Razgovor s vanjskopolitičkim stručnjakom dr. sc. Branimirom Vidmarovićem

O aktualnim događanjima na planu međunarodnih odnosa, kao što su situacija u Venezueli, najavljeni susret Trumpa i Kim Jong-una, trgovinski rat SAD-a i Kine, raskid INF sporazuma te odnosi EU-a i SAD-a, razgovarali smo sa stručnjakom za međunarodne odnose dr. sc. Branimirom Vidmarovićem.

Posljednjih tjedana na geopolitičkoj globalnoj razini aktualno je pitanje Venezuele, gdje se najavljuje moguća vojna intervencija SAD-a. Juan Guaido se uz Madura proglasio predsjednikom, a priznaje ga veliki dio zemalja Zapada.Kako komentirate stanje u ovoj državi koja je ima najveće zalihe nafte u svijetu?

Poštovani gospodine Dijanoviću, hvala još jedanput na tradicionalno dobrim pitanjima. Lijep pozdrav čitateljima.

Duboko sam uvjeren da se u Venezueli odvija jedna standardna za Latinsku Ameriku situacija. Diktatura koja tone u Branimir Vidmarovicekonomsku katastrofu. Izrazita nekompetentnost. Negiranje stvarnosti i sumanuta agresivna retorika. Potkupljivanje vojske i postavljanje vojnih lica na sve ključne javne pozicije. Optužbe javnosti, nezadovoljstvo i protesti. Policijske, a češće vojne intervencije. Rađanja gerila i oporbenih paravojnih grupa, koje si automatski pripisuju status osloboditelja. Iako je taj isti diktator nekoć također bio – osloboditelj. Kriza legitimiteta. Krah režima – preokret, revolucija ili bijeg. Trijumfalna uspostava novoga, često demokratskog režima koji je deklarativno, izvedbeno i ideološki suprotan starome – i može u toj paradigmi stabilno funkcionirati godinama – ali koji ima urođeno krnje poimanje demokracije, njenih ciljeva, zadaća, vertikalnih i horizontalnih veza, instituta. Zbog čega degradira, tone u korupciju, hinjenje demokratskog ciklusa i neučinkovitost. Ovo je povijest Venezuele i brojnih zemalja Latinske Amerike.

Ovo bih posebno naglasio. Ne radi se o beskonačno opjevanoj u zapadnoj i hrvatskoj kulturi borbi slobodoljubivog čovjeka protiv opresije. Ovo je borba za vlast dvaju ljudi od kojih je jedan marginalno bliži našoj definiciji demokracije.

Vjerojatno bi svijet letimice promatrao situaciju i humanitarnu krizu da nije faktora velikih sila, što je također Venezuela3karakteristična crta tranzicija i kriza u zemljama Latinske Amerike.

Washingtonu nije drago što u susjedstvu ima zemlju koja je otvoreno antiamerička i čiji je čelni čovjek povezan sa obavještajnim i savjetodavnim ljudima Kube. Također, ne može mu biti drago što je Maduro u bliskim vezama s Rusijom i Kinom. S Rusijom Maduro ima i vojno-sigurnosne kontakte. Proporcionalno malene, ali taman da budu neugodni – Venezuela je blizu Kube, što navodi na neugodne povijesne uspomene. Kina je u Venezuelu u zajmovima i projektima uložila oko 60 mlrd dolara. Zajedno sa 17 mlrd duga Rusiji to je dovoljno da zamijenimo Grčku na Venezuelu u domaćoj poslovici o dugovima. Kinesko-rusko uporište u tom dijelu svijeta za SAD nije prihvatljivo. Uzmimo i širi kontekst – kineski utjecaj raste po čitavoj Latinskoj Americi. Panama je jedina zemlja sa zapada Atlantika koja je proglašena dijelom GrađaniGrađani Venezuele su ti koji će u konačnici snositi najveću cijenu za svoje nepromišljene izbore. Ukoliko se kriza prolongira, glad i siromaštvo će sve više rasti. Mogući su oružani okršaji s civilnim žrtvama. SAD i Rusija će prehrambenu i humanitarnu pomoć Venezueli koristiti manipulativno. Ako sve prođe mirno, Guaido će na plećima imati nepodnošljivu katastrofu. Venezuela će biti primorana zakopati se u još veću dužničku jamu MMF-a koji će inzistirati na ekonomskoj i političkoj transformaciji. Ova prva podrazumijevati će privatizaciju, novu fiskalnu politiku, restrukturiranje, rezove i usklađivanje svega sa tržištem. Siromašni Venezuelci, bojim se, neće godinama osjetiti benefite osim što će vjerojatno nestati ona bazična egzistencijalna prehrambena prijetnja.kineskog projekta Pojas i put. A tu je i sirova teška nafta koju američke rafinerije prerađuju za svoje i venezuelanske potrebe. S ustoličenjem ruskog i kineskog utjecaja, naime, američke su rafinerije dobivale sve manje nafte.

Što se zbiva sada znamo svi i to ne treba dodatno pojašnjavati.

Glavna pitanja najskorijeg vremena su: hoće li i na koji način Maduro odstupiti, hoće li očuvati podršku vojske? Do koje granice su Rusija i Kina spremne štititi režim Madura i na što je spremna Amerika da svrgne Madura? Ako Maduro odstupi mirno, na koji način će biti izvršena tranzicija vlasti? Podrazumijeva li se da je Guaido već aktivni Madurolegitimni predsjednik (oko ovoga, čini se, postoji međunarodni konsenzus) ili će biti raspisani novi izbori? Ako hoće, tko će biti protukandidati? Hoće li Guaido, u slučaju preuzimanja vlasti izmijeniti Madurov ustav kojim se ukinulo ograničenje na količinu predsjedničkih mandata i hoće li reducirati šestogodišnji predsjednički mandat?

Prema postojećim glasinama iz ruskih medija, Rusija ne bi trebala biti duboko involvirana u spašavanje tonućeg Madura ako procjeni da je njegova vladavina neodrživa. Guaido navodno čak i želi stupiti u diplomatski kontakt s Moskvom i Pekingom jer shvaća i priznaje njihov doprinos i razumije zainteresiranost u mirnom ishodu. To je logičan korak mladoga pretendenta. Peking, sa svojim principom neuplitanja u unutarnje poslove ne bi trebao imati problema s Guaidom ukoliko će isti prema Kini voditi konstruktivnu politiku (no, ako će Guaido biti manje korumpiran od Madura, praktički poslovni odnosi Kine i Venezuele mogli bi doživjeti određeno prestrojavanje odnosno adaptaciju.) No, ovdje onda postaje problematičan SAD. Jer, ako je jedan od ciljeva Bijele Kuće distanciranje Venezuele od dvaju nezgodnih kreditora, onda Guaidov naslućeni pragmatizam zapravo u međunarodnom smislu ostavlja Venezuelu tamo gdje je i bila. Uostalom, ono na što mediji nisu obratio pažnju, a čita se između redaka jest da Guaido nije „odabrao“ stranu niti je obećao da će provesti crtu.

Koliko će potrajati agonija nitko ne zna. Prema izvještajima vodećih američkih listova NYT i WSJ, Guaidov uspon na Guaidovlast trebao je biti blitzkrieg, operacija unutar 24 sata. No, unatoč tome što dobio vremensku prednost da razmisli o daljnjim potezima, Maduro povlači sulude poteze poput najave „protupomoći“ siromašnim bolivijskim graničnim selima. Zamislite! Vojska bi mogla podržati Guaida ako joj obeća da neće biti progona, sankcija i drastičnog smanjenja socijalnog i financijskog statusa. Ali opet – kako joj to obećati? Maduro je napuhao visoke činove do granice neizdrživog. Trenutno u Venezueli ima oko 2000 ljudi u činu generala.

Razvoja situacija ima puno. Možemo čak i fantazirati o dugotrajnom statusu quo po modelu Tajvana. Maduro se okopava, Guaida priznaje jedan, Madura drugi dio svijeta. Maduro se okopava negdje u Karakasu i tijekom nekog vremena na teritoriju Venezuele djeluju dvije paralelne vlade.

Osobno mi je najzanimljivija situacija ako Guaido legalno i legitimno postane lider Venezuele jer će to biti najbolji marker političkih smjernica njegova režima. Raspisivanje izbora bio bi demokratski odabir. Implicitan, automatski mandat – baš i ne. No, kako nas upozorava renomirani teoretičar demokracije Adam Przeworski, čak ni to nije ključno; privremeni lideri koji u Latinskoj Americi dolaze na vlast uslijed kriza, preokreta i izvanrednih situacija raspisuju izbore samo kada točno znaju da im je pobjeda zajamčena. Nadalje, skora izmjena madurovog ustava, kojim je ukinuto ograničenje na količinu mandata također bi bio pozitivan signal da je Guaido raskrstio s prijašnjim praksama. No, ni to nije garancija. Od Fukuyame do Huntingtona, lijevi i desni mislioci konstatiraju da je demokracija u Latinskoj Americi vrlo specifičan i težak slučaj. Valja obratiti pažnju i na to da Guaido sada govori o spremnosti umrijeti za svoju zemlju, što je na onim prostorima također tipološka populistička patetika koja ne ovisi o Upitnikpolitičkom spektru. U Latinskoj Americi politički lideri se češće nego drugdje prezentiraju kao nepotkupljivi stradalnici ili vječni osloboditelji. Modu na potonje je uveo čuveni Bolivar.

Trump se sada direktno obraća vojsci i predlaže im sigurno odstupanje i promjenu strana. Ako ga poslušaju, to može spasiti zemlju od krvoprolića. Međutim, kakva je sada u vojsci ravnoteža između nacionalnih osjećaja i egzistencijalnog pragmatizma, ne zna se. Ako prevladavaju nacionalni osjećaji i vojno dostojanstvo, bojim se da neće sve ići glatko. SAD, nažalost još uvijek slabo razumije tanko tkivo nacionalnih, etničkih i kulturnih osobitosti zemalja u kojima provodi svoju politiku i mjeri ih sve istim metodološkim i svjetonazorskim ravnalom.

Za kraj, građani Venezuele su ti koji će u konačnici snositi najveću cijenu za svoje nepromišljene izbore. Ukoliko se kriza prolongira, glad i siromaštvo će sve više rasti. Mogući su oružani okršaji s civilnim žrtvama. SAD i Rusija će prehrambenu i humanitarnu pomoć Venezueli koristiti manipulativno. Ako sve prođe mirno, Guaido će na plećima imati nepodnošljivu katastrofu. Venezuela će biti primorana zakopati se u još veću dužničku jamu MMF-a koji će inzistirati na ekonomskoj i političkoj transformaciji. Ova prva podrazumijevati će privatizaciju, novu fiskalnu politiku, restrukturiranje, rezove i usklađivanje svega sa tržištem. Siromašni Venezuelci, bojim se, neće godinama osjetiti benefite osim što će vjerojatno nestati ona bazična egzistencijalna prehrambena prijetnja.

Koreja: Iza medijskih reflektora, Jug i Sjever su se ozbiljno latili posla zbližavanja

Krajem mjeseca u Vijetnamu bi se trebali susresti američki predsjednik Donald Trump i sjevernokorejski čelnik Kim Jong-un. Što možemo očekivati od novoga susreta?

Skočit ću pred rudo pa reći ništa konkretno. Neću zamarati čitatelje tehničkim detaljima poput tko je i gdje zatvorio Trump Kimkoje krilo testnih poligona, šahta i instituta. Ili koje rovokopače i gomile pijeska otkrivaju satelitske snimke. Bitno je da se odnosi Pyongyanga i Seoula razvijaju. Dvije zemlje već su spojile željezničke linije (južnokorejski vlak je VoljaPyongyang ima limit dobre volje. Ako procjeni da pregovori sa SAD-om ne vode nikamo i da se od njega previše traži, Kim se može fokusirati na Seul, Peking i Moskvu. Međunarodna situacija je teška, podrška američkim sankcijama diljem svijeta sve je više upitna. Režim Kima u tom slučaju neće simbolično „pobijediti“ SAD, ali će nastaviti pristojnu dinamiku i razvoj suradnje sa navedenim igračima. A to znači da bi SAD mogao postati za Kima nebitan. SAD si nikako ne smije priuštiti da postane irelevantan u tom procesu, to bi bio veliki politički poraz.nedavno doputovao u Sjevernu Koreju) i dosta aktivno rade na praktičkom izvršavanju stavaka iz Panmunjomske deklaracije. Strane uklanjanju granične izvidnice i baze te uklanjaju mine. U graničnom gradu Kaesongu otvoren je zajednički ured. Iza medijskih reflektora, Jug i Sjever su se ozbiljno latili posla zbližavanja. Naravno, sve ima svoje praktičke ciljeve. Kim se nada staviti SAD u bezizlaznu situaciju u kojoj će daljnji pritisak i eskalacija biti ne samo ekonomski i sigurnosno, već i po prvi puta politički neprihvatljivi za južnog susjeda. Južnokorejskom Moon Jae-inu trebaju pozitivni rezultati za nastavak mandata i općenarodni uspjeh. I on se nada da će moći uvjeriti Trumpa u sjevernokorejski zaokret. U pripremi nadolazećeg sastanka u Vijetnamu, administracija Moona sigurno je predstavila Washingtonu svoju procjenu razvoja situacije, koja je, uvjeren sam, dobra.

Ali sankcije ostaju na snazi. Kim je anksiozan što se vidi po iznimno čestim putovanjima u Kinu. Uskoro stižu prijelomni datumi: izbori u SAD-u, izbori u Južnoj Koreji i istek Sporazuma o uzajamnoj pomoći između Kine i Sjeverne Koreje. Trenutne karte mu odgovaraju, nova raspodjela može sve pokvariti. Kim Jong-un se nada postići korejenešto konkretno prije nego što se ne uruši neki od stupova tekuće konstrukcije. Ako uspije izmamiti kakav Sporazum o nenapadanju, prekid rata ili nešto slične težine i ozbiljnosti što zahtijeva odobrenje Senata SAD-a, onda može računati na podršku (još uvijek) republikanske većine i uzakonjenje. To će mu dati sigurnost u slučaju promjene snaga i aktera u Washingtonu.

No, Trump je još uvijek neopredijeljen. S jedne strane, bizarnim tweetovima hvali Kima kao potencijalnog ekonomskog reformatora. S druge, protivi se ukidanju sankcija. Ukoliko se Trump odmakne od ideje provjerene i nepovratne denuklearizacije, pozitivna dinamika će se nastaviti. Kim smatra, i tehnički je u pravu, da je sa svoje strane učinio puno više nego SAD. Na sljedećem sastanku mogao bi dopustiti ulazak međunarodnih inspektora, ali će zatražiti od SAD-a da konkretno pokaže svoj odgovor dobre volje. Pyongyang ima limit dobre volje. Ako procjeni da pregovori sa SAD-om ne vode nikamo i da se od njega previše traži, Kim se može fokusirati na Seul, Peking i Moskvu. Međunarodna situacija je teška, podrška američkim sankcijama diljem svijeta sve je više upitna. Režim Kima u tom slučaju neće simbolično „pobijediti“ SAD, ali će nastaviti pristojnu dinamiku i razvoj suradnje sa navedenim igračima. A to znači da bi SAD mogao postati za Kima nebitan. SAD si nikako ne smije priuštiti da postane irelevantan u tom procesu, to bi bio veliki politički poraz.

Takva je priroda tog problema. Svaka daljnja komunikacija ne smanjuje intenzitet, napetost, ulog i rizik. Upravo suprotno – što dalje to teže.

Kina je svojim rastom doista nenamjerno zaprijetila Americi i njenoj vodećoj globalnoj poziciji

Trenutno se odvijaju pregovori SAD-a i Kine kojima bi se trebao eliminirati trgovinski rat. Istodobno traje američka politika ograničavanja kineskih visokotehnoloških giganata kao što je primjerice Huawei. Mogu li pregovori završiti dogovorom ili će se rat i dalje nastaviti?

Carinski okršaj postao je problematičan zato što se iz politiziranog, ali više-manje tehničkog ekonomskog problema SAD Kinadeficita pretvorio u američko nezadovoljstvo čitavim kineskim političkim i ekonomskim sustavom. Kinezi sada vide da Trumpa muči čitava Kina, da Washington u suštini ne podnosi Kinu zbog toga što je Kina. Čitatelj treba znati da princip spoja države, poduzetništva i društva, koncept sveobuhvatne ko-operativne sinergije potiče još od Konfucija i doba dinastija. To nije nametnuto komunističkom partijom, radi se o autohtonim kineskim principima. Sada Washington udara na ekonomske prakse suvremene Kine: snažnu potporu državnim i strateškim privatnim poduzećima, izdašne subvencije i svekolika državna promocija (inače, gdje bi bio Airbus ili američki poljoprivredni sektor bez državnih subvencija?). Udar je težak jer je spoj države i ekonomije zapisan u kineskom ustavu. SAD de-facto zahtijeva ustavne promjene i promjenu čitave mentalne paradigme. Više investicija u SAD, više uvoza iz SAD-a, tečaj Juana, patenti, autorska prava, više slobode stranim investitorima – sve su to tehnička pitanja. Kompleksa, ali RastKineski rast, pogotovo visokotehnološki, baca neugodnu sjenu sumnje na principe američke slobodne tržišne ekonomije. SAD je promatrao kako jedna za drugom propadaju komunističke zemlje, nazadne, ekonomski problematične i besperspektivne. I odjednom Kina vodi po investicijama u razvoj kvantnog računarstva, umjetne inteligencije i 5G mreža.u suštini lišena ideologije. Ali sudeći po lošem pregovornom progresu, Trump bi htio promijeniti Kinu „na svoju sliku i priliku“. Ako se odrekne te ideje, stvari se mogu popraviti.

Opet, ostaje bitka za dominaciju na polju naprednih komunikacija i visokih tehnologija. To je nešto oko čega se strane, bojim se, neće sporazumjeti. U Washingtonu se promijenila percepcija. Huawei za političare više nije neka kompanija koja ovdje malo „popali“ a ondje malo „sreže“. Ona je postala prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Simbol Huaweiugroženosti američkog napretka i budućnosti. Ali i simbol prijetnje američkom životu. Naime, kineski rast, pogotovo visokotehnološki, baca neugodnu sjenu sumnje na principe američke slobodne tržišne ekonomije. SAD je promatrao kako jedna za drugom propadaju komunističke zemlje, nazadne, ekonomski problematične i besperspektivne. I odjednom Kina vodi po investicijama u razvoj kvantnog računarstva, umjetne inteligencije i 5G mreža.

Desetljeća i desetljeća života u određenoj paradigmi, (činjenično) utemeljena vjera u ispravnost svog sustava sada su odjednom na staklenim nogama. Pitanje koje se često provlači kroz medije i akademsku raspravu: „a je li možda kineski sustav superiorniji“ je, uvjeren sam, za predstavnika američkog establišmenta potresno. Zato držim da je ta borba puno dublja nego što se čini. Pored svega, kvantno računarstvo, umjetna inteligencija i napredne telekomunikacije doista su kvalitativno novi izazovi sigurnosti. Tradicionalno, SAD ima savezničku prednost. Gotovo sedamdesetak saveznika. Kina nominalno ima samo Sjevernu Koreju. Ali tehnologije novoga doba će izbrisati tu kvantitativnu prednost. Kina je svojim rastom doista nenamjerno zaprijetila Americi i njenoj vodećoj globalnoj poziciji.

Zanimljivo je posljednjih tjedana i u odnosima SAD-a i Rusije. SAD se povukao iz INF Sporazuma, a ako se unutar pola godine ne postigne novi dogovor sporazum će ostati izvan snage. Kako komentirate te prijepore?

Sporazum o raketama malog i srednjeg dometa bio je epohalan zbog toga što su se dva ključna aktera tadašnjeg INF sporazumvremena sporazumjela a) o totalnoj likvidaciji kopnenih nosača bojevih glava i b) što je ta likvidacija u potpunosti izvršena. No, realno gledajući, odonda se međunarodna sigurnosna situacija strelovito mijenjala. Obje zemlje su se suočile si novim prijetnjama. Sporazum je vjerojatno počeo umirati od trenutka kada se nakon terorističkih napada 11. rujna SAD povukao iz PorukaNuklearni rat nije prijetnja, a opasnost direktnog okršaja SAD-a i Rusije minimalna. Upravo zato bi lideri trebali naći snage da očuvaju postojeći sporazum i nađu zamjenu napuštenom. Zbog pozitivnog simbolizma i snažne poruke čitavom svijetu da postoji red, da postoji izvjesnost.Sporazuma o proturaketnoj obrani, a Rusija odgovorila povlačenjem iz Sporazuma o redukciji strateškog naoružanja. S nestankom globalne nuklearne prijetnje sa svim mogućim interkontinentalnim projektilima, rakete maloga i srednjeg dometa dobile su novi značaj. Za Rusiju su takve rakete postale važnije zbog rasta vojne moći Kine, sjevernokorejske prijetnje, Japana i općenite sigurnosne situacije u njenom susjedstvu. Osim toga, nestanak blokovske podjele nanovo je otkrio nesuglasice i probleme diljem arapskog svijeta te juga i jugoistoka Azije gdje su zemlje raspoložene gusto i relativno blizu jedna drugoj. Zato je Rusija počela razvijati rakete vrlo kratkog dometa, poput čuvenog sustava S-400 ili Iskandera, za domaće i strana tržišta.

Osim toga, novi, takozvani hibridni oblici ratovanja poput neslužbenih paradržavnih jedinica, hakiranja sustava, Bojeve glavemedijske propagande, lažnih vijesti i manipulacija javnog mišljenja. sankcija i drugih oblika državnog i ekonomskog pritiska potisnuli su te stare oblike „gentlemanskog“ sporazuma.

S druge strane medalje, sporazum je simbol reda, dogovora i kompromisa. Njegovim napuštanjem strane poručuju da više ne percipiraju jedna drugu kao partnera istovjetne težine, prijetnje i resursa. To je sigurno bolnije za Rusiju negoli Ameriku. Moskva gubi poveznice s prošlošću u kojoj je imala status, značaj i paritet. To naravno nije dobro. Američki eksperti Wilson centra naglašavaju da su sporazumi takve vrste većinom tehničke naravi, ali da je najbitnija politička volja lidera. Ako su lideri spremni na dijalog, tehničko iskustvo koje se skupilo tijekom godina nije teško pretočiti u stvarnost. Prebrojavanje i uništavanje komada željeza nije nuklearna fizika. Sada ostaje samo Novi sporazum o redukciji strateškog naoružanja koji istječe 2021. Da podsjetimo, njime se uvodi maksimalna dopuštena količina razmještenih na terenu strateških nuklearnih bojevih glava te nosača. Ako strane pokopaju sporazum, onda od poslijehladnoratovske arhitekture sigurnosti ostaje samo Vijeće sigurnosti i ništa više.

Nuklearni rat nije prijetnja, a opasnost direktnog okršaja SAD-a i Rusije minimalna. Upravo zato bi lideri trebali naći snage da očuvaju postojeći sporazum i nađu zamjenu napuštenom. Zbog pozitivnog simbolizma i snažne poruke čitavom svijetu da postoji red, da postoji izvjesnost.

EU se straši ideje doista samostalnog nastupa na globalnoj sceni?

Unatoč protivljenju SAD-a Sjeverni tok 2 bit će, izgleda, izgrađen, a europske države najavljuju i uvođenje novoga sustava transakcije koji bi im omogućio poslovanje s Iranom. Merkel i Macron najavljuju i osnivanje vojske EU-a. Možemo li govoriti o pokušajima EU-a da vodi autonomniju politiku u odnosu na SAD?

Mislim da se EU straši ideje doista samostalnog nastupa na globalnoj sceni. Ipak su tradicije i navika dobrih odnosa EUSada se vidi da je velika greška Europe njena vjera u nepromjenjivost svijeta. Kraj povijesti nije nastao, a EU se ponašala kao da jest. I Trump griješi kada se prema Europi ponaša kao emocionalno involvirani kolektor dugova koji istovremeno diktira dužniku što smije, a što ne. Dajte Europi vremena, ta tek je nedavno prebrodila diktature dvaju totalitarnih sustava. Nakon pada Zida, ujedinjena Europa je uživala u periodu ugodnog, ponekad euforičnog razvoja. To je bio staklenik, ako vam je drago. Tek je sada Europa napokon „vidjela svijeta“, izašla iz plićaka i shvatila da su vode tamne, hladne i prepune morskih pasa.sa SAD-om i osjećaj pasivne sigurnosti vrlo jaki. Frustracije i politička mikro-agresija su manifestacija europske ljutnje, nevjerice i straha. Europski lideri vjerojatno nisu do kraja uvjereni je li trenutna američka politika Trumpov hir EU SADili dugotrajni trend, šutljivi konsenzus američkih elita? Što ako je potonje? Za taj slučaj, Europa si pokušava osigurati manevarski prostor i glasno poručiti Americi da je odrasla i samostalna. Ali mislim da bi u slučaju dolaska na vlast nekog poput Obame Europa brzo napustila razgovore o svojoj vojsci ili nešto slično. Europski čelnici bi htjeli da se američka politika promijeni, da se vrati na staro. Sada se vidi da je velika greška Europe njena vjera u nepromjenjivost svijeta. Kraj povijesti nije nastao, a EU se ponašala kao da jest. I Trump griješi kada se prema Europi ponaša kao emocionalno involvirani kolektor dugova koji istovremeno diktira dužniku što smije, a što ne. Dajte Europi vremena, ta tek je nedavno prebrodila diktature dvaju totalitarnih sustava. Nakon pada Zida, ujedinjena Europa je uživala u periodu ugodnog, ponekad euforičnog razvoja. To je bio staklenik, ako vam je drago. Tek je sada Europa napokon „vidjela svijeta“, izašla iz plićaka i shvatila da su vode tamne, hladne i prepune morskih pasa.

Što se tiče Sjevernog toka 2, i dalje tvrdim da se radi isključivo o ekonomskim interesima Rusije i energetskim potrebama Njemačke. Kao što je rekla Angela Merkel na konferenciji u Munchenu: „molekula ruskog plina je samo molekula ruskog plina“. Nažalost, negativna iskustva s ruskim plinom su sada zbog kratkog povijesnog pamćenja obrasle mitologijom. Prva kriza 2005-2006. dogodila se kada su Rusija i EU aktivno razvijali odnose i pregovarali o implementaciji Četiriju zajedničkih područja suradnja (sigurnost, obrazovanje, ekonomija i pravosuđe). To je bilo Sjeverni toksvojevrsno zlatno doba dobre volje i pragmatizma. Plinski spor s Ukrajinom nastao je zbog cijena i sumnja da Ukrajina potkrada kapacitete. Rusija je htjela prisiliti Ukrajinu na reviziju cijena i isplatu dugovanja izvršiti pritisak na predsjednika Janukoviča, a ne poslati prijeteći signal Europi. Moskva je htjela da Ukrajini bude neugodno za europske probleme. To je bilo prije Gruzije i Krima. Zaboravlja se i da je prvi Sjeverni tok bio izgrađen kao uzajamno korisno rješenje koje bi sačuvalo europske korisnike od rusko-ukrajinskih sporova i možebitnih neugodnosti.

Danas se smatra da je plin sve samo ne plin: da je Rusija utukla milijarde samo da ostaviti Ukrajinu bez tranzita i da uništi Europu. Mislim da je ta priča dostojna da stoji pored Plana Dullesa i Protokola sionskih mudraca. Isto tako, paradoksalna je europska briga o ukrajinskom tranzitu. Protivnici plinovoda su voljni odreći se jeftinog energenta u velikim količinama da bi Ukrajina mogla zarađivati na tranzitu dobra koje nije proizvela kroz infrastrukturu koju nije samostalno izgradila (izgrađeno tijekom SSSR-a)? Zamislite da se europski čelnici dogovore da europska brodogradilišta neće raditi punom parom kako bi se dio narudžbi prebacio na hrvatska brodogradilišta. I mi smo prošli kroz agresiju, rat, i nama su okupirali teritorij, zar ne? Naravno, EU bi htjela pokazati da joj je stalo do Ukrajine, da ukrajinska snažna proeuropska orijentacija neće ostati neuzvraćena. EU se ne može nositi s agresivnom politikom Rusije u Ukrajini pa nastoji pomoći kako god zna i umije.

Davor Dijanović

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.