Razgovor s Franom Barasom, hrvatskim publicistom

Poštovani gosp. Baras, već nekoliko godina na našemu Portalu objavljujete zanimljive priloge iz povijesti Splita i Dalmacije, a za Vas kažu da ste nositelj pamćenja Splita. Koliko ste knjiga do sada objavili o ovoj tematici?

Petnaestak... U knjigama: DALMACIJA ANNO DOMINI (1988.), STARO ZRCALO SPLITSKO Frano Baras(1994.), PROHUJALO POD MARJANOM (2010.), DAVNI DANI DALMATINSKI (2013), koristeći se pouzdanim povijesnim izvorima, starim kronikama i dopunskom literaturom nastojao sam osvijetliti i približiti suvremenicima višestoljetnu društvenu i političku prošlost, život i običaje te posebno svakodnevicu stare Dalmacije na način da zapisi budu privlačni ne samo široj čitalačkoj publici, već zanimljivi i znanstvenicima. Iznosio sam i neke pojedinosti koje su do tada bile manje ili nikako poznate. Primjerice o trgovini kršćanskim robljem u Splitu 16. stoljeća, odnošenju obrađenog kamenja Dioklecijanove palače u Veneciju, o potresnim zbivanjma u vrijeme kužnih pošasti, o bombardiranju Dioklecijanove palače od strane engleske korvete 1809., o sukobima narodnjaka i autonomaša, o bitkama za hrvatski jezik u vrijeme Narodnog preporoda, o splitskim tamnicama kroz stoljeća, o savezničkim bombardiranjima Splita 1944...

U JADRANOM I OCEANIMA (2008.) želio sam progovoriti o mučnim sudbinama naših Jadranom i oceanimagalijota i ribara, o stoljetnoj pljački / rasprodaji našeg dijela Jadrana, o nekadašnjoj slavi dubrovačke i bokeljske mornarice, o sudjelovanju hrvatskih pomoraca u prekooceanskim plovidbama austrijske ratne mornarice... U najnovijoj KRIJESNICE HRVATSKOGA JADRANA (2014.) podsjećam suvremenike na u nas nedovoljno poznate Dalmatince koji su se nekoć proslavili u dalekom svijetu. Raspravljam o mogućim našijencima u Shakespearovoj družini, o svjetskoj slavi Trogirskog kodeksa, sudbini nekadašnje inačice Dioklecijanove palače na Temzi, o prvoj Papinskoj posjeti (1177.) hrvatskoj obali, Chateaubriandovoj plovidbi Jadranom itd.

U RATNIM DANIMA POD MARJANOM (1996.) objavio sam dnevničke zapise i podlistke, te više izvornih isprava o događajima u kojima sam neposredno ili posredno sudjelovao. Bio je to ujedno svojevrsni dokumentirani podsjetnik i svjedočanstvo o konačnom raspadu komunističkog jednoumlja i mukotrpna rađanja pluralističke Hrvatske Države viđenih iz mog splitskog kuta promatranja.

Izbor i prijevod dijela MEMOARA MARŠALA MARMONTA (1977. - 1984.) popraćen bilješkama i komentarima, svojevremeno je pobudio veliku pozornost u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini. Knjigom LES FRANÇAIS EN DALMATIE 1806.-1814., (dvojezično, 2002. 2006.), nastojao sam dopuniti relativno oskudnu arhivsku građu o francuskoj vladavini u Dalmaciji izvornim ispravama koje sam pronašao u francuskim arhivima.

U scenskom prikazu MARULIĆ U DESET SLIKA (2005.) skicirao sam Markov život, a u nekim dijalozima interpolirao Marulici pokoji Marulićev latinski epigram (u prijevodu) te izvorne stihove iz njegovih 'Versi horvatskih'. U knjižici SPLITSKA PRIGOVARANJA (2007.) nižem vlastite kozerije i vinjete pisane u humorističko-satiričnoj tradiciji splićanistike. SPLITSKI KARNEVALI (1984.) zapravo su album preslika iz starih splitskih humorističkih listova te izbor proznih odlomaka iz pera autora koji su pisali o nekoć slavnim splitskim maškaradama. Otkrivši u 'rari' splitske Znanstvene knjižnice rukopis starog nenaslovljena i anonimnog igrokaza, transkribirao sam ga, priredio za tisak te objavio pod naslovom SPLITSKI IGROKAZ IZ XIX. STOLJEĆA (1993.). Već je na prvi pogled uočljivo da su radnja i većina likova tog rukopisa poslužili Tijardoviću kao predložak za izradu libretta njegove operete Splitski akvarel.

Rođeni ste u Splitu sada već daleke 1931. godine. Što najviše pamtite iz djetinjstva i tadašnje monarhističke Jugoslavije?

Drži se da su najupečatljivije uspomene one iz djetinjstva. Tako i ja pamtim nezaboravne popodnevne šetnje s ocem 6 staro zrcalo splitsko koricaDjetinjstvoU mom "malom starinskom svijetu" također su još uvijek žive slike i mirisi davno zaboravljenih splitskih dućana i dućančića. Neki su od njih vukli porijeklo iz 19. stoljeća. Za razliku od današnjih koji su po interijerima odreda konfekcijski, nekadašnji su bili raznoliki i odisali patinom starine. Svaki je nosio i osobiti pečat svoga vlasnika. A tek slastičarnice, papirnice i knjižare ili drevne slikovite ljekarne... Ipak, najviše su me privlačila dva židovska dućančića čuvena "Žudinka" i "Sve po sedam". Doživljavao sam ih kao Ali-babinu pećinu: nikada na manjem prostoru više dječje radosti!pošljunčenom cestom, stubištima i prečacima nekoć savršeno održavane te žičanom mrežom ograđene park šume Marjan. Iako su tada nasadi borova i čempresa još bili mladi, doživljavao sam ih poput zagonetnih šuma o kojima sam slušao u pričama. Tamo sam susretao u slobodnoj prirodi: pauna i tetrijeba, kosa, orla, jastreba, zeca i vjevericu, jelena, srnu i lane...

U mom "malom starinskom svijetu" također su još uvijek žive slike i mirisi davno zaboravljenih splitskih dućana i dućančića. Neki su od njih vukli porijeklo iz 19. stoljeća. Za razliku od današnjih koji su po interijerima odreda konfekcijski, nekadašnji su bili raznoliki i odisali patinom starine. Svaki je nosio i osobiti pečat svoga vlasnika. A tek slastičarnice, papirnice i knjižare ili drevne slikovite ljekarne... Ipak, najviše su me privlačila dva židovska dućančića čuvena "Žudinka" i "Sve po sedam". Doživljavao sam ih kao Ali-babinu pećinu: nikada na manjem prostoru više dječje radosti!

Pamtim i velike po mene beskrajno duge pontifikalne mise o Božiću i Uskrsu u katedrali sv. Duje. Obilne guste oblake tamjana. Smjestili bi se iza glavnog oltara među gusto nabijenim vjernicima. Onako malen osjećah se izgubljenim u moru vjernika. Drevno kamenje kao da se znojilo. Noge bi mi otežale i otac bi me morao podići u naručaj. Znatiželjno promatrah daumierovske likove kanonika s crvenim pelerinama i crvenim kapicama što su dostojanstveno sjedili na visokim korskim sjedalima. Osobitu pozornost privlačilo mi je prijestolje s nebnicom na koje bi zasjeo biskup. Složenim ceremonijalom upravljao je mršavi, živahni, prosjedi svećenik kukasta nosa s vitkim crnim štapom na vrhu kojeg se nalazio srebrni kipić sv. Duje. U katedrali još pamti propovjedaonicu na stupićima s malim kapitelima gusto isprepletenih raslinjem i likovima neobičnih životinja. Također i raskriljena orla kao oslonac rastvorenoj knjizi. Divio sam se baroknom sjaju glavnog oltara: dva zlatna anđela što bez napora na vršcima prstiju pridržavaju veliku škrinju svetohraništa. Zagledao u izlizane likove i slova nadgrobnih ploča. Plašio se naturalističkog gotičkog raspela iznad južnih malih vrata...

U svibnju 1940. nakon što primih prvu svetu pričest i krizmu roditelji me privoliše da postanem ministrantom u obližnjoj crkvici Samostana sv. Klare s kojim nas je povezivala obiteljska tradicija. Naime, moj pradjed po majci (Mihovil Ozretić 1837.-1907.) kao prokurator klarisa, brinuo je o izgradnji novog samostana na Lučcu i o njihovom preseljenju iz stare jezgre Dioklecijanove palače. (Sve je to uklesano latinskim jezikom na ploči iznad dovratnika glavnog ulaza!) Istina, nisam bio baš oduševljen ranojutarnjim ustajanjem, naročito u zimskim mjesecima. Ipak, privlačila me mistika strogog ženskog reda. S naročitim užitkom osluškivah molitve i pjev "nevidljivih" redovnica što dopiraše s visine korskih rešetaka. Znatiželjno promatrah kako ih misnik pričešćuje kroz okovani prozorčić pozadi glavnog oltara. Zapravo, u škrtom svijetlu dviju voštanica vidio bih samo blijede ovale isposničkih, starih i mladih, često veoma lijepih lica. Duboko me je impresionirao i obred zaređivanja kojemu sam pribivao nekoliko puta (odijevanje duge bijele košulje, rezanje bujnih vlasi zlatnim nožicama itd.)

Carlo Austrijski

Frano Baras ispred Ljetnikovca u kojem je 1922. umro u zatočeništvu posljednji austrijski car i kralj (ugarsko hrvatski) Karlo Habsburški

Postadoh i članom katoličkog đačkog društva Domagoj. Sastajali smo u Biskupskoj palači nedjeljom poslije školske mise. Društvene prostorije s čitaonicom i dvoranom s manjom pozornicom nalazile su se u istočnom dijelu prizemlja. Bila nam je na raspolaganju bogata biblioteka i katolički tisak, ali smo imali i stolove za ping-pong i druge igre. Sjećam se veoma zanimljivog ilustriranog polumjesečnika Mladi Hrvat. O Božiću smo pripremili prigodni program. U predstavi o "narodima i rasama", nastupih u kratkoj i neobičnoj ulozi Turčina! Izgovorene stihove pamtim do danas... Pripremali smo se za veliku proslavu najznačajnijeg hrvatskog jubileja 1300. obljetnice prvih hrvatskih veza sa Svetom Stolicom. Uvježbavali smo pjesmu koja je počinjala stihovima: Tisuć tristo prođe ljeta / otkad sja nam vjera sveta... (Tek nedavno saznah da je njen autor bio svećenik Matija Ivšić (1894.-1963.) skladatelj i orguljaš koji je 1950. osuđen na 12 godina strogog zatvora zbog “protudržavne djelatnosti” točnije zbog jedne rečenice u pismu prijatelju u inozemstvu u kojoj se negativo izrazio o prilikama u zemlji! Dugogodišnju kaznu odrobijao je do kraja u Staroj Gradiški, da bi po izlasku umro.)

U prvim godinama školovanja promijenio sam čak četiri vladavine: Kraljevinu Jugoslaviju, Regno d'Italia, Nezavisnu Državu Hrvatsku i Demokratsku Federativnu Jugoslaviju. Dakle, izreka "Od kolijevke pa do groba / najljepše je đačko doba" po moju generaciju bijaše gorka ironija. Nama su se u Splitu bezbrižni đački dani ubrzo pretvorili u tužno i veoma opasno razdoblje.

Prvi razred upisao sam i završio šk. god. 1938/39. u Državnoj muškoj narodnoj osnovnoj školi "Kralja Aleksandra I." u gradskoj četvrti Veli Varoš. Prve crte i slova povlačih u Vježbanki za pisanje koja je na koricama imala otisnut državni grb Kraljevine Jugoslavije te ćirilićne i samo djelomićno latinićne natpise. (Već onda se hrvatskoj djeci drsko nametala ćirilica!) Početnicu nam 'krasiše' kolorirani portret ljepuškastoga Nj. Vl. Kralja Petra II, Karađorđevića.

vjezbanka

Drugi razred (zbog preseljenja u novosagrađenu bakinu kuću na Bačvicama) nastavio sam u Muškoj općoj pučkoj školi Lučac. U toj staroj kamenoj školskoj zgradi (u Radovanovoj ulici) osjećah se pomalo kao "kod kuće". Naime, moj pokojni djed Frano Bradić (1870.-1935.) bio je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća njenim dugogodišnjim ravnateljem te je s obitelji živio na četvrtom katu, tu se rodila i moja majka.

Premda smo treći razred, odslušali u bivšoj državi, ipak su nam podijeljene dvojezične Svjedodžbe / Attestato s nadnevkom: Spalato, 30 guigno 1941-XIX. (rimski se broj odnosio na rednu godinu nove fašističke ere!) Osobna su nam imena još bila zapisana hrvatski.

U četvrtom smo razredu najprije dobili uvijek namrgođena učitelja Talijana koji nas je znao žestoko udarati, poslije i ljepuškastu učiteljicu. Imali smo i novu početnicu ilustriranu obojenim sličicama dječaka i djevojčica u crnim košuljama, sivozelenim hlaćama / suknjama, bijelim pojasevima i crnim fesovima, tzv. ballilama. Još su ih zvali Figli della Lupa (Djeca vučice). Tekst njihove prisege bio je otisnut u udžbeniku, a u prijevodu je glasio: "U ime Boga i Italije prisižem da ću izvršavati Duceove naredbe i da ću svim svojim snagama služiti, ako bude potrebno i vlastitom krvlju, stvar Fašističke revolucije..."

Tako nam mitove o Kosovki-djevojci i Kraljeviću Marku, zamijeniše oni o Rimskoj vučici, Romulu i Remu...

Svjedodžba IV. razreda (Attestato scolastico, Spalato, il 30 giugno 1942 XX.) pisana je isključivo talijanskim jezikom. Vlastita su nam imena prekrštena, tako sam postao Francesco, a moji roditelji Giovanni i Anna.

Svjedodzba

Na jesen 1942,, nakon što sam položio vrlo strogi prijemni ispit, upisah prvi razred Klasične gimnazije. Bila je smještena u zapadnom krilu - u istočnom se nalazila Muška realna gimanazija - nove, lijepe zgrade sagrađene 1940. Do okupacije se na središnjem pročelju isticao veliki natpis: DOM HRVATSKOGA KNEZA TRPIMIRA. Moja Svjedodžba / Pagella Scolastica I. razreda gimnazije nosi natpis: Governo della Dalmazia / Ministero dell'educazione nazionale / R. Scuola Media Ginnasio classico - Spalato / Anno scolastico 1942-1943.

Možete li nam reći nešto o životu u Splitu u vrijeme Drugoga svjetskog rata?

Pri kraju trećeg razreda, rano ujutro na Cvjetnicu (6. travnja 1941.) probudilo nas je zavijanje sirena. Onako bunovan izjurim s ocem na balkon: lijepo smo vidjeli kako nekoliko zrakoplova nad lukom ispuštaju bombe. Po prvi put začuh prasak eksplozija... Djeca su se ustrčala po dvorištima i vikala: Rat! Počeo je rat! Desetog travnja pronio se glas da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Iako tada nisam shvaćao što to točno znači, pamtim da je veliko veselje obuzelo ukućane i neke od susjeda. Na žalost, poslije pet-šest dana, umjesto očekivane hrvatske vojske i Nijemaca, počele su pristizati kolone talijanskih vojnih kamiončića tankih kotača i pokoji tenkić. Smijeh su izazivali krhki bicikli Prohujalo pod Marjanomtananih kotača s punim gumama bez zračnica. Pedale su se neprekidno CarabinieriJedne noći dok smo za coprifuoga virkali iza zatvorenih prozorskih rebrenica, od srca smo se nasmijali. Kad su stigli pod uličnu svjetiljku, naglo se okrenu, strgnu s ramena kratke puške s preklopljenim bodežom i zauzmu stav za paljbu. Bili su se prepali vlastitih sjena!okretale, pa bi na nizbrdici, vojnici s crnim perušinama na kacigama tzv. bersaglieri, podizali noge na male prečke podno upravljača.

Po prvi sam put čuo po mene nove, nerazumljive riječi: okupacija i coprifuogo (redarstveni sat). Već po zalazu sunca nije se smjelo vani: Večeri smo kratili društvenim igrama (čovječe-ne-ljuti se, monopoli, crni Petar, šah, trilja) Kroz nemiran san osluškivah prijeteće šumove vozila...

Pridošli vojnici u zelenkastim odorama, osim po štavljenoj koži i znoju, "zaudarahu" na briljantin. Časnici i na kolonjsku vodu. Kose im se sjajile kao ulaštene. Već prvih nedjeljnih popodneva vidjeli smo ih kako šeću po Rivi i udvaraju se kućnim pomoćnicama. Ti vojnici, odreda niska rasta, izgledahu naročito groteskno u crkvi. Skinuli bi s ramena pušćetinu, kleknuli i oslonivši se o neobično dugačku cijev duboko se klanjali pri 'Podizanju'. Oni s napoleonskim šeširom - carabinieri - bili su višeg rasta. Šetali bi po dvojica-trojica i motrili uokolo. Ulijevali su nam strah, ali su se i sami plašili. Jedne noći dok smo za coprifuoga virkali iza zatvorenih prozorskih rebrenica, od srca smo se nasmijali. Kad su stigli pod uličnu svjetiljku, naglo se okrenu, strgnu s ramena kratke puške s preklopljenim bodežom i zauzmu stav za paljbu. Bili su se prepali vlastitih sjena!

U prvim tjednima okupacije,osim dužih kuhinjskih noževa, morali smo predati kao "ubojito hladno oružje" i elegantni crni štap koji je krio oštrobridni bodež. Bila nam je to draga uspomena na već spomenutog djeda. Kao istaknuti narodnjak nosio je taj štap-šilet da bi se obranio u slučaju napada nasrtljivih autonomaša kad bi se vraćao kasno noću iz Čitaonice ili Napretka. Oduzeli su nam i radio aparat His Master Voice koji je na malom polukružnom ekranu umjesto naziva postaja imao brojeve. Poslije kapitulacije Italije, unatoč urednoj potvrdi, nismo ga dobili natrag...

Dosta ste pisali o savezničkim bombardiranjima Splita, koja su bila osobito intenzivna od jeseni 1943. do jeseni 1944. Smatrate li da te činjenice nisu još uvijek dovoljno poznate hrvatskoj javnosti?

Da. Naime, o angloameričkim zločinačkim razaranjima iz zraka starih hrvatskih gradova na jadranskoj obali (Zadra, BombardiranjaŠibenika, Trogira, Splita, Omiša, Dubrovnika) sve do 1990. nije se smjelo slobodno pisati. Bila je to još jedna od tabu-tema bivšeg režima o kojoj su smjeli "razmišljati" i eventualno "progovoriti" samo "posvećeni" jugo-komunistički umovi... Iako je 2008. Marica Karakaš Obradov objavila znanstveno potkrepljenju knjigu Angloamerička bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, ipak držim da je potrebno nastaviti istraživanja i duboko zaviriti u vojne arhive Engleske i SAD ukoliko želimo saznati istinu o pravim razlozima, ili tko je naručio ta bombardiranja.

Ovom prilikom želim podsjetiti da se u bivšoj Jugoslaviji tek 1988. po prvi put (!) netko usudio potražiti ISTINU u Savezničkim vojnim arhivima. Bila je to nekolicina zanesenjaka-amatera iz Kaštel Sućurca, članova Društva za očuvanje baštine "Podvorje". Željeli su razjasniti zašto je njihovo pitomo mjesto bilo vandalski razoreno bombardiranjem iz zraka. 5. prosinca 1943. Budući da od Vojnih muzeja tadašnje JNA nisu uspjeli dobiti nikakve podatke, a po predaji se držalo da su napad izveli Englezi, obratili su se njihovom Ministry of Defence. Oni im odgovore da su tog datuma iz baze u Italiji djelovali samo američki zrakoplovi te ih upute neka se obrate na Povijesni Arhiv Maxwell Air Force Base u Alabami. Iz SAD ubrzo stiže odgovor i skromna dokumentacija... Međutim iz priložene dokumentacije proizlazi da je glavni zadatak operacije bio potopiti njemačku KRSTARICU (!), a među alternativnim ciljevima spominju se Split, Solin, Šolta, ali ne i K. Sućurac... Budući da od KRSTARICE (čije im je postojanje NETKO dojavio!) nije bilo ni traga ni glasa, zasuli su bombama sućuračku crkvu punu vjernika i okolne kuće, valjda su piloti "mislili" da gađaju alternativni cilj u Solinu!? Ostatak bomba poklonili su Splitu. Čak i s amaterskog stajališta čini mi se neuvjerljivim da je za napad na fantomsku KRSTARICU bilo potrebno poslati do tri jata teških bombardera...

Zanimljivo je da sućuraćka tragedija krije još dvije velike laži! Naime na zvoniku koji je preživio bombardiranje, Savez Bombardiranjaboraca NOR postavio je 4. srpnja 1968. spomen ploču na kojoj je pisalo da su poginuli "žrtve fašističkog terora". Dakle fašiste se optuživalo za zločin koji su počinili Saveznici! Tipičan primjer kako su se u bivšoj Jugoslaviji izmišljale "povijesne istine". Sada, na novopostavljenoj ploči navedena su imena svih poginulih (97) uz napomenu da su to "nevine žrtve savezničkog bombardiranja". Ali to nije sve! Prije nekoliko godina otkrilo se da je veći dio žrtava savezničkog bombardiranja Kaštel Sućurca, čak njih 69, uvršteno u popise jasenovačkih žrtava Research Instituta u New Yorku.

Želeći saznati nešto više o pravim razlozima razornih bombardiranja Splita, i sam sam pisao ljeti 1991. na adresu Historical Research Center Maxvell AF Base Alabama USA. Dobio sam uljudne odgovore, ali i ne zatražene podatke (preslike te prepiske objavio sam u Ratnim danima pod Marjanom) Tek poslije, zahvaljujući susretljivosti poznanika nastanjenog u Americi uspio sam dobiti nekoliko kolutova mikrofilmova s dokumentima, ali opet s nepotpunim odgovorima po pitanju bombardiranja Splita. Jedan od spomenutih kolutova poklonio sam prije dvadesetak godina Muzeju grada Zagreba...

Što nam možete reći o događanjima u Splitu nakon što su komunisti preuzeli vlast?

Malo je tko mogao pretpostaviti da će strahote Drugoga svjetskog rata, glad i oskudicu te razarajuća saveznička bombardiranja zamijeniti nova, sofisticiranija i dugotrajnija stradanja. Godina 1945. najavila je u Splitu, uostalom kao i u drugim hrvatskim gradovima, sumrak građanske i kršćanske uljudbe, a početak ateističko-komunističkoga jednoumlja.

Nakon brojnih fizičkih likvidacija "narodnih neprijatelja", narodna vlast pokreće sustavnu degradaciju građanskog Jugoslavijaživota uopće. Prema prokušanom sovjetskom uzoru valjalo je "rastočiti ostatke gnjile buržoazije". Povjerljivi aktivisti OtimačinaKada bi se neki od "uglednijih drugova" zaželio dočepati naročito luksuzna stana ili atraktivne vile - ukoliko već nisu bili konfiscirani - te bi objekte privremeno proglasili uredskim prostorijama. Poslije nekoliko mjeseci "ured" bi iselio, a uselila bi se obitelj dotične civilne ili vojne "glavešine" a koja se često sastojalo od samo nekoliko članova domaćinstva. Novostečene prostrane stambene prostore crvena je vrhuška odreda popunjavala konfisciranim probranim inventarima likvidiranih ili osuđenih "narodnih neprijatelja". Nije bilo primopredaje, niti su se "posuđeni" predmeti popisivali. Oni su naprosto postali svojina "novih stanara"! Na taj su način mnogi partijski rukovodioci preko noći postali "legalni" vlasnici dugogodišnjega tuđeg truda.rajonskih odbora obilazili su kućanstva, popisivali ukućane i tražili "višak" stambena prostora. Uslijedila bi prisilna useljavanja ili raseljavanja. Iz zabačenih sela i manjih mjesta u grad se dovlači probrane partizanske obitelji. Nasilnim useljavanjem priprostih, često i veoma drskih došljaka degradirala se stoljećima stvarana uljudba gradskoga življenja. Ta perfidna i veoma djelotvorna boljševička metoda ciljano je rastakala tradicionalnu intimu obiteljskog života, ali je usput i nepovratno uništila mnoge, stoljećima prikupljane privatne inventare kulturne baštine.

Uvlačenje komunistima pouzdanih došljaka u stanove građanskih obitelji budilo je opću nesigurnost. Splićani su se stalno osjećali nadziranima, a nerijetko su bivali i šikanirani. Novi sustanari ne samo da su ih prisluškivali, već su potajno nadzirali tko im dolazi u posjete! Bilo je to doba kada su gotovo svaki stan, svaka zgrada ili ulica imali dežurnoga doušnika. Namećući običnim građanima psihozu stalne prismotre, vlast im je uskratila temeljne postulate civilnoga društva: slobodu mišljena i govora. Jugo-komunisti su otpočetka razvili iznimno uspješni sustav špijuniranja. Također po ruskom uzoru, baš kako pjevaše Nazor: Uz Tita i Staljina / dva junačka sina / nas neće ni pakao smest! Na taj su način odgajali zaplašenu, šutljivu većinu s kojom su manje-više uspješno manipulirati slijedećih četrdesetak godina...

Kada bi se neki od "uglednijih drugova" zaželio dočepati naročito luksuzna stana ili atraktivne vile - ukoliko već nisu bili konfiscirani - te bi objekte privremeno proglasili uredskim prostorijama. Poslije nekoliko mjeseci "ured" bi iselio, a uselila bi se obitelj dotične civilne ili vojne "glavešine" a koja se često sastojalo od samo nekoliko članova domaćinstva. Novostečene prostrane stambene prostore crvena je vrhuška odreda popunjavala konfisciranim probranim inventarima likvidiranih ili osuđenih "narodnih neprijatelja". Nije bilo primopredaje, niti su se "posuđeni" predmeti popisivali. Oni su naprosto postali svojina "novih stanara"! Na taj su način mnogi partijski rukovodioci preko noći postali "legalni" vlasnici dugogodišnjega tuđeg truda. Na žalost, mnogi od njih sve to uživaju i dandanas, ako ne osobno, onda preko svojih nasljednika! Već pri kraju prve petoljetke stasala je buduća "nova klasa" koja će po kultu osobne raskoši ubrzo daleko nadmašiti nekadašnje i najimućnije predstavnike "gnjile buržoazije".

Tužno je, ali vrijedi napomenuti da su komunisti lišili života čak trojicu uglednih splitskih gradonačelnika: dr. Jakšu Račića (1868.-1943.), dr. Stjepana Vukušića (1889.-1944.), dr. Ivu Tartagliu (1890.-1949.)

Nedavno ste na Portalu objavili podlistak koji je problematizirao autonomaštvo kao fenomen koji je bio zahvatio dio političara i inteligencije u Dalmaciji 19. stoljeća. Jesmo li se do kraja riješili naslijeđa tog pokreta ili se njegovi recidivi i danas mogu prepoznati u postupcima nekih aktera na javnoj sceni?

Nažalost nismo! Budući da današnja javnost malo što zna o pravim korijenima aktualnog dalmatinskog AutonomašiOsamdesetih godina prošloga stoljeća, sluteći skori raspad Jugoslavije, stanoviti apeninski politički, vojni, novčarski i kulturni krugovi predvođeni militantnim esulima (iz Istre, Rijeke i Zadra) pokrenuli su niz djelatnosti da bi "dokazali" kako je Italija još uvijek "prisutna" na istočnoj jadranskoj obali. Znajući da "otvoreni iredentizam" više nije ni poželjan ni popularan (osim u fašističkoj stranci!) lukavo su razradili novu strategiju prikrivena djelovanja.neoautonomaštva odgovorit ću opširnije... Osamdesetih godina prošloga stoljeća, sluteći skori raspad Jugoslavije, stanoviti apeninski politički, vojni, novčarski i kulturni krugovi predvođeni militantnim esulima (iz Istre, Rijeke i Zadra) pokrenuli su niz djelatnosti da bi "dokazali" kako je Italija još uvijek "prisutna" na istočnoj jadranskoj obali. Znajući da "otvoreni iredentizam" više nije ni poželjan ni popularan (osim u fašističkoj stranci!) lukavo su razradili novu strategiju prikrivena djelovanja.

Tako su ponovno pustili u opticaj autonomaške ideje o “posebnoj dalmatinskoj kulturnoj orijentaciji". Istovremeno (koje li slučajnosti!) na stranicama kulturne rubrike ''najvećeg dalmatinskog dnevnika'' pojavit će se u kolovozu 1986. esejistički zapisi Mediteranski identitet. Nepunu godinu poslije, ali sada pod naslovom Mediteranski brevijar, isti zapisi ponovno izlaze u istoj rubrici da bi najavili tiskanje istoimene knjige koja je uskoro uz barnumsku promidžbu (obilato financiranu iz apeninskih fondova!) bila objavljena istovremeno u Zagrebu i Milanu.

U dosluhu s esulima djelovao je i SANU. Beogradski "Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja" predvođen Predragom Palavestrom i Dobricom Ćosićem objavio je u siječnju 1988. Predlog za uspostavljanje stvarne ravnopravnosti naroda Jugoslavije u kojem se, među ostalim, pokreće i pitanje "autonomija Istre i Dalmacije", radi njihovog "posebnog istorijskog i kulturnog razvoja". Poduža je lista srpskih književnika i znanstvenika koji su potpisali taj Predlog: Matija Bečković, Dobrica Ćosić, Kosta Čavoški, Vojislav Koštunica, Borisav Mihajlović Mihiz, Tanasije Mladenović, Gojko Nikoliš, Predrag Palavestra, Radovan Samardžić, Ljubomir Tadić... Beogradski tisak (NIN, Politika, Večernje novosti) odjednom počinje objavljivati neuobičajeno opširne feljtone u pohvalu prošlostoljetnih dalmatinskih autonomaša-talijanaša, naročito onih splitskih te o njihovim plodnim vezama s tamošnjim pravoslavcima.

Uslijedio je i veliki simpozij o "Dubrovačkoj prošlosti" priređen u Bariju 1988., na koji nije bio pozvan niti jedan DubrovnikDubrovnikSlijedio je i veliki simpozij o "Dubrovačkoj prošlosti" priređen u Bariju 1988., na koji nije bio pozvan niti jedan znanstvenik iz Hrvatske, ali su zato obilno sudjelovali akademici SANU i neki profesori povijesti iz Sarajeva. Da ironija bude veća, skup je u ime SFRJ pozdravio tadanji ambasador u Italiji Splićanin Ante Skataretiko! (Možda se baš tamo pokrenula ideja o fantomskoj "Novoj Dubrovačkoj Republici" – zapravo mafijaškom jadranskom Hong-Kongu - koju je poslije, u jesen 1991. pokušao inaugurirati zlokobni Aleksandar Apolonijo, bivši dubrovački javni tužitelj i družina.)znanstvenik iz Hrvatske, ali su zato obilno sudjelovali akademici SANU i neki profesori povijesti iz Sarajeva. Da ironija bude veća, skup je u ime SFRJ pozdravio tadanji ambasador u Italiji Splićanin Ante Skataretiko! (Možda se baš tamo pokrenula ideja o fantomskoj "Novoj Dubrovačkoj Republici" – zapravo mafijaškom jadranskom Hong-Kongu - koju je poslije, u jesen 1991. pokušao inaugurirati zlokobni Aleksandar Apolonijo, bivši dubrovački javni tužitelj i družina.)

Potkraj 80-tih srpski lobby u Londonu pobrinuo se da se mediteransko-dalmatinskoj agitaciji pridruži i ''Jugoslovenska redakcija'' BBC-ija. U njihovim emisijama odjednom su se počele javljati pristrane reportaže i intervjui s dalmatinskim esulima nastanjenima u sjevernoj Italiji. Čak i opširniji eseji u kojima se veličala "slavna" autonomaško-talijanaška prošlost Dalmacije i Istre.

U skladu s planiranim obnavljanjem “talijanskog prisustva” u Dalmaciji, nastojali su prije svega prodrijeti u Split. Najprije su se lukavo poslužili “starim borcima”. Nekolicina Talijana bivših pripadnika bataljuna Garibaldi (jedan je bio oženjen Splićankom!) uspjeli su postići da splitska Općina dio dotadašnje ulice I. L. Ribara - zapravo jedno od najprometnijij gradskih raskrižja - preimenuje u “Poljanu Bataljona Garibaldi”! Naime, na sjevernom pročelju Biskupske palače koja se tu nalazi, bila je postavljena još 1963. godine podmuklo sročena spomen-ploča: U OVOM SLOBODARSKOM GRADU FORMIRAN JE 13. IX. 1943. GODINE PRVI TALIJANSKI PARTIZANSKI BATALJON "GARIBALDI" KOJI SE HRABRO BORIO U SASTAVU PRVE PROLETERSKE BRIGADE NARODNOOSLOBODILAČKE VOJSKE JUGOSLAVIJE.

Čitajući taj natpis namjernik nije mogao dokučiti u čijem je “slobodarskom gradu” formiran “prvi talijanski partizanski bataljon”, niti tko ga je sačinjavao. Je li možda talijanski građani toga grada? Natpis ne kaže da su ga zapravo sačinjavali dojučerašnji karabinjeri, oni isti što su sve do pada Italije (u rujnu 1943.) hapsili i strijeljali splitske domoljube! (Tek u novije vrijeme saznali smo da su se dični “Garibaldinci” naročito “iskazali” u svibnju 1945. prilikom “oslobađanja” Zagreba kada su lešinarski temeljito obavili likvidaciju nemoćnih ranjenih i bolesnih hrvatskih vojnika zatečenih u podsljemenskim lječilištima i stacionarima... Bivšim se karabinjerima još jednom ukazala prilika da kukavički tamane hrvatske ljude!)

Budući da je poljana dobila ime slavnog talijanskog vojskovođe, valjalo je talijanizirati i okoliš. Ubrzo se na pročelju visoke uglovnice koja se uzdiže na njenoj istočnoj strani (početak današnjih ulica Kralja Zvonimira i Sv. Petra Staroga) neočekivano pojavila iznimno velika i moderna "tekuća" svjetleća reklama ANTONIO TORTELLINI na kojoj su se nizali nazivi raznih vrsta tjestenine, imena dana u tjednu i druge poruke, ali sve na talijanskom jeziku! Završni je pozdrav glasio: Ciao! Arrivederci! Da sve bude u talijanskom stilu na susjednom nathodniku sa zapadne strane poljane niknula je i velika neonska reklama tvrtke GIOVANNI, a na terasi s jugozapadne TOPOLINO. Stranac namjernik koji bi se zatekao na tom prometnom raskrižju morao se upitati nije li možda u Italiji!

Uvidjevši da im kod tadašnje gradonačelnice sve polazi za rukom, apeninski susjedi ubrzo su se okomili i na Italijaopjevanu splitsku Rivu. Zamislili su da se nasred Rive (tada još Titova obala, sada Obala Hrvatskoga narodnog preporoda) u prizemlju zgrade u kojoj se u 19. stoljeću nalazila legendarna “Slavjanska”, poslije “Hrvatska čitaonica”- a koju su baš Talijani likvidirali na samom početku okupacije 1941. - otvori klasični Talijanski restoran! I to s talijanskim kuharima i konobarima te isključivo s talijanskim jelovnikom. Čak se predviđalo i postavljanje talijanskih zastavica na stolovima. Koje li ironije! U zgradi koja je bila narodnjački bastion u borbi protiv Bajamontijevih autonomaša-talijanaša - o čemu svjedoči i velika spomen ploča na pročelju - ponuditi Splićanima i stranim turistima raskošni talijanski restoran! Lako su dobili pristanak općinskih vlasti i ideja je već bila pred neposrednim ostvarenjem. Iz Italije su stigla dvojica stručnjaka za interijere, a konačni izvedbeni projekt trebao je izraditi “istaknuti” splitski arhitekt. Nakon što je vijest bila obznanjena, uputio sam otvoreno pismo splitskoj Općini u kojem sam obrazložio koliko bi taj čin bio politički neozbiljan i uvredljiv po hrvatski Split. Pismo su odbile objaviti i Slobodna i Nedjeljna Dalmacija. Iako neobjavljen, sadržaj pisma ipak je imao odjeka: radovi su bili obustavljeni. Tako se u posljednji tren zaustavilo provokativno vrijeđanje hrvatske prošlosti grada pod Marjanom...

Tradicionalno pouzdano uporište imali su esuli i u dijelu uredništva kulturne rubrike Slobodne Dalmacije. Nekolicina SDTradicionalno pouzdano uporište imali su esuli i u dijelu uredništva kulturne rubrike Slobodne Dalmacije. Nekolicina splitskih novinara, postali su također takoreći "dežurni" propagatori «apeninske stoljetne baštine» i «autonomaštva» na našoj strani Jadrana. Najprije su sugerirali vraćanje mletačkih lavova na stare splitske bedeme, prešućujući da su ti lavovi zapravo bili venecijanski državni grb i da im je mjesto samo u muzejima! Trudili su se spriječiti da se ne spomene išta loše o mletačkom prisustvu u našim krajevima, naprotiv. Cenzorski su onemogućavali objavljivanje kritički pisanih tekstova o dalmatinskom autonomaštvu, a njihove autore podvrgavali sistematskom embargu.splitskih novinara, postali su također takoreći "dežurni" propagatori «apeninske stoljetne baštine» i «autonomaštva» na našoj strani Jadrana. Najprije su sugerirali vraćanje mletačkih lavova na stare splitske bedeme, prešućujući da su ti lavovi zapravo bili venecijanski državni grb i da im je mjesto samo u muzejima! Trudili su se spriječiti da se ne spomene išta loše o mletačkom prisustvu u našim krajevima, naprotiv. Cenzorski su onemogućavali objavljivanje kritički pisanih tekstova o dalmatinskom autonomaštvu, a njihove autore podvrgavali sistematskom embargu. Stanoviti novinari «humoristi» počeli su uvelike propagirali lokalne jezične isključivosti. Nastojali su obnavljati i podržavati davno istrošene izraze naslijeđene iz vremena mletačkog i austrijskog prisustva na našoj obali kada je talijanski bio nametnut kao službeni jezik. Njima su se priključili i pojedini kreatori lake glazbe.

Pojavile su se zabavne pjesmice s obiljem talijanskih izraza, a da oni što su ih pjevali ili slušali, odreda nisu razumjeli značenje tih riječi! Isto tako, za vrijeme snimanja tv-nizanke Velo misto iste su novine pokrenule žestoku kampanju za obnovu takozvane Bajamontijeve česme na splitskoj Rivi. (Znakovito je da se ta kampanja ciklički ponavlja sve do najnovijih dana!) Ujedno su uslijedili hvalospjevi o načelniku Antoniju Bajamontiju. Neinformiranoj javnosti nametali su ime čovjeka koji je cijeloga života bio uporni neprijatelj Hrvata i svega hrvatskoga. U njegovom je kazalištu izričito bila zabranjena uporaba hrvatskog jezika! Čovjeka kojemu su tobožnja ljubav prema Splitu i dalmatinsko autonomaštvo bili tek krinka da bi pred austrijskim vlastima prikrio svoje talijanaške aspiracije. On je zapravo bio duhovni pokretač brojnih spletki uperenih protiv sjedinjenja Dalmacije s gornjom Hrvatskom, ali i glavni podstrekač terorističkoga maltretiranja splitskih narodnjaka. Da ga narodnjaci nisu raskrinkali i pobijedili na općinskim izborima 1882, Split bi poslije Prvog svjetskog rata bio doživio zlu sudbinu Zadra!

I tako, dok je spomenuti "Forum" Slobodne Dalmacije autorima "mediteranskih" i inih "specifično dalmatinskih orijentacija” širom otvarao stranice, uporno ih je zatvarao onima koji nisu pripadali "dalmatinskom autonomaškom klanu". Naročito autorima koji su se usuđivali kritički pisati o lažnom romansko-talijanaškom nimbusu nametnutom staroj Dalmaciji. Sjetimo se s koliko je bijesa u listopadu 1993. ta ista kulturna rubrika dočekala i "pozdravila” prvi broj Hrvatskih obzorja novopokrenuta književnog časopisa ogranka Matice hrvatske u Splitu. Tada nadobudni «filmski kritičar», a danas razvikani “kolumnist” zagrebačkog dnevnog lista (odnedavna čak i samoproglašeni "Venecijanac"!), dva je dana uzastopce, u istoj novini, doslovno 'pljuvao' na časopis koji je tek startao. Ne zaboravimo da je to nakon šezdeset (!) godina bio prvi splitski i dalmatinski mjesečnik s hrvatskim predznakom u naslovu. Prešućivanjem ili prezrivim kratkim "bilješkama" ista je novinarska družina dočekivala i njegove slijedeće brojeve...

Pojava "malomišćanske" recidive splitskog autonomaštva kulminirala je 1. prosinca 1990. (koje li slučajnosti, baš na dan stvaranja prve Jugoslavije!) kada je u potkrovlju hotela Bellevue bučno otvoren "Klub Antonio Bajamonti". Bilo je to po prvi put u povijesti Splita - ako apstrahiramo kratkotrajnu talijansku okupaciju 1941.-43 - da je jedna javna ustanova dobila ime po korifeju autonomaštva i talijanaštva Dalmacije. Dva tjedna kasnije (16. XII.) - valjda sinhronizirano - ustanovljena je i nova politička stranka Dalmatinska akcija, a tom su prilikom bile izložene provokativne, odavna zaboravljene, velike plave zastave s "troglavicama", zapravo "službene zastave" iredentističkih udruženja. Istovremeno se u tisku i na radiju opet pokrenula akcija za obnovu Bajamontijeve fontane. Uzvratio sam oštrim, ali temeljitim podliskom "Naličje splitskog autonomaštva" koji je (unatoč protivljenja dijela uredništva!) uspio objaviti urednik gradske rubrike Tonči Bonači. Već nakon objavljivanja prvog nastavka uslijedila je lavina telefonskih prijetnji, pogrdnih anonimnih pisama, čak i izazovno praćenje na ulici...

Valjda je sve to potaklo i zadarske “autohtone Talijane” da 23. prosinca 1991. utemelje "Talijansku zajednicu". Predsjednik je bio stanoviti Bruno Duka "romanizirani Ilir" kako reče za sebe. Tako je poslije pola stoljeća u Zadru obnovljeno "talijansko prisustvo". Evo nekoliko ulomaka iz Dukina intervjua koji je objavio venecijanski Il Gazzettino", od 7. siječnja 1994: "Cilj je nas Talijana - kaže Duka - spasiti od prijeteće asimilacije i ujediniti u jedinstvenu obitelj esule i one koji su ostali ovdje. Ako smo uspjeli sačuvati nacionalni identitet usprkos nemogućih uvjeta posljednjih pedeset godina, ne sumnjam da ćemo sada uspjeti ostvariti naš strateški cilj...”

On drži da sadašnji "pomamni hrvatski nacionalizam" očito ne može pomoći da se očuva i njeguje talijanski identitet, kao što to nije dozvoljavao ni komunistički režim u bivšoj Jugoslaviji.

U istom razgovoru sudjelovao je i stanoviti Šenol Selimović, koji je tom prilikom predstavljen kao 'savjetnik' (!?) Izvršnog odbora zadarske Talijanske zajednice. Taj 'savjetnik' tvrdi da se za Zadar jednako otimaju Srbi i Hrvati (!?) te izjavljuje da je Zadar “multikulturni centar” (!?) budući da je tijekom svoje povijesti apsorbirao raznorazne kulture i svjedočanstva... "Ne može se - kaže on - administrativnim činom odlučiti: ovdje mogu živjeti samo Srbi, Hrvati ili Talijani. Ali budući da se Jadranom valjaju politike pune nacionalizama, sada nije prikladno vrijeme da se traži odlučno rješenje zadarske povijesti..."

Kakvo je to rješenje priželjkivao “savjetnik” Selimović!? Je li nam i on želio ponuditi još jedan "jadranski Hong-Kong"? O kakvim je to "autohtonim Talijanima" u Zadru riječ? Naprotiv, poznato je da su oni odreda porijeklom Albanci koje su prije nekoliko stoljeća Mlečani naselili na istočnoj strani grada. Zadarski Narodni list tada ih je s pravom prozvao recidivom "talijanske iredente".

Poslije, kad su početkom 90-tih Splitom počele nicati privatne tvrtke i prodavaonice, po izlozima i pročeljima zgrada javljalo se sve to više naziva na tuđim jezicima. Bio je to odraz snobovskog mentaliteta vlasnika, ali i nebrige općinskih vlasti. Međutim, prevladavalo je iznimno obilje naziva na talijanskom jeziku. Godine 1992. samo u užem gradskom središtu zabilježio sam ih osamdesetak. Spomenut ću neke: Angolo Italiano, Arlecchino, Azzuro, Bella Dalmazia, Bellezza, Casa Italia, Cicogna, Clissa, Diva, Gioielli, Italia, Italia shop, Mammelli, Papavero, Paperino, Pimpinella, Pinocchio, Primavera, Puppa, Roma, Spalato, Spalato bistro, Spalato commerce, Spalato marmi, Spalato stile, Spalato tours, Spalato trade, Spazio umano, Sposabella, Stile Italiano, Stilletto, Tabaccheria, Terra, Topolino, Tutti frutti, Ultra mare, Vita...

Posebno je smiješno i ironično djelovala velika šarena neonska reklama PINOCCHIO, što je bliještala nad dvorišnim ulazom kuće Pavlović na splitskom Narodnom trgu u kojoj je bilo i sjedište ogranka Matice hrvatske. Većina Splićana nisu shvaćali što znače neki od tih naziva. Kada sam pojedine prodavačice pitao zašto im se dućan tako zove i što znači dotična riječ, najčešći je odgovor bio: “Ne znan, vajalo bi pitat gospodaricu!” Građani su se čudili otkuda odjednom toliki priliv talijanskih naziva? Jesu li vlasnici tih dućana talijanski državljani ili su to filijale talijanskog kapitala? Je li sve to slučajno ili je pak riječ o političkim podvalama? Pričalo se da je dovoljno prihvatiti naziv na talijanskom jeziku, pa da će “netko”, valjda s poluotoka, odmah otvoriti kesu i pomoći opremiti dućan!

Neoautonomaši bili su izuzetno djelatni u poticanju jaza između 'autohtonih' Splićana i doseljenika / izbjeglica iz NeoautonomašiNeoautonomaši bili su izuzetno djelatni u poticanju jaza između 'autohtonih' Splićana i doseljenika / izbjeglica iz zaleđa. Na pročeljima zgrada pojavili su se grafiti: ZG = BG, ORDINE NUOVO, AUTONOMI... Na ogradom zidu nasuprot školskim i fakultetskim zgradama u Špinutu čak tri godine crnila se parola: SV. DUJE SPASI NAS HERCEGOVAČKE OKUPACIJE I ZAGREBAČKE DEMOKRACIJE! Autori tih natpisa zaboravljahu da su današnji 'Splićani od kolina' odreda potomci stoljećima doseljavanih (naročito poslije kužnih pomora i ratova) hrvatskih obitelji iz Bosne, Hercegovine, Cetinske krajine, Kneževine Poljica, Kaštela ili srednjodalmatinskih otoka. Baš to domaće pučanstvo očuvalo je hrvatstvo dalmatinske obale, usprkos upornim pokušajima kolonizacije od strane malobrojnih pridošlica s Apeninskog poluotoka.zaleđa. Na pročeljima zgrada pojavili su se grafiti: ZG = BG , ORDINE NUOVO, AUTONOMI... Na ogradom zidu nasuprot školskim i fakultetskim zgradama u Špinutu čak tri godine crnila se parola: SV. DUJE SPASI NAS HERCEGOVAČKE OKUPACIJE I ZAGREBAČKE DEMOKRACIJE! Autori tih natpisa zaboravljahu da su današnji 'Splićani od kolina' odreda potomci stoljećima doseljavanih (naročito poslije kužnih pomora i ratova) hrvatskih obitelji iz Bosne, Hercegovine, Cetinske krajine, Kneževine Poljica, Kaštela ili srednjodalmatinskih otoka. Baš to domaće pučanstvo očuvalo je hrvatstvo dalmatinske obale, usprkos upornim pokušajima kolonizacije od strane malobrojnih pridošlica s Apeninskog poluotoka.

Koliko se je Split promijenio u posljednjih osamdesetak godina?

Razlika je golema! Grad je urbanistički i po broju duša porastao otprilike pet puta. Još prije pedesetak godina u Splitu su se svi "poznavali" barem po "viđenju". Danas ponekog "starog Splićanina" morate tražiti teleskopom. Nije bilo Splita-3, ni Splita-4, niti Poljudske ljepotice i ostalih objekata podignutih za VIII. Mediteranske igre... Dakle, urbanistički je i demografski procvjetao. Nažalost opjevani Marjan opasno je načet stambenom izgradnjom, prilično je devastiran i zapušten. Split je ostao bez Akvarija svojevremeno prvog i najvećeg na Istočnom Jadranu. Jedino je preživjela stara Ribarnica...

Držim da je nepopravljiva šteta što je uži centar danas pretvoren u nekakav panoptikum kojekakvih, ugostiteljskim Splituslugama namijenjenih prostora. Nestali su stari slikoviti dućani, slastičarne, knjižare i ljekarne. Tko se ne sjeća pokojeg slikovitog interijera, određenog ugođaja ili mirisa starog dućana ili kavane koje smo posjetili u dalekom stranom gradu? Civilizirani se svijet ponosi njihovom dugovječnošću: što su stariji, to su vrjedniji. Često ih se spominje u turističkim "vodičima" i preporuča kao prvorazrednu atrakciju lokalne ponude. Jer, oni gradu daju određeni civilizacijski pečat, oni zorno svjedoče o tradiciji kulture življenja njegovih stanovnika.

Nekoć lijepa secesijska kavana Central na Pjaci bila je pretvorena u nekakav "palanački" restoran. Nestao je i nekoć moderni Automat Bar. Skorojevički su metamorfozirane stare građanske kavane na Rivi. Od petnaestak plemićkih palača nije sačuvan nijedan interijer! Ja se, primjerice, još sjećam izgleda unutrašnjosti nekadašnjeg Casino nobile na prvom katu palače Milesi. Naime, bankovni ured koji je tu bio smješten – u njemu je radio i moj otac te sam tamo kao dijete često kljuckao po po staroj underwoodovici i modernijem remingtonu – bio je uklopljen u postojeći, izvorni raspored prostorija... Također se sjećam crveno-zlatne rokoko dvoranice s ogledalima u palači Cambijevih gdje su bile društvene prostorije plivačkog kluba Jadran. Ali i raskošnih prostorija i plesne dvorane, poslije predavaonice Narodnog sveučilišta, u istočnom krilu Prokurativa koje je Sindikat potpuno unakazio pretvorivši ih u svoje uredske sobičke. Dakle, grad star 1700 godina (uz iznimku Papalićeve tj. Muzeja grada) ne može se podičiti izvornom unutrašnjošću jedne gotičke, renesansne, barokne ili klasicističke palače. Jedne od onih u kojima su odsjedali nadbiskupi i providuri, maršali ili austrijski carevi i nadvojvode...

Kako gledate na današnju političku i društvenu situaciju u Splitu?

Budući da ne raspolažem s dovoljno podataka, na to pitanje radije ne bih odgovorio...

Živjeli ste duže vremena na otoku Madeiri autonomnoj portugalskoj pokrajini u Atlantskom oceanu. Zašto ste morali napustiti Vaš Split i Hrvatsku?

To je veoma duga priča... Moja povezanost s Madeirom datira od 1969. Naime, pribivajući seminaru u Francuskoj zaljubio sam se u kolegicu Portugalku porijeklom s tog dalekog atlantskog otoka... Budući da Jugoslavija tada nije imala diplomatske odnose s Portugalom morali smo savladati niz (za današnje pojmove) nevjerojatno zamršenih administrativno-pravnih prepreka da bismo se iduće godine (iste u kojoj je umro Salazar!) konačno uspjeli oženiti. Prvi put otplovili smo na Madeiru preko Genove s transatlantikom koji je održavao redovitu prugu sa Srednjom Amerikom. Nakon kraćeg zadržavanja u Barceloni, na "Biser Atlantika" stigli smo trećega dana plovidbe. Budući da sam u to vrijeme bio profesor na splitskoj Pedagoškoj akademiji, a ujedno i ravnatelj Drame u splitskom kazalištu, zadržali smo se samo mjesec dana. Poslije su slijedili rijetki, povremeni odlasci zrakoplovom...

Međutim, nakon 15. studenoga 1991. kada je jedan od boofors projektila ispaljenih s JRM razarača Split pravim čudom mimoišao – valjda privučen limenim olukom – prozor sobe u kojoj su se nalazile supruga i dvije kćerke, odlučili smo da one otputuju na Madeiru. Poslije sam im se i ja pridružio. Tako se dogodilo da, dok je moja supruga u portugalskom tisku širila istinu o Domovinskom ratu i objavljivala apele za pomoć djeci u Hrvatskoj, ja sam uredniku Dubravku Horvatiću u kolovozu i listopadu 1995. slao s Atlantika prve članke za nedavno pokrenuto Hrvatsko slovo. Slijedećih petnaestak godina povremeno smo se vraćali Jadranu. U posljednje vrijeme iz zdravstvenih razloga više ne letim i stalno sam u Splitu.

Dugo ste se godina bavili književnim i kazališnim radom. Kako gledate na današnje stanje na hrvatskoj književnoj i kazališnoj sceni?

Ni aktualna hrvatska književnost ni kazališna scena još uvijek nisu nadoknadile izgubljenih / prešućenih pedesetak godina "crne rupe" koje nam je u nasljeđe ostavila nekadašnja državna i osobna cenzura... Da podsjetim, u prvim petoljetkama poslije 'oslobođenja' u nas su izvorne književne i novinarske tekstove mogli objavljivati samo dobro provjereni autori, potpuno odani novom poretku. (Još je uvijek zanimljivo i poučno prelistati stranice poslijeratnih časopisa i novina!) Rijetki ostali pojedinci uspijevali su – uglavnom zahvaljujući osobnim vezama – proturiti po koji anemični pjesmuljak, uškopljeničku prozicu, prijevod ili člančić.

Međutim, pisati o tada i te kako gorućim životnim temama, priječio je nesmiljeni embargo osloboditelja. U periodici i u književnim izdanjima tog razdoblja uzaludno ćemo tražiti i jedan redak koji bi primjerice govorio o: ratnim zločinima partizana / partizanskom izigravanju saveznika / naručenim bombardiranjima gradova / masovnim likvidacijama ratnih Komesar ČedoAko je već tom 'kulturnom komesaru' i politologu Č. V. bila suvišna moja knjiga, zašto se uporno protivio objavljivanju njemačkih prijevoda A. G. Matoša i A. Kovačića!? Zaboga, čime su se ta dvojica uglednih starijih hrvatskih književnika mogla toliko zamjeriti hrvatskom Ministarstvu kulture!?"zarobljenika / masakrima hrvatskih i njemačkih ranjenika / pogromu i progonima 'bivših' ljudi / iz političkih razloga namjerno razorenim obiteljskim ili bračnim vezama / zlodjelima djelatnika KNOJA OZNE - UDBE u zemlji i inozemstvu / tisućama ilegalnih bjegova iz 'socijalističkog raja' / stradanjima katoličkih svećenika i redovnika / malverzacijama s UNRRINOM pomoći / privilegijama 'diplomatskih magazina' / uništavanju beletrističkih, umjetničkih, znanstvenih, izdanja objavljenih 1941-1945. / otimačini preostale židovske i 'ustaške' imovine / prisvajanju dragocjenih umjetnina / hajkama na seljake / maltretiranju potomaka 'ustaša' / sudbinama političkih emigranata / ustoličenju komunističkih mediokriteta / srbizaciji JNA i diplomacije / proskripciji zapadnjačke kulture...

Sve te zabranjene teme nepovratno je usisala svemoćna "crna rupa" samocenzure, državne cenzure ili tajne policije. Stoga istinske "književnosti i publicistike ruševina" – toliko prisutne 40'- 60' godina u zemljama zapadne Europe – u nas nije bilo! Poslije, kada se autorima licemjerno ponudila takozvana "samoupravljačka stvaralačka sloboda", zastrašeni i otupjeli – ukoliko nisu sasvim prestali pisati – izražavali su se nemušto i ezopovski. Čitatelji su morali biti vješti enigmatici ili dobri poznavatelji antičke mitologije da bi uspijeli 'pročitati' njihove poruke.

Dakle, držim da bi današnji prozni i kazališni autori trebali stvaralački slobodno i opširnije prozboriti o tom kafkijanskom razdoblju hrvatske povijesti.

Spomenut ću na kraju zlu kob moje knjige Dalmacija anno Domini. Evo što sam zapisao u Dnevniku 13. listopada 2010: "Rastužio me e-mail dr. I. P. urednice Imagines-Buch-Verlag iz Beča. Javlja mi da je hrvatsko Ministarstvo kulture ponovo uskratilo financijsku pomoć objavljivanju njemačkoga prijevoda moje knjige Dalmacija anno Domini. Urednica mi piše: "...Vijesti su, kao i uvijek – negativne. I Vaše djelo i Matoševe pripovijesti / novele i Kovačić su odbijeni. Komentirati ne treba. Potpisao odgovorni za promidžbu hrvatske knjige vani: Čedomir Višnjić!... Prevedeni Matoš čeka već godinu dana na tisak... Odustati naravno neću, ali mislim da nema smisla više slati molbe za potporu na Ministarstvo kulture. Te molbe nikada ne dospiju u ruke ministru, nego uvijek tom Višnjiću! To je već treća odbijenica!"

Ako je već tom 'kulturnom komesaru' i politologu Č. V. bila suvišna moja knjiga, zašto se uporno protivio objavljivanju njemačkih prijevoda A. G. Matoša i A. Kovačića!? Zaboga, čime su se ta dvojica uglednih starijih hrvatskih književnika mogla toliko zamjeriti hrvatskom Ministarstvu kulture!?"

Vaše pero aktivno je već 65 godina. Radite li na još kojem rukopisu?

Moj rukopis putopisnih i dnevničkih zapisa Na domaku Atlantide 'kiseli' se već 12 mjeseci u splitskom Književnom krugu u očekivanju (valjda Godotove!) subvencije koju, nadam se, neće opet potpisati nekakav Čedo...

Davor Dijanović

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 1-10-2020, 14:12:11

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.