrvatska država je naravno tu, nju nikad nitko više neće ukinuti, zastava je tu, granice su tu, himna je tu, vojska je tu. Okvir je dakle tu i on je nadam se vječan. No, sadržaj te hrvatske države, njeno društvo, njena kultura, njeno gospodarstvo, sve ono što čini sadržaj hrvatske države u najvećem broju slučajeva nije hrvatski nego je regionalni. I to je podvala koja traje od Tuđmanove smrti.su dijelom dobili i zato da šute i na ovu nepravdu, posvetio sam se pisanju nove knjige. Tema je nažalost inspirativna, jer kad sve ogolite, pravi i konkretni učinak svih ovih naših lutanja i pogrješaka se geostrateški svodi na naslov knjige „Regija kao Treća Jugoslavija“. Naime, kako nismo proveli lustraciju na sceni su ostali, ali baš svi stari akteri, a živimo u doba kad Budimir Lončar dobiva medalje i odlikovanja za minuli rad; i ti su dakle akteri od 3. ZPsiječnja do danas, dakako uz nesebičnu pomoć međunarodne zajednice, uspjeli vratiti Hrvatsku tamo odakle je otišla - na Balkan.

Dakle, da se razumijemo, hrvatska država je naravno tu, nju nikad nitko više neće ukinuti, zastava je tu, granice su tu, himna je tu, vojska je tu. Okvir je dakle tu i on je nadam se vječan. No, sadržaj te hrvatske države, njeno društvo, njena kultura, njeno gospodarstvo, sve ono što čini sadržaj hrvatske države u najvećem broju slučajeva nije hrvatski nego je regionalni. I to je podvala koja traje od Tuđmanove smrti.

Vidite kako su lutali u imenu: zapadni Balkan, jugosfera, pakt o stabilnosti, jugoistok Europe, dok nisu došli do pojma „regija“ koja nikoga ne iritira jer nominalno ne govori o Jugoslaviji. Pojam je topao, legalan, univerzalan može se reći, ni po čemu na prvu loptu ne asocira na Jugoslaviju i ne biste nikada rekli da ima bilo kakve veze sa Jugoslavijom. Dok malo ne zavirite iza zavjese u sadržaj i kao ilustraciju te regije vidite da riječko „Primorje“ u dakako zajedničkoj regionalnoj vaterpolo ligi igra protiv vaterpolista iz Šapca! Bilo bi sjajno i ne bi bilo spomena vrijedno da se stvar iscrpljuje na ovakvim bizarnostima.

Što je regija nego treća Jugoslavija?

Koje akte na političkome planu možemo prepoznati kao one kojima je cilj Hrvatsku ponovno uvezati u prostor bivše Jugoslavije?

Gledajte, 3. siječnja 2000. godine je u odnosu na proklamirane i stvarne hrvatske nacionalne interese zapravo izvršen svojevrsni državni udar. Tuđman je, a moram priznati da sam tada mislio da pretjeruje i fantazira jer nisam Jugosferavidio ono što je on uočio, u Ustav ugradio normu da se zabranjuju već i početni dogovori i pregovori glede povratka Hrvatske na Balkan i ta nas je odredba donekle spasila. No, unatoč toj odredbi Hrvatska se u svim segmentima vratila na Balkan. Možemo govoriti o tome da smo imali paralelnu liniju zapovijedanja: nominalno smo išli u Uniju i pregovarali oko toga, a stvarno smo se u svim segmentima paralelno regionalno povezivali s bivšim jugoslavenskim prostorom. Ulazili smo u Uniju, dakle na zajedničko tržište od 500 milijuna ljudi, a u regiji smo razvijali „zajedničko regionalno tržište“ i gradili sve moguće uzuse koje ga tvore.

Što će nam zajedničko regionalno tržište dok idemo u Uniju koja je valjda najveće moguće zajedničko tržište? Niti je bilo odvažnih političara koji bi postavili ovo logično pitanje, niti je bilo medija koji bi ovo problematizirao. Vidite, u KulturaNajdalje se otišlo u kulturi gdje se otvoreno počelo govoriti o zajedničkom jugoslavenskom kulturnom prostoru, sad pak vidite ovu silnu agresiju oko zajedničkog jezika, započela je tijesna suradnja u svim segmentima kulture, a na Akademiji dramskih umjetnosti mladi glumci za cijelo vrijeme studiranja isključivo igraju po regiji.Hrvatskoj su izostala ozbiljna strana ulaganja jer mi uporno ne želimo donijeti zakone koji će to omogućiti. Sad, dakle, više nema spora da se radi o jasnoj namjeri. Svi ozbiljni ulagači vam precizno kažu što morate mijenjati ako želite da oni dođu, pokažu vam i objasne što su promijenili Slovačka, Češka i Mađarska koje danas nose dobar dio auto industrije, ali ovdje uvijek postoji rampa za te ideje. Da je strani kapital koji je od Poljske išao preko istočne Europe prema nama, ušao u Hrvatsku, da smo se na taj način integrirali sa srednjom Europom, dakle da smo premreženi istim kapitalom i mi, da je podloga naše europske integracije pravi kapital i da je taj proces pratila Agrokorparalelna kulturna i znanstvena integracija mi bismo danas bili dio Europe u najboljem smislu te riječi. Kao što su to Češka, Slovačka i Mađarska. Ali, netko se pobrinuo da se svi ti procesi zaustave na našim granicama i da se mi vratimo natrag.

Mi smo, primjerice, imali Todorića kao regionalnog gospodarskog tajkuna što je bila tipična politička odluka kojom je regija zapravo financijski integrirala ključne segmente kompletne prehrambene industrije u rukama jedne regionalne tvrtke. Što je god Todorić poželio kupiti, bilo je njegovo, jednako u Hrvatskoj, Srbiji ili BiH. Paralelno s tim je i srbijanski kapital ušao u Hrvatsku, ne previše transparentno i ne u toj količini. Slično se dogodilo i u BiH. Tim procesom su se aktivirali stari komunistički direktori koji su stajali u pozadini i tako smo najprije na gospodarskoj razini dobili zaokruženi stari prostor. Da je u taj prostor ušao ozbiljan strani kapital on bi donio svoje silnice i političke interese, ovako je taj prostor de facto gospodarski sačuvan za regionalna povezivanja. To je jedan segment.

Paralelno s njim od 3. siječnja imate na djelu najprije nasilnu kulturnu suradnju, nasilnu, jer se neka naša kazališta najprije prisiljavana da igraju po regiji, sjećate se da su se neki glumci tome javno usprotivili, potom imate napadnu športsku suradnju i formiranje brojnih redovito regionalnih športskih liga. Sve uvijek i počinje sa športom i kulturom. Najdalje se otišlo u kulturi gdje se otvoreno počelo govoriti o zajedničkom jugoslavenskom kulturnom Filmprostoru, sad pak vidite ovu silnu agresiju oko zajedničkog jezika, započela je tijesna suradnja u svim segmentima kulture, a na Akademiji dramskih umjetnosti mladi glumci za cijelo vrijeme studiranja isključivo igraju po regiji.

Danas je politički nekorektno u Hrvatskoj snimati film, a da se ne radi o koprodukciji sa Srbijom ili da u njemu ne glumi barem nekoliko srbijanskih glumaca. O TV serijama da ne govorim. Do tuda smo došli. Regija je u ovoj priči znate, uvijek ista: Hrvatska, Srbija, BiH, često Crna Gora i Makedonija, ponekad Slovenija. Športske lige su pak priča za sebe. Sve su krenule tobože kao jadranske lige po istom modelu: Slovenija, Hrvatska, BiH i Crna Gora, vrlo često na početku Italija, ponekad klub iz još neke države koji bi već iduće godine odlazio. Prvu godinu kad se vidjelo da publika ne protestira, Talijani izlaze van, a ulaze srpski klubovi. Kao po komandi. Ne samo jedan!

Danas imate regionalne lige u košarci, vaterpolu, rukometu, tu imamo čak i mušku i žensku ligu i imamo regionalnu ligu čak i u juniorskom nogometu. Dakle, praktički u svim popularnim, masovnim športovima, imate danas stare de facto jugoslavenske lige. Sve je u tom smislu isto kao nekad. U tim ligama najviše ima klubova iz Hrvatske, Srbije i BiH, dakle samo srce regije. To je otišlo tako daleko da imate reklamu na N1 koja kaže :“Tko će biti prvak regije?“. VeleposlanstvaMožete li se kladiti da ovim tempom regionalnog uvezivanja za dvadeset godina nećemo imati zajednička veleposlanstva? Zbog uštede, naravno, to je tobožnje službeno opravdanje. Kad pak pogledate naše veleposlanike vani, zar ne bi bili jednako vjerodostojni da predstavljaju i regiju? Od Ive Goldsteina do Damira Grubiše preko znamenitog Joška Para! Sve je dakle pripremljeno, sve su institucije u tom smislu već osvojene i u rukama su regionalista, tako da je promjena sadašnjeg stanja moguća tek s temeljitom promjenom vlasti. Pa mi smo ušli u zajednicu balkanskih sveučilišta, a da nitko slova nije progovorio. To znači da su sve crte društvene obrane pale.Kao da je rečeno „tko će biti prvak Jugoslavije“. Jer što je regija? Po čemu je Rijeci jedan Šabac - regija? Kad su Rijeka i Šabac bili regija? Samo u Jugoslaviji zar ne? Regija u Međimurju valjda ne bi trebala imati veze s Makedonijom, Rijeci i Istri je valjda Slovenija i Italija regija, ne Šabac! Slavoniji Srbija i BiH jesu regija, ali je to valjda i Mađarska! Ovdje toga nema! Regija je uvijek Hrvatska Srbija, BIH, najčešće Crna Gora i Makedonija. Što je, dakle, regija negoli treća Jugoslavija?

Koji su glavni akteri strategije hrvatskog pozicioniranja u tzv. zapadnobalkanskoj regiji?

Gledajte, glavni akteri zapadnobalkanskog pozicioniranja su u prvom redu oni dijelovi međunarodne zajednice koji su uporno bili protiv hrvatske samostalnosti pa su sa ponovnim zajedničkim povezivanjem zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije krenuli od prvog dana. Čim je rat završio krenulo se s tim planovima. Doslovno od prvog dana. S jedne strane, od Hrvatske su se očito kao kazna za samostalnost tražili nemogući uvjeti glede integracije okupiranog područja; onda smo o istom cehu dobili ustavni zakon o srpskoj manjini kakav nema nitko u Zapadni Balkan3toj temi u Uniji, pa se paralelno počelo raditi na uvezivanju ovog prostora u svim društvenim segmentima. U prijevodu, tada su ovamo stigle ozbiljne količine Judinih škuda. Po staroj Matoševoj strofi manjkalo je jedino štrika, obzirom na količinu jugonostalgičara! Tako je počelo.

Dok je Tuđman bio živ, stvari su se kontrolirale i odbijale su se sve moguće kombinacije na tu temu, kad je Tuđman umro, to je opcija doslovno provalila u sve segmente hrvatskog društva. Dakle, partizanskim rječnikom, domaći izdajnici plus međunarodna zajednica koja nikad nije zaboravila Jugoslaviju odlučila je poništiti rezultate Domovinskog rata. I nažalost u dobroj mjeri su uspjeli. Ljudima je promaknulo da je primjerice, već u dva navrata na stolu bila beogradska ideja o zajedničkim veleposlanstvima za zemlje u regiji. Uz Beograd i BiH i Makedonija su ideju načelno prihvatile, Zagreb je dva puta odgovorio, ali samo-šutnjom.

Možete li se kladiti da ovim tempom regionalnog uvezivanja za dvadeset godina nećemo imati zajednička veleposlanstva? Zbog uštede, naravno, to je tobožnje službeno opravdanje. Kad pak pogledate naše veleposlanike vani, zar ne bi bili jednako vjerodostojni da predstavljaju i regiju? Od Ive Goldsteina do Damira Grubiše preko znamenitog Joška Para! Sve je dakle pripremljeno, sve su institucije u tom smislu već osvojene i u rukama su regionalista, tako da je promjena sadašnjeg stanja moguća tek s temeljitom promjenom vlasti. Pa mi smo ušli u zajednicu balkanskih sveučilišta, a da nitko slova nije progovorio. To znači da su sve crte društvene obrane pale.

Bruxelleska politika

Zašto se kao prirodna regija Hrvatske ne gleda prostor srednje Europe umjesto tzv. Zapadnog Balkana?

Najveće osvježenje i najveću korist koju je donijela Kolinda Grabar Kitarović osim u segmentu da je spasila Jadran BaltikProvalaDok je Tuđman bio živ, stvari su se kontrolirale i odbijale su se sve moguće kombinacije na tu temu, kad je Tuđman umro, to je opcija doslovno provalila u sve segmente hrvatskog društva. Dakle, partizanskim rječnikom, domaći izdajnici plus međunarodna zajednica koja nikad nije zaboravila Jugoslaviju odlučila je poništiti rezultate Domovinskog rata. I nažalost u dobroj mjeri su uspjeli. Ljudima je promaknulo da je primjerice, već u dva navrata na stolu bila beogradska ideja o zajedničkim veleposlanstvima za zemlje u regiji. Uz Beograd i BiH i Makedonija su ideju načelno prihvatile, Zagreb je dva puta odgovorio, ali samo-šutnjom.Josipovićeve politike koja je bila extra regionalna, leži u tome da je hrvatska Predsjednica izbacila plan „Jadran Baltik“. Od prvog dana sam taj plan podržavao i pratio što se s njim događa. Dakle, najprije su je bojkotirali mediji koji su najprije s podozrenjem primili tu ideju da bi je kasnije ignorirali do uvredljivosti. Tome je dakako pomogla činjenica da današnji državni vrh na čelu s Plenkovićem ni za živu glavu ne vidi Hrvatsku u toj priči. Osim toga Plenković do zadnjeg zareza slijedi Bruxelles i u manje važnim pitanjima, a ovo je jedno od osnovnih. To je odgovor na vaše pitanje zbog čega ne slijedimo put u srednju Europu. Plenković drži da mi moramo biti apsolutno na crti bruxelleske politike što znači da moramo slijediti Angelu Merkel, ali baš u svemu. Slijediti nju na ovim prostorima znači pristati biti dio regije i imati pristojne odnose s Beogradom te nikako ne postavljati problematična pitanja glede srbijanskog ulaska u Uniju. I mi to radimo, stoga ministrica vanjskih poslova ne saziva tijelo koje prati poštuje li Srbija uvjete koje smo mi postavili za njihov ulazak u Uniju, što je u Saboru otkrio Most.

Prošle godine 23 rektora, među kojima i rektor zagrebačkog Sveučilišta, potpisali su Deklaraciju sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnog Balkana. Po čemu je to u hrvatskom interesu?

Da, malo prije sam to spomenuo. To je jedna zastrašujuća stvar s dalekosežnim posljedicama i frapantno je da na BorasSveučilištu nitko, ali baš nitko nije ozbiljno podignuo glasa na tu temu. Kad smo ulazili u Uniju jedno od naših očekivanja je bilo da ćemo se povezati sa Zapadom i na sveučilišnoj razini. Sada je taj put posve miniran i po meni ovo je izdaja budućnosti naše mladeži koja će se obrazovati u jugoslavenskom okruženju. Detaljno u knjizi pišem o tome kao i o kurikularnoj reformi koja je na samom početku bila zamišljena kao regionalna reforma, što se zapravo vrlo malo zna, a obje stvari zamišljene su davne 2004. godine u okviru jedne međunarodne organizacije koja je otvoreno proklamirala cilj „ujednačavanja osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja na zapadnom Balkanu“.

Na tragu te ideje, 15 godina kasnije rektor Boras stavlja svoj potpis na naš sveučilišni povratak na Balkan. Do ovoga je došlo iz drugog pokušaja i o tome dosta pišem u knjizi, prva ideja je bila na stolu kada je ministar Jovanović potpisao prvi dokument o suradnji našeg i srbijanskog sveučilišta, bilo je to prije desetak godina. Realizacija tog plana je propala jer je bio presirov. No, sada su uspjeli.

Elite su pretežito regionalne

Politika „regiona“ posebno je jaka na području kulture, a obuhvaća i napade na hrvatski jezik?

Da, hrvatski jezik je sljedeći na redu. Posebno poglavlje posvećujem tome u knjizi jer su najupornija inzistiranja Hrvatski jezikupravo na uvođenju zajedničkog jezika u regiji. Ovaj detalj da u Bruxellesu šutimo unatoč činjenici da se ponovo odgađa puna primjena uporabe hrvatskog jezika u institucijama Unije ne treba shvaćati trivijalno baš u ovom kontekstu. Vidjeli ste dvije snažne inicijative o uvođenju starog hrvatsko-srpskog kao jednog zajedničkog jezika i nisam čuo niti jedne ozbiljne hrvatske institucije da se očitovala o tome. S druge strane imate JezikDa ovo gdje živimo nije hrvatska država nego komad regije koja tako i funkcionira pa zadovoljava kriterije koji su potrebni da bi funkcionirala regija, a ne vodi računa o hrvatskim nacionalnim interesima dosta dobro svjedoči činjenica da niti nakon 30 godina moderne hrvatske države nemamo zakon o jeziku.nevjerojatnu činjenicu da je ove godine Vlada odbila financirati najstariji i najrenomiraniji hrvatski jezični časopis, radi se o lingvističkom stručnom časopisu koji izlazi više od pola stoljeća, časopisu „Jezik“, najuglednijem našem listu ove tematike. Za srpske „Novosti“ imamo milijune kuna, za „Jezik“ po prvi put jedna Vlada nije našla novca za dotaciju, mislim da se radi o 30 tisuća kuna.

Da ovo gdje živimo nije hrvatska država nego komad regije koja tako i funkcionira pa zadovoljava kriterije koji su potrebni da bi funkcionirala regija, a ne vodi računa o hrvatskim nacionalnim interesima dosta dobro svjedoči činjenica da niti nakon 30 godina moderne hrvatske države nemamo zakon o jeziku. To govori da nismo dorasli vlastitoj državi, a nismo dorasli jer su nam elite pretežno regionalne. Zato i nema osobite razlike u tom segmentu bio na vlasti Račan, Sanader, Milanović ili Plenković. Regionalno se sve čvršće povezujemo iz mandata u mandat i to je konstanta svih tih politika.

Konstanta hrvatske regionalne politike je i ekskluzivni televizijski talk show Aleksandra Stankovića koji je za nedjeljom u 2produciranje regije, regionalnih tema i regionalnih gostiju napravio više bilo koga drugoga. Njegov pak monopol traje točno 20 godina, Ravno od trećeg siječnja. Nitko naime regiju nije doveo u svaki hrvatski dom bezobzirnije i snažnije od Aleksandra Stankovića i njegovih gostiju. Da je ovo gdje živimo supstancijalno hrvatska država, a ne komad regije bi li bilo logično da barem uz Stankovića imamo još jednu takvu emisiju? U Hrvatskoj kao ugaonom kamenu treće Jugoslavije najnormalnije je upravo ovo: da Stanković ima monopol, tako da je regionalni karakter ključne političke emisije zagarantiran. Nota bene na hrvatskoj državnoj televiziji.

„Jugosferašku“ politiku vidimo i u športu?

Da, za šport sam vam već naveo do koje razine smo se vratili u regiju, tako da već sladostrasno mediji navijaju „tko će biti prvak regije“. Tu je na tapeti još jedino nogomet seniorski koji nije osvojen, a nije osvojen zbog FIFA-e inače bi i ovdje već gledali Zvezdu i Partizan. Zanimljivi su sponzori tih regionalnih liga. Recimo rukometnu regionalnu žensku ligu financirala je jedna ruska državna banka. Ista ova koja sada ulazi u Agrokor.

Mediji potpuno ignoriraju hrvatske nacionalne interese

Zanimljivo je da većina tzv. mainstream medija podupire zapadnobalkansku orijentaciju Hrvatske?

Regija nikada ne bi dosegnula ove granice da nema hrvatskih medija koji su po svojoj uređivačkoj politici Mediijuglavnom regionalni. Tempo drži hrvatska televizija koja nas desetljećima bombardira s vijestima iz Srbije. Imate prosvjede u Srbiji i uživo ih prenose dvije naše televizije, hrvatska državna televizija i službena televizija regije, radi se o N1. Imali smo prosvjede u Budimpešti, a da televizija nije o tome poslala niti sliku, a kamoli kakav prijenos. Dakle, medijski teror regije je fašistoidan. Moramo znati što se tamo događa, moramo znati za njihove prosvjede, moramo znati za njihove izbore, moramo znati za njihovu estradu. Jednom riječju teror.

Osim što se tako nacija navikava na regionalni okvir, a za drugi MedijiNemate jednog jedinog negativnog priloga glede sveučilišta zapadnog Balkana. Nemate jednog jedinog negativnog priloga o zabrani nastavka financiranja časopisa „Jezik“. Nemate nikakav kritički diskurs spram činjenice da Srbija uporno odbija ne samo otkriti gdje su naši nestali, negoli i to kad će nam vratiti ukradene ade. More je takvih tema u kojima mediji odrađuju politički agendu regije. U tom smislu mediji potpuno ignoriraju hrvatske nacionalne interese svodeći ih na nacionalni ekstremizam.jedva da i zna obzirom da smo jučer izašli iz Jugoslavije, mediji krče puteve daljnje suradnje. Nemate jednog jedinog negativnog priloga glede sveučilišta zapadnog Balkana. Nemate jednog jedinog negativnog priloga o zabrani nastavka financiranja časopisa „Jezik“. Nemate nikakav kritički diskurs spram činjenice da Srbija uporno odbija ne samo otkriti gdje su naši nestali, negoli i to kad će nam vratiti ukradene ade. More je takvih tema u kojima mediji odrađuju politički agendu regije. U tom smislu mediji potpuno ignoriraju hrvatske nacionalne interese svodeći ih na nacionalni ekstremizam.

Mesić kao otac regije

Udruga „Jedino Hrvatska“ je 2007. putem odvjetnika Tomislava Jonjića kao opunomoćenika uputila Ustavnom sudu RH zahtjev da ocijeni, podliježu li planovi regionalne suradnje i regionalne integracije zabrani iz čl. 141. st. 2. Ustava Republike Hrvatske te postoje li u postupcima predsjednika Republike, predsjednika Vlade i drugih članova Vlade Republike Hrvatske – koji su postupci egzemplifikativno navedeni u zahtjevu – elementi što upućuju na to da je došlo do kršenja kogentne norme iz čl 141. st. 2. koji zabranjuje balkanske integracije. Je li slučajno da se Ustavni sud do danas nije oglasio o ovome zahtjevu?

Da, našao sam taj zahtjev gospodina Jonjića i o njemu detaljno pišem u knjizi, navodeći što se već do 2007. Mwsićdogodilo na tu temu. To je zastrašujuće kad se sjetite što je sve Mesić na tu temu zagovarao, radio, gurao, protežirao. Mesić je u tom smislu bio otac regije, nitko nije toliko Hrvatsku izgurao s njenih tračnica i vratio vlak natrag kao Mesić. Od odnosa prema vojsci, do odnosa prema gospodarstvu kad je inzistirao na formiranju zajedničkih hrvatsko-srpskih firmi koje da bi trebale po njemu onda ići u osvajanje poslova po svijetu. To je bilo više od konfederalizma.

Uostalom Mesićeva rečenica da sanja ovaj prostor bez granica apsolutni je hit njegova oba mandata na ovu temu. Ustavni sud šuti na Jonjićev zahtjev i ta je šutnja u prvom redu sramotna, gledano iz ugla onoga što piše u Ustavu, a s druge strane je politički znakovita. Regija je toliko živa, toliko je segmenata života pokrila, da im se čini deplasiranim da tako nešto negiraju. A morali bi, ako gledamo slovo ustava.

Možemo li zaključiti da je Hrvatska danas skrojena po mjeri „regije“, tj. da predstavlja tek jedan od prirepaka tzv. Zapadnog Balkana?

Da, teza moje knjige je jasna: nažalost, mi ne živimo u hrvatskoj državi, već u Hrvatskoj kao komadu regije te su projugoslavenske snage kao već dva puta ranije u povijesti nametnule jugoslavenski, ovaj put ne okvir, nego RegijaMi ne živimo u hrvatskoj državi, već u Hrvatskoj kao komadu regije te su projugoslavenske snage kao već dva puta ranije u povijesti nametnule jugoslavenski, ovaj put ne okvir, nego sadržaj, koji je premrežio sve pore hrvatskog društva čak i sada kada imamo samostalnu državu. „Regija“ nije Jugoslaviju kakvu pamtimo, takva više nije moguća jer je rat postavio tu crtu razgraničenja, regija je sofisticirani oblik povezivanja istog tog prostora, kao i stvaranja pretpostavki da to povezivanje bude još temeljitije. Regija je zapravo onakva Jugoslavija kakva je u ovim okolnostima moguća. U tom kontekstu napravili su praktički maksimum, a da našoj javnosti po mom mišljenju ništa od toga nije poznato.sadržaj, koji je premrežio sve pore hrvatskog društva čak i sada kada imamo samostalnu državu. „Regija“ nije Jugoslaviju kakvu pamtimo, takva više nije moguća jer je rat postavio tu crtu razgraničenja, regija je sofisticirani oblik povezivanja istog tog prostora, kao i stvaranja pretpostavki da to povezivanje bude još temeljitije. Regija je zapravo onakva Jugoslavija kakva je u ovim okolnostima moguća. U tom kontekstu napravili su praktički maksimum, a da našoj javnosti po mom mišljenju ništa od toga nije poznato.

U knjizi obrađujem jedan po jedan segment hrvatskog društva koji su regionalizirani postavljajući uvijek isto pitanje: da je ovo hrvatska država ne bismo li, primjerice, povezivali hrvatska sveučilišta sa zapadnoeuropskim? Ne bismo li imali športske lige s Italijom, Austrijom, Mađarskom, zemljama s kojima isto tako tvorimo ponegdje regiju? No, u Hrvatskoj kao dijelu regije sva rješenja koja su vam začudna su zapravo potpuno normalna. Samo ako prihvatite istinu, da dakle živite u regiji, a ne u hrvatskoj državi. Da je pak regija ništa drugo negoli treća Jugoslavija sugeriraju svi ključni elementi u regionalnom povezivanju. Oni se uvijek i samo tiču povezivanja zemalja koje se nekad bile u bivšoj Jugoslaviji. Te su dakle silnice iznimno snažne, u međunarodnoj zajednici su našli ozbiljna financijska sredstva jer je treća Jugoslavija sladak san međunarodne zajednice, a kako nismo izveli lustraciju, na razini političke elite čekaju nas ljudi koji u najmanju ruku nemaju ništa protiv regije.

Dakle, da bi se ovom ludilu oduprli, najprije naciju valja upoznati o čemu se tu radi i u tom smislu ova knjiga tematski nažalost raritetna, ukazuje baš na taj problem. Tek kad osvijestimo gdje živimo, tek tada će trebali alarmirati onu elitu koja se tome protivi da podigne ručnu u tom vlaku koji ide ravno za Beograd.

„Mali noćni razgovori“

Uskoro možemo očekivati novo Vaše djelo?

Da, ja sam sad već više od godinu dana istjeran sa svih medija, nigdje prisilno ne pišem i nigdje ne objavljujem, te sam osim ove knjige napravio i jedan materijal, jedan dramski tekst koji se zove „Mali noćni razgovori “. Ovo mi je drugi izlet ove vrste, u kazalište i nije nemoguće da ostanem isključivo u ovom svijetu i da se klasičnom novinarstvu više ne vratim. S jedne strane, taj mi se svijet kazališnih tekstova sve više sviđa, s druge strane brutalno sam izguran iz medijskog prostora i nemam se pretjerane volje vratiti u taj zvjerinjak.

Po ovom tekstu sada redatelj Želimir Mesarić, uz dramaturgiju Mire Muhoberec, rade kazališnu predstavu. Ova RazgovoriOva mala knjiga koju ću tiskati uz predstavu govori o dva vremešna umirovljenika koji stanuju u jednom novozagrebačkom neboderu, upoznaju se ispred zgrade i po prvim rečenicama se vidi da su homo politicusi. U svojim daljnjima druženjima oni najotvorenije razgovaraju o najdelikatnijim hrvatskim povijesnim temama vrlo oštro, upućeno, vrlo duhovito i vrlo polemično. Redatelj Želimir Mesarić ima jednu posve drugačiju viziju tog razgovora, ideja mu je sjajna i razumjet ćete da vam je sada ne mogu detaljizirati.mala knjiga koju ću tiskati uz predstavu govori o dva vremešna umirovljenika koji stanuju u jednom novozagrebačkom neboderu, upoznaju se ispred zgrade i po prvim rečenicama se vidi da su homo politicusi. U svojim daljnjima druženjima oni najotvorenije razgovaraju o najdelikatnijim hrvatskim povijesnim temama vrlo oštro, upućeno, vrlo duhovito i vrlo polemično. Redatelj Želimir Mesarić ima jednu posve drugačiju viziju tog razgovora, ideja mu je sjajna i razumjet ćete da vam je sada ne mogu detaljizirati.

Dobro, ali možete nam reći kada će biti premijera?

Premijera je zakazana za 23. svibanj, a 20. svibnja u istoj ovoj dvorani Vijenac na zagrebačkom Kaptolu organizirati ću promociju ove nove male knjige, više knjižice, „Mali noćni razgovori“, po kojoj se predstava radi i predstavit ćemo tamo kompletnu ekipu uz prikazivanje nekoliko zanimljivih isječaka sa glavnih proba.

Onda idete na turneju?

Za sada imamo zakazana četiri termina za igranje u Zagrebu krajem svibnja, te jedan termin u lipnju, imam već pozive čak iz tri druga grada koji su bili silno zadovoljni predstavom o Bušiću i odmah su se javili čim su čuli da radim drugu predstavu, tako da ćemo nakon Zagreba krenuti sa predstavom širom Hrvatske. Naime, siguran sam da će ova predstava biti podjednako intrigantna koliko i poučna obzirom na teme koje otvara, a koje se ne samo u hrvatskom kazalištu, koliko ja znam, nikada nisu ovako otvarale.

To su povijesne teme?

Teme dvojice sugovornika su sve one teme od 1941. do danas koje ljevica i desnica u Hrvatskoj nikad nisu do kraja iskreno i otvoreno izrazgovarale. U tom smislu njih su dvojica neka vrsta glasnogovornika dviju političkih opcija, a argumentacija i jednog i drugog je doista na visini. Oni u taj razgovor ulaze do kraja, počinju s 1941. godinom, prolaze sve povijesne sporne i dramatične točke te povijesti, svi se mogući argumenti stavljaju na stol, a sve skupa završava s dočekom vatrenih u Zagrebu.

Dakle, happy end?

Ha,ha, bojim se da je to sve samo ne limunada s happy endom... Tko je pobijedio? Vidjet ćete u predstavi. Kraj s vatrenima hoće reći da je pobijedila Hrvatska, da je pobijedila hrvatska mladost koja u tom smislu nema nikakvih dvojbi, mladost koja će nastaviti tamo gdje su ranije generacije stale. A koje i čije ideje su kroz povijest izgubile, rječito svjedoči činjenica da živimo u hrvatskoj državi. Baklju te daljnje borbe mlade generacije su preuzele punog srca o čemu svjedoči činjenica da se na dočeku vatrenih skupilo širom Hrvatske gotovo milijun mladih, gledamo li sve skupove zajedno. Većeg povijesnog dokaza o pobjedi jedne nacionalne emocije koja je gušena ravno pola stoljeća, mislim da ne može biti.

Ali, strpite se, još je dva mjeseca do premijere predstave koju je iz jednog posve drugačijeg ugla pripremio sjajni Želimir Mesarić uz izvrsnu dramaturgiju Mire Muhoberec. Tekst je dakako važan, tekst je kostur predstave, ali tekst je ipak samo okvir, bez sjajnog redatelja i dramaturga, bez sjajnih glumaca, bez nadahnuća svih njih zajedno, a ovdje su svi četvero odlični, ne bi bilo dobre predstave. Tim prije što je ovo koliko ja znam prva predstava u Hrvatskoj koja se jednom ovakvom temom bavi na ovakav način.

Davor Dijanović

 

Sri, 11-12-2019, 14:49:31

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.