Razgovor s Krešimirom Cerovcem

Nedavno smo na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća objavili Vaš tekst u kojemu govorite o „grijehu struktura“. Izvorno, tu je sintagmu uporabio kardinal Josip Bozanić na božićnoj propovijedi 1997. kad je ustvrdio da je na djelu „grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice“. Možemo li 21. godinu nakon ove propovijedi ustvrditi da su grijesi struktura danas jedan od glavnih razloga iseljavanja mladih ljudi iz države?

Moram vas ispraviti: nisam govorio o „grijehu struktura“, već o „strukturama grijeha“, a to je izvorna sintagma svetog Ivana Pavla. On je jasno kazao da neka situacija, a isto tako i neka ustanova, struktura, društvo, sami po sebi nisu subjekt ćudorednih čina, odnosno sami po sebi nisu ni dobri ni zli. Dakle ne postoje Kresimir Cerovac3„grijesi struktura“ u smislu u kojem je govorio sveti Ivan Pavao. A „strukture grijeha“ se spontano stvaraju kao skupine i u njima se mogu naći često, na zajedničkoj raboti, primjerice, poput koruptivnih radnji, čak i osobe suprotstavljenih svjetonazora i političkih opredjeljenja. Takav grijeh postoji i u mnogim europskim državama, ali je tragedija što se u Hrvatskoj rasplamsao žestoko baš u „svemirskim“ i veličanstvenim trenutcima stvaranja hrvatske države, u trenucima koji su trebali biti iskorišteni i za moralni napredak.

Mnogo je primjera kod nas u kojima se uočava postojanje „struktura grijeha“. Dovoljno je promotriti samo najtipičniji NepravdaNemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija su pri vrhu motiva koji su pridonijeli iseljavanju. Po svemu sudeći Hrvati iseljavaju više zbog nepravde, a manje zbog siromaštva pokazuju neka istraživanja koja je sačinilo Hrvatsko katoličko sveučilište.primjer: slučaj „Agrokor“. Meni je jedan Austrijanac, na marginama jednog od sastanaka hrvatsko-austrijskog odbora za gospodarstvo, neobvezno, rekao da će „Agrokor“ jednog dana neminovno eksplodirati i da će nanijeti veliku štetu hrvatskom društvu. Ne sjećam se više točno kad sam vodio taj razgovor, no, s obzirom da sam u mirovini već 9 godina, to je moglo biti 2009., a možda i koju godinu ranije. A tek se 2017. godine javlja afera „Agrokor“. Mnogi odgovorni su sve znali, ali nisu ništa poduzimali niti o tome godinama prije javno govorili. A sve „strukture grijeha“ vezane uz aferu „Agrokor“ još uvijek nisu raskrinkane.

Bezvrijedna i loša knjiga „Agrokor – slom ortačkog kapitalizma“ bivše ministrice Martine Dalić nije mnogo pridonijela Agrokoru raskrinkavanju pojave afere „Agrokor“. U svezi s tom aferom nameću se mnoga pitanja na koja ni bivša ministrica, a ni mnogi političari nisu dali zadovoljavajuće odgovore: Što se sad zna nakon „Agrokorove“ implozije, a da se to prije nije znalo? Kako je moguće da se nisu prepoznavali simptomi raka? Rak ne izbija preko noći! „Agrokorov“ debakl otkriva osnovne slabosti u hrvatskom suvremenom sustavu korporativnog upravljanja, no, pitanje je gdje se sve nalaze te slabosti i mogu li one dovesti do novih neugodnih iznenađenja?

Teško je kazati u kojoj je mjeri postojanje „struktura grijeha“ baš izravno utjecalo na iseljavanje mladih iz države. Postoji više uzroka, a osobno mislim da je glavni uzrok iseljavanja opće društveno ozračje, koje vlada u Hrvatskoj i koje se proteže na mnoge sektore. Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija su pri vrhu motiva koji su pridonijeli iseljavanju. Po svemu sudeći Hrvati iseljavaju više zbog nepravde, a manje zbog siromaštva pokazuju neka istraživanja koja je sačinilo Hrvatsko katoličko sveučilište.

U srcu svega je kršćanska pasivnost

Svi smo često skloni kritizirati političare i opravdano ih prozivati za kriminal, korupciju, nepotizam i podupiranje klijentelističkog modela ekonomije. No, koliko je i naše društvo u cjelini nakon stotinu godina balkanske epopeje kontaminirano duhom prevrtljivosti i one filozofije koja bi se mogla sažeti u krilaticu „snađi se, druže!“? Nismo li svi, u većoj ili manjoj mjeri, odgovorni za sadašnje stanje?

Osobno sam protiv toga da se za neprihvatljiva zbivanja u našem današnjem hrvatskom društvu traži alibi, ili na neki KršćaniKršćanstvoVjerojatno se u svim državama Europe golema veličina pučanstva izjašnjava kršćanima. Istodobno, većina njih potpuno mirne savjesti promatra kako sve snažnije prodire protukršćanska kultura. Kršćani, uglavnom, nisu uspjeli u borbi za nerođene, škole su antiseptički očišćene od kršćanskih načela, a posebice od kršćanskih načela seksualnog odgoja, koja se obezvrjeđuju, izruguju i odbacuju s obrazloženjem da je biološko tumačenje znanstveno i u potpunosti objektivno.način isprika, u još nazočnoj kontaminiranosti duhom komunističkog režima kojem smo bili godinama izloženi i koji, eto, još na neki način i dalje djeluje i ima posljedice. Čini mi se da je to dimna zavjesa za prikrivanje pravih uzroka. Često je u pitanju samozavaravanje. Ovu problematiku promatram s kršćanskog motrišta. Koliko se katolici danas u Hrvatskoj zalažu za stvaranje novog humanijeg hrvatskog društva? Više je, na žalost, na djelu zapravo kontraproduktivno „svjedočenje“ i pasivnost. Mislim da je glavni razlog za današnje stanje u Hrvatskoj ozračje, koje vlada na Zapadu, a čini mi se, posebice u Europi, i koje smo i mi vrlo brzo poprimili nakon stjecanja slobode i nezavisnosti. Vjerojatno se u svim državama Europe golema veličina pučanstva izjašnjava kršćanima. Istodobno, većina njih potpuno mirne savjesti promatra kako sve snažnije prodire protukršćanska kultura. Kršćani, uglavnom, nisu uspjeli u borbi za nerođene, škole su antiseptički očišćene od kršćanskih načela, a posebice od kršćanskih načela seksualnog odgoja, koja se obezvrjeđuju, izruguju i odbacuju s obrazloženjem da je biološko tumačenje znanstveno i u potpunosti objektivno.

Kršćani nisu posebice utjecajni u politici, u medijima, u zabavnoj industriji, pa čak ni u književnosti. Postoje, dakako, i mnogi drugi razlozi koji su doveli do opadanja morala u razvijenom svijetu. No, u srcu svega je kršćanska pasivnost. Kršćani se ne bore za plemenitost već se nojevski prilagođavaju nemoralu, iako ih ima dovoljno da Politkamnogo toga mogu spriječiti. Ovo nojevsko ponašanje je, po mojem mišljenju, nazočno i u Hrvatskoj. Previše smo popustljivi. Trebalo bi odlučnije pokazati da neslaganje s mnogim pojavama i zakonima. Vjernici su pozvani da u skladu sa svojim mogućnostima sudjeluju u političkim procesima. A povlačenje iz političkog djelovanja može biti, ponekad, čak i nešto što je protivno kršćanskoj ljubavi prema bližnjemu. U brojnim pozitivnim društvenim i drugim promjenama modernih vremena mnogi kršćani i „kršćanski svijet“ propustili su često odigrati ulogu na koju su, po naravi stvari, baš oni bili u prvom redu pozvani: u borbi za radnički svijet, za ljudska i građanska prava.

Što se tiče naših političara mislim da se pretjerava s negativnim ocjenama prema kojima caruje u politici samo nemoral i korupcija. Mene više smeta što dominiraju, i najveći utjecaj imaju, nesposobni političari, koji se u životu „vrući vode nisu napili“, ili pak, kako se slikovito to kaže, „igraju na remi s bijelim figurama“, te oni koji ne znaju da ne znaju odnosno misle da znaju i ne prepuštaju stručnjacima da vode igru. Nema snažnijeg i uočljivijeg napretka s takvim političarima. A mnogo je takvih na raznim visokim položajema, koji su nagrada za vjernost stranci.

U studenom prošle godine ste za „Glas Koncila“ komentirali dokument pod naslovom »Oeconomicae et pecuniariae quaestiones« (Ekonomska i financijska pitanja), s podnaslovom »Razmatranja glede etičkoga promišljanja u vezi s nekim aspektima sadašnjega ekonomsko-financijskoga sustava«, koji su donijeli dva vatikanska tijela, Kongregacija za nauk vjere i Dikasterij (ured) za promoviranje cjelovita ljudskoga razvitka. Možemo li u današnjem svijetu više uopće govoriti o etičnosti u gospodarstvu ili su pohlepa, egoizam i sebični interesi postali prevladavajući modeli ponašanja?

Tu se dolazi do razmišljanja, koja donosi Socijalni nauk crkve. U Hrvatskoj je taj nauk, koji su kroz mnoge socijalne enciklike, posebice izvrsno razrađivali sve pape od Ivana XXIII. pa do Franje, totalno zanemaren, iako imamo, Rerumnavodno, mnogo demokršćana koji bi ga mogli i trebali primijeniti i oživotvoriti. Da se pristupa društvu sukladno Socijalnom nauku crkve, mnogi bi zakoni, primjerice, poput onog koji regulira radne odnose ili ovrhe, drugačije izgledali i bili bi ljudskiji. U današnjem vremenu, u mnogo je čemu, aktualna vizija enciklike „Rerum novarum“. Postoje još uvijek mnoga prijeporna socijalna pitanja vezana uz ekonomiju, koja je u ObjektOsobno smatram da gospodarsko djelovanje i materijalni napredak Hrvatske nisu stavljeni u dovoljnoj mjeri u službu čovjeka i društva onako kako to predviđa Socijalni nauk crkve. Čovjek je prečesto bio objekt, a ne subjekt u radnom procesu. Kod mnogih je novopečenih kapitalista i poduzetnika, koji u javnosti često i napadno deklarativno zastupaju vrlo širokogrudne i velikodušne ideje, prevladala zapravo individualistička etika i vidljivo je da ih nije baš previše briga za društvo. Poučan je slučaj „Agrokor“.njoj papa Lav XIII. obradio još pred 128 godina. Tako je, primjerice, nažalost, i u Hrvatskoj još uvijek vrlo često ugroženo dostojanstvo čovjeka na području rada, bilo da je riječ o radu nedjeljom, o nezaposlenima, o diskriminaciji pri zapošljavanju žena koje namjeravaju rađati, o mladim ljudima koji traže posao a ne mogu ga naći, o radnicima, koji rade, a ne primaju redovito plaću, ili im poslodavci ne plaćaju doprinose u svezi s mirovinskim i zdravstvenim osiguranjem, o sve većem broju radnih ugovora na određeno vrijeme, koji dovode do nesigurnosti zaposlenih ili o teškoćama u pregovorima sindikata u svezi s kolektivnim sporazumima.

Još uvijek u Hrvatskoj ima mnogo obespravljenih na području rada, koji godinama čekaju sudske odluke. Na Zapadu je izrastao, na nesreću, sustav, koji profit smatra bitnim pokretačem ekonomskog progresa, konkurenciju vrhovnim zakonom ekonomike, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju apsolutnim pravom bez ograničenja i odgovarajućih socijalnih obaveza. Taj neobuzdani liberalizam vodio je u diktaturu, koju je još Pio XI. osudio kao uzročnika međunarodnog imperijalizma novca. U međuvremenu stanje se samo pogoršalo. Nema dvojbe da je kapitalizam izvršio velik korak naprijed. Isto tako nema Soc. naukdvojbe da on nije ispunio mnoga očekivanja. U kapitalizmu se može još uvijek čuti krik goleme mase ljudi čije težnje nisu bile ispunjene. To nisu moje misli, već misli svetog Ivana Pavla, a idrugih papa.

Dokument koji spominjete u vašem pitanju ne kritizira slobodno poduzetništvo i slobodno tržište, ali ističe da moralna gospodarska aktivnost, na kraju, ovisi o načinu na koji čovjek koristi ekonomske alate. Ustvari, pohvaljuju se gospodarski sustavi i tržišta, koja poštuju ljudsko dostojanstvo i promoviraju ljudsku slobodu, kreativnost, proizvodnju, odgovornost, rad i solidarnost. Gdje vrijede etička načela profit i solidarnost više nisu suparnici. Tamo gdje prevladavaju egoizam i sebični interesi, ljudskoj osobi teško je shvatiti plodonosnu razmjenu između profita i dara, jer grijeh želi narušiti i raskinuti taj odnos. U potpuno ljudskoj perspektivi, ostvaruje se razmjena između profita i solidarnosti koja, zahvaljujući slobodi ljudske osobe, oslobađa veliki potencijal za tržišta. U zdravom tržišnom sustavu, lakše je poštovati i promicati dostojanstvo ljudske osobe i opće dobro.

Osobno smatram da gospodarsko djelovanje i materijalni napredak Hrvatske nisu stavljeni u dovoljnoj mjeri u službu čovjeka i društva onako kako to predviđa Socijalni nauk crkve. Čovjek je prečesto bio objekt, a ne subjekt u radnom procesu. Kod mnogih je novopečenih kapitalista i poduzetnika, koji u javnosti često i napadno deklarativno zastupaju vrlo širokogrudne i velikodušne ideje, prevladala zapravo individualistička etika i vidljivo je da ih nije baš previše briga za društvo. Poučan je slučaj „Agrokor“.

Neprijeporno je da je Europa kršćanska u svojim korijenima

Veliki katolički povjesničar Hilaire Belloc svojedobno je rekao: „Vjera je Europa, a Europa je vjera“. No, posljednjih desetljeća na djelu imamo proces deskristijanizacije Europe i jednoga dubokog prijezira bruxelleskih elita prema europskoj kulturi i tradiciji koja svoje korijene ima u kršćanstvu. Papa emeritus Benedikt XVI. svojedobno je zapisao da je kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji izraz u Eurupi, ali da se je u Europi razvila i kultura koja predstavlja najdublju suprotnost kršćanstvu. Kako gledate na ovu problemtiku?

Britanski pisac Hilaire Belloc vjerojatno je najpoznatiji i najutjecajniji katolički povjesničar u posljednjih dvjesto godina, a u svojoj je knjizi „Europa i vjera“ izrekao izazovnu i provokativnu misao: „Vjera je Europa, a Europa je vjera". Naravno, Belloc je dobro znao da ta izjava nije doslovno istinita, ako ništa drugo, sigurno ne u statističkom pogledu, jer postoje milijuni katolika izvan Europe, te milijuni onih koji nisu vjernici, a žive u Europi. No, u određenom smislu ta je izjava ipak opravdana, jer Europa je mjesto u kojem je, pod Božjom providnošću, omogućeno da se u vremenu i prostoru vjera razvije intelektualno i kulturalno, oblikujući kršćanstvo, vanjski i vidljiv znak Božjeg unutarnjeg i nevidljivog djelovanja u ljudskim dušama. Danas birokracija EU-a sve više lamentira o manjku Belloc„europskog identiteta“ i traži dušu nove Europe. Iako mnogi to ne prihvaćaju, i ne priznaju, činjenica je da su korijeni europske sadašnjice čvrsto ukopani u prošlosti. Neprijeporno je da je Europa kršćanska u svojim korijenima, ta da treba sebe prikazivati kršćanskom, ako želi pronaći svoju dušu, svoj identitet. To je dobro naglasio mađarski predsjednik vlade Orban, iako ga ne bi trebalo baš u svemu bez zadrške podržavati.

Nije dovoljno govoriti o jedinstvu u različitosti, ili o suživotu kultura. To su nejasne formule, jer ne jamče identitet. Zadaća je današnje Europe jasno priznati velike vrijednosti kršćanske kulture. No, IslamizacijaČinjenica je da je europski identitet vrlo nesiguran i nestabilan, odnosno oslabljen do te mjere, da ne djeluje na sve veći broj useljenika, a u zadnje vrijeme uočava se čak i reakcija žestokog odbacivanja identiteta odlascima tobožnjih „Europljana“ u borbu protiv kršćanstva i zapadne kulture. Projekt multikulturalnosti, očito, nije uspio. Svjedoci smo sljepoće razuma. Europa će skupo platiti svoje samozavaravanje o nekakvom multikulturalnom suživotu. Bojim se da je zbog svega toga vrlo opravdana opasnost od islamizacije Europe.ključno je pitanje hoće li se vjernici - kršćani probuditi i poduzeti određene inicijative ili će i dalje "filozofirati", a njihova uloga biti marginalizirana i pasivizirana. Na žalost, taj zadatak ne slijede ni političke stranke u Europi, koje se deklariraju demokršćanskim i pučkim strankama. Kako to da svoju, navodnu vjeru, ne mogu učiniti djelotvornijom na političkom planu? Ne odupiru se sve učestalijoj praksi potiskivanja i brisanja kršćanstva iz javnog života i memorije. Očito je da postoje moćne snage, koje teže da kršćanstvo, bolje rečeno katoličanstvo, jer zapravo u tom „grmu leži zec“, uklone iz povijesnoga sjećanja i javnoga prostora da bi se izbjegao bilo koji oblik kršćanskoga samorazumijevanja Europe.

Vrlo opravdana opasnost od islamizacije Europe

Posljednjih godina aktualna je migrantska kriza uzrokovana doseljavanja velikoga broja neuropskih došljaka u Europu. Mahom je riječ o muslimanima koji, za razliku od današnjih kršćana u Europi, imaju snažno definiran religijski identitet. Jesu li, po Vama, opravdane bojazni od islamizacije Europe?

Ovdje mi dolazi na pamet razmišljanje filozofa i političara Marcella Pera iz njegove knjige „Zašto se trebamo zvati Islamkršćanima“ u kojoj vrlo slikovito govori o otpadništvu Europe od kršćanstva. Na jednom mjestu kaže: „Bez svijesti o kršćanskom identitetu Europa se udaljuje od Amerike i cijepa Zapad, gubi osjećaj za vlastite granice te postaje spremnik bez kriterija, ne uspijeva integrirati useljenike, štoviše getoizira ih ili se predaje njihovoj kulturi, nije u stanju pobijediti islamski fundamentalizam, nego naprotiv pospješuje mučeništvo kršćana u mnogim dijelovima svijeta, pa i u vlastitoj kući.“ Činjenica je da je europski identitet vrlo nesiguran i nestabilan, odnosno oslabljen do te mjere, da ne djeluje na sve veći broj useljenika, a u zadnje vrijeme uočava se čak i reakcija žestokog odbacivanja identiteta odlascima tobožnjih „Europljana“ u borbu protiv kršćanstva i zapadne kulture. Projekt multikulturalnosti, očito, nije uspio. Svjedoci smo sljepoće razuma. Europa će skupo platiti svoje samozavaravanje o nekakvom multikulturalnom suživotu. Bojim se da je zbog svega toga vrlo opravdana opasnost od islamizacije Europe.

Na udaru modernih ideologija protivnih kršćanskoj antropologiji posljednjih desetljeća, posebno od vremena tzv. šezdesetosmaške revolucije nalazi se institucija obitelji. Jedan u nizu napada na tu institiciju je i tzv. Istanbulska konvencija koja na mala vrati uvodu tzv. rodnu ideologiju. Zašto se baš obitelj danas nalazi na posebnom udaru neototalitarnih ideologija?

Međunarodne organizacije vrše snažan utjecaj na modele ponašanja europskih naroda preko pravnih sredstava, poput Istanbulske konvencije, Marakeškog sporazuma, itd. Često to nisu prisilni zakoni, ali su dvosmislene pravne forme poput rezolucija i preporuka upućenih nacionalnim vladama i parlamentima. A u njima se uočava nijekanje tradicionalne obitelji budući da obitelj promiče skladno i povezano poimanje društva i ljudskih odnosa. Uspostavlja Obiteljse diktatura relativizma, koja ništa u ime lažnog humanizma ne priznaje kao konačno, te koja nastoji zamijeniti obitelj kao sjedinjenje između muškarca i žene s radikalno različitim oblicima sjedinjenja, koja štete obitelji i doprinose njezini slabljenju. Sve je dopušteno osim javnog ispovijedanja vjernosti načelima kršćanskog poretka. Apsurd je da se zbog toga može danas u Europi i sudski odgovarati.

Brak nije više tvorevina prirode ili prirodnog zakona ili metafizike, već je RelativizamUspostavlja se diktatura relativizma, koja ništa u ime lažnog humanizma ne priznaje kao konačno, te koja nastoji zamijeniti obitelj kao sjedinjenje između muškarca i žene s radikalno različitim oblicima sjedinjenja, koja štete obitelji i doprinose njezini slabljenju. Sve je dopušteno osim javnog ispovijedanja vjernosti načelima kršćanskog poretka. Apsurd je da se zbog toga može danas u Europi i sudski odgovarati.ono što pojedini ljudi žele i zakon za njih predviđa. Na taj način postavlja se uvjerenje da je brak čista ljudska konstrukcija u srcu društvenog života. Ako je brak puka konstrukcija, onda je obitelj naprosto skupina ljudi, koji pristaju da se povežu jedni s drugima i što god statusni zakon određuje. Ilustrativan je primjer odluka guvernera IKKalifornije Jerry Browna, kojom je 2014. potpisao zakon iz kojeg su uklonjeni termini „suprug” i „supruga”, a uvedena je sintagma „bračni drug(ovi)”.

O tzv. Istanbulskoj konvenciji mnogo toga je rečeno. Rod je, tvrdi se, društveno-kulturna kategorija različita od biološkog spola. Razlika između muškoga i ženskoga spola ne proizlazi iz naravi, nego iz prevladavajuće kulture koja stvara i pridaje uloge muškarca i žene. Nevjerojatan je taj fenomen transrodnosti, koji je u uguran u Istanbulsku konvenciju pod plaštom zaštite žena od nasilja. Politička ljevica, pod krinkom borbe za ljudska prava, proglašava sve koji ne prihvaćaju fenomen transrodnosti mrziteljima, ustvari pod moćnim utjecajem LGBT filozofije obrušava se na ustaljene društvene običaje. No, žalosno je da je Hrvatska pohitala glede potvrđivanja te konvencije, koja, neprijeporno uvodi rodnu ideologiju. U početku su zagovaratelji IK tvrdili da nema u njoj rodne ideologije, a na kraju su to priznali kao veliku pobjedu humanizma. A popratni dokument, koji je donesen kod nas uz ratifikacijsku odluku je obična demagogija i zavaravanje. Ne mogu shvatiti kako je to mogao progutati ili zanijekati znatan dio političara, koji se inače deklariraju demokršćanima i vjernicima? Puno je tu bilo u raznim obrazlaganjima demagogije! Hrvatska je trebal odbiti potvrđivanje tog dokumenta.

U Hrvatskoj zanemaren Socijalni nauk crkve

Kako gledate na ulogu Katoličke crkve danas u hrvatskome društvu? Imate li dojam da je vjera bila mnogo jača u vremenu komunizma, a da danas i kod klera i kod laika imamo previše mlakosti, konformizma i nespremnosti na veće žrtve?

Nezgodno je to pitanje! Frane Prcela, bivši dominikanski provincijal, jednom je rekao: „Jer tko živi iskreno i dosljedno svoj život i svoju vjeru živi opasno: Zamjera se!“ Treba razlikovati Crkvu kao Božji narod od hijerarhijske Crkve. Kad promatram moje salezijance na Jarunu ili na Knežiji, onda mogu konstatirati da čine čuda. No, otvoreno krćanstvoću kazati da je hijerarhijska Crkva trebala češće intervenirati u javnosti zbog mnogih pojava. To nije miješanje Crkve u politiku, jer, ako su razdvojeni Crkva i država, nisu razdvojeni vjera i društvo.

Nedavno se je s izvrsnim priopćenjem oglasila komisija „Iustitia et pax“ govoreći vrlo konkretno o pravnoj, a onda i o radnoj i socijalnoj (ne)sigurnosti u hrvatskom društvu. Komisija ukazuje da sustav u kojem politika prestaje biti idealom služenja općemu dobru i postaje sredstvo za podilaženje partikularnim interesima ima niz negativnih posljedica. Među tim negativnim posljedicama disfunkcionalne države svakako je najvažnija nesigurnost građana, a ogleda se na više razina, od kojih su tri ključne i međusobno usko povezane: pravna, radna i socijalna. Zanimljivo je i stajalište Komisije da u Hrvatskoj ima previše primjera koji sugeriraju sustavne razmjere nepoštivanja prava na rad i slobode rada i koji svjedoče o kršenju dostojanstva čovjeka radnika. Itd. Uz sve to, teško je oteti se dojmu da se politika ne upliće u sudstvo.

Takvih konkretnih i oštrih priopćenja trebalo je biti i ranije. Mnoga su bila preopćenita i nitko se nije osjećao prozvanim. Općenito mislim da je u Hrvatskoj zanemaren Socijalni nauk crkve i veliko encikličko bogatstvo, što bi trebalo biti poticaj za izgradnju bolje Hrvatske.

Vezano uz prethodno pitanje, kako gledate na položaj katoličkih intelektualaca u hrvatskoj politici i društvu? Nedostaje li nam u politici i na društvenim funkcijama više iskrenih katolika koji će svojim primjerom svjedočiti kršćanske vrijedosti?

Sveti Ivan Pavao je u enciklici „Evanđelje života“ naglasio da posebna zadaća spada na katoličke intelektualce, koji IntelektualciMislim da se premalo katoličkih intelektualaca u Hrvatskoj angažira u javnosti iznoseći svoja stajališta. Previše je oportunizma. Postoje mediji, poput Hrvatskog katoličkog radija i Laudato TV, pa i neki drugi, u kojima se mogu iznositi stajališta. No, čini se, da pasivnost mnogi katolički intelektualci smatraju vrlinom. A tu je prisutan i već spomenuti oportunizam, jer inzistiranjem na očitoj istini postoji mogućnost zamjeravanja stranačkom vodstvu. A mnogi kršćani intelektualci, koji iz nepovjerenja prema ovozemaljskoj budućnosti svoje ufanje u Boga usmjeruje samo prema vječnosti, onda se ne smiju čuditi da drugi uzimaju u svoje ruke budućnost svijeta bez Boga.su pozvani da budu aktivno prisutni u privilegiranim sjedištima kulturne razrade, u svijetu škole i sveučilišta, u sredinama znanstvenog i tehničkog istraživanja, na mjestima umjetničkog stvaralaštva i humanističke refleksije. Mislim da se premalo katoličkih intelektualaca u Hrvatskoj angažira u javnosti iznoseći svoja stajališta. Previše je oportunizma. Postoje mediji, poput Hrvatskog katoličkog radija i Laudato TV, pa i neki drugi, u kojima se mogu iznositi stajališta. No, čini se, da pasivnost mnogi katolički intelektualci smatraju vrlinom. A tu je prisutan i već spomenuti oportunizam, jer inzistiranjem na očitoj istini postoji mogućnost zamjeravanja stranačkom vodstvu.

A mnogi kršćani intelektualci, koji iz nepovjerenja prema ovozemaljskoj budućnosti svoje ufanje u Boga usmjeruje samo prema vječnosti, onda se ne smiju čuditi da drugi uzimaju u svoje ruke budućnost svijeta bez Boga.

Većina analitičara složit će se da je Hrvatska početkom 2019. godine nedovršena i neuređena država, država iz koje mladi bježe glavom bez obzira. Možemo li, međutim, negdje pronaći optimizam za budućnost? Vidite li na obzoru snage koje Hrvatsku mogu izvući iz sadašnjeg blata?

Ne bih rekao da je Hrvatska baš u blatu, no, točno je da je još uvijek nedovršena i neuređena država. U Hrvatskoj ima još uvijek previše siromašnih i nezaposlenih, riječju ugroženih. Uočavaju se simptomi bolesnog društva kakvo već postoji na Zapadu: porast asocijalnog ponašanja, kriminalitet i razbojstva, konzumiranje droga, rastakanje obitelji, zanemarivanje etike rada, korupcija, socijalne nepravde i sl., a usto se javlja i ozbiljno i iznimno bolno pitanje Kršćanstvodemografske slike, te iseljavanja, uglavnom mladih. Kod mnogih je vidljiv gubitak povjerenja u budućnost svoje zemlje.

Često se u javnom govoru pojavljuje sintagma o potrebi oživljavanja nade, što se doima prilično pesimističnim. Čini mi se da te riječi sugeriraju da je u Hrvatskoj izgubljena svaka nada i da sada prevladava nekakva tjeskoba i to, po svemu sudeći, kao rezultat lošeg gospodarskog stanja i općenito stanja u politici. Taj pesimizam treba nadvladati.

Mislim da u Hrvatskoj postoje snage koje mogu povući društvo značajno prema boljem stanju. No te snage će teško doći do izražaja, među ostalim, i zbog izbornog sustava. Sustav, koji počiva isključivo na izbornim listama, je neodrživ i uzrok je mnogih nedaća. Nema izravnog sučeljavanja pojedinaca u kojem onda nije dominantan baš uvijek svjetonazor. Sada u velikoj mjeri pri izboru odlučuje svjetonazor stranke, kojeg se mnogi s liste kasnije ne drže. Nema vidljivijeg napretka bez ljudi, koji su svojim životom pokazali da znaju posao i koji imaju iza sebe vidljive rezultate. Osim toga caruju stranačka podobnost i nepotizam. Pitam se, glede više današnjih ministara, što su u životu oni zapravo konkretno napravili i kad su se, slikovito rečeno, "vrući vode napili". Sve je to samozavaravanje. Zato i nema uočljivijih i učinkovitijih reformi, jer mnogi koji kreiraju politiku nemaju dovoljno znanja.

Davor Dijanović

Pon, 26-08-2019, 04:14:02

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.