Razgovor s dr. sc. Domagojem Tomasom povodom izlaska knjige "Labirint slobode"

Nedavno ste predstavili novu knjigu pod naslovom „Labirint slobode“. Može li nam reći nešto o konceptu knjige?

Labirint slobode zbirka je publicističkih tekstova koji su nastajali u razdoblju između 2008. i 2017. Najveći dio njih bio je razasut po bespućima raznih internetskih portala, dok je manji dio prethodno neobjavljen. Tih se tridesetak članaka sada po prvi puta našlo ukoričenima na jednom mjestu, s imenom i prezimenom autora koji stoji iza njih. Naime, dio tekstova ranije je objavljen pod pseudonimima, jer sam bio svjestan da živimo u društvu u kojem su pojedinci na pozicijama moći, u tekstovima argumentirano prozvani imenom i prezimenom zbog određenih nepodopština u kojima su sudjelovali, često skloni na razne načine opstruirati djelovanje ili se na druge načine osvećivati kritički raspoloženim autorima takvih tekstova.

Labirint slobode

Danas više ne osjećam potrebu skrivanja iza pseudonima, premda sam apsolutno svjestan da zbog toga i dalje mogu imati određenih problema. Osim toga, uz navedene članke, u Labirint slobode uvršten je i jedan niz dnevničkih zapisa te tri intervjua, kako bi se na neki način dobila potpunija slika osobnosti autora. Struktura knjige obuhvaća nekoliko tematskih blokova („Grad“, „Herceg-Bosna“, „Panonija“, „Oltar“, „Tribina“ i „Kroatologija“) u koje su članci razvrstani, za što je zaslužan kolega Denis Njari, urednik izdanja. Dakle, radi se o tekstovima koji pokrivaju širok dijapazon tema, počevši od lokalnih društveno-političkih anomalija, preko aktualne nacionalne problematike i položaja Hrvata u BiH pa sve do religijskih pitanja i navijačke supkulture. Inače, Njarijevom je zaslugom i došlo do nastanka knjige, jer me kontinuirano u privatnim razgovorima poticao na prikupljanje, arhiviranje i objavu tih tekstova te pristao biti njihovim urednikom.

Umreženost svih relevantnih političkih opcija u sferi gospodarske djelatnosti

U prvome dijelu knjige pišete o političkim i društvenim „fenomenima“ u Osijeku. Kako ocjenjujete situaciju u Osijeku danas? Koliko je grad zahvaćen općim trendom iseljavanja i društvene apatije?

U Osijeku već godinama vlada jedna politički shizofrena situacija, u kojoj je pluralizam privid, a umreženost svih relevantnih političkih opcija u sferi gospodarske djelatnosti u sivoj zoni zadani okvir. Radi se o sprezi politike i gospodarstva u svom najmalignijem izdanju, koja čini jedan gordijski čvor. U njegovom nastanku sudjelovali su svi dugovječni lokalni politički moćnici, koji pripadaju nominalno svjetonazorski raznorodnim i javno sukobljenim političkim opcijama, a zapravo iza kulisa zajednički moderiraju koalicijske sporazume i kreiraju političku zbilju, na korist vlastitih obitelji i nekoliko bliskih poltrona. Takav modus operandi znatno otežava te guši nastanak istinske i organizirane oporbe. Alternative koje se povremeno javljaju s vremenom ili pristaju na takav sustav ili u potpunosti nestaju, tako da se sve skupa dugoročno svodi na pojedinačne inicijative izvan političke arene, nedovoljno snažne da si osiguraju adekvatan prostor djelovanja.

Labirint slobode2

Što se tiče trenda iseljavanja posljednjih godina, to je općepoznat nacionalni problem, koji je snažno obilježio i lokalni osječki areal, stvorivši velike kolonije mladih, sposobnih i obrazovanih Osječana u Irskoj, Njemačkoj, Kanadi i drugim državama. Ipak, čini mi se da je djelomično reterirao, ali ne zbog nekoga kvalitetnog programa i političkoga zaokreta na lokalnoj ili nacionalnoj razini, koji bi suzbio taj trend i zadržao ljude, već prvenstveno iz razloga što je većina onih koji su imali imperativ odlaska već napustila svoj zavičaj, a spomenuta strana tržišta rada postala su i prilično zasićena našom radnom snagom. Naravno, ima tu i onih koji se vraćaju razočarani svojim gastarbajterskim iskustvom, prenoseći potencijalnim emigrantima realnu sliku života izvan matične sredine, za razliku od domaćih medija koji najčešće donose isključivo pozitivne priče i hvalospjeve životu u inozemstvu. Unatoč spomenutoj društvenoj apatiji, najšire promatrano, uvijek se javljaju i konstruktivne inicijative u domeni kulture, športa, znanosti i umjetnosti. Međutim, ono što nedostaje jest sustav koji bi iznjedrio takve priče, jer one nastaju njemu usprkos, a ne zahvaljući mu.

Gdje Vi vidite glavne uzroke iseljavanja, posebno mladih ljudi, iz Hrvatske? Jesu li to isključivo ekonomski motivi ili su mladi ljudi izgubili vjeru u današnju Hrvatsku?

Ekonomski uzroci iseljavanja bili bi primarni, dok bi svi ostali činili sekundarne uzroke, koji često proizlaze iz nezadovoljstva materijalnom situacijom. Naravno, utjecaj dijela medija koji konstantno šire društvenu apatiju, prikazuju beznađe i negativne posljedice gospodarske tranzicije može još dodatno potaknuti na iseljavanje one neodlučne. Međutim, penicilin za takvu krajnost nije nekakav iracionalni, patološki optimizam, koji se često zna nametati s druge strane, već umjerenost, zdravorazumska optika i dobronamjerna kritika, koja uz dijagnozu stanja, nudi i moguće lijekove, odnosno konkretna rješenja.

Labirint slobode3

Unaprijed izrežirana farsa?

U drugome dijelu knjige pišete o Herceg-Bosni, pa se zbog aktualnosti zadržimo malo više na pitanju položaja Hrvata u BiH. Kako komentirate presudu šestorci, a kako potez generala Slobodana Praljka?

Teško mi je prosuđivati presudu s pravne strane, jer ju nisam detaljno iščitao, niti se smatram pravnim stručnjakom. Herceg BosnaFarsaPromatravši ponašanje sudskoga vijeća, stekao sam dojam da su prilično neupućeni i nezainteresirani, jer su se više puta obrukali nepoznavanjem određenih bitnih činjenica, poput smjera u kojem teče rijeka Neretva u Mostaru, dok su u nekim trenutcima gotovo i drijemali. Kod Tužiteljstva sam također primijetio čitav niz nevjerojatnih propusta, nelogičnih optužbi i nevjerodostojnih svjedoka. Stoga sam se mnogo puta zapitao nije li sve skupa unaprijed izrežirana farsa, odnosno oktroirana presuda po diktatu trenutnih međunarodnih političkih moćnika i njihovih interesa? Pomislio sam pritom i na slučajeve poput afere Dreyfus ili slučaja Stepinac.Ipak, mogu reći da sam suđenje pratio sa zanimanjem, posebice Praljkove nastupe koji su bili vrlo zanimljivi, verbalno dominantni te začinjeni njegovom osebujnom osobnošću. Obrana mu je bila vrlo sadržajna, obilježena minucioznim poznavanjem stanja na terenu, mnoštva faktografskih podataka i mikrolokacija te istančanim diskursom prožetim općim enciklopedijskim znanjem i erudicijom, što i ne čudi, s obzirom na to da je završio tri heterogena studija (elektrotehnika, filozofija i sociologija te filmska i kazališna režija). Slušajući njegove raščlambe, sve mi je djelovalo potpuno logično objašnjeno te nisam uviđao nikakvu krivnju ili odgovornost za stravične zločine koji su mu se stavljali na teret, niti u individualnom, niti u zapovjednom smislu pa tako ni u kontekstu nekakvog „udruženog zločinačkog plana“.

Štoviše, promatravši ponašanje sudskoga vijeća, stekao sam dojam da su prilično neupućeni i nezainteresirani, jer Haagsu se više puta obrukali nepoznavanjem određenih bitnih činjenica, poput smjera u kojem teče rijeka Neretva u Mostaru, dok su u nekim trenutcima gotovo i drijemali. Kod Tužiteljstva sam također primijetio čitav niz nevjerojatnih propusta, nelogičnih optužbi i nevjerodostojnih svjedoka. Stoga sam se mnogo puta zapitao nije li sve skupa unaprijed izrežirana farsa, odnosno oktroirana presuda po diktatu trenutnih međunarodnih političkih moćnika i njihovih interesa? Pomislio sam pritom i na slučajeve poput afere Dreyfus ili slučaja Stepinac.

Sam Praljkov završni čin donekle me podsjetio na japansku tradiciju samurajskoga seppukua, svjesnoga i promišljenoga žrtvovanja vlastitoga života, kojim se služe duhovni aristokrati kada im je nametnuta volja s kojom se njihova moralna načela i visokorazvijena samosvijest ne mogu pomiriti. Dakle, on je tim dramatičnim činom iskoristio svoj život kao posljednji ulog i dokaz vlastite nevinosti, premda je mogao biti na slobodi kroz godinu ili dvije, imajući u vidu vrijeme provedeno u pritvoru tijekom procesa, no na takvu slobodu očito nije pristajao.

Je li iz današnje perspektive ukidanje Herceg-Bosne bilo pogrješno?

Na ovo pitanje ne mogu dati jednoznačan i kategorički odgovor. Naime, čini mi se da su specifične okolnosti, Upitnikuključujući odnose između sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, kao i međunarodne geopolitičke silnice, bitno odredile njezinu sudbinu. Također, kroz uvid u neke dokumente te osobne razgovore s pojedinim političkim akterima tih zbivanja unutar hrvatskoga korpusa u Bosni i Hercegovini, kao izravnim svjedocima, stekao sam dojam da je do toga došlo uz njihov pristanak, jer su bili svjesni da je to svojevrstan uvjet za buduću reintegraciju okupiranih teritorija Republike Hrvatske i njezinu stabilnost, bez čije su snažnije međunarodne pozicije i političkoga angažmana dugoročno osuđeni na DijabolizacijaNajveći je problem bilo tabuiziranje i medijska dijabolizacija ideje hrvatske teritorijalno-administrativne autonomije od 2000. pa do prije par godina, čemu su ponajviše doprinijeli Stjepan Mesić i hrvatske vlade na čelu s Ivicom Račanom, Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor, u koaliciji s najsnažnijim medijima u Republici Hrvatskoj. Ipak, zahvaljujući pojedinim upornim pojedincima i kolegama s područja humanističkih znanosti te njihovom javnom angažmanu, imam dojam da se ta tematika ponovno afirmirala, a rješenja koja su na tragu obnove hrvatske teritorijalno-administrativne autonomije u Bosni i Hercegovini postala su posve legitimna u medijima.propast. Stoga mi se čini da njihovo svjesno pristajanje na takav čin u zadanim okolnostima, uz neizbježno osluškivanje pulsa naroda koji su predstavljali, dobrim dijelom delegitimira našu naknadnu pamet i pojednostavljena, parcijalna tumačenja tadašnjih zbivanja u Bosni Hercegovini, koja se ne mogu promatrati odvojeno od situacije u Republici Hrvatskoj pa i na širem geopolitičkom prostoru.

Postavljajući se u taj kontekst i promišljajući o mogućim alternativama, teško je reći da se tada radilo o fatalnoj pogrješci, jer mi se čini da bi nekakav inat i prkos samo produbili stradanja politički i demografski krhke hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini. Međutim, svakako smatram logički promašenim, iracionalnim, a često i otvoreno zlonamjernim svako kasnije odbacivanje ideje federalizacije Bosne i Hercegovine po etničkom ključu kao „anakronizma“, „retrogradne ideje“, „velikosrpske i/ili velikohrvatske agresije“, „fašizma“ pa čak i „genocida“ te niza drugih etiketa koje godinama plasira velikobošnjačka politika, kojoj bi onda mediji u Republici Hrvatskoj svjesno ili nesvjesno sekundirali, predstavljajući ju kao „stav Bosne i Hercegovine“ te na taj način dezavuirajući legitimne zahtjeve hrvatskoga naroda.

Dakle, najveći je problem bilo tabuiziranje i medijska dijabolizacija ideje hrvatske teritorijalno-administrativne autonomije od 2000. pa do prije par godina, čemu su ponajviše doprinijeli Stjepan Mesić i hrvatske vlade na čelu s Ivicom Račanom, Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor, u koaliciji s najsnažnijim medijima u Republici Hrvatskoj. Ipak, zahvaljujući pojedinim upornim pojedincima i kolegama s područja humanističkih znanosti te njihovom javnom angažmanu, imam dojam da se ta tematika ponovno afirmirala, a rješenja koja su na tragu obnove hrvatske teritorijalno-administrativne autonomije u Bosni i Hercegovini postala su posve legitimna u medijima.

U konačnici, ne mogu reći da je etnoteritorijalizacija jedini ispravan koncept za rješavanje „hrvatskoga pitanja“ u Mesić RačanBosni Hercegovini, dapače, u duhu pluralizma i multiperspektivnosti zalažem se za iznošenje što većega broja prijedloga o kojima će se ravnopravno raspravljati. Međutim, sadašnje stanje i uređenje Bosne i Hercegovine, posebice Federacije BIH, smatram apsolutno neodgovarajućim, neodrživim i za Hrvate pogubnim, dok od etnoteritorijalizacije još uvijek nisam vidio bolje rješenje, koje bi dugoročno osiguralo njezinu stabilnost.

Na kraju krajeva, mađarski politički publicist i disident István Bibó još je 1946. u svom znamenitom eseju Bijeda malih istočnoeuropskih država primijetio da je uspješno provedena etnoteritorijalizacija najsnažniji preduvjet dugoročnoga mira i stabilnosti među narodima/državama na području srednje i jugoistočne Europe, ističući besmislenost stavljanja gospodarskih, prometnih, strateških i drugih gledišta u prvi plan. Bibó je također uočio da „zapadni tvorci mira“ najčešće ne razumiju ili pak ne prihvaćaju specifične okolnosti izgradnje modernih nacija na području srednje i jugoistočne Europe („od nacije prema državi“, za razliku od zapadnoeuropskoga modela „od države prema naciji“) pa sukladno tome donose promašena rješenja koja postaju klicom novih sukoba, razdora, društvenih podjela i krvavih ratova, za što imamo bezbroj primjera, od Berlinskoga kongresa i Versailleskih mirovnih ugovora sve do Daytonskoga sporazuma.

Jesu li osuđujućoj presudi pridonijeli i određeni političari u Hrvatskoj?

Teško mi je nekoga baš izravno prozvati za doprinos osuđujućoj presudi, no mnoge bih mogao prozvati zbog Crnoneodgovornosti, odnosno nedostatka angažmana koji je možda mogao dovesti do oslobađajuće presude. Ipak, posebno se ističe cjelokupno djelovanje Stjepana Mesića, koje uključuje njegovo svjedočenje na sudu u Haagu, ocijenjeno lažnim od strane mnogih relevantnih svjedoka vremena na koje se ono odnosi, zatim neselektivnu distribuciju dokumenata koji su sadržavali tajne podatke haaškom Tužiteljstvu, pokušaje kriminalizacije ideje hrvatske federalne jedinice u Bosni i Hercegovini, kao i Diplomacijakod hrvatske diplomacije u tom smislu osjećam ogroman deficit dubinskoga kritičkog promišljanja i zauzimanja autonomnoga stava, odnosno mogućega redefiniranja odnosa i političkih partnera na međunarodnoj pozornici, sukladno repozicioniranju globalnih svjetskih sila prema pojedinim fenomenima koji se tiču hrvatskoga naroda pa tako i njegova položaja u Bosni i Hercegovini. Reklo bi se da je hrvatska diplomacija po tom pitanju prilično autističan sustav.šovinistički diskurs prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, na kojem je temeljio svoju prvu predsjedničku kampanju, te u konačnici otvorenu spregu, odnosno kolaboraciju s velikobošnjačkom političkom elitom.

Također, najveći dio hrvatske političke elite, uključujući vladajuće strukture svih političkih predznaka, pokazao se neodgovornim po tom pitanju, premda neki od njih nisu izravno negativno djelovali u tom pogledu. Ne treba zaboraviti ni klimu koja je uključivala povremenu artikulaciju promašenoga nacionalromantičarskog narativa o budućoj „hrvatskoj granici na Drini“ i bosanskohercegovačkim muslimanima kao „cvijeću hrvatskoga naroda“, često plasiranoga u duhu vulgarnoga etnocentrizma i jeftine nacionalističke patetike od strane nekih političkih aktera iz pravaškoga miljea, u čije se megalomanske koncepcije nikako nije uklapalo samoodređenje bosanskohercegovačkih Hrvata i njegovi protagonisti, poput političkoga i vojnoga vrha Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Ogroman deficit kritičkog promišljanja i zauzimanja autonomnog stava kod hrvatske diplomacije

U knjizi se spominje i „uguz-begovska diplomacija“. Kako gledate na rad hrvatske diplomacije kad je u pitanju položaj Hrvata u BiH, ali i općenito afirmacija hrvatskih interesa u međunarodnim odnosima?

Hrvatska diplomacija često ostavlja dojam nesnalaženja, sadržajne disharmonije, anakrone okoštalosti, MVPzarobljenosti u okvirima bipolarne hladnoratovske razdiobe moći te najgorega oblika sluganske pokornosti prema međunarodnim centrima političke moći, u prvom redu Washingtonu, Bruxellesu i Berlinu. Zadane geopolitičke paradigme tih centara moći za prosječnoga hrvatskog diplomata i hinjenoga državnika postaju dogme, kojima se onda bespogovorno valja podrediti.

Dakle, kod hrvatske diplomacije u tom smislu osjećam ogroman deficit dubinskoga kritičkog promišljanja i zauzimanja autonomnoga stava, odnosno mogućega redefiniranja odnosa i političkih partnera na međunarodnoj pozornici, sukladno repozicioniranju globalnih svjetskih sila prema pojedinim fenomenima koji se tiču hrvatskoga naroda pa tako i njegova položaja u Bosni i Hercegovini. Reklo bi se da je hrvatska diplomacija po tom pitanju prilično autističan sustav.

Diktatura ideje progresa

Knjiga, kako je rečeno, nosi naslov „Labirint slobode“. Koliko je Hrvatska danas uistinu slobodna i demokratska država? Živimo li i dalje u strahu od jasnog artikuliranja i izražavanja svojih stavova?

Demokracija i politički pluralizam u svakom su slučaju danas prepoznati i obilježeni kao temeljne društvene Slobodavrijednosti, no pitanje njihove istinske prisutnosti i dalje je otvoreno. Za razliku od nekih ranijih, totalitarnih sustava koji su u 20. st. dominirali na području današnje Republike Hrvatske, možemo reći da su svakako prisutniji, unatoč partitokratskom modelu distribucije moći u društvu i deficitu unutarstranačke demokracije kod svih relevantnih političkih subjekata. Također, tu je i neriješen problem transfera elita s pozicija moći unutar jugoslavenskoga komunističkog sustava na društveno privilegirane pozicije u novom, demokratskom sustavu, bez pravoga propitivanja njihove prijašnje uloge i eventualnih sankcija.

Sa slobodom je ipak nešto drugačije, jer se u prvom redu radi o složenijem, višestruko određenom pojmu, pa je teže CenzuraPrisutna je svojevrsna cenzura, jer pokušate li argumentiranom kritikom napraviti odmak od vladajućih modernih dogmi (materijalizam, evolucionizam, genderizam i sl.), militantni progresivisti na vama će primijeniti metodu argumentum ad Hitlerum te ćete biti etiketirani „zatucanim mračnjakom“, „klerofašistom“ ili kojim drugim ad hominem napadom, a mediji će vam navući „luđačku košulju“.procijeniti i razinu njezine prisutnosti. Ipak, čini mi se da su u današnje vrijeme mnogima puna usta slobode, dok se odgovornost, kao preduvjet za njezinu istinsku konzumaciju, najčešće zaboravlja ili pak svjesno zaobilazi. Taj su proces prepoznali i na raznim mjestima još ranije na njega upozoravali mnogi europski velikani pera, poput Gilberta Keitha Chestertona, Clivea Staplesa Lewisa, Jacquesa Maritaina, Simone Weil, Viktora Emila Frankla, Aleksandra Solženjicina i dr.

Kao globalni problem, koji se reflektira i na naše društvo, u tom smislu prepoznajem diktaturu ideje progresa, u vidu 1984poistovjećivanja tehnoznanstvenoga napretka s duhovno-intelektualnim razvojem i učvršćenjem morala. To je ustvari posve logična posljedica kartezijanskoga mehanicističkog materijalizma i racionalističkoga fundamentalizma 18. st., upotpunjenoga pozitivističkim scijentizmom i materijalističko-ekonomističkim vizijama svijeta u 19. st. Takva je ideološka sinteza zapravo u konačnici iznjedrila najsofisticiranije sustave biološkoga istrebljenja, dekadencije ljudskoga duha i masovnoga nadzora, oživotvorene u vidu totalitarizama 20. st. (komunizma, fašizma, nacizma). U tom smislu, prisutna je svojevrsna cenzura, jer pokušate li argumentiranom kritikom napraviti odmak od vladajućih modernih dogmi (materijalizam, evolucionizam, genderizam i sl.), militantni progresivisti na vama će primijeniti metodu argumentum ad Hitlerum te ćete biti etiketirani „zatucanim mračnjakom“, „klerofašistom“ ili kojim drugim ad hominem napadom, a mediji će vam navući „luđačku košulju“.

U najboljem slučaju, reći će vam „da živimo u 21. st.“ te vas paušalno svrstati u domenu „mračnoga srednjeg vijeka“, no rekao bih da je Chesterton odavno prepoznao plitkost i manjkavost takve argumentacije, zaključivši: „Moj stav prema napretku prešao je s antagonizma na dosadu. Davno sam se prestao raspravljati s ljudima koji preferiraju četvrtak umjesto srijede samo zato što je četvrtak“. Koliko mi se George Orwell čini uspješnim u opisivanju i literariziranom rastakanju sustava modernističkih totalitarizama, ali i nekih današnjih pojava, toliko mi se baština Aldousa Huxleya trenutno doima još aktualnijom, jer je u zapadnoj civilizaciji strah kao oruđe kontrole zamijenjen hedonističkim nihilizmom, a prisutan je i nekakav novi oblik eugenike, koji se naziva transhumanizmom.

Pred nekoliko mjeseci osnovana je tzv. Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću totalitarnih režima. Kako kao povjesničar i znanstvenik gledate na rad tog Povjerenstva? Može li ono išta riješiti u Hrvatskoj?

Niti jedno povjerenstvo, niti bilo koji drugi savjetodavni organ, pa tako niti njihove odluke ne mogu same po sebi ništa riješiti preko noći, no čini mi se da ono ima mogućnost, s obzirom na svoju profesionalnu strukturu, konsenzualnim ocjenama i preporukama koje bi se uzele u obzir i uvažile postupno dovesti do prevladavanja dubokih ideoloških podjela u društvu te djelomičnoga olakšavanja napetosti i odumiranja ekstremizama, s bilo koje strane političkoga spektra. Međutim, to će svakako biti dugotrajan i mukotrpan proces.

Zanimljivo je da se u knjizi bavite i nogometnim temama, među kojima i sukobima na relaciji navijači-HNS. Koliko je stanje u nogometu odraz općeg političko-društvenog rasula praćenog korupcijom i kriminalom na svim razinama?

U tim se tekstovima i ne bavim toliko samim nogometom kao športom, koliko navijačkom supkulturom, kao Nogometspecifičnim vidom društveno organiziranoga praćenja nogometnih klubova. Moja je teza da su organizirane PromjeneUmjereno sam pesimističan oko spomenute mogućnosti većih promjena te ju smatram teško ostvarivom, što ne vidim nužno kao loš scenarij, jer su povijesna iskustva u kojima bi masa naglo iznjedrila neki društveni prevrat ili zaokret u pravilu donosila još gore sustave. Naime, držim da pozitivne promjene evolutivnim putem na duge staze može iznjedriti dobro organizirana i umrežena manja skupina okupljena oko neke snažne zajedničke ideje.navijačke skupine zapravo preslika društva u kojem živimo pa tako u njima ima onoliko delinkvencije, primitivizma, političkoga ekstremizma, agresije, kriminala ili konzumacije opijata, koliko toga razmjerno ima u društvu kao cjelini, premda su te negativne karakteristike ono što najčešće ispliva i pronalazi svoj put iz navijačke supkulture do medija. Međutim, uz negativne devijacije, u navijačkom svijetu može se pronaći mnogo altruizma, empatije, solidarnosti, humanitarne i karitativne djelatnosti, dobrovoljnoga i volonterskoga rada, maštovitoga načina izražavanja te drugih ljudskih vrlina i pozitivnih aktivnosti, koje su u mnogim drugim sferama ljudske djelatnosti potpuno zamrle. Stoga mogu reći kako je i odnos navijačkoga kolektiva, posebno osjetljivoga na nepravdu, kriminal, korupciju te isključivo konzumerističko poimanje športa, vrlo razumljiv i očekivan i u hrvatskom slučaju gdje se godinama javlja niz anomalija i nepravilnosti, premda uvijek valja imati na umu i određenu mogućnost manipulacije masom iz određenih centara političke i financijske moći.

Dakle, prosječnom navijaču koji pripada tradicionalnoj navijačkoj supkulturnoj bazi stalo je ne samo do rezultatskog Iseljavanjei financijskog uspjeha kluba kojeg bodri te udobnosti i komfora na pratećoj stadionskoj infrastrukturi, već i do njegovoga tradicionalnoga identiteta te klupskih boja, odnosno integriranosti kluba u okviru lokalne zajednice u duhu lokalpatriotizma, kao i transparentnosti poslovanja klupske uprave.

Posljednjih mjeseci javljaju se inicijative tipa „Ostajemo u Hrvatskoj“, predvođene mlađim ljudima, koje žele ljude potaknuti na borbu za svoje interese i na ostanak u Hrvatskoj. Kako procjenjujete izglede za mogućim promjenama u Hrvatskoj? Postoji li u Hrvatskoj kritična masa ljudi koja bi mogla iznjedriti i potaknuti pozitivne političke i društvene procese?

Moram iskreno priznati da nisam uspio popratiti spomenutu inicijativu, jer sam već poprilično zasićen temama kojima sam se nekada strastveno bavio, pa tako i u tekstovima koji se nalaze u Labirintu slobode, a bogme sam i opterećen nagomilanim nastavnim i drugim obvezama u tekućem semestru. Također, umjereno sam pesimističan oko spomenute mogućnosti većih promjena te ju smatram teško ostvarivom, što ne vidim nužno kao loš scenarij, jer su povijesna iskustva u kojima bi masa naglo iznjedrila neki društveni prevrat ili zaokret u pravilu donosila još gore sustave. Naime, držim da pozitivne promjene evolutivnim putem na duge staze može iznjedriti dobro organizirana i umrežena manja skupina okupljena oko neke snažne zajedničke ideje.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pet, 13-12-2019, 01:43:42

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.