Razgovor s akademskim kiparom Kuzmom Kovačićem

Poštovani gospodine Kovačiću, posljednje tri godine – kada smo posljednji put vodili razgovor za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća – bile su vrlo plodne u Vašem umjetničkom opusu. 2013. tako je predstavljena monografija o Vama i Vašem kiparskom radu autora Milana Bešlića. Možete li nam reći nešto više o samoj monografiji i njezinoj recepciji među strukom i širim čitateljstvom?

Monografije su nekoć bile rijetke knjige, svojevrsni OPUS OMNIA, a likovni su umjetnici bili sretni ako bi za života dočekali knjigu u kojoj je sabrano njihovo djelo. I ja sam monografiju dočekao s velikom radošću, poput spomenutih starih.

Milan Bešlić prati moje kiparstvo od početka i najbolje ga poznaje i razumije. Kao pisac o likovnoj umjetnosti i kritičar on temelji svoj rad i na znanjima bez kojih temeljit govor o umjetnosti nije moguć, na filozofiji i određenim područjima teologije, što nije baš čest slučaj u povijesti naše likovne umjetnosti i kritike. Monografija je napisana zaista rijetko viđenom predanošću umjetnikovu djelu, te upućuje na sve umjetnikove doprinose, a osobito na doprinos obnovi umjetnosti kršćanskog nadahnuća u Hrvatskoj. U njoj je vidljiva neraskidiva povezanost umjetnikova života i djela.

Kuzma Kovačić uz reljef Na hrvatskom žalu, konac VI. stoljeća

Nakon tolikih godina, pače i destljeća, napisana je, dakle, knjiga o djelu jednoga umjetnika koja ne zaboravlja duhovni uzrok i izvor djela, nego ga postavlja na prvo mjesto i iz njega o djelu govori, i to vrlo preciznim i lijepim jezikom. To je, vjerujem, razlog, osim interesa za samo kiparsko djelo, da je knjiga i od struke i od širega čitataeljstva primljena s pozornošću te je, mogu slobodno reći, visoko ocijenjena.

Monografiju je objavila Nakladnička kuća AGM iz Zagreba, usporedno na hrvatskom i engleskom jeziku. U prodaji je više gotovo i nema, pa treba razmišljati o drugome izdanju.

Zanimljivo je da je monografija 2014. predstavljena i u Rimu, u Papinskom Hrvatskom zavodu svetog Jeronima?

Nakon predstavljanja monografije u petnaestak hrvatskih gradova (Zagreb, Split, Hvar, Dubrovnik, Osijek, Zadar...), željeli smo to učiniti i u inozemstvu. Budući da je moje kiparstvo plod kršćanskog, a time nužno i domoljubnog nadahnuća, i budući da se takva umjetnost nije u doba našega djelovanja, ni u doba komunizma niti danas, predstavljala ravnopravno u svijetu, obratio sam se tadašnjem rektoru Papinskoga Hrvatskog zavoda svetog Jeronimu u Rimu mons. Juri Bogdanu s molbom da monografiju tamo predstavimo. Iako se do tada u Zavodu nije obićavalo predstavljati knjige koje nije izdao sam Zavod, Rektor je iz spomenutih razloga, s razumijevanjem i radošću prihvatio moju želju, na čemu sam mu veoma zahvalan. Mislim da smo na taj način rimskoj kulturnoj javnosti pokazali da je u suvremenoj umjetnosti moguće ispovijedati vjeru i da se to događa i u hrvatskoj umjetnosti.

„Slava hrvatskih mučenika“

Prošle godine u crkvi Hrvatskih mučenika na Udbini postavljen je Vaš oltarni reljef Slava hrvatskih mučenika. Možete li nam reći nešto o samoj kompoziciji?

Tim je reljefom okrunjen veliki pothvat izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, prevažan za naš hrvatski narod, državu i Crkvu, kojim je istina o hrvatskoj mučeničkoj povijesti stavljena pred hrvatsko društvo i pred cijeli svijet na čašćenje, zauzimanjem biskupa Mile Bogovića. Trebalo je, naime, kiparskim likovnim jezikom izraziti smisao žrtve mučenika za vjeru u Krista Uskrsloga i slobodu našega hrvatskog naroda te tako potvrditi čvrstu povezanost kršćanske, katoličke vjere i hrvatske povijesti. Sjaj mučenitva, sjaj te istine utkan je u samu likovnu strukturu reljefa, jer je nositelj likovnog rješenja upravo svjetlost, Svjetlost Kristova koja prožima cijelu stvarnost toga oblika u njegovu tvorivu.

Udbina - Oltarni reljef Slava hrvatskih mučenika

Mislim da je to najveći kameni reljef u našoj novijoj kiparskoj povijesti, izrađen od 70 velikih ploča od bračkoga bijelog kamena. To je, u kompozicijskom smislu, svojevrsni triptih međusobno povezan simbolikom skladnog arhitektonskog rješenja u cjelinu na kojoj gledamo nebeski i zemaljski prostor. U donjem, zemaljskom dijelu prikazana su tri povijesna događaja najvećih hrvatskih stradanja: Krbavska bitka (u sredini), Bleiburg i Križni put (lijevo) i Vukovar u Domovinskom ratu (desno). Nad tim prizorima nepregledno je mnoštvo hrvatskih mučenika (kao i onih s hrvatskoga tla) među kojima prepoznajemo 50-ak likova svetaca, blaženika i onih za koje se vodi postupak za proglašenje blaženima, od žrtava poganskoga Rima do žrtava užasa jugoslavenskog komunizma te hrvatskih junaka palih za hrvatsku slobodu – u slavi Krista Uskrsloga u zajedništvu Presvetoga Trojstva, u nebeskome dijelu triptiha.

Slava hrvatskih mučenika - detalj reljefa (Bleiburg)

Prošle godine imali ste i izložbu „Veni Creator Spiritus“ u Nadbiskupskom pastoralnom institutu u Zagrebu. Koja su Vaša djela tom prigodom izložena?

Izložio sam tada, u dirljivoj blizini Zagrebačke katedrale, prvi put na okupu baš sakralna djela i ona nadahnuta vjerom, uz veći broj skica, da se vidi na tom primjeru u čemu je tajna prožetosti vjere umjetnošću te kako vjera nadahnjuje i rađa umjetnost. Također, na izložbi su bila jedno uz drugo izložena djela figurativnog izričaja i ona nefigurativna koja bih nazvao kiparskim pjesmama, da se vidi kako je riječ o plodu s istoga stabla, istoga kiparskoga govora i forme. Neka su djela, razumije se, mogla biti predstavljena samo fotografijama. Izložbu, za mene veoma poticajnu, postavila je i napisala nadahnuti predgovor katalogu povjesničarka umjetnosti Maja Juras.

Spomenik Ivanu Pavlu II.

U svibnju ove godine u Nadbiskopskoj palači u Splitu otkriven je Vaš reljef Svetoga Ivana Pavla II. Reljef je specifičan i po načinu nanošenja srebra koji se do sada u nas u kiparstvu nije koristio?

Pred dvadeset godina napravio sam u kamenu prvi pravi, kiparski spomenik Papi Ivanu Pavlu II. u svijetu, u Selcima na otoku Braču. Bio je raspisan svehrvatski natječaj, a spomenik sam oblikovao i kao prilog obnovi hrvatskoga kiparstava u kamenu. Ovaj put dobio sam priliku, zahvaljujući pozivu nadbiskupa Marina Barišića, napraviti veliki reljef sad već Svetoga Ivana Pavla II.. U jednome i drugom slučaju prikazo sam ga kao onoga koji nam dolazi, koji je s nama. To je veliki brončani, posrebreni reljef, i zaista, koristio sam se novom mogućnošću nanošenja srebra na broncu tehnikom pomoću koje se „tekuće srebro“ čvrsto vezuje uz broncu. Ta tehnika omogućuje posrebrivanje velikih površina.

Sveti Ivan Pavao II. (foto: Zoran Alajbegović)

Krajem srpnja blagoslovljen je i Vaš kip blaženog Augustina Kažotića u župnoj crkvi Dominikanskog samostana Blaženog Augustina Kažotića u Zagrebu. Odakle su došli poticaji i nadahnuće za izradu ovoga djela?

Bila je to želja otaca dominikanaca za potrebe bogoslužnog prostora: drveni kipovi, visoki preko 2 m, bl. Augustina Kažotića i Gospe s Djetetom (kojega upravo dovršavam), kao prilog uređenju unutrašnjosti lijepe crkve koju je sagradio arhitekt Boris Magaš. Osim vjerničkih razloga i nadahnuća, moj pristup izradi ovih kipova sastojao se i od želje za obnovom sakralnoga kiparstva u drvu, novoga i slobodnoga te istodobno oslonjenog na ona iskustva i djela starih, velikih i malih majstora koja susrećemo u našim crkvama diljem domovine.

Prošle godine proslavljena je 300. obljetnica Sinjske alke, t.j. pobjede nad Turcima pod Sinjem i ove godine 300. obljetnica Krunjenja Gospe Sinjske. Doprinjeli ste proslavi tih obljetnica svojim novim umjetničkim djelima. O čemu se radi?

Radi se o dva mala doprinosa (po njihovim dimnezijama): jubilarnoj zlatnoj medalji u prigodi proslave 300. obljetnice pobjede pod Sinjem nad Turcima po Gospinu zagovoru i zlatnoj velikoj krunici, izrazu naše zahvalnosti Zauvijek Okrunjenoj o 300. obljetnici krunjenja slike Gospe Sinjske, koje sam izradio na poziv gvardijana Sinjskoga samostana.

Spomenik kralju Tvrtku

Nekoliko rečenica o Vašem spomeniku kralju Tvtku u Rami?

U Rami sam na poziv franjevaca već napravio nekoliko djela: Gospina vrata na župnoj, samostanskoj crkvi na Šćitu, zatim kip Dive Grabovčeve postavljen na njenu grobu na Vran planini, Posljednju večeru u samostanskom vrtu i Križni put u obližnjemu gaju. Ove godine 650. je obljetnica glasovite Tvrtkove povelje. Spomenik kralju Tvrtku bit će, na poziv općinskih vlasti, postavljen u Prozoru, na ulazu u Ramsku dolinu, kao biljeg hrvatskoga identiteta i svjedok naše povijesti u Bosni. Kip će biti odliven u broncu, a oblikovan je tako kao da je izronio iz prošlosti, iz Tvrtkova kraljevskog pečata.

Oltar domovine

Predstavnici HDZ-a često se posljednih godina pozivaju na dr. Franju Tuđmana. Mislite li da biste u tom kontekstu mogli ponovno vratiti značenje Vašem Oltaru domovine na Medvedgradu?

Već šesnaest godina, od nastupa poslijetuđmanovskih vlasti, branim ne samo dostojanstvo Oltara hrvatske domovine nego i samu njegovu fizičku opstojnost. Osim onih zlih namjera, čuli su se i neki, recimo, dobronamjerni prijedlozi koji su ipak bili svojevrsno distanciranje od spomenika. Nedavno sam pročito i mišljenje da je „naš Oltar domovine mali, nikakav ...“ itd., ali kakavgod bio on je taj, jedini, autentičan i nezamjenjiv. Pa ne čini spomenik samo njegova materijalna stvarnost i dimenzije! K tomu, ovaj spomenik unatoč svim političkim i ideološkim protimbama umjetničko je djelo koje je od struke odlično ocijenjeno. Ni sam nisam nikad u to posumnjao.

Oltar hrvatske domovine

Vjerujem da će uskoro doći dan pobjede hrvatske povijesne istine i da će time ovaj spomenik hrvatskoj slobodi konačno ostvarenoj u Domovinskom ratu i, naglašavam, svima koji su se kroz povijest za tu slobodu žrtvovali, biti nužno ponovno vraćen u funkciju glavnoga simbola hrvatske državnosti, koju mu je namijenio obnovitelj hrvatske države dr. Franjo Tuđman. O tome sam razgovaro s Predsjednicom države gospođom Kolindom Grabar Kitarović i s Predsjednikom Hrvatskog državnog sabora akademikom Željkom Reinerom, a za to su se zauzele i glavne hrvatske kulturne institucije: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika, zatim brojni ugledni pojedinci, među kojima i svećenici i biskupi, te velika većina hrvatskih ljudi u domovini i u iseljeništvu. A najljepšu pohvalu i potporu Oltaru hrvatske domovine dao je u ono ratno doba, u vrijeme njegove izradbe i u času svečanoga otkrivanja kardinal Franjo Kuharić.

Vjerujem da će i naša nova državna vlast s njenim prvacima, gospodom Andrejem Plenkovićem i Božom Petrovom, podržati ova dugotrajna nastojanja kao nacionalni interes."

Uspjeli smo ove godine, u Omišu, ponovo postaviti spomenik pjesniku Hrvatske himne Antunu pl. Mihanoviću nestao pred desetak godina, uspjet ćemo vratiti i Oltar hrvatske domovine!

Kako gledate na stanje na hrvatskoj kiparskoj sceni? Što danas Hrvatska može ponuditi Europi i svijetu na tom području umjetnosti?

Povijest hrvatskog kiparstva jedna je od najvrijednijih dionica povijesti kiparske umjetnosti uopće, od srednjovjekovlja do moderne, sve do danas. S „velikom sumnjom“, utkanom i u likovnu umjetnost naših dana, umjetnost je počela samu sebe dovoditi u pitanje pretvarajući se uglavnom u „prosvjedničku djelatnost“ koja ne koristi više likovni jezik nego prosvjeduje i protiv njega samoga.

Predstavljajući prošle godine reljef „Slava hrvatskih mučenika“ na Udbini, djelo naše zahvalnosti svjedocima Božje Ljubavi, napomenuo sam da sam istom zahvalnošću nastojao govoriti i baštinjenim kiparskim jezikom, zahvalošću prema onima koji su nam to blago jezika predali i bili nam stvaralačkim uzorom. Naveo sam riječi mudroga benediktinca Hermana iz 11. stoljeća (iz romana o njegovu životu „Konačna sloboda“), autora one divne pjesme „Salve Regina“, koje o tome sve govore : „...ne poklanjamo li onima koji će doći poslije nas uvijek samo gradivo da ga još bolje izgrađuju? Oni koji znaju cijeniti tuđi rad primit će svaki dar prošlosti sa zahvalnošću, a drugi će mu se nasmijati kao zastarjelu. Ah, siromasi, oni ne shvaćaju da dok se smiju i sami postaju prošlost...“. Ta neće, valjda, nakon tolikih tisuća godina kiparstvo „morati umrijeti da bi“ umjetnost „živjela“?!

Suton u zaljevu hrvatskih svetaca

Strpljiv stvaralački rad, koji je uvijek resio umjetnost, na kraju „samelje“ svaku parolu i „revoluciju“ u umjetnosti. Nažalost, ni hrvatska umjetnost, pa tako ni kiparstvo, nije se uspjelo potpuno obraniti od tih „revolucionarnih“ natruha. Eto, možda baš umjetnost kršćanskog nadahnuća, kao slobodni i autentični izraz duha iz suvremenih katakomba, može biti ono što vrijedi ponuditi Europi i svijetu.

Ministar Hasanbegović

Posljednih mjeseci kultura je došla u žarište javnosti i medija nakon što je ministar kulture postao dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Kako komentirate napade na njega i kako ocjenjujete rad Ministarstva kulture za vrijeme njegovih prethodnika?

Dr. Zlatko Hasanbegović je hrvatski ministar kulture u pravom i punom značenju toga pojma. I to zato što je u središte postavio presudno pitanje kulture, a to je pitanje istine, konkretno - pitanje hrvatske povijesne istine. Kultura je, naime, u njenu izvornom smislu, nastojanje da se spozna cjelovita čovjekova istina, pa tako i istina svakoga naroda, i po toj istini živi na svim područjima života.

Toj istini suprotstavlja se velika laž koja je okupirala hrvatski kulturni prostor - ona o jugoslavenskom komunističkom tzv. antifašizmu, takozvanom, jer je skupa sa srpskim fašizmom (četnicima) počinio strašan zločin nad hrvatskim narodom. To je zatim polustoljetnim terorom uvjerljivo potvrdio, nastavljajući ujedno onaj četvrtstoljetni srpski teror monarhističke Jugoslavije. Stoga su napadi na ministra Hasanbegovića jedno od najtamnijih očitovanja divljaštva, to jest nekulture koje je Hrvatska nakon Domovinskog rata vidjela.

Ministarstvo kulture za vrijeme njegovih predhodnika nije se usudilo baviti spomenutim glavnim pitanjem hrvatske kulture, a neki su, pak, ministri nekulturi obilno pridonosili.

Općenito gledajući, smatrate li da političke elite daju premalu pozornost kulturi i umjetnosti koje bi, posebno u današnjem globaliziranom svijetu, trebali biti osobna iskaznica svakoga naroda?

Da, to je, nažalost, istina – premalo se kulturi povećuje pozornosti na svim razinama vlasti i odlučivanja. A kultura nije manje važna od gospodarstva, jer i to je područje života koje kultura u sebi obuhvaća. Kao što, uostalom, obuhvaća i politiku, sav život. Nije tek tako kultura jedini istinski par vjeri u nastojanju ostvarenja cjelovite čovjekove sreće, pa tako i sreće svakog naroda i čitave ljudske zajednice. Utoliko je uloga ministra kulture možda i važnija od svih drugih državnih funkcija.

Čudo u košnici, XIII. stoljeće

Ovdje bih htio nešto važno napomenuti: glas umjetnika ne pripušta se tako lako u javnost, kao da je taj glas opasnost za javni red i mir!? Je li shvatljivo, na primjer, da na Hrvatskoj televiziji nikad nismo dočekali koji veliki intervju naših književnih klasika? Sjetimo se samo sada pokojnog Slobodana Novaka ili, pak, Ivana Aralice te drugih naših zaslužnih pisaca, slikara, kipara, skladatelja, pjesnika... O čemu se tu radi?

Jedan od budućih Vaših projekata trebala bi biti izložba u Rimu. Nekoliko riječi o tome?

Ta će izložba biti vrhunac svih mojih nastojanja, poglavito onih o vraćanju dostojanstva sakralnoj umjetnosti te vraćanju svojevrsnog legitimiteta umjetnosti kršćanskog nadahnuća u korpus suvremene umjetnosti, posebno u Hrvatskoj. Ona je potrebna zato da se pokaže kako je kiparstvo živo, kao što je živa i vjera te da u suvremenoj umjetnosti postoje djela i neki opusi koji svjedoče o njihovoj dubokoj unutarnjoj povezanosti, i to potrebnom umjetničkom razinom te zauzetošću za ljudske ideale. Važno je u Rimu pokazati takav primjer iz Hrvatske, s obzirom da je upitno ima li ih u suvremenoj europskoj umjetnosti i uopće u tzv. suvremenoj umjetnosti današnjega svijeta.

Oblikujući skulpture nadahnute kršćanskom, katoličkom vjerom, kako one sakralne i spomeničke tako i one lirskoga značaja, svojevrsne kiparske pjesme, založio sam se za slobodu - najistaknutije pitanje današnjega svijeta, slobodu savjesti.

To je prepoznalo Papinsko vijeće za kulturu, pa bi ono, u osobi predsjednika kardinala Gianfranca Ravasija, bilo pokrovitelj ove izložbe.

Život Svetoga Franje Asiškoga

Iza Vas su desetljeća vrlo plodnoga umjetničkog rada i bez dvojbe spadate među najveće suvremene hrvatske kipare. Kako u retrospektivi gledate na Vaš dosadašnji opus i možemo li jednako plodnu aktivnost očekivati i u budućnosti?

Hvala Vam na srdačnim riječima! Kad pogledam na protekla četiri desetljeća pomislim: „Gle, pomalo sam već i star, a još uvijek se radujem atelierskom „zatvoru“ i svakoj kiparskoj „iskri“ koja se u duši rodi. Znači da nisam uludo potrošio svoje dane. Čini mi se, eto, da sam svojim djelima pridonio obrani i ponovnom oživljavanju kiparske umjetnosti u svojoj generaciji, ispravno stavljajući staro vino u nove mješine (povezati staro i novo) i da sam pridonio ponovnom oduševljenju mladih za kiparsku umjetnost te, kao profesor na Akademiji, stjecanju njihova kiparskog znanja i umijeća.

Vratnice hrvatska katedrale

Nadam se da sam svojim kiparstvom i poučavanjem barem u nekim srcima vratio vjeru u smisao stvaralaštva i neugasivu životnost kiparske umjetnosti, unatoč svim zbunjujućim idejama koje haraju poljem suvremene umjetnosti. Pokazao sam, vjerujem, da kiparstvo još uvijek samo u neizrecivo čudesnom dodiru tvari i kipareva duha, u prostoru svojevrsne tanscedencije, postoji kao ono najplemenitije očitovanje ljudskoga duha – umjetnost.

S retrospektivne izložbe u Modernoj galeriji u Zagrebu, 2013.

Već više od četvrt stoljeća, od mojih prvih javnih kiparskih djela ostvarenih u Hvarskoj katedrali, bavim se sakralnom i spomeničkom skulpturom, dakle skulpturom u javnome prostoru, kao onim područjem kiparske umjetnosti koje joj je, rekao bih, najnaravnije. Sve je to bilo zaista važno i potrebno učiniti (obnoviti) za naše kiparstvo, za kulturu kiparske umjetnosti.

Zahvala Benediktincima

No, kako je rekao veliki papa Benedikt XVI., vrijeme je za „NUNC DIMITIS...“. To, dakako, ne znači odlazak, nego povratak na „staze obrasle travom“. „Ima više stvari na zemlji i na Nebesima no što se i sanja u vašoj filozofiji“, poručuje o tome pisac iz davnina.

Velegorko

Želite li još nešto dodati?

Samo to, da sam Vam zahvalan što sam kao pripadnik hrvatske „manjine“ ovim putem mogao javno progovoriti u vlastitoj državi.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.