Razgovor s prof. Matijom Grgat

Matija Grgat je profesorica hrvatskoga jezika, knjižničarka XI. gimnazije, autorica knjiga „Književnost i duhovnost“ i „Pjesnici i mistično: duhovni temelji pjesničkog opusa A. B. Šimića i T. Ujevića“. Članica je Matija GrgatZnanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a. S profesoricom Grgat razgovarali smo o aktualnim pitanjima vezanima uz školsku reformu.

Čini se kao da je zanimanje za reformu školstva splasnulo. Je li razlog tomu osjećaj nemoći, osjećaj da se u ovom hrvatskom društvu ništa ne može napraviti demokratskim sredstvima jer vlastodršci ignoriraju mišljenja i prijedloge građana?

Sigurno da takav osjećaj postoji u mnogima, posebno onima koji su od početka vidjeli da reforma ne ide u dobrom smjeru pa su nastojali dati doprinos svojim stručnim znanjem i iskustvom. Takvi su nakon uzaludnih nastojanja stekli dojam kako je sve dirigirano iz nekih centara moći, uz podršku medija, te da je njihova borba za bolje školstvo borba s vjetrenjačama. No, nije samo razlog osjećaj nemoći zbog nedemokratskih sredstava vlastodržaca. U našem društvu već dugo caruje duh individualizma i osobnog interesa, licemjerje i nebriga kad su u pitanju opći interesi i moralne vrijednosti i posljedice su toga vidljive na svakom koraku. Odatle dolazi rezignacija, depresija, fatalizam – prepuštenosti „sudbini“, a sve su to duhovne pretpostavke za uspješno oblikovanje ljudi i zajednice po mjeri onih koji njima upravljaju.

Takav ignorantski odnos imalo je i Ministarstva znanosti i obrazovanja prema primjedbama i prijedlozima akademske zajednice na Cjelovitu kurikularnu reformu (CKR). Kakva su Vaša iskustva o tome s obzirom na to da ste sudjelovali u radu Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a?

Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo, koje je trebalo pratiti kurikulne promjene, osnovano je unutar HAZU-a. CKRZa predsjednika je Predsjedništvo HAZU-a imenovalo akademika Vladimira Paara. On je oko sebe okupio ne samo ugledne akademike, nego i stručne ljude – suradnike za različita područja i iz različitih sustava unutar školstva koji su se već bili samoinicijativno uključili u praćenje pojedinih predmeta ili cjelovitog kurikula te pisali recenzije, prijedloge i primjedbe. Međutim, ni unutar Akademije nije Vijeću dana osobita važnost. Tako nismo imali nikakav kontakt s Povjerenstvom koje je pisalo recenziju za hrvatski jezik, a na prijedlog da HAZU organizira stručno-znanstveni skup o odgoju, koji je predsjedniku HAZU-a uputila voditeljica Radne sekcije za odgoj, dr. sc. Sanja Bilač, nismo ni dobili odgovor. O medijskom ignoriranju Vijeća i samoga predsjednika Vijeća da i ne govorim. Reklo bi se da nije bilo neke koristi od toga rada. Međutim, ostale su tri knjige s više od stotinu recenzija, primjedaba i prijedloga na kurikul, koje je akademik Paar zajedno s gospodinom Nevijem Šetićem uspio objaviti usprkos ignoriranju na svim razinama.

Na što je Vijeće konkretno imalo najviše prigovora, i što je predlagalo?

Prigovori Vijeća mogu se pročitati u tzv. bijeloj knjizi koja nosi naslov „Hrvatsko školstvo u funkciji razvoja STEMgospodarstva i društva“, koja se u pdf-u može naći na CKRVijeće je stoga predlagalo temeljitu analizu postojećeg stanja odgojno-obrazovnog sustava; proširenje Ekspertne radne skupine uključivanjem međunarodno poznatih stručnjaka i u Ekspertnu i sve druge skupine i preoblikovanje CKR-a; promjenu metodologije tako da se uvrste sustavi znanja i pomno odaberu sadržaji učenja; da se veći naglasak u CKR-u da sadržajima iz područja STEM-a, nacionalne povijesti, hrvatskoga jezika i književnosti te kulture, a zbog važnosti nastavničkog kadra u reformi obvezno materijalno i statusno stimuliranje i prethodno intenzivno i kontinuirano stručno osposobljavanje prosvjetnih djelatnika; prikladno opremanje škola te uključivanje hrvatskih sveučilišta i znanstvenih instituta u donošenje ključnih dokumenata uz prethodno predviđanje budućih razvojnih trendova gospodarstva i društva.stranicama Hrvatskoga književno-pedagoškog zbora. Najvažniji su oni o prekidu kontinuiteta razvoja hrvatskoga školstva bez ikakvog jamstva da će CKR dati poboljšanje jer se radilo bez istraživanja stanja u školstvu i projekcije razvoja gospodarstva; zatim prigovor na metodologiju kroz tablice i ishode bez sadržaja i znanja, neprovjerenu u praksi (ili čak negdje u svijetu i odbačenu), neprikladnu za većinu područja, preuzetu iz različitih izvora; zanemarivanje iskustava nekih od najuspješnijih obrazovnih sustava u Europi; prigovor na nedostatak stručnjaka iz svih područja, posebno iz prirodnih, tehničkih i matematičkih znanosti (STEM) u Ekspertnoj skupini, ali i u radnim skupinama; na preveliku izbornost zbog čega bi sigurno bila oštećena STEM područja, temeljna za gospodarstvo i napredak. Bitan prigovor bio je i taj što nastavnici nisu osposobljeni za takve promjene, da ne postoje ni materijalni ni tehnički preduvjeti za velike i nagle promjene u postojećem sustavu Učionicaobrazovanja; konačno da dokumenti cjelovite kurikulne reforme nisu usklađeni s važećim propisima u odgoju i obrazovanju itd.

Vijeće je stoga predlagalo temeljitu analizu postojećeg stanja odgojno-obrazovnog sustava; proširenje Ekspertne radne skupine uključivanjem međunarodno poznatih stručnjaka i u Ekspertnu i sve druge skupine i preoblikovanje CKR-a; promjenu metodologije tako da se uvrste sustavi znanja i pomno odaberu sadržaji učenja; da se veći naglasak u CKR-u da sadržajima iz područja STEM-a, nacionalne povijesti, hrvatskoga jezika i književnosti te kulture, a zbog važnosti nastavničkog kadra u reformi obvezno materijalno i statusno stimuliranje i prethodno intenzivno i kontinuirano stručno osposobljavanje prosvjetnih djelatnika; prikladno opremanje škola te uključivanje hrvatskih sveučilišta i znanstvenih instituta u GlobalizacijaMeni se čini logičnom misao da globalizacija, kakvoj svjedočimo, za vlastiti opstanak traži poništavanje svega onoga što joj stoji na putu: države, nacije, naroda, pojedinca i njegova svjetonazora te svega ostaloga što ih čini onim što jesu. Jezik je tu, uz povijest i religiju, temelj narodnog identiteta, a duša pojedinačnog. Tako, dok nam ideolozi globalizma pričaju o bogatstvu u različitosti, nastoje istovremeno sve svesti na amorfnu masu pojedinaca bez duše, bez korijena i smisla, a radi svojih ciljeva koriste se uslugama svih onih kojima ne odgovara hrvatski identitet ili su prema njemu ravnodušni. Naime, ako čovjeku odrežete korijene i krila – učinili ste ga duhovnim invalidom kojem možete nuditi nadomjestke koje god želite.donošenje ključnih dokumenata uz prethodno predviđanje budućih razvojnih trendova gospodarstva i društva. Također je predlagalo uvođenje nadležnog tijela koje bi bilo odgovorno za provođenje i nadzor promjena u obrazovnom sustavu te da se ne može predlagatelj reformi pozivati na podršku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ako ne prihvati sve bitne primjedbe Znanstvenoga vijeća.

Znamo na kraju da se reforma provodi, a da primjerice nije ispoštovan jedan od bitnih uvjeta iz recenzije HAZU-ova Povjerenstva za kurikul hrvatskoga jezika, da se naziv „kurikulum“ zamijeni ispravnim hrvatskim izrazom „kurikul“.

Kurikul svakog predmeta vrlo je važan, ali se čini da je kurikul hrvatskog jezika posebno važan za hrvatsko školstvo, ali i za kulturu, nacionalni identitet i samo društvo i državu. Zašto on nije usmjeren na uspostavu i očuvanje hrvatskog identiteta nego, čini se, sasvim suprotno?

To biste trebali pitati one koji su kurikul radili. Mi ostali možemo samo iznositi svoja mišljenja o tome ili prihvaćati nečija već izrečena. Meni se čini logičnom misao da globalizacija, kakvoj svjedočimo, za vlastiti opstanak traži poništavanje svega onoga što joj stoji na putu: države, nacije, naroda, pojedinca i njegova svjetonazora te svega ostaloga što ih čini onim što jesu. Jezik je tu, uz povijest i religiju, temelj narodnog identiteta, a duša pojedinačnog. Tako, dok nam ideolozi globalizma pričaju o bogatstvu u različitosti, nastoje istovremeno sve svesti na amorfnu jezikmasu pojedinaca bez duše, bez korijena i smisla, a radi svojih ciljeva koriste se uslugama svih onih kojima ne odgovara hrvatski identitet ili su prema njemu ravnodušni. Naime, ako čovjeku odrežete korijene i krila – učinili ste ga duhovnim invalidom kojem možete nuditi nadomjestke koje god želite.

Što se po Vašem mišljenju ne bi smjelo preskočiti/zanemariti u kurikulu hrvatskog jezika?

Odgoj. Ljubav prema vlastitom jeziku, prema životu, čovjeku, istini, smislu, vrlinama, prema višem životu duše, a ljubav se njeguje i odgaja, prenosi i svjedoči. Ona je neizostavni element odgojnog djelovanja. Kako je odgoj sustavno zanemarivan, a iz kurikula doslovce izbačen jer sve one međupredmetne teme, od kojih se jedna zove i odgoj (građanski), nisu odgoj u pravom smislu te riječi (staroslavenska osnova goj znači mir, toviti – hraniti, liječiti) nego ideološko prepariranje, ostaje nam samo ono što može raditi svaki službenik: prenositi informacije. Po novome, nastavnik treba stvarati okružje i poput skretničara upućivati na izvore informacija, koje će onda učenik „izabrati“. S tim da najprije on sam mora biti izdrilan da upućuje u točno određenom smjeru služeći se pri tom krilaticom o kritičkom mišljenju. Ne kažem da danas među prosvjetnim djelatnicima nema takvih koji odgajaju s ljubavlju i prenose vrijednosti, ali pomoću čarobne riječi edukacija, i oni će nestati pred navalom strategija, online usavršavanja, serijski educiranih edukatora, činovnički oblikovanih kako bi pomoću edukacijskih metoda provodili zacrtane edukacijske sadržaje i ostvarivali obrazovne ishode. Ostat će služba, nestati poslanje.

Kako književnost može pomoći uravnoteženju obrazovanja i odgoja?

Književnost posreduje duševne stvarnosti u estetskom obliku, pokazuje duhovne i moralne zakone čije poznavanje Književnostnije manje važno od prirodnoznanstvenih jer ne poznavajući ih i kršeći ih, čovjek može izazvati uništenje sebe i svega stvorenoga.

Književnost može pomoći učeniku da upozna te zakone i posljedice njihova kršenja, da vrednuje svjetonazore i ponašanja te bira ona koja ga vode k miru, zdravlju i sreći. KnjiževnostKnjiževnost je danas „inferiorna“ znanstvenom svjetonazoru jer smo zaboravili smisao književnosti i umjetnosti uopće. U književnosti je pored racionalnih spoznaja o ljudskoj naravi, o duhovnim zakonima kojima podliježe, o smislu i određenju čovjeka, prisutna i intuitivna koja te spoznaje oblikuje kroz simbole, a oni djeluju na dubljoj razini od svjesne. Književnost i umjetnost izražavale su i otkrivale istinu o čovjekovoj duhovnoj dimenziji, propitivale i nudile smisao, katarzu i ljepotu te preobražavale patnju u bisere mudrosti, otvarale granice prema višem svijetu, oslobođenom tjelesnih i materijalnih ograničenja oplemenjujući čovjeka.Ukratko, da stekne životnu mudrost, a to je znak istinskoga odgoja. Književnošću su se služile sve kulture u odgoju svojih mladih naraštaja jer se književnim djelima sugestivno mogu prenijeti ideje, misli, raspoloženja, poticaji, emocije. Naša današnja zapadna kultura tu je moć književnosti potpuno zanemarila u ime znanstvenosti i intelektualnog pristupa svemu.

Zašto je u današnjem svijetu književnost „inferiorna“ znanstvenom svjetonazoru?

Književnost je danas „inferiorna“ znanstvenom svjetonazoru jer smo zaboravili smisao književnosti i umjetnosti uopće. U književnosti je pored racionalnih spoznaja o ljudskoj naravi, o duhovnim zakonima kojima podliježe, o smislu i određenju čovjeka, prisutna i intuitivna koja te spoznaje oblikuje kroz simbole, a oni djeluju na dubljoj razini od svjesne. Književnost i umjetnost izražavale su i otkrivale istinu o čovjekovoj duhovnoj dimenziji, propitivale i nudile smisao, katarzu i ljepotu te preobražavale patnju u bisere mudrosti, otvarale granice prema višem svijetu, oslobođenom tjelesnih i materijalnih ograničenja oplemenjujući čovjeka. Početkom 20. stoljeća, parolom „umjetnost radi umjetnosti“ kidaju se dotadašnji duhovni temelji umjetnosti, ona se otvara nihilizmu, što je također duhovnost, ali s negativnim predznakom. To je u stvarnosti značilo obezvrjeđivanje morala, etike pa i razuma, umjetnost se banalizira ili izopačuje te gubi snagu oplemenjivanja, postaje u nekim slučajevima čak sredstvom razaranja duha. knjigeUmjetnost generalno gubi svoju vrijednost i postaje proizvod koji se zanatski izrađuje, reklamira, prodaje i preko kojega se modeliraju mase bilo avangardnim buntom, bilo estetskim ruhom s otrovnim duhovnim sadržajima. Od znanosti se tada počinje tražiti odgovor na pitanja smisla koja ona ne može dati. Dapače, njoj je samoj potreban tradicijski kontekst koji će joj dati smisao, a time i etičke okvire jer ona ne može odgovoriti na pitanje o duhu i duši, o dobru i zlu. Taj je odgovor ključan za opstanak čovjeka i čovječanstva jer sve dolazi i raste iznutra, od sjemena, misli, osjećaja i ideje. Njega ne može dati ni materijalistička filozofija, što je jasno pokazao Voltaire u svom romanu „Candide“, ni psihologija, koja se bavi ljudskom dušom eksperimentalno i posredno. Odgovor nam nudi proučavanje povijesti književnosti u obrascima opisanih duševnih i duhovnih stanja, njihovih uzroka i posljedica.

Zašto je ipak prihvaćen tada tzv. znanstveni svjetonazor i do danas prevladao? Austrijski književnik židovskog Knjizevnost i duhovnostpodrijetla Franz Werfl, iskusivši prethodno i sam avangardnu fazu s odbacivanjem morala i etike, nakon otriježnjena zaključuje: „Pobjeda znanstvenog duhovnog stanja sadržana je u činjenici da to duhovno stanje isključuje svaki osjećaj krivnje.“

Znamo čime je u 20. stoljeću takvo stanje duha urodilo. Da bi čovjek i NapredakDa bi čovjek i čovječanstvo napredovali, potrebni su im i razum i intuicija, intelekt i mistika, mišljenje i mašta, znanost i umjetnost, obrazovanje i odgoj, poštivanje prirodnih i duhovnih zakona, potrebni su im obnova duha i povratak savjesti.čovječanstvo napredovali, potrebni su im i razum i intuicija, intelekt i mistika, mišljenje i mašta, znanost i umjetnost, obrazovanje i odgoj, poštivanje prirodnih i duhovnih zakona, potrebni su im obnova duha i povratak savjesti.

Napisali ste jednu sjajnu knjigu „Književnost i duhovnost“. Odakle Vam ideja za nju?

Ideju za knjigu dao mi je prof. Dragutin Rosandić, moj profesor iz metodike hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu nakon što je poslušao jedno moje predavanje.

Povezivanje književnosti i duhovnosti, kako ste Vi to učinili, novost je za naše prilike jer se o književnosti iz toga aspekta 50-ak godina nije smjelo govoriti. Možete li ukratko predstaviti sadržaj i poruke svoje knjige?

U knjizi polazim od duše, nečega „neusporedivo dragocjenijeg od onoga što vidimo izvana“, kako je rekla sv. Potjeh istinaTerezija Avilska, a koju previđamo te smo poput Potjeha koji je tražio istinu, a nije je znao prepoznati, iako mu je bila sasvim blizu, u njemu. U knjizi sam pokušala složiti mozaik povijesti književnosti kao zrcala ljudskoga duha, duha vremena i autora, od stakalaca koja su oko nas, u knjižnicama, u knjigama, ali razbacana u mnoštvu informacija, nedostupna našem pogledu jer ih gledamo iz horizontale ili iz žablje perspektive, pogledom koji i ne traži cjelinu ni dubinu ni retrospektivu, s obzirom na to da su nas desetljećima uvjeravali kako cjeline nema kao ni duše, duha i duhovnih zakona, kako je svaka povijest beskorisna, a jedino ispravan pogled u fatamorganu nekad komunističkog, danas konzumerističkog raja. Književnost kao neposredan odraz duhovnih iskustava govori istinu o nama. Svjedoči da bez vjere i prodora prema onostranom ljudska duša pada u nihilizam i izopačenje, da postaje žrtva čak i svojih vlastitih moći ili pronalazi u hedonizmu novu religiju, ali je ništa od toga ne zadovoljava i ne čini sretnom.

Nadam se da sam uspjela pokazati kako su književnici svojim ostvarenjima ucrtali tragove koji svjedoče o usponima i padovima ljudskoga duha. Oni nas opominju, poučavaju, upozoravaju da je čovjek biće s greškom u naravi, otvoren silama dobra i zla, u neprestanoj izloženosti napasti da sebe i svoj ego stavlja na prvo mjesto, u napasti koja ga može skupo stajati ako ne oplemenjuje tu narav, ako zapostavi svoj duh i onečisti dušu jer mu tada unutarnje oko savjesti osljepljuje i nije sposobno vidjeti istinu; da je korijen njegovih problema u duhovnom svijetu, odakle mu jedino može doći i rješenje. Inače je na putu samouništenja.

Znači, bez povratka duhovnosti, današnji čovjek, prema Vašem mišljenju, na putu je samouništenja?

Da. E. A. Poe je s pravom pisao u noveli „Zloduh nastranosti“ o samouništavajućem porivu ljudske duše, osobini Dante komedijakoju smo previdjeli „u pukoj oholosti svoga razuma“, te dopustili da „njezino postojanje promakne našoj pozornosti jedino iz pomanjkanja vjerovanja – vjere, pa bila to vjera u Otkrivenje ili vjera u Kabalu“, jednako kako je Baudelaire zapisao, iskusivši kao i Poe najmračnija stanja duše i uma da je „najveća varka sotonina što je uvjerio ljude da ga nema“. A čini se da taj duh nastranosti izlazi na vidjelo i u civilizacijama kad se kod njih napuni mjera zloće, kad se ljudi odaju najrazličitijim nagonima, požudama, osjetilnim užitcima, strastima i iracionalnim porivima umjesto da ih ukrote i tako usavrše svoje duše. Danteova „Božanstvena komedija“ nije samo knjiga srednjovjekovnog nadahnuća, nego univerzalna istina o čovjekovu duhovnom i duševnom putu.

Ima li traga ovim spoznajama u današnjem hrvatskom kurikulu?

Nema. Kurikul je produkt tog „znanstvenog svjetonazora“ koji težište stavlja na teoriju književnosti, a povijest književnosti tretira kao niz pozitivističkih činjenica koje se u djelu trebaju prepoznati.

Vi tvrdite da moramo upoznati duh vremena i duhovnost autora da bismo našli ključ za razumijevanje njegova djela? Možete li to objasniti na primjerima?

Primjer Dostojevskog zorno nam to pokazuje. On sam piše o sebi: „Da me nije katastrofa u Sibiriji ponovno vratila RazumijevanjeNe možemo Šimića razumjeti bez poznavanja njegovih duhovnih stanja, bez poznavanja utjecaja teozofskih ideja na ekspresionizam i posredno na njega. Ujevićeva nam poezija ostaje zaključana ako ne poznajemo preobrazbe njegove duše u tim burnim političkim i duhovno kaotičnim godinama, bez poznavanja utjecaja alkemije, joge i istočnjačke filozofije i prakse, čijim je simbolima ispunjena njegova poezija. Kafku ne možemo istinski razumjeti bez poznavanja utjecaja kabale na njegov život i stvaralaštvo.pravednosti, bio bih, zaista, poludio...“ „U žalostima prisilnih radova čovjek se mijenja zbog vjere kao suha trava od Dosrojevskikiše i konačno nalazi vjeru jer se u nevolji istina jasnije objavljuje.“ „Mene nazivaju psihologom: to nije točno, ja sam samo realist u višem smislu riječi, tj. ja slikam svu dubinu čovjekove duše.“

U „Zločinu i kazni“ upravo to pokazuje na primjeru Raskoljnikova. A u školskoj interpretaciji tog romana nije težište na tome. Dostojevski u vrijeme realizma, čiji je temelj pozitivistička filozofija, vraća čovjeka u metafizičke okvire, svjestan da je učenje socijalista (koje je sam jedno vrijeme slijedio) lažno jer potpuno zanemaruju ljudsku narav, koju on pokazuje u romanu. Jedna od njezinih crta jest da će, slijedeći logiku utilitarizma, proglasiti i nemoral kao moral i staviti čovjeka u takva stanja iz kojih mu samo Bog može pomoći izići. Sve što se danas događa u svijetu, potvrđuje to, događa se ono što je Dostojevski genijalno uvidio: „Ako Boga nema, sve je dopušteno.“

Ne možemo Šimića razumjeti bez poznavanja njegovih duhovnih stanja, bez poznavanja utjecaja teozofskih ideja na ekspresionizam i posredno na njega. Ujevićeva nam poezija ostaje zaključana ako ne poznajemo preobrazbe njegove duše u tim burnim političkim i duhovno kaotičnim godinama, bez poznavanja utjecaja alkemije, joge i istočnjačke filozofije i prakse, čijim je simbolima ispunjena njegova poezija. Kafku ne možemo istinski razumjeti bez poznavanja utjecaja kabale na njegov život i stvaralaštvo.

Koji biste kanon književnih djela (lektire) predložili za naše mlade?

Nije problem samo u kanonu, kako se ponavlja u javnosti, nego što kanonska djela čitamo i tumačimo površno, plitko, s aspekta književne teorije i povijesti koja je lišena duhovne dimenzije i time nezanimljiva i nekorisna, umjesto da joj pristupamo s egzistencijalno-duhovnog, koji je ispravan i potreban da bi književnost ispunila svoj smisao u nastavi, da bi se djelo i književno razdoblje ispravno razumjeli i da bi nam ta spoznaja koristila u životu. Svakako bih smanjila u postojećem kanonu klasika broj knjiga za cjelovito čitanje, ali bih uvela neke koji su kod nas potpuno Chestertonispušteni iz kanona zbog ideoloških razloga. Intelektualno poštenje vidjelo bi se u tome da ponudimo učenicima i knjige što ih je najprije komunizam, a onda i sekularizam, RazbuđivanjeSvaka kriza je šansa za sagledavanje i promjenu stanja u kojem se nalazimo. Za pojedinca, narod i čovječanstvo. U duhovnom smislu nikad se ne stoji u mjestu, ili se pada ili napreduje. O nama ovisi. Mlitavost, mrtvilo, depresija, turobnost – stanja su koja se mogu promijeniti u trenu. Potrebna je samo iskra za razbuđivanje duha. Takva su stanja znak nedostatka vjere, pretvaranja života u močvaru, koja se može isušiti vjerom, nadom, ljubavlju i moralnim djelovanjem. Vjera čini čuda. Vidjeli smo to u 90-ima. Ne mogu predvidjeti što će biti. Ali iskustvo nas uči da tamo gdje ima onih koji mole, koji nisu zatvorili prozore i vrata srca za onostranost, za Boga, ni ugušili glas savjesti, uvijek dolazi do preokreta. Da bez obzira na sve, opstaju ljudi i narodi koji su svjesni svoga identiteta.maknuo iz službeno priznatog kanona zbog drugačijeg pristupa čovjeku i životu. Jedino tako bi učenici, usporedbom različitih pogleda i orijentacija, mogli razvijati kritičko mišljenje. Primjerice, stavila bih odlomak iz Augustinovih „Ispovijesti“ kao primjer nove književne vrste za novo duhovno iskustvo u odnosu na antička djela i njihov doživljaj života. Uz Zolinu „Therese Raquin“, na popis bih stavila njegov roman „Lurd“, a bilo bi dobro da upoznaju i J. K. Huysmansa, Zolina sljedbenika u naturalizmu i njegov kultni roman „Uz dlaku“, napisan nakon što je Huysmans počeo tonuti u pesimizam i crnilo u slijepoj ulici naturalizma pa mu se otkrila snaga kreposti i pustolovina borbe sa zlom, što prije nije ni registrirao jer se zlu prepuštao fokusirajući se na njega.

Uvrstila bih nešto od Chestertona, npr. „Nevinost oca Browna“ kao primjer kako je početkom 20. stoljeća, u vrijeme avangarde bilo djela drugačijih nadahnuća, uz Camusova „Stranca“ stavila bih Mauriacovu „Therese Desqueyroux“, obojica su Francuzi, živjeli u istom vremenu, dobili Nobelove nagrade, a daju dva potpuno suprotna svjetonazora s pripadajućim posljedicama, tako da učenici mogu sami izvoditi zaključke i zaista kritički sagledavati pojedina univerzalna pitanja i odgovore na njih. Od suvremenih autora uvrstila bih one koji pomažu, a ne odmažu u odgoju. Dakle, pored estetskoga, spoznajnoga, neizostavno bih uključila odgojni, pedagoški kriterij pri izboru jer knjiga može pomoći u hranjenju, smirivanju i liječenju duše (pogledati značenje staroslavenske osnove goj), ali je može i učiniti bolesnom, o čemu svjedočanstva imamo i u samoj literaturi.

Kako vidite budućnost ovog naroda s obzirom na tmurno stanje u društvu, a posebno s obzirom na tzv. reformu školstva?

Svaka kriza je šansa za sagledavanje i promjenu stanja u kojem se nalazimo. Za pojedinca, narod i čovječanstvo. U duhovnom smislu nikad se ne stoji u mjestu, ili se pada ili napreduje. O nama ovisi. Mlitavost, mrtvilo, depresija, turobnost – stanja su koja se mogu promijeniti u trenu. Potrebna je samo iskra za razbuđivanje duha. Takva su stanja znak nedostatka vjere, pretvaranja života u močvaru, koja se može isušiti vjerom, nadom, ljubavlju i moralnim djelovanjem. Vjera čini čuda. Vidjeli smo to u 90-ima. Ne mogu predvidjeti što će biti. Ali iskustvo nas uči da tamo gdje ima onih koji mole, koji nisu zatvorili prozore i vrata srca za onostranost, za Boga, ni ugušili glas savjesti, uvijek dolazi do preokreta. Da bez obzira na sve, opstaju ljudi i narodi koji su svjesni svoga identiteta.

Stipe Kutleša

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 16-12-2019, 04:27:23

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.