Razgovor s prof. dr. sc. Sandom Ham

Poštovana profesorice Ham, ove godine obilježavamo 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Kako iz današnje perspektive gledate na važnost Deklaracije za hrvatsku jezičnu samobitnost?

Pitanje je bi li hrvatskoga jezika uopće danas bilo bez Deklaracije. Naime, unitaristička Sanda Ham2je politika u bivšoj državi vođena tako da se hrvatski jezik postupno potiskivao iz javne upotrebe. Najprije je takvomu postupanju 1954. dan legitimitet u obliku Novosadskoga dogovora, a onda se, pozivajući se na zaključke novosadskoga dogovora, na cijelom području bivše države nametao srpski jezik. Naime, Novosadski dogovor proklamira da su hrvatski i srpski jedan jezik i da im je upotreba ravnopravna na cijelom „srpskohrvatskom teritoriju“. Dakako, u duhu se novosadarija čak i ne govori o dvama jezicima, nego o DeklaracijaKap koja je prelila čašu, svjedoči prof. Radoslav Katičić, bile su glavne vijesti u 19,30 koje su se u Hrvatsku prenosile iz Beograda na srpskom jeziku, drugim riječima, hrvatski je jezik u javnom hrvatskom prostoru bio potisnut i ugušen. Deklaracija je bila kamen međaš, kako je rekao prof. Stjepan Babić, poslije Deklaracije više ništa nije bilo isto. Ako je tko i vjerovao u utopijsku zamisao hrvatske ravnopravnosti u Jugoslaviji, Deklaracija je prizivala zdravom razumu koji je govorio da je ugrožavanje jezika ugrožavanje i nacionalnog identiteta. To je Deklaracija potpuno osvijestila i u tom je veličina njezinih sastavljača i potpisnika jer su se institucijski i organizirano, svjesno i usprkos opasnosti, stavili u službu hrvatskoga jezika, a tako i hrvatskoga naroda, a protiv „zajedničkoga“ jezika i velikosrpske politike.dvjema varijantama, ijekavskoj i latiničnoj, ekavskoj i ćiriličnoj. Ta se ravnopravnost tumačila i provodila tako da se srpskomu jeziku uvijek davala prednost, da se nije dopuštalo da se beogradska izdanja novina, zakona i ostalih „saveznih“ izdanja prevode na ostale jezike u Jugoslaviji, nego je u duhu „ravnopravnosti“ prednost uvijek imao srpski. Kada kažem na ostale jezike, tu ne mislim samo na hrvatski, nego i na slovenski i makedonski. Postojala su tada, poslije 1954., u Jugoslaviji tri jezika – srpskohrvatski/hrvatskosrpski kao jezik jezika s dvjema varijantama, makedonski i slovenski. Bosanski i crnogorski tada se uopće i ne spominju kao mogući posebni jezici.

Hrvatski jezikoslovci koji su potpisali Novosadske zaključke, svjesni opasnosti koja se nadvila nad hrvatskim Deklaracijajezikom, svoje su potpise dali uz određene uvjete, međutim, ti uvjeti nisu bili poštovani. Primjerice, prof. Ivšić svoj je potpis ovako uvjetovao: „Ovaj potpis dajem s napomenom da izjava u t. 4. Zaključaka ne smije služiti za propagandu ekavskoga izgovora na dosadašnjem ijekavskom književnom području“ (Točka 4. glasi ovako: „Oba izgovora, jekavski i ijekavski, također su u svemu ravnopravna.“), a prof. Josip Hamm ovako: „U saveznoj administraciji, u školstvu, u vojsci, u zakonodavstvu treba jednako upotrebljavati i jedan i drugi izgovor.” Usprkos tomu, savezni je jezik bio srpski, a tako i jezik diplomacije, vojske, administracije, a postupno se srpski, kao „zajednički“ i „isti“, uvlačio u cijeli javni prostor, pa i u škole.

Kap koja je prelila čašu, svjedoči prof. Radoslav Katičić, bile su glavne vijesti u 19,30 koje su se u Hrvatsku prenosile iz Beograda na srpskom jeziku, drugim riječima, hrvatski je jezik u javnom hrvatskom prostoru bio potisnut i ugušen. Deklaracija je bila kamen međaš, kako je rekao prof. Stjepan Babić, poslije Deklaracije više ništa nije bilo isto. Ako je tko i vjerovao u utopijsku zamisao hrvatske ravnopravnosti u Jugoslaviji, Deklaracija je prizivala zdravom razumu koji je govorio da je ugrožavanje jezika ugrožavanje i nacionalnog identiteta. To je Deklaracija potpuno osvijestila i u tom je veličina njezinih sastavljača i potpisnika jer su se institucijski i organizirano, svjesno i usprkos opasnosti, stavili u službu hrvatskoga jezika, a tako i hrvatskoga naroda, a protiv „zajedničkoga“ jezika i velikosrpske politike. Otpor je hrvatskih institucija unitarističkom i velikosrpskom duhu tako postao danost i činjenica o kojoj se u Jugoslaviji moralo povesti računa i s kojom su se unitaristi i jugoslaveni morali razračunavati jer je prijetila slomu njihove ideologije. Napokon, Deklaracija je dala zamaha i Hrvatskom proljeću, a poslije Hrvatskoga proljeća pitanje slobodne Hrvatske bilo je samo pitanje vremena.

U časopisu Jezik predložena je ponovna uspostava Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Kako je uopće bilo moguće gašenje tog Vijeća na čelu s uglednim akademikom Radoslavom Katičićem?

U Republici su Hrvatskoj djelovala dva Vijeća za hrvatski jezik koja su skrbila o hrvatskom književnom (standardnom) jeziku.

Budući da je oba Vijeća osnovalo Ministarstvo znanosti, mirne se duše može reći da je bila riječ o državnoj Katičićskrbi za hrvatski jezik povjerenoj istaknutim hrvatskim jezikoslovcima izabranima kao predstavnicima hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova, ali ponajprije vrsnim stručnjacima na svojim užim jezikoslovnim područjima.

Prvo je vijeće bilo Vijeće za normu hrvatskoga jezika, osnovalo ga je 16. ožujka 1998. Vijeće za jezikoslovlje i hrvatski jezik pri Ministarstvu znanosti i tehnologije radi promicanja jezične kulture u Republici Hrvatskoj. Predsjednik je Vijeća bio S. Babić, a članovi D. Brozović, S. Ham, M. Kačić, R. Katičić, T. Ladan, M. Machiedo, M. Mamić, M. Moguš, M. Samardžija, S. Težak i S. Vrljić. „Svrha je Vijeća opća briga za hrvatski jezik, čuvanje njegove izvorne tradicije i nastojanje oko pravilne upotrebe na svim područjima njegove upotrebe.“ (Pravilnik Vijeća, čl. 3.). Vijeće je djelovalo do 2000. Do sada zapisnici i odluke sa sjednica Vijeća nisu objavljeni, ali nadamo se da će ih Jezik objaviti još ove godine.

Dugo je vijeće bilo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Osnovano je 14. travnja 2005. pri Vladi Republike Hrvatske, pri njezinu Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Osnovao ga je ministar Dragan Primorac. Predsjednik mu je bio R. Katičić, a članovi M. Ježić, I. Pranjković, D. Pavličević-Franić, M. Peti, Lj. Kolenić, D. Brozović Rončević, M. Turk, B. Tafra, M. Mamić, I. Zoričić, J. Božanić, T. Ladan – poslije njegove smrti na njegovo je mjesto izabran M. Samardžija.

„Prema Odluci ministra zadatci Vijeća jesu:
– voditi sustavnu stručnu skrb za hrvatski standardni jezik
– raspraviti aktualne nedoumice i otvorena pitanja hrvatskoga standardnoga jezika
– upozoravati na primjere nepoštivanja ustavne odredbe o hrvatskome kao službenome
jeziku u Republici Hrvatskoj
– promicati kulturu hrvatskoga standardnog jezika u pisanoj i govornoj komunikaciji
– voditi skrb o mjestu i ulozi hrvatskoga standardnog jezika s obzirom na pristupanje Republike HrvatskeEuropskoj Uniji
– donositi rješenja u svezi s dotjerivanjem norme hrvatskoga standardnog jezika
– pratiti jezičnu problematiku i utvrditi načela u pravopisnoj normi.“ (Poslovnik o radu Vijeća, čl. 2.)

Vijeće se redovito sastajalo, donijelo brojne zaključke, ali i ministru uputilo pravopisna načela i prijedlog da se izradi pravopisni priručnik na temelju tih načela. Nadahnuti pravopisnim načelima Vijeća, nastali su Babić-Mogušev Hrvatski pravopis (ŠK, 2010.) i Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis (ŠK, 2005., 2008., 2009., 2012.). Dana 8. svibnja 2012. odlukom tadašnjeg ministra Željka Jovanovića Vijeće je raspušteno, pravopisi izrađeni na temelju pravopisnih načela Vijeća „ostavljeni su izvan snage“. Pravopisu nastalom nakon ukidanja Vijeća, Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ, 2013.), ministar Jovanović dao je preporuku za upotrebu u školama.

Hrvatska javnost nikada nije dobila službeno tumačenje odluke o ukidanju Vijeća. Zapisnici sa sjednica Vijeća, odluke Vijeća i prateća dokumentacija objavljeni su u Jeziku 2013., god. 60., br. 2. – 4.

U vrijeme proslave spomenute 50. obljetnice Deklaracije nedavno je objavljena tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Je li riječ o smišljenoj provokaciji i kako komentirate njezin sadržaj?

Tu bi Deklaraciju bolje bilo nazivati Sarajevskim manifestom ili Sarajevskom obznanom jer je u Hrvata jezici i nacionalizamznačenje riječi deklaracija već zauzeto časnom hrvatskom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. i bliskoznačnom Sarajevskom deklaracijom iz 1971.

Sarajevski manifest, ili bolje obznana, dijelom je projekta Jezici i nacionalizmi koji kruži prostorima bivše Jugoslavije zagovarajući umjesto nacionalnih jezika, bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, jedan „zajednički jezik“ i proglašavajući nacionale jezike izrazom agresivnog nacionalizma u segregacijskom značenju. Održane su od travnja do studenoga četiri „konferencije“, po jedna u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu. Na tim se „konferencijama“ otvoreno pozivalo na zanemarivanje i potiskivanje nacionalnoga imena jezika. Naime, pokretači projekta očito su ocijenili da nije vrijeme da ObjedaIz sarajevskoga manifesta ne može izići ništa dobroga jer nikada iz tih manifesta i nije – takvi su se manifesti, zvali se oni Bečki dogovor (iz 1850.), Novosadski dogovor (iz 1954.), Skerlićeva anketa (1913.) ili sadašnja Deklaracija o zajedničkom jeziku, iscrpljivali u gušenju nacionalnog jezika i osporavanju nacionalnoga bitka, a sve pod parolom međunacionalne sloge. Segregacija je novouvedeni pojam i čini se da smo time dobili novu demagošku objedu. Naime, ono što se u zakonodavstvu EU naziva pravom svakoga naroda na upotrebu svojega jezika i pisma, sarajevski manifest naziva segregacijom.se sve karte stave na stol pa za sada govore o zajedničkom jeziku i ime mu očito izbjegavaju, a govornike upućuje da jezik kojim se služe nazivaju samo „jezik“, bez nacionalnog imena.

Hrvatska Deklaracija iz 1967. traži od tadašnje države da se u ustav unese odredba koja će jamčiti „jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga“ i da se „osigura dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.“ Sarajevski manifest pak traži, za sada na neformalnoj razini jer nema snagu kakve zakonske odredbe i nije (još) podnesen kao prijedlog kakvom zakonodavnom tijelu, posve suprotno. Traži brisanje jezičnih razlika smatrajući ih izmišljenima, tvrdi da četiri jezika ne postoje, nego da je riječ o standardnom jeziku s četirima varijantama, a da je razlikovanje jezika učinak nacionalističke i „segregacijske“ politike. Pogubnost takvoga gledanja na jezično pitanje Hrvati su osjećali više od stoljeća – prijetilo je zatiranju jezika i kulture na hrvatskom izrečene.

Hrvatski je jezik danas i službeni jezik EU i sama ga ta činjenica i formalno izdvaja od srpskog, bosanskog i EUcrnogorskog. Sarajevska obznana ne može ugroziti hrvatski jezik u Hrvatskoj, ali može izvan granica. Pokušaj je to stvaranja jezika koji bi bio zajednički stanovnicima BiH bez obzira na njihovu stvarnu jezičnu i nacionalnu pripadnost. Stvori li se takav jezik, a manifestno mu se teži, pokušat će se sljubiti s crnogorskim i srpskim i kao takav „zajednički jezik“ ponuditi EU na prihvaćanje i oslužbovljenje.

Prisjetimo se, uoči prijama u EU Hrvatska je bila zabrinuta oko priznavanja hrvatskoga jezika kao službenoga jezika. Nad Hrvatskom je tada bila prijetnja bosanskohrvatskosrpskoga jezika, a sada je nad pojedinim državama pristupnicama prijetnja „zajedničkoga jezika“ nazvanog standardnim jezikom s četirima varijantama.

Iz sarajevskoga manifesta ne može izići ništa dobroga jer nikada iz tih manifesta i nije – takvi su se manifesti, zvali se oni Bečki dogovor (iz 1850.), Novosadski dogovor (iz 1954.), Skerlićeva anketa (1913.) ili sadašnja Deklaracija o zajedničkom jeziku, iscrpljivali u gušenju nacionalnog jezika i osporavanju nacionalnoga bitka, a sve pod parolom međunacionalne sloge. Segregacija je novouvedeni pojam i čini se da smo time dobili novu demagošku objedu. Naime, ono što se u zakonodavstvu EU naziva pravom svakoga naroda na upotrebu svojega jezika i pisma, sarajevski manifest naziva segregacijom.

Kad je pop Martinac u 15 st. rekao da „Turci nalegoše na jazik hrvatski“ zapravo je mislio na narod hrvatski, jer je jezik tada bio sinonim za narod. Možemo li stoga reći da je navedena Deklaracija o zajedničkom jeziku udar na hrvatski narod u vidu ponovnog oživljavanja geopolitičkog projekta „Zapadni Balkan“?

Manifest se usredotočio samo na države u kojima su književni jezici štokavski stilizirani i na štokavski dio Vuk KAradžićHrvatske, tako da su granice „zajedničkoga jezika“ uglavnom granice dijalekatne štokavštine i prate memorandumsku granicu velike Srbije. Sve nas to vrlo neugodno podsjeća na velikosrpske težnje i prije više stoljeća nametanu teoriju prema kojoj se narode određuju jezično, pa su svi štokavci Srbi, kajkavci Slovenci, a tek čakavci Hrvati.

Povijest nas uči da je danas na djelu sličan igrokaz kao i tada, da se s hrvatskim jezikom postupa tako da se o njemu odlučuje izvan njega, da se Zagreb kao središte odlučivanja o hrvatskom jeziku isključuje i da se težište ponovno prebacuje izvan granica Hrvatske.

Ideolozi su takva cijepanja Hrvata prema kriteriju jezika bili u 19. st. na slovenskoj strani Jernej Kopitar, a na srbijanskoj V. S. Karadžić. Njihovo je grabljenje Hrvata kao plijena išlo tako daleko da se Karadžić žalio da „nikako da natjera Hrvate da priznaju da su Srbi“, a smatrao je samoga sebe potpuno pozvanim za pitanja hrvatskoga jezika tako da nam je u prvoj polovici 19. st. dao izliti ćirilična slova koja bi nam uvrstio u našu abecedu. Naime, smetali su mu hrvatska slova s dijakritičkim (nadslovnim) znakovima.

Uz prijedlog osam novih slova (ђ, ж, љ, њ, ћ, ч, ш, џ) kojima želi zamijeniti dj, ž, lj, nj, ć, č, š, dž, ohrvatskim Kopitarslovima u hrvatskom slovopisu Karadžić govori ružno, piše Kopitaru da je navodno jedan stari kanonik rekao: „... kad se po Gajevoj ortografiji napiše n. pr. pisati pa mu nad s muha otavi trag, onda će se s čitati kao š.“ Osobito je zabrinjavajuće bilo, u cijeloj toj stvari oko latinice i ćirilice, što je Karadžić, a kako sam kaže, već dao rezati i lijevati nova slova za hrvatsku latinicu: „Ja sam nova slova za latinsku bukvicu radi našijeh riječi već pripravio, samo da se izrežu i saliju; ali mi se sad valja nakaniti, da što napišem, u čemu ću ih pokazati i objaviti. Najznatniji ljudi Vaši, s kojima sam ObznanaSarajevska obznana o zajedničkom jeziku nije daleko odmaknula – o hrvatskom se jeziku i opet želi odlučivati izvan Hrvatske, a nositelji i sastavljači te obznane smatraju da su pozvani raspravljati o pitanjima hrvatskoga jezika i nuditi nama Hrvatima svoja jezična rješenja.se razgovarao o ovom poslu, pristaju na moje misli...“ Očito je smatrao da Hrvati nemaju pravo glasa oko svojega slovopisa zboriti, kao što i danas Sarajevska obznana oduzima Hrvatima pravo da svoj jezik uređuju kako žele.

Dakle, Sarajevska obznana o zajedničkom jeziku nije daleko odmaknula – o hrvatskom se jeziku i opet želi odlučivati izvan Hrvatske, a nositelji i sastavljači te obznane smatraju da su pozvani raspravljati o pitanjima hrvatskoga jezika i nuditi nama Hrvatima svoja jezična rješenja.

Izvrstan je i poučan primjer Kallayeve Bosne ili koncept bosanske nacije i jezika koji je stvorio B. Kallay krajem 19. st. da bi nacionalnu raznolikost u BiH, koja je i tada bila mogući uzrok nestabilnosti u Carevini, mogao nadzirati. Jezik je tu igrao veliku ulogu jer je bitan pronositelj Kallayeva koncepta bosanske nacije bila Gramatika bosanskoga jezika objavljenja u Sarajevu, 1890. Ta se gramatika u svoje doba imala smatrati bjelodanim dokazom postojanja bosanskoga jezika kojim, tvrdilo se, govori bosanska nacija. Izvan tih ideoloških okvira, stvarnost je bila drugačija – jezik je u bosanskoj gramatici glavinom bio prema vukovskim načelima normiran, ukinute su tada nacionalne škole i prognani su nacionalni jezici. Usporedimo li Kallayevu politiku sa sadržajem Sarajevske obznane, lako ćemo uočiti da nismo daleko odmaknuli – zaziv za zajedničkim jezikom zaziv je za ukidanjem nacionalnih jezika, za zanemarivanjem nacionalnih posebnosti. Jedan jezik, jedna nacija – pitanje je koliko trebamo čekati da se toj jednoj naciji s jednim jezikom nadjene jedno ime. Možda će to i opet biti, kako je Jovan Skerlić 1913. godine demagoški nudio Hrvatima latiniziran srpski jezik, nudeći nam kao zajednički jezik istočno narječje (srpski jezik) pisano latinicom jer “Brojem veći i kulturom jači deo srpsko-hrvatskog naroda govori istočnim narečjem...”

Dr. sc. Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, usprotivio se Deklaraciji o zajedničkom jeziku, no upravo je on – ističu neki stručnjaci - u institutskome pravopisu davao prednost rješenjima koja su bila u duhu hibridnog „srpsko-hrvatskog jezika“. Vaše mišljenje?

Poznate su mi izjave Željka Jozića i dakako da se i on, kao i cijela hrvatska jezikoslovna zajednica i javnost, Jozićprotivi sarajevskoj obznani. Na razini je očekivanja, kada je riječ o državnoj ustanovi i njezinu ravnatelju, da se pridržava jezične politike države koja joj je osnivač i vlasnik. Iz državnoga vrha, iz Mzosa i od ministra Barišića čujemo osuđujuće riječi za Sarajevsku obznanu, ali i nadonosne izjave o skorom osnivanju Vijeća za normu hrvatskoga jezika i mogućem donošenju jezičnoga zakona. Jedna će od zadaća Vijeća biti i poniranje u hrvatsko pravopisno pitanje jer je pravopis dijelom norme hrvatskoga jezika pa se po samoj naravi Vijeća očekuje i da pravopisna pitanja budu razmatrana. Dakle, svoju bi o pravopisu trebalo reći buduće Vijeće. I ne samo o pravopisu.

Naime, da je krovnoga jezikoslovnoga tijela u nas, ne bi nastupi i komentari hrvatskih jezikoslovaca o Obznani bili zastupljeni u javnosti koliko im pojedini mediji daju prostora, ali i kojima mediji daju prostora – jedni i dalje odmahuju rukom, drugi emotivno govore o vrijeđaju osjećaja hrvatskoga naroda, treći spominju žrtve, četvrti ponavljaju da je hrvatski priznat jezik pa opasnosti nema.

Za sada nema jezikoslovnoga stručnog vrha iz kojega bi se mogla dobiti pouzdana i istinita tumačenja događaja pa onda nema ni spoznaja o mjerama koje treba poduzeti. To jezikoslovno krovno tijelo ukinuo je Željko Jovanović, ministar kukuriku koalicije. Zbivanja su, nakon dolaska kukurikavaca na vlast, slijedila vrlo brzo, jedno za drugim - izradu je pravopisa na novim načelima, nekoliko dana nakon postavljanja Željka Jovanovića za ministra, najavio 17. veljače 2012. njegov savjetnik Slavko Goldstein (inače izdavač Liberova pravopisa iz 2001. nastalog na novosadskoj tradiciji) (Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele) 8. svibnja 2012. Željko Jovanović ukida Vijeće za normu (Ministar Jovanović raspustio Vijeće za normu hrvatskog jezika) 15. svibnja 2012. Željko Jozić biva izabranim za ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 13. lipnja 2012. u Institutu se najavljuje pisanje novoga pravopisa (Povijesni projekt Instituta za hrvatski jezik: Počinjemo raditi novi pravopis!), a „zgotovljenje je novoga pravopisa“, kako se tada pisalo u Globusu i Jutarnjem listu, oglašeno 19. veljače 2013. (ODRED ZA PRAVOPIS Ovo su ljudi koji će okončati 20 godina svađe i polemike) Od ideje do realizacije, kaže krilatica u reklami za osnivanje male poduzetničke tvrtke, ovaj put za godinu dana.

Prošle sam godine u lipnju imenovana za predsjednicu Upravnoga vijeća istoga Instituta u kojem je nastao pravopis i sama sam svoj prostor kritike Institutova pravopisa posve suzila – naime, svaku moju kritiku toga pravopisa kolege s Instituta smatraju napadom i tumače to mojim sukobom interesa budući da sam ja autorica pravopisa koji počiva na drugačijoj jezikoslovnoj tradiciji nego Institutov. Ne želeći produbljivati sukobe i vodeći računa da Upravno vijeće ponajprije vodi poslovanje Instituta, a znanstvenim se pitanjima bave ravnatelj i Znanstveno vijeće, za sada ću se suzdržati od konkretnih komentara.

Urednica ste časopisa „Jezik“. Početkom vladavine tzv. kukuriku koalicije taj je časopis ostao bez državne potpore. Kakvo je stanje danas?

Da, to je točno, za kukurikavaca časopis Jezik nije imao dotacije, nikakvu financijsku pomoć iz Mzosa. Posve Jezikje jasno da je uskrata financiranja bila politička odluka, makar su mi redovito tri godine odgovarali da nismo poslali dokumentaciju, da nemamo proveden ocjenjivački postupak. Dakako da to nije istina. Časopis jezik poštuje sve formalne i sadržajne protokole koje mora poštovati znanstveni časopis A1 kategorije. Istina je da smo u posebnom trobroju u ožujku 2013. objavili zapisnike ukinutog Vijeća za normu http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=9164i da su tada ti zapisnici bili dostupni samo na Wikipediji i u časopisu Jeziku jer ih u to vrijeme na stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, gdje su prethodno bili objavljeni, nije bilo. Uz to, Jezik je objavljivao i kritiku Institutova pravopisa i to usprkos tomu što je Institut tužio, tijekom objavljivanja kritike, autoricu kritike Natašu Bašić za klevetu. Vrijedno je reći da je optužba odbačena i da je tako i pravno i zakonski ostao neokrnjen ugled Nataše Bašić, ali i časopisa Jezika (Nataša Bašić: "Presuda je jezikoslovnoj struci vratila dostojanstvo").

Sve su to bili ideološki razlozi da se časopis s tradicijom dugom 60 godina pokuša ugasiti. Međutim zahvaljujući svojim pretplatnicima, volonterskom radu urednika i autora, dobrim ljudima koji su pomagali svojim donacijama, Jezik je opstao. Mi ih Jezika zahvaljujemo ponajprije gospodinu Luki Milasu i gospođi Ljerki Milas, uglednoj hrvatskoj obitelji iz Amerike, na doista velikodušnoj donaciji; gospodinu Ivici Mikšiću iz Karlovca i gospodinu Zdravku Ronku iz Požege što su potaknuli tvrtke ili institucije kojima su na čelu da nam pomognu. Od ove godine ponovno smo korisnici sredstava Mzosa, odlaskom kukurikavaca stvorili su se uvjeti da časopis Jezik ponovno bude financiran.

Međutim, moram biti iskrena i reći da nam je Ministarstvo kulture dosljedno svih godina dodjeljivalo 10 000 kn, ali ove godine nismo dobili dotaciju. Prvi je to put da je Jezik nije dobio dotaciju Ministarstva kulture.

Hrvatski je jezik više od stotinu godinu bio na udaru pristaša jugoslavenske ideje, što je u konačnici rezultiralo i uvođenjem velikog broja srbizama u hrvatski jezik, čega se do danas nismo riješili. Danas je pomodno koristiti anglizme. Kakvu budućnost predviđate hrvatskom jeziku u današnjem vremenu globalizacije?

Mislim da ne trebamo biti zabrinuti, ali trebamo biti oprezni i djelotvorni.

Ne trebamo smetnuti s uma da u Hrvatskoj stasa glasna skupina mlađih jezikoslovaca koja se protivi Jezikjezičnomu normiranju i koja je time na tragu sarajevskoga manifesta, ne samo idejno, nego i stvarno, svojim radom i fizičkim sudjelovanjem na „konferencijama“ Jezika i nacionalizama podupire jezični unitarizam kojim se upravlja iz Beograda – barem tako zaključujemo prema osobama koji su organizatori i potpisnici Obznane. Naime, zazivajući GlobalizacijaGlobalizacija prijeti jezicima koji su mali brojem govornika, ne zbog toga što EU ima nešto osobito protiv Hrvata ili hrvatskoga jezika, nego je globalizacijska narav takva da guta nacionalne posebnosti. Djelotvornost vidim u Vijeću za normu i boljoj zakonskoj zaštiti hrvatskoga jezika. U tom smo smislu mi iz Jezika uputili otvoreno pismo hrvatskoj javnosti i ono je još uvijek otvoreno je za potpisivanje – svatko od nas može dati prinos boljitku hrvatskoga jezika, barem potpisom na pismo kojim se traži snažnija državna skrbnenormiranje ili samonormiranje standardnoga jezika izravno se podupiru neke točke manifesta, primjerice „prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.“

Ne treba zaboraviti da postoje i interesne skupine unutar jezikoslovne zajednice koje se brinu za svoj financijski boljitak, a ne za boljitak hrvatskoga jezika. Njima je u interesu da se Vijeće ne osnuje i zakon ne donese, ali i da se sarajevski manifest u Hrvatskoj prikaže nebitnim i rubnim – bez zakonske regulative položaj je interesnih skupina neupitan, a marginalizacijom Globalizacijaočitoga nasrtaja iz Sarajeva, marginaliziraju i činjenicu da bi trebali ozbiljno reagirati i znanstveno raskrinkati Sarajevsku obznanu.

Globalizacija prijeti jezicima koji su mali brojem govornika, ne zbog toga što EU ima nešto osobito protiv Hrvata ili hrvatskoga jezika, nego je globalizacijska narav takva da guta nacionalne posebnosti. Djelotvornost vidim u Vijeću za normu i boljoj zakonskoj zaštiti hrvatskoga jezika. U tom smo smislu mi iz Jezika uputili otvoreno pismo hrvatskoj javnosti i ono je još uvijek otvoreno je za potpisivanje – svatko od nas može dati prinos boljitku hrvatskoga jezika, barem potpisom na pismo kojim se traži snažnija državna skrb (Deklaracija o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti).

Otvorenim pismom odajemo priznanje Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, tom Jezikslavnom događaju iz naše povijesti, dajemo hrvatskoj javnosti na znanje da jezični unitarizam ne miruje, da se i opet pokušava osporiti opstojnost i samobitnost hrvatskoga jezika i uopće, da je potrebna brižnija zakonska regulativa hrvatskoga jezika u javnoj upotrebi koja uključuje i osnivanje krovnog jezičnog tijela, Vijeća za normu hrvatskoga jezika – drugim riječima, pozivamo na organiziranu skrb o hrvatskom jeziku koja kreće iz državnog vrha. Odmahivanje rukom na Otvoreno pismo i umanjivanje onoga na što se pismom upozorava i što pismo traži ne znači da opasnost ne postoji i da brižnija državna skrb nije potrebna – nije trebalo čekati ni mjesec dana od objavljivanja Jezikova otvorenoga pisma pa se Sarajevska obznana obrušila na nas.

Kada je o anglizmima riječ, svake godine Jezik raspisuje natječaj za najbolje nove riječi koje bi ponajprije trebale biti zamjene za nepotrebne anglizme i tuđice. Časopis Jezik ima znakovitog i važnog podupiratelja u Zakladi „Dr. Ivana Šretera“ koja je pokrovitelj našega jezičnoga natječaja. Jezik svake godine izabire najbolje nove hrvatske riječi, a Zaklada dodjeljuje novčane nagrade i organizira svečanost dodjele u Pakracu ili u Lipiku, kako koje godine. Nagrade nisu zanemarive, 5000 kn za prvu riječ, 3000 kn za drugu i 1500 kn za treću. I ove smo godine od dvjestotinjak riječi pristiglih na natječaj izabrali tri najbolje riječi, a bit će proglašene u svibnju, na svečanoj dodjeli. Naš natječaj ne znači da je njime hrvatski jezik zaštićen od tuđica, ali znači poticaj da se nepotrebne tuđice zamijene hrvatskim riječima, da hrvatski jezik ima bogate tvorbene mogućnosti i da se treba služiti njima.

Davor Dijanović

Pet, 15-12-2017, 05:18:26

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0074_Marusevec_0358.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).