Razgovor s novinarom i kolumnistom Matijom Štahanom

Matija Štahan je književni komparatist, novinar i kolumnist. Piše oglede o filmu, glazbi, književnosti i kulturi te društveno-političke komentare. S gospodinom Štahanom razgovarali smo o nizu aktualnih političkih, društvenih, fenomenoloških i kulturoloških pitanja.

Kolumnist ste na portalu Direktno, a naslov Vaše kolumne je „Duševni sladoled“. Odakle izbor naslova kolumne?

Naziv kolumne „Duševni sladoled“ dolazi iz imaginarija Ante Starčevića, posredstvom Miroslava Krleže, koji je tu Matija Stahansintagmu upotrijebio u Planetarijomu, posljednjoj „baladi“ iz usta lika Petrice Kerempuha, napisavši u Tumaču manje poznatih riječi, fraza i pojmova: „Starčević u Pismima Magjarolacah ironizira jalovost Strossmayerovih napora oko stvaranja Akademije usred žalosne i sveopće narodne i političke zaostalosti tom slikovitom frazom koja govori za sebe poglavlja“. S jedne strane, ta sintagma oduvijek me privlačila svojim unizivanjem visokog i uzvisivanjem niskoga – što možemo čitati i kao značajku književnog postmodernizma – s druge strane, njezinom autoironičnom reinterpretacijom želim ukazati na simboličko, sinkretičko i selektivno nasljedovanje međusobno suprotstavljenih osobnosti koje se uz tu sintagmu vezuju, od Krleže, preko Strossmayera, do Starčevića, afirmirajući sve navedene: neke tek stilski, neke ponajprije duhovno, a neke i sadržajno.

Uza sve ostalo, zgodno mi je bilo vezati naziv kolumne uz neki proizvod namijenjen svakodnevnoj konzumaciji – Nino Raspudić često ističe kako je svoju kolumnu okrstio „Kratkim espressom“ po uzoru na Umberta Eca, čija je kolumna nosila ime šibica „Minerva“. Naposljetku, u današnjoj postmoderni dominacije „slabe misli“ i kraha „velikih priča“, najvažnije misli i priče svode se na komentare nekoć formuliranih misli i priča, a ne na oblikovanje novih. Ako je Platon autor Gozbe, možda je na meni da pripremim kakav sladoled.

„Desnica“ je sada manje predmet sprdnje, a više relevantan protivnik

Vaše kolumne karakterizira specifičan, izbrušeni stil pisanja i minuciozne razrade predmetnih tema, što ukazuje na očitu ljubav prema pisanju. Kad ste tu „ljubav“ otkrili?

Ljubav prema, ponajprije, čitanju, a potom i pisanju, traje od najranijih školskih dana. Književnost i danas čini "Rat"Od 2016. pa nadalje, „kulturni rat“ bukti punim jekom, a percepcija se ideološkog protivnika, premda i nadalje opterećena raznovrsnim predrasudama, uravnotežuje: „desnica“ je sada manje predmet sprdnje, a više relevantan protivnik. U cijeli taj koloplet i sȃm sam uvučen spontano napisanim tekstovima 2016. godine, upravo kada sam završavao diplomski studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, i to je zasad odredilo moj profesionalni put. Pored pronošenja istinski demokršćanskih vrijednosti, cilj mi je i pluralizirati javni diskurs.glavninu mojih interesa, a moje čuđenje nad vlastitim sudjelovanjem u svijetu društveno-političkoga komentiranja zapravo traje još i danas. Prije Direktnoga, o društveno-političkim temama pisao sam za portal Narod. Čini mi se da sam u taj mikrokozmos Pisanjeuvučen, gotovo protiv svoje volje, u kaotičnom međurazdoblju koje će budući povjesničari možda prepoznati kao prijelazno doba između „lijeve“ dominacije u kulturnoj sferi i unutar civilnoga društva i neke vrste ravnopravne borbe.

Prva faza „kulturnog rata“ započetog „konzervativnom kontrarevolucijom“ svakako je otpočela uspjehom referendumske inicijative udruge U ime obitelji za definiranje braka zajednicom muškarca i žene 2013., a okončana je prosvjedima zbog izbora Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture 2016. godine. Tih nekoliko godina označavaju razdoblje konfuzije u kojemu „ljevica“ ne shvaća što ju je snašlo i gubi tlo pod nogama, ne vjerujući da je njihov ideološki suparnik sposoban organizirati se i mobilizirati javnost za ostvarenje svojih ciljeva – „ljevici“, dakako, posve stranih. Od 2016. pa nadalje, „kulturni rat“ bukti punim jekom, a percepcija se ideološkog protivnika, premda i nadalje opterećena raznovrsnim predrasudama, uravnotežuje: „desnica“ je sada manje predmet sprdnje, a više relevantan protivnik. U cijeli taj koloplet i sȃm sam uvučen spontano napisanim tekstovima 2016. godine, upravo FilmBerkovićevski rečeno, ako ćemo domaću kinematografiju prispodobiti gradu, meni hrvatski filmski krajolik djeluje nadrealistički i postapokaliptično: s jedne strane, kao mapa neke imaginarne zemlje u kojoj ne postoji središte, već se na svim njezinim dijelovima proteže jedino besplodna pustoš i provincija; s druge strane, kao grad bez trgova, perivoja, pa i bandićevskih fontana, bez aleja, zelenog vala, stare jezgre, tvrđave na brijegu ili stolne crkve, sastavljen isključivo od međusobno nepovezanih, slijepih ulica.kada sam završavao diplomski studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, i to je zasad odredilo moj profesionalni put. Pored pronošenja istinski demokršćanskih vrijednosti, cilj mi je i pluralizirati javni diskurs.

Bavite se i filmskim temama, a u posljednjoj kolumni pisali ste o HAVC-u i stanju hrvatskog filma. Što nam možete reći o toj temi? Kakva je ponuda na hrvatskome filmskom tržištu?

Zvonimir Berković svojedobno je hrvatsku kinematografiju usporedio s gradom u kojemu su filmski stvaratelji HAVCekvivalenti arhitekata i urbanista, zaključivši kako je naš najznačajniji graditelj slikopisne infrastrukture dotada bio – i do današnjega dana, po svoj prilici, ostao – Krešo Golik. U zreloj kinematografiji, smatrao je Berković, filmska se djela i opusi nadovezuju jedno na drugo i međusobno nadograđuju, upotpunjuju, reflektiraju i oblikuju jednu, više ili manje skladnu cjelinu. „Grad je organizam“, pisao je, „a hrvatska kinematografija nije grad, jer je svaki viđeniji autor ograđen vlastitim zidom, svaki crpe vodu iz svog bunara, a (da prostite) fekalije slaže u vlastitu septičku jamu. U hrvatskome filmu nijedan se autor ne oslanja na drugoga, nijedna se kuća ne oslanja na drugu, nema zajedničkih regulacija koje određuju kako će se različite parcijalne službe upotpunjavati i sklapati u simbiozu urbanoga”.

No unatoč tome što smo u zadnjih nekoliko godina zadobili neke natruhe autentičnoga hrvatskoga filmskog Filmnadžanra, donekle nalik onome što već imaju pojedine malene kinematografije, poput češke, rumunjske, srpske ili bosanskohercegovačke, naime film koji – kako su primijetili i pojedini analitičari lijeve provenijencije, poput Borisa Postnikova i Jurice Pavičića – na ovaj ili onaj način tematizira hrvatsku državu, njezin ustroj, ustav, zakone, politiku i ino, on je, uz rijetke iznimke, podbacio u dva ključna segmenta: kod publike, koja ga nije jednodušno prihvatila, i kritike, koja ga baš i nije ovjenčala nagradama na inozemnim, međunarodnim festivalima. Uzrok toga vidim upravo u slabosti pisane riječi, iz koje izvire i film – to jest, u krizi scenarija: idejne potke brojnih od tih filmova, recimo Svećenikove djece ili Ministarstva ljubavi, posve su dobre, ali scenaristička izvedba je slaba. Berkovićevski rečeno, ako ćemo domaću kinematografiju prispodobiti gradu, meni hrvatski filmski krajolik djeluje nadrealistički i postapokaliptično: s jedne strane, kao mapa neke imaginarne zemlje u kojoj ne postoji središte, već se na svim njezinim dijelovima proteže jedino besplodna pustoš i provincija; s druge strane, kao grad bez trgova, perivoja, pa i bandićevskih fontana, bez aleja, zelenog vala, stare jezgre, tvrđave na brijegu ili stolne crkve, sastavljen isključivo od međusobno nepovezanih, slijepih ulica.

Jugoslavensko duhovno-biološko podrijetlo nerazmjerno velikog dijela hrvatske političke kaste

U istoj ste se kolumni dotaknuli i u Hrvatskoj „vječnih“ tema „antifašizma“ i „neofašizma“, od kojih potonji navodno ponovno diže glavu i prijeti... Što se po Vama krije iza takvih ideoloških narativa?

U nedostatku vjere u apsolut, „ljevica“ pojmove kao što su „dobro“ i „zlo“ – prema kojima je, zbog implicirane metafizičnosti, nepovjerljiva – zamjenjuje apsolutiziranjem pojmova kao što su „fašizam“ i „antifašizam“. No Petokraka"Kaste"Vrhunac postmodernog kaosa nastupa uslijed spoznaje kako i oni koji se u hrvatskome srednjostrujaškom političkome životu ritualno pozivaju na „antifašizam“ do bilo kakvoga konkretnog, povijesnog „antifašizma“ nimalo ne drže: riječ je o sredstvu intelektualno-moralne ucjene i verbalno-simboličkom mehanizmu kao popratnoj pojavi i legitimacijskome iskazu za održavanje na vlasti i ostvarenje materijalnih interesa, a koji jasno razotkriva jugoslavensko duhovno-biološko podrijetlo nerazmjerno velikog dijela hrvatske političke kaste.„antifašizam“ je kao pojam, kako u povijesnome, tako i u etimološkom kontekstu, danas izgubio svako supstancijalno značenje: ako nema fašizma ili neofašizma – a da ga u Hrvatskoj nema složit će se svi osim onih koji između kapitalizma i fašizma stavljaju znak jednakosti – onda je postojanje nečega čija je bȋt bivanje oprekom tome nečemu, nepostojećem, suvišno do apsurda. Uz iznimku navedenih teoretičara globalnog „neoliberalizma“ – kojega se, dakako, može kritizirati, ali ga je dovoditi u organsku vezu s fašizmom, barem za moj ukus, odviše ezoterično – pojmom „antifašizma“ danas se služe i vremešni entuzijasti NOB-a, što je također posve razumljivo. Problematičniji su oni koji se nalaze između članova Nove ljevice, platforme Zagreb je naš, Radničke fronte, Socijalističke radničke partije i sličnih pokreta, dakle pretežito mladih marksista, i primatelja narodnooslobodilačkih mirovina.

Riječ je, naravno, o političkoj eliti, koja instrumentalizira „antifašizam“ za svoje konkretne političke, za hrvatsko društvo uglavnom štetne ciljeve. Vrhunac postmodernog kaosa nastupa uslijed spoznaje kako i oni koji se u hrvatskome srednjostrujaškom političkome životu ritualno pozivaju na „antifašizam“ do bilo kakvoga konkretnog, povijesnog „antifašizma“ nimalo ne drže: riječ je o sredstvu intelektualno-moralne ucjene i verbalno-simboličkom mehanizmu kao popratnoj pojavi i legitimacijskome iskazu za održavanje na vlasti i ostvarenje materijalnih interesa, Antifasizama koji jasno razotkriva jugoslavensko duhovno-biološko podrijetlo nerazmjerno velikog dijela hrvatske političke kaste.

Uzrok perpetuiranja toga pojma fetišističke je, a posljedica demistifikacijske naravi. Kod mnogih intelektualaca „lijeve“ orijentacije može se primijetiti gotovo magijski, upravo arhajski odnos prema riječima: mnogi među njima skloni su svoditi slojevite i višeznačne pojmove na samo jedno značenje – ili, bolje rečeno, tumačenje – kao da pojmovi, podložni rekontekstualizaciji, ali i manipulaciji, ne fluktuiraju slobodno javnim prostorom. „Antifašizam“ je za njih sveta riječ, čiji se sjaj ne može pomutiti nikakvim zloupotrebama. Ovu moju opasku možemo izokrenuti pa je primijeniti i na moje vlastito deklariranje „demokršćaninom“, ali to može imati smisla samo do određene mjere: govoreći o „demokršćanstvu“, osobno stojim u opoziciji prema onome što se danas smatra „demokršćanskim“, napose u Hrvatskoj, želeći tome pojmu vratiti značenje koje držim autentičnim. Ali „antifašisti“ se ne nadmeću s drugim „antifašistima“ za pravi smisao pojma „antifašizam“ – to bi bio prevelik otklon od dogme na kojoj počiva njihov svjetonazor. Uostalom, za razliku od fašizma, ideje demokracije i kršćanstva nisu mrtve pa antidemokratski i antikršćanski pokreti 2019. godine i mogu imati nekog smisla. Budući da fašizam u svakome smislu jest mrtav, „antifašizam“ je danas zombi-pojam.

Koliko u narativu o „antifašizmu“ ima prikrivenog jugonostalgičarskog žala?

Čini mi se da uporaba pojmova vezanih uz mitologiju antifašizma danas ima dvostruku funkciju: frojdovske omaške i Jugoslavijainicijacijskog koda. U prvome slučaju riječ je o postkomunističkom postjugoslavenskom refleksu proglašavanja svega potencijalno nekompatibilnog s vlastitom vizijom a priori fašistoidnim; u drugome je slučaju riječ o šifri iznošenoj pri obredima ulaska, koju svatko tko pretendira na mnoge tipove povlaštenog položaja u hrvatskome društvu mora, barem deklarativno, proći. Na „antifašizam“ se danas pozivaju uglavnom oni kojima odgovara pojmovna i misaona konfuzija. Ne treba, doduše zanemariti niti suprotnu stranu – ona je, štoviše, možda i zanimljivija – koja sustavno višedesetljetno zloupotrebljava drugu vrstu pojmova, recimo „domoljublje“, a kojoj možemo pridati slične karakteristike kao i onoj koja izrabljuje riječ „antifašizam“. Ne smijemo, međutim, upasti niti u zamku izjednačavanja suprotstavljenih strana, na tragu zaključka kako su „svi oni isti“: povijesno i supstancijalno gledano, ono što se u Hrvatskoj naziva „desnicom“ zapravo je potomak i podvrsta „ljevice“. Koliko je ta „ljevica“ podudarna s djelatnim obrascima i idealima nečega što bi se moglo nazvati „istinskom ljevicom“, ako takvo što uopće postoji, drugo je pitanje.

U jednoj od posljednjih kolumni pisali ste i o fenomenu uhljeba u Hrvatskoj. Kako gledate na taj fenomen, možemo li klijentelističko-uhljebljenički sustav prokazati kao jedan od glavnih uzroka nazadovanja Hrvatske?

U toj sam se kolumni pokušao našaliti s činjenicom da je Milan Bandić na božićnome domjenku Srpskoga narodnog Uhljebivijeća, upravo kada je na udaru optužbi za uhljebljivanje članova obitelji, prijatelja ili samih zastupnika u Hrvatskome saboru i Gradskoj skupštini, a koji masovno prelaze na njegovu stranu, sreću pronašao „u hljebu“, to jest u tradicionalnom kolaču koji se poslužuje na domjencima za pravoslavni Božić, a u kojemu se nalazi skriveni zlatnik. Način na koji je Bandić to ostvario, međutim, sam po sebi replicira modus operandi uhljebljivanja kao fenomena: gradonačelnik je bio predodređen za dobivanje zlatnika, pa mu je novčić „namješten“: iz kolača ga je izvadio mitropolit Porfirije, predao ga Miloradu Pupovcu, a ovaj ga potajno uručio slavodobitniku Bandiću.

U stilskoj figuri zvanoj sinegdoha u jednome se djeliću ogleda cjelina – rekao bih da je tome tako i u ovome slučaju, kao i u daljnjemu bujanju javne uprave, fenomenu također povezanom s uhljebljivanjem, pod šinjelom ministra Kuščevića: ako se mladi nastave iseljavati iz Hrvatske, a oni koji ostanu uhljebljivati, čitava Hrvatska pretvorit će se u jedno veliko Kuščevićevo Ministarstvo uprave, ili će se, s druge točke gledišta, Kuščevićevo Ministarstvo uprave proširiti na cijelu Hrvatsku – i progutati je.

Tri moguća scenarija

Posljednjih godina jedna od najaktualnijih političkih tema u Europi je tzv. migrantska kriza. Što ona po Vama donosi Europi na geopolitičkom, identitetskom i sigurnosnom planu?

U jednoj od svojih kolumni uspostavio sam tri okvirna scenarija, jedan od kojih ili čija će kombinacija, po svemu sudeći, zahvatiti Europu. Nazvao sam ih scenarijem Trojanskoga konja, scenarijem Kiklopskih zidina i scenarijem Tezejeve lađe. Prema prvome, migranti postupno preuzimaju Europu, u njoj postaju većinom ili barem najdjelatnijim čimbenikom te ju preinačuju na svoju sliku – ili pak postaju supstratom izgradnje nekoga posve novoga društva, s Migranti ogradanekim posve novim identitetima, koji zamjenjuju stare europske, ali i izvorne migrantske etničke, kulturološke i civilizacijske identitete.

Po drugome scenariju, Europa, Europska unija, neki njihov dio ili pojedina nacionalna država utaboruju se – poput Orbána i Mađarske – i postaju društvo lišeno znatnijeg broja migranata, a možda i okupljalište nezadovoljnika promigrantskom politikom iz drugih dijelova Europe, čime se Stari kontinent razbija na blokove usporedive, vjerojatno i po međudržavnom razgraničenju, sa Zapadnim i Istočnim blokom uoči pada komunizma. Po trećemu scenariju, sve više ili manje ostaje kako jest: migranti u velikome broju pristižu u Europu, ali se kroz desetljeća uklapaju u postojeće nacionalne identitete, koji ih većinski uspijevaju integrirati.

Budući da su ova tri scenarija u više-manje predstavljena kao čisti oblici daljnjega slijeda događaja, za očekivati je da će se današnja kriza razviti u smjeru njihove kombinacije; ne samo na razini Europe i neformalnih blokova na koje bi se mogla podijeliti, nego i unutar pojedinih država. U svakome slučaju, ideal „ujedinjene Europe“ u budućnosti će, rekao bih – ne ostvari li se u punini scenarij Trojanskoga konja, što ipak nije, barem u bliskoj budućnosti, najvjerojatnija opcija – postati gotovo nepovratno neizvedivim.

Zapadnjački je konzumerizam učinkovitije od opresivnih komunističkih režima dekristijanizirao Europu

U vezi s migracijama poteže se i pitanje moguće islamizacije Europe i uništavanja kršćanskog identiteta. Možemo li, međutim, u današnjem postmodernom vremenu posvemašnjeg relativizma uopće više govoriti o kršćanskoj Europi?

Oni koji danas govore o Europi kao kršćanskome kontinentu čine istu pogrešku kao i turski predsjednik Erdoğan, KrćanstvoNajveći broj kršćana u Europi – uz pojedine iznimke, poput Italije – živi u zemljama nekadašnjega Istočnog bloka, što nam otkriva zgodan paradoks: zapadnjački je konzumerizam učinkovitije od opresivnih komunističkih režima dekristijanizirao Europu. Govoreći o sukobu s Europom ili, konkretnije, Europskom unijom, Erdoğan bi bio precizniji kada bi zaprijetio ratom polumjeseca i, recimo, rodno neutralnog zahoda.koji svako toliko iznova zaprijeti „ratom križa i polumjeseca“. Koliko god Europa možda i bila deklarativno kršćanska, premda od usvajanja takozvanoga Europskog ustava prije petnaest godina nije ni to, politike njezinih najmoćnijih zemalja – a posebice nove politike, karakteristične za 21. stoljeće – u svojoj srži nipošto nisu kršćanske. Ako se „demokršćanske“ političke opcije u Europi često ne ponašaju kršćanski, što očekivati od ostalih? Kršćani su u KrižEuropi desetkovani ateizacijom, novopoganizacijom, islamizacijom i dekristijanizirajućim relativizmom unutar same Crkve.

Popisi stanovništva europskih zemalja možda i dalje govore o prevladavajućem broju kršćana među vjerskim zajednicama u svakoj državi, ali da bi se pobliže razotkrio stupanj „kršćanskosti“ tih kršćana dovoljno je zaviriti u statistike koje govore o postotku onih koji redovito pohode svetu misu, ili provjeriti ankete o stajalištima europskih kršćana spram zakonskih regulativa i inicijativa koje su sve samo ne kršćanske, poput onih o pobačaju. Papa emeritus Benedikt XVI. još je prije pola stoljeća predvidio pojavu „Crkve koja je mnogo izgubila“, kako vjernike, tako i „društvene povlastice“ i „građevine koje je izgradila u vrijeme blagostanja“. Najveći broj kršćana u Europi – uz pojedine iznimke, poput Italije – živi u zemljama nekadašnjega Istočnog bloka, što nam otkriva zgodan paradoks: zapadnjački je konzumerizam učinkovitije od opresivnih komunističkih režima dekristijanizirao Europu. Govoreći o sukobu s Europom ili, konkretnije, Europskom unijom, Erdoğan bi bio precizniji kada bi zaprijetio ratom polumjeseca i, recimo, rodno neutralnog zahoda.

Potencijal „propasti Zapada“ krije se u idealu onečovječenja čovjeka.

Nalazi li se Zapad, spenglerovski rečeno, na putu svog propadanja?

Ostavimo li po strani definiranje opsega Zapada i pitanje što bi sve značilo njegovu propast, čini mi se da smo na pragu promjena koje u sebi nose korijen potencijala te propasti, a koje proizlaze iz izmijenjene percepcije ljudske Padnaravi na samome Zapadu. Ljudskost za suvremenog zapadnjaka nije čvrsta i nepromjenjiva kategorija, upravo suprotno – za današnje zapadnjake ona je nešto fluidno, koncept podložan najraznovrsnijim mijenama kao posljedici volje pojedinca. Spol se više ne percipira kao apsolut: relativizira ga se i rekonceptualizira, pa i multiplicira, a naposljetku će ga se htjeti i ukinuti. Slično je i sa starošću – u budućnosti smrtnošću – suvremeni čovjek želi ih prevladati i pobijediti; ako je potrebno, i putem genetskog inženjeringa, usađivanja anorganskih dodataka ljudskome tijelu, simbiozi ljudskoga uma i umjetne inteligencije i sličnim zamislima koje, najavljujući kraj Homo sapiensa i pojavu nove vrste čovjeka, Homo deusa ili čovjeka-boga, u svojim knjigama opisuje Yuval Noah Harari.

Bogočovještvo za koje kršćani vjeruju da se doista i ostvarilo, ali samo jednom u povijesti, u liku Isusa Krista, zagovornici dekonstrukcije ljudske naravi žele desakralizirati i potom – samo naizgled paradoksalno – univerzalizirati, pretvarajući sve ljude, ili barem pripadnike svoje, najviše klase, u bogove nalik onima iz grčke mitologije. Potencijal „propasti Zapada“ krije se u idealu onečovječenja čovjeka.

Jedan od simptoma propasti Zapada je i demografsko propadanje. Gdje Vi vidite uzroke „kulture smrti“ na Zapadu?

Demografsko propadanje rezultat je potrebe da se živi samo za sebe. Ono što je sv. Ivan Pavao II. nazvao „kulturom smrti“ logično proizlazi iz kulta čovjeka, to jest međuigre oholosti i sebičnosti na kojoj se taj kult bazira. Zapadni čovjek više je nego ikada u povijesti usredotočen na sebe – lišen obaveza, u strahu od života, javnog djelovanja i suočavanja sa stvarnošću, od koje bježi u vlastite ili tuđe imaginarne, digitalne i virtualne svjetove – ukratko: Djecainfantiliziran, po mogućnosti, do smrti. Iako se, naročito u suvremenim filozofskim i književnoteorijskim pravcima, „rodna ideologija“ i s njome povezani svjetonazori navodno temelje na afirmaciji dosad potiskivanog Drugoga, našu današnju „kulturu smrti“ ponajviše karakterizira upravo zatvorenost prema Drugome, od nerođena djeteta, pa do bilo koga tko bi narušio fatamorganu samodovoljnoga samozadovoljstva i samosvrhovitosti, a koja vrhunac dostiže u transhumanističkoj zamisli preobrazbe čovječjega organskog ustroja, eliksiru vječne mladosti i downloadanja pokoje moždane stanice na USB stick.

Tragikomični primjer odviše doslovne društvene primjene toga fenomena očituje se u onome što se na Zapadu danas, od sveučilišta pa do radnih mjesta, zove „sigurnim prostorom“ (safe space). U teoriji „siguran prostor“ predstavlja instant-zaklonište svima koji se na fakultetu ili na poslu osjećaju marginalizirano zbog boje kože, spola, roda, nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja ili nečega desetog, pa u „sigurnome prostoru“ mogu pronaći predah od vanjskih ugroza... a riječ je, zapravo, tek o bolećivome izrazu samonametnutoga, parainstitucionalnog autizma. Podsjeća me to na onu hamletovsku formulaciju: „O Bože, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku / i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora“.

Pitanje pobačaja

Od 2013. ponovno se masovno iseljava iz Hrvatske, ali i općenito srednjoistočne Europe. Kakve će biti posljedice tih procesa? Mogu li se oni uopće spriječiti?

Mehanizam demografske revitalizacije u Hrvatskoj trebao bi imati barem dvije funkcije: prvo, omogućavanje normalna života u zemlji kroz stvaranje povoljne ekonomske klime. Uzvišenim, Chestertonovim riječima iz minulog PovratakDržava bi trebala omogućiti povratak svima onima koji su, napustivši Hrvatsku, u inozemstvu stekli bilo koji tip naprednog obrazovanja ili poslovnog iskustva, te stvoriti preduvjete za ekonomiju od koje ulagači, kako strani, tako i domaći, neće bježati zbog administrativno-birokratskih poteškoća usporedivih s onima u Kafkinom Procesu.vremena: „Pošten čovjek zaljubljuje se u poštenu ženu; stoga se želi oženiti njome, biti ocem njezine djece, skrbiti za nju i sebe. Svi sustavi političkog uređenja trebali bi biti prokušani na temelju toga je li mu ovo omogućeno. Ako mu Bebabilo koji sustav – feudalni, sužanjski ili barbarski – zaista pruža dovoljno veliko polje kupusa te mu je takvo što moguće, tada u njemu postoji srž slobode i pravde. Ako mu pak bilo koji sustav – republički, trgovački ili eugenički – pruža premalu plaću te mu takvo što postaje nemoguće, tada u njemu postoji srž vječne tiranije i sramote“. Drugo, država bi trebala omogućiti povratak svima onima koji su, napustivši Hrvatsku, u inozemstvu stekli bilo koji tip naprednog obrazovanja ili poslovnog iskustva, te stvoriti preduvjete za ekonomiju od koje ulagači, kako strani, tako i domaći, neće bježati zbog administrativno-birokratskih poteškoća usporedivih s onima u Kafkinom Procesu.

Masovno iseljavanje je, dakako, samo dio uzroka „bijele kuge“ u Hrvatskoj: druga, u etičkome smislu neusporedivo gora polovica problema proizlazi iz ranije spomenute „kulture smrti“, a tiče se svih onih ljudskih bića koja se u Hrvatskoj, zbog sveopće dostupnosti pobačaja na zahtjev, nikada nisu niti mogla roditi. Stoga bih prvim dvjema funkcijama demografske revitalizacije pridružio i treću točku: radikalno restriktivan zakon o pobačaju po uzoru na poljski model. Ali zakonsko reguliranje pobačaja ne predstavlja cjelinu okršaja s tim tipom institucionalizirane protuljudske djelatnosti, nego samo jedan segment u cjelokupnome „području borbe“, koje obuhvaća, najkraće rečeno, stanje svijesti čitave civilizacije. S druge strane, pitanje pobačaja nipošto se ne bi smjelo svesti samo na podtemu rasprave o demografskome krahu Hrvatske i Europe, jer ono je znatno više od toga.

Atentat na mozak

Nedavno ste u „Hrvatskoj za 5“ komentirali stanje u hrvatskim medijima. Pa, kakvo je ono?

Uzmemo li bilo koji odsječak hrvatskoga društva i podvrgnemo li ga temeljitoj analizi, doći ćemo do dijagnoza primjenjivih na njegovu cjelinu, što znači da je bolest koja opsjeda hrvatsko društvo zahvatila više-manje čitav organizam. Ne odražavajući vjerno hrvatsku zbilju, medijska domena u Hrvatskoj ipak, pa makar na meta-razini, odražava istinsku, dubinsku stvarnost hrvatskog društva. Najsažetije rečeno, riječ je o srastanju zapadnjačkih Mediidevijantnih društvenih tendencija sa svim negativnim atavizmima urušenoga komunističkog sustava, s kojim se hrvatsko društvo, u sjeni Domovinskog rata, nikada nije razračunalo, pa ono i danas ne funkcionira kao njegova opreka, nego svojevrsni post scriptum.

Slikovito govoreći, u svijetu medija u Hrvatskoj danas – kao i u ekonomiji i kulturi i politici – vlada jedno mitološko čudovište, križanac „dijalektičkog“ i „neoliberalnog“ materijalizma, postjugoslavenskog pseudokozmopolitizma i, papinski rečeno, „ideološke kolonizacije“ dekadentnoga, dekristijaniziranog Zapada. U toj sam emisiji govorio o profaniranju riječi prorok: u starozavjetnome kontekstu, prorok je bio medij ili posrednik između Boga i naroda, pri čemu je Bog objavljivao – a prorok naviještao – ono što narod nije želio čuti; danas se proročkom figurom percipira medija koji u poslijeponoćnom terminu narodu govori upravo ono što masa želi, primjerice, kao u žutome tisku posvećenom životima poznatih, o visokim tamnim strancima i uzbudljivim pustolovinama erotske naravi. Kakva je situacija s medijima u odnosu na onostrano – ili prorocima – takva je i s medijima u odnosu na ovozemaljsko – ili novinama, portalima i televizijskim kućama. Umjesto kultiviranja kritičke misli i izgradnje svjetonazorskog i misaonog pluralizma, mediji u Hrvatskoj slikom, zvukom, izborom vijesti, načinom njihove obrade, govorenim i pisanim stilom te poznavanjem pravopisa i gramatike vrše atentat na mozak.

Treba li nam internetska „žandarmerija“ koja će progoniti širitelje tzv. lažnih vijesti?

I sami ste se u svojim kolumnama dotaknuli partijskoga gesla iz Orwellove 1984., koji se upravo na hrvatskome primjeru, posebice u odnosu historiografskih sudova i hermeneutike prošlostoljetnih zbivanja, pokazuje žalosno istinitim: „Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj koji kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost“. Tome bih Orwellnadodao i sljedeći citat: „Promjenljivost prošlosti središnji je aksiom anglosoca. Prošli događaji, tvrdi se, objektivno ne postoje već žive jedino u pisanim FakeTrumpova pobjeda na američkim izborima pomogla je demistificirati društvenu ulogu medija, na globalnoj razini. Iz tih sam razloga u par javnih istupa iskoristio polušaljiv pojam „postpostistine“, koji označava razdoblje u kojemu i sami mediji priznaju kako se u medijima često mogu konzumirati neistine, a nevjerovanje u medijski prikaz zbilje prestaje biti dijelom teorijsko-zavjereničke domene i postaje glavnom misaonom strujom. Medijske laži za kolektivnu svijest više ne predstavljaju otklon od normalnoga, idealiziranog stanja stvari, već se sada zdravo za gotovo uzima činjenica postojanja „alternativnih činjenica“, a postojanje „lažnih vijesti“ više nije ni vijest.dokumentima i ljudskom sjećanju. Prošlost je ono što se sjećanje i dokumenti slože da jest. A budući da Partija ima punu vlast nad svim dokumentima i nad mozgovima svih svojih članova, slijedi da je prošlost ono što Partija odluči da jest“, piše Orwell u 1984. Osim što zvuči i kao manifest postmoderne historiografije, ovaj ulomak svjedoči o naravi svih režima koji žele kontrolirati više aspekata društva nego što im priliči, samo je pojmove poput „anglosoc“ i „Partija“ potrebno zamijeniti nekima novima, koji bolje odgovaraju današnjim okolnostima.

Jasno je, međutim, do čega dolazi kada se uspostavi sprega financijskih, medijskih i političkih elita – zastupanje skrivenih interesa posredstvom manipulacije stvarnošću; u hrvatskome slučaju, moralnim ucjenjivanjem neraščišćenom, namjerno neistraženom prošlošću. Iako lišene konkretnih okolnosti koje su dovele do takva omjera snaga u Hrvatskoj, zapravo je glavnina zapadnjačkih zemalja, kroz postkolonijalnu i slične teorije, danas preuzela taj interpretativni obrazac vlastite povijesne uloge, što dovodi do suvremenom Zapadu karakteristične samomržnje i deklarativne otvorenosti za povijesno marginalizirane, manjinske skupine.

Fenomen „lažnih vijesti“, naravno, uopće nije nov – ono što je novo jest svijest o njihovu postojanju u samim Fake Newsmedijima. Trumpova pobjeda na američkim izborima pomogla je demistificirati društvenu ulogu medija, na globalnoj razini. Iz tih sam razloga u par javnih istupa iskoristio polušaljiv pojam „postpostistine“, koji označava razdoblje u kojemu i sami mediji priznaju kako se u medijima često mogu konzumirati neistine, a nevjerovanje u medijski prikaz zbilje prestaje biti dijelom teorijsko-zavjereničke domene i postaje glavnom misaonom strujom. Medijske laži za kolektivnu svijest više ne predstavljaju otklon od normalnoga, idealiziranog stanja stvari, već se sada zdravo za gotovo uzima činjenica postojanja „alternativnih činjenica“, a postojanje „lažnih vijesti“ više nije ni vijest.

Drugim riječima, „alternativne činjenice“ i „lažne vijesti“ više se ne percipiraju kao napad na društvenu ulogu medija, nego kao sastavni dio medijske društvene funkcije. Budući da je u većoj ili manjoj mjeri oduvijek tako i bilo, ne samo u komunističkim zemljama, nego i u zapadnoj Europi i SAD-u, možemo zaključiti kako je sada konačno srušena iluzija o vrhunaravnoj, ili barem kakvoj-takvoj medijskoj objektivnosti, koju mnogi njihovi konzumenti, pogotovo u Hrvatskoj i inim postkomunističkim zemljama, ionako nikada nisu niti gajili. Tko je kontrolore „lažnih vijesti“ ovlastio za lučenje istine od laži? Tko želi provjeriti kako izgleda navodno neovisna činjenična istinoljubivost, neka pročita pokoji članak na neoagitpropovskome portalu Faktograf.

Globalisti i suverenisti

Posljednjih godina sve je aktualnija politička i ideološka podjela na tzv. globaliste i tzv. suvereniste. Kako gledate na tu dihotomiju?

Pogledamo li europsku političku scenu u cjelini, doista se može uočiti navedenu dihotomiju između globalistički i suverenistički orijentiranih zemalja; pogledamo li pak političke scene pojedinih zemalja, čini mi se da globalistička i suverenistička nit, premda važne, postaju tek sastavnim elementima jedne druge podjele, naime one na establišment i antestablišment, a iz koje proizlazi i fenomen „populizma“. U zemljama poput Hrvatske, pitanje globalizma i suverenizma samo je jedna od razlika između establišmentskih i antiestablišmentskih političkih opcija; Alain de Benoist primjećuje kako pojava „populizma“ generira nove oblike političkih podjela, koje više nisu na osi Politika„lijevo-desno“, koliko „gore-dolje“, a u koje su uklopljeni elementi PodjelaHDZ-ovu vrhušku čini ogroman broj lažnih demokršćana, SDP-ovu lažnih socijaldemokrata, a HNS-ovu lažnih liberala. Ujedinjuje ih zajednička značajka predstavljanja nečime što zapravo nisu. Zato je podjela na establišment i antiestablišment, pa i globaliste i suvereniste, danas u Hrvatskoj u intelektualnome i analitičkom smislu znatno plodonosnija od inzistiranja na prevladanim kategorijama poput „ljevice“ i „desnice“.onoga što se tradicionalno poima „ljevicom“ i „desnicom“, ali je odavno postalo žargonskim binarizmom koji manje otkriva, a više zaklanja narav pojedine politike.

Osim elemenata „ljevice“ i „desnice“, u tome novom, vertikalnome binarizmu odražavaju se i odlike idejnih neslaganja između globalista i suverenista, ali i liberala i konzervativaca, onih nezastupljenih u društvenome životu i onih čija zastupljenost nadilazi njihov cjelokupni društveni udio. U Hrvatskoj su danas sve antiestablišmentske opcije ujedno, u ovoj ili onoj mjeri, i suverenističke: od Mosta, preko Živoga zida, pa do Neovisnih za Hrvatsku. Establišment je pak, bilo da je riječ o HDZ-u, SDP-u ili HNS-u, u svojoj srži danas globalistički.

Činjenica pripadanja establišmentu globalističke provenijencije ujedno razotkriva lažne razlike između tih triju RHstranaka: HDZ-ovu vrhušku čini ogroman broj lažnih demokršćana, SDP-ovu lažnih socijaldemokrata, a HNS-ovu lažnih liberala. Ujedinjuje ih zajednička značajka predstavljanja nečime što zapravo nisu. Zato je podjela na establišment i antiestablišment, pa i globaliste i suvereniste, danas u Hrvatskoj u intelektualnome i analitičkom smislu znatno plodonosnija od inzistiranja na prevladanim kategorijama poput „ljevice“ i „desnice“.

Vidite li u Hrvatskoj razloge za optimizam i, ako vidite, gdje?

Pa baš i ne vidim, ali to ne mora ništa značiti; naše društvo preživjelo je i gora vremena, u kojima je perspektiva djelovala jednako otužno kao i danas. Ne podliježem boljci koja se uvukla u velik broj građana, a po kojoj je svaka istinska promjena nemoguća. Naši preci unatrag nekoliko generacija svjedočili su takvome nizu korjenitih rezova u društveno-političkome životu da bi im ova vrsta monotone, plenkovićevski rečeno, „stabilnosti“ kakvu danas živimo vjerojatno predstavljala nedostižan ideal. Uostalom, promjene se često kuhaju ispod površine, sazrijevaju polako i onda u jednome trenutku temeljito preobražavaju našu stvarnost. Takav tip promjene moguć je i u Hrvatskoj; kako nabolje, tako i nagore.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 29-09-2020, 06:10:10

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.