Razgovor s don Antom Bakovićem

Poštovani don Bakoviću, nedavno je predstavljena Vaša knjiga „Titov robijaš br. 8986“. O čemu možemo čitati u novoj knjizi?

U knjizi pišem o svojemu župnikovanju u Korićanima na Vlašić-planini 60-ih godina prošloga stoljeća, a potom i o osudi na šest godina strogoga zatvora. Osuda od šest godina zatvora dolazi nakon dviju knjiga don Antegodina provedenih u Korićanima (u župi s najviše 'naj': najsiromašnijoj, najudaljenijoj, najizoliranijoj, na najvišoj nadmorskoj visini itd.), u kojima sam se posvetio karitativnom radu, školovanju i liječenju siromašne djece. To je naišlo na osudu ondašnjih vlasti (dakako!) koje su me prvo optužile za neprijateljsku propagandu ("Što ja imam naokolo govoriti da u Korićanima ima sirotinje?!"), a nakon šest mjeseci istražnoga zatvora odustaju od prve optužnice i optužuju me za prijevaru (!).

Nakon suđenja i nakon što su odbijene sve moje žalbe (i bez njihova iščitavanja), upućen sam na izdržavanje šestgodišnje zatvorske kazne u Zenici i Foči. Tek sam godinama poslije dobio potvrdu onoga što sam znao na samom početku, a to je da sam, kao i mnogi drugi svećenici, kao i gotovo cijela Katolička crkva, bio samo jedna od žrtava montiranih procesa Aleksandra Rankovića.

Radi se o nizu sjećanja otprije 50 godina. Razumije se da sam mnoge velike i važne stvari u knjizi propustio, jer su s godinama izblijedjele. U komunističkom režimu nisam smio ništa zapisivati jer su udbaši kod mene bili stalni 'gosti'. MartirologijNadam se da će Komisija za hrvatski martirologij, čiji sam član, na sustavan način nastaviti rad i pridonijeti novim postupcima za proglašenje slugu Božjih, blaženih i svetih među našim mučenicima, jer oni nam zaista mogu biti divni uzori. Meni je sad cilj popisati svećenike robijaše (Martirologij br. 2), dakle, one koji nisu bili ubijeni, ali su godine i godine svojega svećeništva umjesto u crkvama, u ispovjedaonicama i za propovjedaonicama, proveli po Titovim tamnicama. Osmislio sam i Martirologij br. 3 u kojemu bi svoje mjesto pronašli svi vjernici laici koji su bili žrtve prošloga režima, no na taj sam rad pozvao sve naše biskupije i provincije, cijelu Crkvu u Hrvata, jer ja to nisam u mogućnosti ostvariti. I u tom se smislu uzdam u Komisiju za hrvatski martirologij.Nije ih ništa drugo zanimalo nego što Baković piše. Siguran sam da je mnogo mojih pisanija završilo na Udbi.

Hrvatski martirolgij XX. stoljeća

Pred osam godina objavili ste knjigu „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“. Na knjizi ste radili mnogo godina, a govori o 664 mučenika Crkve u Hrvata u 20 st. Kakva je bila recepcija knjige u intelektualnim krugovima i je li popis od 664 žrtve konačan?

"Hrvatski martirologij XX. stoljeća" objavio sam nakon 17 godina istraživačkoga rada na prikupljanju fotografija, biografskih podataka te opisa mučenja i stradanja biskupa, svećenika, časnih sestara, bogoslova i sjemeništaraca Crkve u Hrvata u XX. stoljeću. Sve sam radio sâm sa svojim suradnicima, bez financijske ili bilo koje druge potpore, Martirologij1a radio sam to jer sam morao, jer su me na to obvezali moji ubijeni i zatvoreni kolege svećenici i jer me na to obvezalo moje robijanje, prilikom kojega sam imao neprocjenjiv uvid u 'milosrdnost, plemenitost, humanost i pravednost' prošloga sustava.

Knjigu su svi dočekali pomalo iznenađeno, jer je djelo povjesničara amatera, možda je tu bilo i svojevrsne ljubomore, no siguran sam da knjiga može poslužiti kao dobra podloga za daljnji istraživački rad, a uvjeren sam da je većina ovih mučenika 'zrela' za put prema oltaru. Ubijani su samo zato što su bili Hrvati i katolici, pa još k tome biskupi, svećenici, časne sestre. To je bilo neoprostivo! Čini se da je popis od 664 žrtve (mučenika) cjelovit, jer se i nakon toliko godina nitko nije javio i ozbiljno ga osporio. Neki su mi prigovarali što sam među mučenike uvrstio i one koji nisu bili izravno ubijeni nego su, primjerice, umrli nakon dužih zatvorskih kazni i sl. (a smrt je bila izravna posljedica mučenja, progonstva ili zatvaranja), no takvi bi (su) osporavali i Stepinca pa mi njihova mišljenja nisu važna.

Knjiga zaslužuje da se o njoj više govori i da se ona dadne narodu. Neki su svećenici knjigu izložili na ulazu u crkvu pa je vjernici mogu čitati i upoznati našu Crkvu mučenika, ali bilo je i svećenika koji su odgovorili da ih to ne zanima. Svakom na dušu što i kako radi.

Nadam se da će Komisija za hrvatski martirologij, čiji sam član, na sustavan način nastaviti rad i pridonijeti novim postupcima za proglašenje slugu Božjih, blaženih i svetih među našim mučenicima, jer oni nam zaista mogu biti divni uzori. Meni je sad cilj popisati svećenike robijaše (Martirologij br. 2), dakle, one koji nisu bili ubijeni, ali su godine i godine svojega svećeništva umjesto u crkvama, u ispovjedaonicama i za propovjedaonicama, proveli po Titovim tamnicama. Osmislio sam i Martirologij br. 3 u kojemu bi svoje mjesto pronašli svi vjernici laici koji su bili žrtve prošloga režima, no na taj sam rad pozvao sve naše biskupije i provincije, cijelu Crkvu u Hrvata, jer ja to nisam u mogućnosti ostvariti. I u tom se smislu uzdam u Komisiju za hrvatski martirologij.

Ako usporedimo žrtve u Hrvatskoj sa žrtvama nekih drugih komunističkih sustava u Europi, nameće se zaključak da je jugoslavenski komunistički sustav bio posebno krvoločan prema katoličkom kleru i vjernicima?

Uoči izlaska knjige "Hrvatski martirologij XX. stoljeća" zatražio sam preko naših veleposlanstava i preko biskupskih konferencija u državama koje su, kao i mi, patile pod totalitarnim režimima, da mi dostave svoje tadašnje podatke o broju ubijenih crkvenih osoba, a odgovori su bili zapanjujući. Primjerice, u Slovačkoj, koja ima približan broj stanovnika kao i mi, ubijeno je 14 crkvenih osoba. U Njemačkoj je prelat prof. dr. Helmut Moll istovremeno imao popis od 330 ubijenih crkvenih osoba. A kod nas 664! Pa kakav je to onda kod nas bio komunizam?!

Vi ste za vrijeme komunističke Jugoslavije robijali više od 10 godina. Kako kao žrtva jugokomunističkog sustava gledate na činjenicu da se brojni simboli i ideološki obrasci iz tog vremena u Hrvatskoj i dalje nameću kao uzori, pa tako najljepši trg u Zagrebu nosi ime „maršala Tita“?

Sve što mogu reći jest da je to sramota. Da ništa drugo nije zla učinio Drug JBT nego samo ono što je učinio 1945., RobijaPrvu sam kaznu 'zaradio' u vojsci, još kao bogoslov, četiri godine robije zato što sam rekao da Stepinac za mene nije zločinac nego svetac. Poslije sam pak osuđen na šest godina robije zbog vjeronauka. Krimen mi je bio i to što sam bio hrvatski katolički svećenik u Bosni, svećenik koji je govorio o hrvatskom jeziku, o hrvatskoj književnosti, koji se nije bojao govoriti... To je bio moj krimen. Odakle mi pravo da ja kao Hrvat kažem da sam Hrvat, da kao katolik kažem da sam katolik?! I još k tomu svećenik! Strašno! Neoprostivo!sa svim likvidacijama i ubojstvima, previše je! Samo se nadam da će jednoga dana istina izići na vidjelo, jer je danas don-anto-bakovicjoš toliko toga prešućeno, neistraženo i zabranjeno, pa da će progledati svi njegovi obožavatelji i konačno ga prokazati kao sijača zla i smrti.

Koji je bio Vaš „krimen“ kod jugoslavenskih komunističkih vlasti?

Prvu sam kaznu 'zaradio' u vojsci, još kao bogoslov, četiri godine robije zato što sam rekao da Stepinac za mene nije zločinac nego svetac. Poslije sam pak osuđen na šest godina robije zbog vjeronauka. Krimen mi je bio i to što sam bio hrvatski katolički svećenik u Bosni, svećenik koji je govorio o hrvatskom jeziku, o hrvatskoj književnosti, koji se nije bojao govoriti... To je bio moj krimen. Odakle mi pravo da ja kao Hrvat kažem da sam Hrvat, da kao katolik kažem da sam katolik?! I još k tomu svećenik! Strašno! Neoprostivo!

Jedino što je strašnije od ovoga zapravo je činjenica da je danas u Hrvatskoj stanje slično. Jedina je razlika što danas takvi kao ja (nadam se!) ne završavaju u zatvorima, ali su stjerani na margine društva i prikazani kao kakve cirkuske nakaze, najveći primitivci i luđaci. I danas se, nakon tolikih godina demokracije i pluralizma, uporno EuropaDakako da bismo se trebali bolje pozicionirati u srednjoj Europi i naravno da mi takvoj, kršćanskoj, kulturnoj, civiliziranoj i uspješnoj Europi jedino i pripadamo. Ipak, žalim zbog preranog ulaska u EU. Prvo smo se trebali demografski i ekonomski oporaviti, pa tek onda ući u EU, kao njezini ravnopravni članovi. Smatram da nismo dovoljno politički zreo narod da bismo neoprezno ulazili u kojekakve saveze. To dokazuje naša povijest, a to dokazuju i pojedini današnji političari.skriva istina o komunističkoj Jugoslaviji i žrtvama toga totalitarnog sustava. Istina se ne smije znati. Kad bi se istina kazala narodu, današnji nasljednici komunista ne bi dobili ni jedan jedini glas.

Lustracija

Posljednjih mjeseci u medijima i političkim krugovima često se govori o lustraciji. Treba li prema Vašoj ocjeni Hrvatskoj lustracija i što bi ona sve trebala obuhvatiti?

Neka bi opširna, sveobuhvatna lustracija bila promašaj, jer nisu svi ljudi koji su bili u Partiji optuživali druge, nisu svi počinili zločine itd. Toliki su ušli u Partiju samo zbog posla. Poznato mi je koliki je bio primjerice pritisak na nastavnike koji su, da bi zadržali posao, morali postati članovi Partije, a redovito su se Bogu molili (razumije se, ne u tišini crkve, nego u tišini svoje sobe). Dakle, potrebno je lustrirati one osobe iz bivšeg režima koji su bili šefovi, nalogodavci i izvršitelji zločina.

Nakon smjene vlasti 2000. Hrvatska se uporno (geo)politički i kulturološki gurala na tzv. Zapadni Balkan odnosno u „Jugosferu“. Otvaraju li se Hrvatskoj perspektive da se nakon smjene vlasti geopolitički pozicionira u srednjoj Europi kojoj je prije 1918. uvijek i pripadala?

Svakako je nama Hrvatima orijentir na Zapadni Balkan vrlo problematičan i opasan, jer se ne može tako lako zaboraviti 400 godina Osmanlija, pa Jugoslavija koja je bila tamnica naroda... Dakako da bismo se trebali bolje pozicionirati u srednjoj Europi i naravno da mi takvoj, kršćanskoj, kulturnoj, civiliziranoj i uspješnoj Europi jedino i pripadamo. Ipak, žalim zbog preranog ulaska u EU. Prvo smo se trebali demografski i ekonomski oporaviti, pa tek onda ući u EU, kao njezini ravnopravni članovi. Smatram da nismo dovoljno politički zreo narod da bismo neoprezno ulazili u kojekakve saveze. To dokazuje naša povijest, a to dokazuju i pojedini današnji političari.

Goražde - djetinjstvo uz rijeku Drinu

Rođeni ste u Goraždu, na istoku Bosne i Hercegovine. Kakve su Vaše uspomene na odrastanje u tom etnički mješovitom kraju koji je pretrpio brojna stradanja?

U predgovoru svoje najnovije knjige napisao sam: "Dovoljno je pročitati moju biografiju, još od ranoga djetinjstva. goSve tuga, bijeda, krv i smrt!". U mislima su mi i neke lijepe slike iz Goražda, dječja igra, preplivavanje Drine, jer su jabuke na drugoj strani uvijek slađe, ali dubok su pečat na moju dušu ostavile teške i bolne ratne uspomene. Sjećam se kad sam prelazio preko drinskog mosta i lutao po obali Drine pa viđao tijela ubijenih, zaklanih ljudi. Među tim sam zaklanim nabacanim tijelima na obali Drine tražio svojega oca. Previše je ovo teško nekomu i pročitati, a kamoli doživjeti.

I mene su htjeli zaklati. Sjećam se, jedan me četnik tražio: "Gdje je onaj mali ustaša Tono, da ga zakoljem?!", a ja nisam ni znao što je to 'ustaša'. Zlo je došlo iz Srbije. Draža je naredio pokolj. Paradoksalno, ali nas su spasili partizani Prve proleterske jer su obustavili klanje. Svi bi muslimani bili zaklani da nisu došli partizani. I ono malo Hrvata bi bilo zaklano. I ja bih bio zaklan. Te su uspomene opisane u mojoj knjizi "Dječak s Drine".

Drinske mučenice

Vi ste bili jedan od rijetkih očevidaca događaja na Drini kad su ubijene sestre Kćeri Božje ljubavi, danas poznate kao Drinske mučenice, o kojima ste napisali i knjigu. Koja su Vaša sjećanja na te događaje?

Ponovit ću ono što sam napisao u Predgovoru svoje knjige "Drinske mučenice" koja je doživjela četiri izdanja na hrvatskom jeziku i devet prijevoda na strane jezike. U četvrtom izdanju svoje knjige, netom po abakovic7proglašenju Drinskih mučenica blaženicama, zapisao sam:

"Pet Drinskih mučenica meni je u mislima već 70 godina. To je cijeli ljudski vijek. Dječak koji ih je gledao izbodene, izmrcvarene i mrtve na obali Drine, sada je stari svećenik drhtave ruke i s teretom godina na plećima. Prošle su godine, prošla su desetljeća, prošle su patnje i stradanja, prošle su moje dvije teške robije. Sve da se Bog proslavi!

Ne žalim ni za čim. U svemu zahvaljujem Bogu: Hvala mu što me je učinio znatiželjnim i neustrašivim djetetom koje je onoga jutra otrčalo prema Drini posjetiti drage sestrice mučenice! Hvala mu što me je učinio svojim svećenikom, osjetljivim na trpljenje, koji će napisati knjigu o našim blaženicama! Hvala mu što mi je udijelio tu milost da dočekam proglašenje blaženima naših Drinskih mučenica!".

Na kraju sam knjige dodao i zahvalu koju sam htio izreći prilikom njihove beatifikacije:

"Evo, cijeli svoj vijek učim druge, ali i sebe, da je Božja zadnja i da je Bog gospodar povijesti. Danas to moje oči u stvarnosti vide.

Prije 70 godina, kao 11-godišnji dječak u svojem rodnom Goraždu čuo sam vrisak i jauk nemoćnih časnih sestara. Kada je svanulo, otrčao Sarajevosam do Drine i ugledao njihova mrtva tijela. Gledao sam ih, drhtao, molio i plakao. Plakao sam i pitao se imaju li ove drage sestrice ikoga svoga. Činilo se da nikoga nemaju, da su same, ostavljene od svakoga i prepuštene zlikovcima. Pitao sam se hoće li svijet ikada saznati za njihovu žrtvu. To je bilo, kako rekoh, prije 70 godina.

A danas, danas su moje oči opet pune suze, ali drukčijih suza. To su pobjedničke suze. One o kojima govori Biblija: 'Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Bog, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti za život vječni.' Danas je u Sarajevo, nadomak Goražda i Pala, došao Papin delegat, da u ime Sv. Oca Pape, Petrova nasljednika, uzdigne ove Drinske mučenice na čast oltara. Danas je ova športska dvorana Zetra puna suza radosnica i suza zahvalnica. Danas cijeli katolički svijet upire svoje oči na grad Sarajevo i Bogu zahvaljuje što su s. Jula, s. Berhmana, s. Antonija, s. Krizina i s. Bernadeta nove blaženice Crkve katoličke! Da, Božja je zadnja! Bog je onaj koji piše povijest!".

Kako gledate na današnju situaciju u BiH i položaj tamošnjih Hrvata?

Pesimist sam. Ne vidim nikakvu svijetlu točku. Jedina su nada Hrvata u BiH Crkva katolička, naši biskupi, svećenici i BiHJedina su nada Hrvata u BiH Crkva katolička, naši biskupi, svećenici i časne sestre. Da njih nema, nestalo bi i Hrvata. Neprestano teče rijeka iseljenika iz BiH, jer u BiH za njih nema života... Hrvati u BiH nemaju vlast, ni o čemu ne odlučuju, nemaju zaposlenja i nemaju nikakvu motivaciju za ostanak osim beskrajne ljubavi koju osjećaju za rodni dom i rodni kraj. Nažalost, ta im ljubav ne može prehraniti i školovati djecu. Jest, ne valja misliti samo na materijalno, ali svi se moramo složiti da je neki minimum neophodan da bismo opstali.časne sestre. Da njih nema, nestalo bi i Hrvata. Neprestano teče rijeka iseljenika iz BiH, jer u BiH za njih nema života... Hrvati u BiH nemaju vlast, ni o čemu ne odlučuju, nemaju zaposlenja i nemaju nikakvu motivaciju za ostanak osim beskrajne ljubavi koju osjećaju za rodni dom i rodni kraj. Nažalost, ta im ljubav ne može prehraniti i školovati djecu. Jest, ne valja misliti samo na materijalno, ali svi se moramo složiti da je neki minimum neophodan da bismo opstali.

Sveti Leopold Bogdan Mandić

Napisali ste i knjigu o Leopoldu Bogdanu Mandiću. Kad se probudio pojačani interes za ovim našim svetcem?

U Maglaju sam gradio novo svetište i odlučio ga posvetiti Leopoldu Bogdanu Mandiću. On je tada još bio blaženik, Bakovicali je vrlo brzo proglašen svetim. Leopold Bogdan Mandić svetac je sv. ispovijedi i svetac ekumenizma i kao takav je bio prijeko potreban Bosni, ali nemoguć je jednostrani ekumenizam, odnosno kad za njega nemate partnera. Muslimani ne žele participirati, a Srbi se smiju...

Unatoč svemu, maglajsko je svetište postalo hodočasničko mjesto, mjesto koje okuplja, mjesto u kojemu se moli, mjesto u kojemu se ispovijeda, mjesto koje zove. U njemu se čuva najveća relikvija sv. Leopolda Bogdana Mandića izvan Italije, dio njegove svete desnice. U njemu je i vjerna kopija padovanske ispovjedaonice. Ondje je uvedena pobožnost 'Leopoldovih srijeda', prilikom kojih se služi sv. misa, ispovijeda i kontemplira u predivnom parku s tisuću ruža. Maglajsko svetište ima i svoj mini-molitvenik posvećen Leopoldu Bogdanu Mandiću, ima knjigu sa svečevim životopisom itd., itd. Žao mi je samo što u ovoj Godini milosrđa tijelo sv. Leopolda neće pohoditi i Maglaj, jer bi to zaista bilo neprocjenjivo dobro za katolike u Bosni i Hercegovini.

Demografska slika - bezizlazna

Uz viktimološke teme, drugo područje Vašeg javnog djelovanja vezano je za pitanje demografske budućnosti Hrvatske. Je li loša demografska slika – niski natalitet praćen iseljavanjem u inozemstvo – zapravo prioritetni problem današnje hrvatske države?

Naša je demografska slika potpuno crna i usuđujem se reći – bezizlazna. Nitko o tome ozbiljno ne govori. Sve se DemografijaNaša je demografska slika potpuno crna i usuđujem se reći – bezizlazna. Nitko o tome ozbiljno ne govori. Sve se govori na načelnoj razini, ali se nitko ne upire da nešto konkretno poduzme. Obitelji moraju u svakom smislu biti na prvom mjestu u RH, moraju im se pružiti svi mogući uvjeti da nijedna obitelji zbog siromaštva, zbog neriješenog stambenog pitanja, zbog nezaposlenosti ili zbog mogućeg gubljenja posla ne može ili ne želi imati dijete.govori na načelnoj razini, ali se nitko ne upire da nešto konkretno poduzme. Obitelji moraju u svakom smislu biti na prvom mjestu u RH, moraju im se pružiti svi mogući uvjeti da nijedna obitelji zbog siromaštva, zbog neriješenog stambenog pitanja, zbog nezaposlenosti ili zbog mogućeg gubljenja posla ne može ili ne želi imati dijete.

Svoj sam program demografske obnove sastavio još 1990., ali nitko me od političara nije podržao, nitko nije smatrao potrebnim to ostvariti. Novac se trošio na glupe stvari, a istovremeno smo ostajali bez ljudi. Ni Crkva nije shvaćala da se radi o 'biti ili ne biti' jednog naroda. Osnovao sam Hrvatski populacijski pokret, Pronatalitetni pokret "Jedno dijete više", organizirao Susrete mladića i djevojaka u zrelijoj dobi, godinama izdavao list "Narod", Obiteljske kalendare i godišnje Crne karte Hrvatske prikazujući dramatično demografsko stanje. Upozoravao sam, tumačio, vikao, molio, ali slabo me se slušalo. Proglašavali su me luđakom, redikulom, ishlapjelim starcem, ismijavali me i vrijeđali, posebice oni mladci iz Ferala i sličnih umotvorina. Da danas situacija nije zaista za plakati, mogao bih zapravo likovati i kazati: Eto, jesam li vam rekao?!

Godine 2009. proslavili ste 50 godina svećeništva zlatnom misom, a ako Bog dade za koju godinu proslavit ćete i dijamantnu obljetnicu. Kako ste se odlučili za svećeništvo i kako gledate na svoj svećenički put?

Kao sarajevski sam gimnazijalac imao mogućnost školovanja i nisam zbog ekonomskih razloga otišao udonab sjemenište. Poziv za svećeništvo dobio sam, paradoksalno, na komunističkom sudu. Moj je tadašnji župnik Ivan Miletić bio osuđen na strijeljanje. Sjećam se te presude kao danas. Svi smo plakali. Očito sam i ja plakao, jer me on pogledao i rekao mi: "Ante, ne plači, nego me zamijeni!" Tako je moje zvanje rođeno u sudnici vojnog suda, umjesto u kakvoj crkvi ili kapelici...

Moj je životni put bio zaista težak i turbulentan. Bio sam naivan i vjerovao da ima demokracije, da ima slobode. Nitko me nije savjetovao da šutim, pa sam svugdje glasno branio svoje stavove i uvjerenja. Zato godine robije, protjerivanja iz župa, zato i rano umirovljenje... Pomalo sam nemirna duša, a akcija izaziva reakciju. Nisam rođen za redovnika, a najmanje za kartuzijanca, nego za rad, stvaranje i promjenu gdje god sam se zatekao. Puno sam zbog toga trpio i patio, ali nije mi žao ni batina, ni zlostavljanja, ni šikaniranja, ni kleveta, ni uvreda, a ni ismijavanja. Sve na veću slavu Božju!

Kako kao osoba s velikim životnim iskustvom gledate na hrvatsku budućnosti. Imamo li razloga za optimizam?

Bude li nas bilo – imamo. Kakav optimizam trenutno mogu gajiti ako nam ljudi s 30 ili čak s 40 godina još uvijek žive u roditeljskim domovima i čekaju prvo zaposlenje ili prvo dijete. Gospode Bože, pa prije su već u četrdesetima postajali djedovi i bake! Današnja je situacija nenormalna, vrijeđa i izluđuje, a nisu krivi ti ljudi, nego današnje ludo vrijeme, nemar države i loši zakoni koji im nisu omogućili zaposlenje i minimum s kojim bi mogli stvarati vlastite obitelji i graditi svoj život!

Kad bi se u svrhu demografske obnove probudili političari, Crkva i mediji, probudio bi se cjelokupni narod i Hrvatska bi bila spašena, a ovako čekamo dan kad ćemo ovu našu lijepu domovinu prepustiti nekom pametnijem narodu, a mi otići na groblje izumrlih. Pričat će se priče o ludom hrvatskom narodu kojemu je Bog dao najljepšu i najbogatiju zemlju, a oni su izumrli jer su se bojali djece. Moj moto više nije 'Jedno dijete više', nego 'Za brojnu hrvatsku obitelj'. Jedino nas još to kao narod može spasiti.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 15-02-2025, 01:11:55

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.