Razgovor s publicistom Ivanom Bekavcem

Poštovani gospodine Bekavac, iz tiska je nedavno izišla Vaša nova knjiga „Slom crvene orjune. Krleža, Tito, Tuđman“. Od čemu pišete u toj knjizi?

Pišem o nastojanjima da se hrvatski narod i ostali hrvatski državljani, kojima je Hrvatska na srcu, konačno i potpuno oslobode tereta koji je nametala velikosrpska osvajačka politika, oslanjajući se i na svoje Ivan bekavaceksponente u našoj zemlji. Veliki je problem bio u tomu što je ta velikosrpska politika od samoga početka 1918. imala potporu moćnoga dijela međunarodne zajednice. Pod uplivom tih dvaju izvora nesklonosti, bilo kakvo zazivanje hrvatske državne samostalnosti, proglašavano je mračnom ideologijom iako je posve nerazumljivo što bi u toj težnji bilo ideološko. Zar ideja slobode? Za protivnike hrvatske državne samostalnosti, ona je zlo samo po sebi. Taj je stav ucijepljen u svijest projugoslavenski orijentiranih ljudi kao prvi politički aksiom.

Pišem o važnim protagonistima te politike na hrvatskoj sceni, o onima koji su vladali i o onima kojima je oteta sloboda. Pišem o ljudima koji do dana današnjega čine sve što znaju i mogu kako bi zaustavili ili otežali procese konsolidacije i napretka naše zemlje, koji sve što nije u skladu s njihovim političkim uporištima nazivaju proustaškim djelovanjem. Pišem o onima koji bi i dalje htjeli biti tutorima našemu narodu i propisivati mu što bi trebao misliti, kad pjevati, a kad plakati. Čini mi se da ulazimo u vrijeme u kom ćemo moći u miru graditi Hrvatsku.

Iako je crveno jugoslavenstvo na koljenima ne treba ga podcijeniti, nego mu Slom crvene orjuneaktivnom politikom omogućiti da ostane samo dijelom povijesti kojoj je pripadalo. Vidimo da i danas povremeno provociraju, pokušavajući izazivati incidente, traži reinterpretaciju Domovinskogaa rata, s jedne strane, a s druge, traže nove skrbnike, zaštitničku ideologiju, pa i pod pod plaštem liberalnoga internacionalizma, jer u sebi nemaju nikakve vlastite kohezivne snage. Osvetništvo nije dovoljno. To donekle objašnjava i zašto se danas projugoslavenski „ljevičari“ najčešće nazivaju „antifašistima“ i liberalima. O tomu bi se kasnije još ponešto moglo reći.

Što nazivate „crvenom orjunom“?

To je drugo ime za komunističko jugoslavenstvo, odnosno pravo ime za djelovanje ljudi koji ne prihvaćaju postojanje samostalne, demokratske hrvatske države. Izvorno ORJUNA je kratica koja označava organizaciju jugoslavenskih nacionalista koja je osnovana 1921. u Splitu, a okupljala je zagovornike jugoslavenske ideje koji protežiraju srpstvo a odbacuju hrvatstvo.

Krleža, književnost, politika

Na početku knjige pišete o književniku Miroslavu Krleži: o njegovu odnosu prema komunizmu, SSSR-u, Lenjinu, Titu... Je li Krleža, generalno gledajući, uspio očuvati književnički integritet ili je previše puta književnost koristio kao sredstvo za ideološku propagandu?

Opsežni Krležin književni opus i njegov boljševizam ne mjerimo istom mjerom. Iz onoga što pišem o Krleži ne treba zaključiti kako o dijelu književnoga opusa M. Krleže mislim negativno. Ne, Krleža je vrlo plodan i važan hrvatski pisac, ali u tekstovima koje objavljujem u ovoj knjizi pokušavam razumjeti njegov boljševizam, a ne estetske domete njegove literature. I sam je pisac naglašavao da uvijek odvaja ono što piše „kao beletrista“, od svoga političkoga djelovanja. Nisam proučavao koliko je u tomu uspijevao, jer bi trebalo ponovno analizirati sav njegov literarni opus. Nešto sam pokazao (sažetim prikazom Izleta u Rusiju), a bitni dio toga posla za sve nas je napravio veliki poznavatelj Krležina života i djela, Stanko Lasić. Zbog toga ga često citiram.

Krleža, primjerice, u spomenutom Izletu već 1926, vrativši se iz Rusije objavljuje da „su ti ljudi pokrenuli mase u velikom osvajanju Čovekovih Prava“. I to u vrijeme kad je bilo toliko svjedočenja i dokumenata koji pokazuju da boljševička revolucija ostavlja za sobom milijune ubijenih i umorenih glađu. Na naslovnici jedne knjige za odgoj mladih komunista u SSSR-u pisalo je da svako sredstvo koje služi klasnoj borbi, makar to bila laž ili izdaja, sve, apsolutno sve što služi toj borbi odjednom postaje sveto i uzvišeno. Krleža je bio potpuno odan boljševizmu od Lenjinova prevrata (1917.) do kraja života (1981.). Krleža je (1973.) nakon primanja najvišega jugoslavenskoga odlikovanja rekao: „Ja sam bio jedan skroman član ove Partije godinama u raznim amplitudama spram njenih stavova i tako dalje, a onda sam činio što sam mogao kao svoju dužnost partijsku.“ Partijska dužnost? Na što je sve partijska dužnost mogla obvezivati slavnoga književnika? Što je s proklamiranim radikalnim osporavanjem postojećega i samostalnim slobodnim mišljenjem?

Njegovo jugoslavenstvo i boljševizam glavni su orijentiri hrvatske „lijeve“ politike već blizu jedno stoljeće i njezini BoljševizamSuvremeni odvjetnici boljševizma u Hrvatskoj govore da ne treba optuživati ideju i doktrinu komunizma zbog toga što je djelatni komunizam uveo teror kao način vladanje. Netko im je već odgovorio da se revolucije „poput drveća, doista, prepoznaju po svojim plodovima.“ Kad su rekli da je komunistička represija bila u skladu s ondašnjim zakonima čovjek je uzvratio: „nije li isto bilo i s nacizmom?“ Krležu ti plodovi nisu zanimali, a neke druge je rado gledao na svom stolu.glavni moralni kriteriji prema kojima bi i danas htjela oblikovati javni život u Hrvatskoj, dvadeset i pet godina nakon sloma komunističkoga totalitarizma? Zadržali smo se na pitanju Krležina morala, na pitanju njegove šutnje o sibirskim progonima i logorima, o zlodjelima vlasti koja je uništavala „posjednike“ i neistomišljenike, zastali smo Izlet u Rusijunad činjenicom da ni jednu riječ, bar suzdržanosti, prema politici komunista u našoj zemlji, prema Titovu režimu i njegovim žrtvama nije napisao od 1945. do smrti. A htio je biti savjest društva, sudio je o svima i o svemu. Nije mu bio problematičan smrtonosni oganj crvenoga Oktobra koji je najviše ponizio baš ono u ime čega je, navodno, Krleža nastupao. Taj je Oktobar u smrt poslao milijune ljudi, ponizio je život, ljudski duh i čovjekovo dostojanstvo.
Od kad se pokorio Partiji, Krleža je živio vrlo udobno, kao najviđeniji gost na dvoru Najvećega Sina.

Suvremeni odvjetnici boljševizma u Hrvatskoj govore da ne treba optuživati ideju i doktrinu komunizma zbog toga što je djelatni komunizam uveo teror kao način vladanje. Netko im je već odgovorio da se revolucije „poput drveća, doista, prepoznaju po svojim plodovima.“ Kad su rekli da je komunistička represija bila u skladu s ondašnjim zakonima čovjek je uzvratio: „nije li isto bilo i s nacizmom?“ Krležu ti plodovi nisu zanimali, a neke druge je rado gledao na svom stolu. Kad je Lasić sve to stavio na papir Krleža nije bio baš zadovoljan. Zapisano je da je rekao i ove riječi: „On se (Lasić) zaogrnuo svojom vlastitom togom svog principijelnog dostojanstva i hoće sada mene da prikaže režimskom kurvom koja se prodala ne znam zašto i to protivu svoga uvjerenja, što međutim nije tačno...”.

„Crvena buržoazija“

Tita u knjizi opisujete, među ostalim, kao „komunista koji je živio kao kralj“. No, uz Tita kao kraljevi živjeli su i visokoistaknuti pojedinci iz bivšeg režima, koje je Đilas opisao kao „novu klasu“. Upravlja li ekonomskim i financijskim tijekovima, zapravo, i danas crvena oligarhija koja je pozicije moći stekla u bivšoj državi ili za vrijeme privatizacije?

Prikupio sam nekoliko nevjerojatnih podataka o imovini koja mu je pripadala pa je za drugu priliku ostavljena tema o zločnima koji su počinjeni pod njegovom vlašću. Međutim, možda ta pitanja o odnosu komunističkih vlastodržaca prema vlasništvu, posve suprotna svim njihovim propagandnim proklamacijama, dobro pokazuju razmjere komunističke laži. Za vrijeme njihove diktature bilo je rijetkih glasnih pitanja o privilegijama i luksuznom životu „nove klase“. Na takva je pitanja Partija odgovarala tamnicom i progonom tako da se do rušenja Berlinskoga zida javno nije govorilo o novim bogatašima i podrijetlu njihove imovine.

„Crvena buržoazija“ živjela je dobro i udobno. Ljudi su potiho pitali otkud revolucionarima tolika imovina? Odkud im nezamislivo bogatstvo, od kud toliko zlata u ostaštini komunističkoga vođe Tita, otkud tolike luksuzne vile i dvorci, podzemna „atomska“ skloništa, automobili, vlakovi, brodovi, otkud toliki ljetnikovci za proleterskoga predvodnika i njegove suradnike, koji su se nazivali borcima za prava radničke klase, uništavali i progonili buržoaziju i prokazivali njezinu pohlepu za profitom i luksuzom. Dokinuli su privatno vlasništvo i proglasili da vlast pripada radnicima? A pripadala je samo Partiji i VlasništvoTko je dakle odlučivao o podržavljenom (otetom) vlasništvu? Veliki Vođa i njegovi. Htjeli su da sve bude Njegovo i njihovo. Materijalno i nematerijalno, interpretacija prošlosti, sadašnjost i budućnost. Ni njihovi nasljednici ne silaze s toga puta. Ostavili su im dovoljno za vrlo udoban život i moć, ostavili su im i prikrivene društvene strukture i tajne kanale vladanja, kako bi zakulisnim djelovanjem utjecali na život u novom poretku. A dosta ih još i danas može svemu tomu davati i osobne obole.Velikom Vođi. Danas sva ta pitanja mogu izgledati vrlo ozbiljnim samo onima koji su komunističku ideologiju pokušavali razumjeti po njezinim javnim proklamacijama. Ljudi koji se na njih nisu obazirali nego su gledali stvarni život i primjenu te ideologije, već dobro znaju odgovore.

I danas pored nas žive ljudi kojima su proklamacije, važnije od iskustva realnoga života. Nekima je baš to izvikivanje parola i zaklinjanje Titu, donosilo privilegije, materijalno bogatstvo i moć. Što je bila uloga komunističkih vođa, što je srž ideologije koju su zastupali i što je nova svijetu donijela ta „nova klasa“? Ukratko, kako to da Partija zastupa teze o jednakosti i solidarnosti, o ukidanju privilegija i privatnoga vlasništva, o progonu „kulaka“ i veleposjednika, a da vođe te stranke žive potpuno suprotno od tih proklamacija, okruženi bogatstvom i sjajem otetoga privatnoga vlasništva? Oteto je privatno vlasništvo prešlo u ruke „države“. O njemu su umjesto pravih vlasnika sad brinuli revolucionari koji su prigrabili vlast. Na čelu je bio Veliki Vođa, čija je riječ prva i posljednja.

Tko je dakle odlučivao o podržavljenom (otetom) vlasništvu? Veliki Vođa i njegovi. Htjeli su da sve bude Njegovo i njihovo. Materijalno i nematerijalno, interpretacija prošlosti, sadašnjost i budućnost. Ni njihovi nasljednici ne silaze s toga puta. Ostavili su im dovoljno za vrlo udoban život i moć, ostavili su im i prikrivene društvene strukture i tajne kanale vladanja, kako bi zakulisnim djelovanjem utjecali na život u novom poretku. A dosta ih još i danas može svemu tomu davati i osobne obole.

Na vlastitoj ste koži osjetili sve čari „socijalizma s ljudskim licem“ s obzirom na to da ste bili utamničeni na Golom otoku, tom možda i najboljem spomeniku koji svjedoči o pravoj naravi jugokomunističkog režima. Zbog čega ste došli u sukob s režimom?

Netko je već rekao da je režim više mislio na ono što bi mogao napraviti nego na ono što sam napravio. Imao sam G. otokBrodom sam u proljeće 1973. iz Splita preko Raba, otputovao na Goli otok. Partija je odlučila i moj život radikalno promijeniti. Između napisane partijske prosudbe o mom „kontrarevolucionarnom djelovanju“ i obrazloženja sudske presude nema gotovo nikakve razlike. Naravno, i danas pitam i sebe i druge smije li se itko tako odnositi prema tuđem životu. Zašto sam završio na Golom otoku, zašto sam se odjedanput našao među nekoliko stotina mladih kriminalaca (bio sam tamo jedini politički zatvorenik)? Možda mi današnji hrvatski „antifašisti“ mogu na ta pitanja dati razumljiv odgovor.malo više od dvadeset godina (23) kad su me komunističke vlasti poslale na Goli otok. To je bilo vrlo bolno iskustvo. I ja tvrdim da je sve to bilo – preventivno (teorija don Fernanda iz Kiklopa). Niti sam što učinio, niti sam što propagirao protiv Tita i Partije, nisam po birtijama pjevao ustaške pjesme, nisam prijetio bombama, nisam hvalio Pavelićevu vlast, ukratko – ništa. Bio sam više pjesnički orjentiran i ne više buntovan od onoga koliko mladima u toj dobi pripada.Već sam bio počeo pisati za novine i ponekad postavljao pitanja koja se vlastima nisu sviđala. Tada nisam bio čak ni hrvatski nacionalist. Dakle, ne zbog onoga što sam napravio nego zbog budućnosti: da ne bih što napravio.

Optužba je tvrdila da sam napisom, govorom i na drugi način pozivao na svrgavanje predstavničkog tijela i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji. „Počinio je time krivično djelo protiv naroda i države – neprijateljskom propagandom – označeno i kažnjivo po čl. 118 st. 1 KZ.“ Brodom sam u proljeće 1973. iz Splita preko Raba, otputovao na Goli otok. Partija je odlučila i moj život radikalno promijeniti. Između napisane partijske prosudbe o mom „kontrarevolucionarnom djelovanju“ i obrazloženja sudske presude nema gotovo nikakve razlike. Naravno, i danas pitam i sebe i druge smije li se itko tako odnositi prema tuđem životu. Zašto sam završio na Golom otoku, zašto sam se odjedanput našao među nekoliko stotina mladih kriminalaca (bio sam tamo jedini politički zatvorenik)? Možda mi današnji hrvatski „antifašisti“ mogu na ta pitanja dati razumljiv odgovor.

Hrvatsko proljeće

U knjizi pišete i o Hrvatskom proljeću. Kako iz današnje perspektive gledate na ulogu tog pokreta u buđenju nacionalne svijesti i općenito hrvatskoj povijesti?

Godina 1971. je veoma važna u hrvatskom narodnom životu. U jednom segmentu toga života počelo je pravo KomunistiHrvatski su komunisti uvijek „morali“ biti samo jugoslavenski komunisti. Odmazda je stizala svaki put kad bi neki od njih poželjeli biti hrvatskim komunistima. Ni danas se ne zna točno, ne koliko je ljudi naklon sloma „Hrvatskoga proljeća“ smijenjeno s partijskih dužnosti, nego koliko ih je izbačeno s posla. Spominje se i broj od 2000 do 2500 sudski progonjenih zbog političkoga „delikta“. I ja sam među njima.nacionalno buđenje i rastjerivanje straha, ali bi ipak bilo pretjerano tadašnju politiku komunističke vlasti, u njezinom bitnom očitovanju, nazvati proljećem. Možda se unutar povijesti KP ili SK u Hrvatskoj, u odnosu prema narodnim interesima, nazirao neki malo drukčiji pristup, ali unutar ukupne povijesti hrvatskoga naroda i onoga što su u borbi za vlast ti komunisti već bili napravili tom narodu, komunistička ideologija nije mogla ponuditi nikakvo proljeće. Svaku promjenu, što se, eventualno, nudila trebalo je ostvariti u skladu s komunističkim dogmama o nadmoći klasnoga nad nacionalnim interesom, a u SFRJ i o njezinoj državnoj nedodirljivosti (apsurdno je to što su komunisti govorili o odumiranju države, ali su SFRJ i njezine institucije čuvali kao najveće vrijednosti, daleko važnije i od bilo kojega „interesa radničke klase“.)

Hrvatski su komunisti uvijek „morali“ biti samo jugoslavenski komunisti. Odmazda je stizala svaki put kad bi neki od njih poželjeli biti hrvatskim komunistima. Ni danas se ne zna točno, ne koliko je ljudi naklon sloma „Hrvatskoga proljeća“ smijenjeno s partijskih dužnosti, nego koliko ih je izbačeno s posla. Spominje se i broj od 2000 do 2500 sudski progonjenih zbog političkoga „delikta“. I ja sam među njima. Zašto je tako teško utvrditi točne brojke? Savka i Tripalo nisu, nakon što ih je Tito svrgnuo u Karađorđevu, branili svoje djelovanje, nego su se ispričavali i kajali, nisu se odupirali optužbama niti spominjali svoje glavne političke teze koje su zastupali od X. sjednice CKSKH do Karađorđeva. Smijenjeni su sa svojih funkcija, ali, srećom, ni oni ni ostali partijski vođe u Hrvatskoj uglavnom nisu sudski progonjeni i utamničavani poput tisuća ljudi „nižega ranga“. Nastavili su udobno živjeti u svojim vilama i stanovima. Nikad nitko nije pitao otkud im te vile i veliki stanovi u elitnim gradskim predjelima. Tuđmanova kuća je druga priča. O njoj se i danas raspravlja. Proljeće je nasilno prekinuto, ali je posijano sjeme koje je niknulo i procvjetalo početkom pravoga Hrvatskoga proljeća 1990.

Unatoč toni nepobitnih dokaza o zločinima Titova režima, Josip Broz Tito i dalje ima trg u Zagrebu, a ljevica u Hrvatskoj ne odustaje od obrane njegova lika i djela. Gdje su korijeni takve političke psihopatologije?

Najlakše je promotriti simboličku razinu. Tito je njima izraz moći koju su izravno ili neizravno osjećali kao potporu vlastitom putu. On im je, kako im se činilo, donio sve, status, privilegije i – budućnost. Stekao je međunarodnu reputaciju jer je pripadao antihitlerovskoj koaliciji u Drugom svjetskom ratu. Onda je u vrijeme hladnoga rata postao nesvrstani. I to se honoriralo.Tuđman je, primjerice, vrlo dobro znao da bi micanje „Biste“ izazvalo novu hajku kakva je započela i bez povoda, uz tvrdnje da je današnja TitoistiTitoisti su naprosto sljedbenici jednoga kulta koji implicira da ljudi moraju biti ono što on od njih traži. Za njih svaka drukčija politička orijentacija budi nagon da se posegne za mačem ili joj priljepe etiketu “ustaštvo“, „fašizam“, „ognjištarstvo“...demokratska Hrvatska sljednica Pavelićeve države. Dio hrvatskoga nacionalnoga korpusa nije bio na toj strani i to se je odražavalo na percepciju političkih aktera čak i u postkomunističkom razdoblju.

Ako su partizanskoga generala Tuđmana nazivali ustašom, zamislivo je kakve su sve etikete lijepili onima koji nisu bili s komunistima. A komunisti nisu demokratskim putem stekli vlast i moć koja nije bila ničim ograničavana, a po svojoj je naravi bila nasilna i isključiva. Dok god postoji trg koji se naziva Titovim, za komuniste, kako im se čini, ima nade. Mislim da takvo stanje ne će još dugo trajati. Psihološku analizu ne znam napraviti, ali se sjećam plača ljudi nakon objave da je umro. Vrlo slično je bilo i u Sjevernoj Koreji kad je umro Veliki Vođa. A i Hitleru su mnogi klicali u znak odobravanja njegove politike.

Lenjin je znao kako se postiže pokornost naroda i što znači utjerivanje straha. Pa i oko sebe vidimo da nisu samo ljevičari isključivi. Dosta je neosjetljivosti prema toleranciji, dijalogu i priznavanju da je svaki čovjek – drukčiji. Titoisti su naprosto sljedbenici jednoga kulta koji implicira da ljudi moraju biti ono što on od njih traži. Za njih svaka drukčija politička orijentacija budi nagon da se posegne za mačem ili joj priljepe etiketu “ustaštvo“, „fašizam“, „ognjištarstvo“...

Lex Perković

Je li slučaj Perković pokazao da UDBA, tj. njezini transformirani ostatci i dalje ima vrlo snažan utjecaj u Hrvatskoj?

Draže bi mi bilo da ste rekli koju su imali. Pa ne bi bio usvojen Lex Perković da nije postojao taj utjecaj. Slutim da je sad manji. Tada su javno, na međunarodnoj sceni osramotili Hrvatsku, ali i pokazali što treba očekivati u budućnosti, možda ne tako ekplicitno. Ozbiljan je hrvatski problem odnos masovnih medija prema tim reliktima totalitarizma. A naziv Udba, danas i nije ništa drugo nego izricanje same srži komunističkoga totalitarizma. Kad se u ovo vrijeme u Hrvatskoj izgovori ta riječ nitko ne misli na državnu službu (kratica UDBA označavala je tajnu političku policiju od 1946. do 1966. kad je preimenovana u Službu državne sigurnosti).

Ponavljam, običnim ljudima Udba je tek sinonim za cijeli represivni komunistički sustav i zajedničko ime za sve ono što je mišlju, rječju i djelom protiv neovisne hrvatske države. U toj se pojednostavljenoj slici, Udba sada pojavljuje i kao godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava mnoge važne procese u Hrvatskoj. Ali i titoisti se sve češće koriste imenom Udbe kako bi zameli neke tragove i skrenuli pozornost sa stvarnih aktera zaostalih mreža partijske svevlasti, računajući da se uz to ime već toliko toga zalijepilo da običan čovjek ne može znati što je istina a što preuveličavanje, pa polako gubi svijest o stvarnim dometima opasnosti.

Uz to, kad kažu Udba, upućuju na uži krug, manji broj ljudi koji su više-manje obilježeni, tako da oni pravi baštinici komunističkoga totalitarizma, koji imaju moć, novac i ideološku odanost propalom režimu, a među njima, svakako ima i udbaša, mogu mirnije vodite svoje poslove i zakulisne operacije. Uz to su, zbog različitih prikrivenih svrha, u Hrvatskoj na visokoj cijeni i one metode koje su za njezino pokoravanje primjenjivale jugoslavenske komunističke vlasti sve od konca Drugoga svjetskoga rata. A to je stalno optuživanje za ustaštvo. O tomu svjedoče i javni istupi g. Z. Milanovića ovih dana. To je rukopis Titove i Rankovićeve Udbe. Dakle, metode i ciljevi su isti, organizacija je drukčija. Ipak ta priča ide kraju.

Je li u Hrvatskoj „antifašizam“ koji promoviraju određeni politički, parapolitički i medijski krugovi zapravo instrument za rehabilitaciju komunizma i jugoslavenstva?

Neizravno, a ponekad i izravno, u javnosti se iznose tvrdnje da su „ustaštvo i fašizam“ sastavnica života "Antifašisti"S jedne su strane bili pobornici demokracije, a s druge pobornici komunističke ideologije koji su se skoro pola stoljeća nazivali komunistima, a onda uvidjeli da bi to ime mogli zamijeniti imenom – antifašisti koje je demokratskom svijetu prihvatljivie. Ali gdje su danas fašisti? To je najmanji problem, jer novi „antifašisti“ znaju što treba učiniti kako bi na javnu scenu izveli – fašiste.suvremene Hrvatske. To bi moglo biti ono „ustaštvo i fašizam“ koji moraju postojati kako bi se komunistički, postratni „antifašizam“ imao s čime i s kime boriti. Ovdašnji su suvremeni ljevičari na zastavu komunizma, koji je stariji od nacizma i fašizma, nalijepili etiketu „antifašizam“, jer im se više nije sviđalo da ih se naziva komunistima, a i demokratski svijet više voli antifašiste. Nakon što su antifašisti i antinacisti pobijedili u Drugom svjetskom ratu, Europu je podijelila „željezna zavjesa“: S jedne su strane bili pobornici demokracije, a s druge pobornici komunističke ideologije koji su se skoro pola stoljeća nazivali komunistima, a onda uvidjeli da bi to ime mogli zamijeniti imenom – antifašisti koje je demokratskom svijetu prihvatljivie. Ali gdje su danas fašisti? To je najmanji problem, jer novi „antifašisti“ znaju što treba učiniti kako bi na javnu scenu izveli – fašiste.

Prisjetimo se očekivanih „postrojavanja“ (dvadesetak ljudi, koji su odustali) na Jelačić placu, ili svastike na Poljudu. A tu su i crne odore iz Domovinskoga rata, Labradorovi (Kosovih) napadi na početku Domovinskoga rata i slični postupci prljanja hrvatske borbe za slobodu. Bilo je u ratu ustaških pjesama, odora i neprimjerenih postupaka, ratovalo se, umiralo, ginulo, ponekad je pjesma neprihvatljiva sadržaja bila izraz očaja i gnjeva što se na topovske, tenkovske, minobacačke i migovske granate nije moglo uzvratiti oružjem, jer ga nije bilo, nego tek nekakvim verbalnim izljevom prkosa. „Antifašisti“ su sve to pozorno pratili i upisivali u svoje knjige kako bi, kad zatreba, njihovo novo ime dobilo smisao i opravdanje.

Neki su mediji činili sve što su mogli protiv hrvatske države.

U knjizi se u jednom dijelu bavite Feral Tribunom. Može li se općenito reći da mediji imaju jednu o ključnih uloga u rastakanju hrvatske države?

Feral Tribune smo uzeli kao primjer ekstremnoga orjunaškoga tjednika i uz to pokazali kako se mediji koriste u svrhe protivne njihovoj glavnoj namjeni. Niti je taj tjednik bio u funkciji demokratske obnove u Hrvatskoj, niti joj je pomagao da se uspješnije oporavlja od teških posljedica agresije, niti je razotkrivao obmane komunističkoga totalitarizma, ni stramputice vučjega kapitalizma na hrvatski način, niti je zagovarao pluralizam, toleranciju i slobodu, nego se uz izdašnu financijsku potporu sumnjiva podrijetla (a mjerodavni će istražiti gdje je završila), okomio na sve što je hrvatsko i tražio načina da okleveta, ponizi i izvrgne ruglu sve što ne pripada crvenom orjunaštvu.

Ideja demokratskoga višeglasja, u kome svatko, uz poštovanje neistomišljenika, smije iznijeti i argumentirati svoje teze, u vremenu tranzicije iz komunizma u višestranačje, nije dopirala do svijesti Feralovih urednika. Prava i slobode neistomišljenika nisu ih obvezivale. Da, neki su mediji činili sve što su mogli protiv hrvatske države.

Detuđmanizacija

I u ovoj knjizi i u nekim prijašnjim publicističkim ostvarenjima puno pišete o Tuđmanu i njegovim klevetnicima. Možemo li iz današnje perspektive reći da je pojam „detuđmanizacija“ zapravo bio sinonim za dekroatizaciju? I postoji li uopće ono što neki nazivaju „tuđmanizam“?

Istina je da sam dosta sam pisao o Tuđmanovu djelu, a pisao sam i o klevetnicima koje spominjete. Tako je nastala i moja knjiga Izmišljeni Tuđan kojom sam odgovorio na podlu Hudelistovu knjigu prodavanu pod nazivom „Tuđmanova biografija“. Nisam bio u krivu kad sam napisao da je ta „Biografija“ trebala poslužiti kao prolegomena haaškoj optužnici ili obrazloženju eventualne presude protiv Hrvatske. Ali Bogu hvala što je sudio sudac T. Meron. Što danas predstavlja ta „Biografija“? Ništa, to je hrpa neistina i lažnih optužbi. Koje teze danas zastupa novinar Hudelist? Pitate što bi, zapravo, trebao sadržavati taj pojam detuđmanizacije?

Tuđmanizam je mogao označavati samu kvintesenciju protivljenja jugoslavenskom mitu. Ali zašto to nazivati tuđmanizmom? Baštinici, stvarni, ili oni koji se samo prave da nasljeduju Tuđmana, prihvatili su izazov antituđmanizatora i počeli braniti tuđmanizam niti ne pokušavajući jasnije odrediti što to zapravo znači. U opoziciji onomu što je došlo poslije (detuđmanizacija) počeli su graditi ono što je, navodno, bilo prije (tuđmanizam). U dijelu je javnosti to prihvaćeno, recimo, onako kako je prihvaćeno da jugoslavenski poslijeratni komunizam treba zvati „antifašizmom“ (ovdašnji komunisti u Drugom svjetskom ratu nisu o komunizmu govorili kao poslijeratnoj državnoj ideologiji i diktaturi proleterijata, pa su tako zaveli mnoge hrvatske partizane nekomuniste).

Povijesne okolnosti, naime, nisu omogućavale razvitak tuđmanizma, niti se on na bilo koji način oblikovao, ni hotimično ni nehotimično, pa nastojanje da se stvori nešto što bi bilo antitezom detuđmanizaciji ne vodi u dobrom pravcu, već i zbog toga što se time omogućuje dodatno prikrivanje prave naravi „detuđmanizma“. Cilj je DetuđmanizacijaNa početku XXI. stoljeća u Hrvatskoj su, dakle, umjesto Tuđmanove stranke, na vlast došli politički akteri drukčije političke orijentacije. Neki su među njima radikalno odbacivali svu Tuđmanovu ostavštinu. U pitanje su Izmisljeni Tudmandovedena i hrvatska strateška dostignuća i usmjerenja. Taj je obračun s bitnim uporištima hrvatske države nazvan detuđmanizacijom (skovan je i pojam udruženoga zločinačkog pothvata i započelo sudsko procesuiranje oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja). Iz toga se zahtjeva dalo naslutiti da je glavni cilj njihova „redefiniranja“ baš samostalna, demokratska država nastala na zajedništvu (pomirbi) hrvatskoga i naroda i svih hrvatskih državljana, obranjena i oslobođena vlastitim snagama.potkopavanje Hrvatske, a ne Tuđman, iako smo sigurni da bi Tuđman rado rekao ono što je, prema jednom svjedočenju, rekla barunica M. Thatcher: ako je u pitanju pribiti na križ mene ili Hrvatsku, onda je bolje na križ pribiti mene.

Međutim, detuđmanizatori su bili uvjereni, nakon svega što su Tuđmanu (u)činili, da on već jest na križu. Pogriješili su. Na početku XXI. stoljeća u Hrvatskoj su, dakle, umjesto Tuđmanove stranke, na vlast došli politički akteri drukčije političke orijentacije. Neki su među njima radikalno odbacivali svu Tuđmanovu ostavštinu. U pitanje su Izmisljeni Tudmandovedena i hrvatska strateška dostignuća i usmjerenja. Taj je obračun s bitnim uporištima hrvatske države nazvan detuđmanizacijom (skovan je i pojam udruženoga zločinačkog pothvata i započelo sudsko procesuiranje oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja). Iz toga se zahtjeva dalo naslutiti da je glavni cilj njihova „redefiniranja“ baš samostalna, demokratska država nastala na zajedništvu (pomirbi) hrvatskoga i naroda i svih hrvatskih državljana, obranjena i oslobođena vlastitim snagama.

Nikoga nije bilo tko bi se usudio razgovjetno iskazati te prave ciljeve detuđmanizatora. Kako je iz inozemnih moćnih krugova već bilo prigovora Tuđmanovoj „autokraciji“, zbog njegova neposluha, a ne autokratskoga vladanja, najlakše je bilo posegnti za etiketom tuđmanizam. Kriv je Tuđman. Javno će se govoriti o autokraciji, a prikriveno o hrvatskoj drskosti i suprotstavljanju zahtjevima „međunarodne zajednice“ da se svakako pokuša spasiti – Jugoslaviju koja, doduše, kako su govorili, jest gazila osnovna ljudska prava, ali je bila dijelom važnih interesa Zapada. Hrvatska je, dakle, ponovimo po tko zna koji put, na referendumu, u demokratskoj proceduri, Jugoslaviji rekla ne. Tuđmana je narod izabrao, on nije s oružjem došao iz šume i prigrabio vlast nego je pobijedio na demokratskim izborima.

Je li stvaranje hrvatske države glavni Tuđmanov "grijeh" kod domaće jugofilne ljevice i određenih vanjskih krugova?

Naravno. Pokušavali su ga zaustaviti i onemogućiti na različite načine. A što je, zapravo htio i činio? Tuđman je, ponajprije, želio afirmirati iskonsku ljudsku i narodnu volju za opstankom i slobodom, interese demokratske većine i povijesnoga razuma, na baštini pozitivne hrvatske državnopravne tradicije, na europskom civilizacijskom i kulturnom temelju, želio je afirmirati hrvatsko narodno zajedništvo, samosvijest i samopouzdanje. Za svoj narod nije tražio prava koja ne bi priznavao i drugim narodima. Tuđman od samih početaka svoga istraživačkoga opusa, želi saznati što je prenosivo u novo vrijeme iz pozitivnih sastavnica hrvatske povijesti, a onda, kasnije, s kakvim duhovnim potencijalima i u kakvu okruženju hrvatski narod stoji pred najvažnijim izazovima u svojoj povijesti kad je trebalo uspostaviti suverenu državu, braniti je i oslobađati.

Osnovno načelo Tuđmanove političke filozofije glasi: svaki čovjek i svaki narod ima pravo na slobodu i nesputan razvoj. Ishodište i cilj skrbi zajednice, čovjekova su (građanska, politička, socijalna i kulturna) i narodna prava. Samo slobodan čovjek može u punoj mjeri ostvariti svoje potencijale, samo slobodan narod može razvijati svoje kreativne snage za vlastiti prosperitet i mir u svijetu. To su Tuđmanova politička polazišta. Miran i slobodan razvoj naroda pretpostavkom je isto takvu životu pojedinca. Prirodno i povijesno pravo naroda motri u kontekstu povijesnih kauzalnosti. Nasuprot tomu je mitska dimenzija ljudskog postojanja. Nitko se s toliko energije nije suprotstavljao hipotekama mitizirane povijesti, jer je sagledavao kakve sve pogubnosti u budućnosti iz toga mogu nastupiti.

Iza Tuđmana ostao je prilično bogat znanstveni opus koji sadrži njegova (geo)politička, filozofska i povijesna promišljanja. Je li Tuđmanova misao aktualna i danas?

Meni se čini da je veoma aktualna, samo je treba upoznati, otvoriti knjige i htjeti znati. Neke bi Tuđmanove uvide Velike ideje i mali narodi2svakako preporučio ljudima koji formalno nasljeđuju njegovu politiku. Pisao je i govorio da se mnoge oprjeke koje obilježuju i život čovjeka i naroda uvijek zbivaju u novim, drukčijim okolnostima. Bilo bi dobro to zapamtiti, kad se govori o „vraćanju Tuđmanu“. Svako zauzimanje za javne stvari i opće dobro pretpostavlja svestranu prosudbu tih okolnosti i elemenata koji ih suoblikuju. Narodna snaga počiva u interesnom zajedništvu svih sastavnica hrvatskog naroda. Hrvatski društveni i državni interes traži skladno djelovanje građanina, pojedinih društvenih skupina unutar civilnog društva i države u izražavanju, ostvarivanju i zaštiti njihovih posebnih interesa i slobode, kao i interesima nacije i hrvatske države, usklađenih s političkim standardom koji se sažeto naziva – Europa. To su Tuđmanove poruke.

Protivio se svakom društvenom i državnom egoizmu i nametanju posebnih interesa koji bi se htjeli ostvarivati uglavnom na štetu slabijih. Samo različitost i bogatstvo ideja može naći zajednički put prihvatljiv za sve. Tuđman je tražio polazište koje bi bilo izvan i iznad idejnih opredjeljenja, polazište "koje može okupiti sva stremljenja u demokratskoj obnovi domovine". Ta će se stremljenja iskazivati i kroz zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske kao novo očitovanje visoke svijesti i odgovornosti svih hrvatskih staleža i naraštaja. Uvidio, je međutim, da problem Bespuca povijesne zbiljnosti1"demokratske preobrazbe" nije ni jednostavan ni kratkotrajan, s obzirom na dogmatsko-birokratska politička shvaćanja i intelektualno-političku klimu s kojom se susretala Hrvatska na prijelazu iz vladavine komunista u demokratsko društvo slobodnoga poduzetništva, niti će ta preobrazba biti uspješna ako se ne sagleda i ukupnost "povijesne istine", kaže Tuđman.

A ta ukupnost povijesne istine opet vodi prema trajnijim pitanjima sudbine naroda, odnosno prema zahtjevu da se sagleda i shvati koje su se pogrješke u hrvatskom narodnom životu ponavljale i koje uzroke tom ponavljanju treba ukloniti. Ne će biti uspješna ona politika, tvrdi Tuđman, koja ne bude vjerovala u vlastiti narod, njegovu političku svijest i zrelost i koja ne bude imala potrebnog znanja, razboritosti i odlučnosti bez bilo kakvoga jednostranoga opredjeljenja, koja ne bude znala zadobivati prijatelje i saveznike u realnim okolnostima, a rezultate gledati i realno ocjenjivati unutar povijesnih okolnosti. Ostvarenjem vlastite države nije do kraja ispunjen cilj jer je država samo preduvjet ostvarenju slobode, "kao apsolutne krajnje svrhe". Taj je stvoreni preduvjet Tuđmanovo djelo, politički rekroatizirana, ili ako baš detuđmanizatori hoće – tuđmanizirana Hrvatska.

Novi totalitarizam

Na kraju knjige upozoravate na opasnosti novoga totalitarizma. O čemu se radi?

Kao što su komunisti u temelje svoje vjere stavili materiju, kao početak svega, nazivajući to znanstvenim pogledom na svijet, tako se i danas nastavljači revolucije, u odnosu prema istini ravnaju prema gotovo istim kriterijima: zagovornike duhovnoga temelja svijeta, ljude koji vjeruju da nad čovjekom ne može gospodovati čovjek, nego samo Bog, nazivaju neprosvjećenima koji život vraćaju u srednji vijek, a sebe prikazuju modernim pokretom u sretniju budućnost. „Neprosvjećene“ treba ušutkati i onemogućiti u javnom djelovanju, a pravovjerne staviti na čelo, neovisno o njihovu moralu, znanju i pameti.

Vladat će samoizabrani i njihov kapital, određivat će što i kako treba mijenjati i stvoriti – „novoga“ čovjeka. Na različite se načine razbuđuje „mit o čovjeku koji sam sebe stvara“, i potiče uvjerenje da su relativizam, laicizam i scijentizam lijekovi i spas. Možemo li razumjeti zašto tjeraju čovjeka zapadne kulture da hoda putem što udaljenijem od onoga kojim se tisućama godina kretala židovsko-kršćanska civilizacija? Upravo je ta civilizacija iznjedrila ideju slobode, zajedničkoga života, idividualne moralne savjesti i ljudskih prava. Prikrivanje toga puta i tih korjena znači zapravo prikrivanje i zatiranje vlastitoga identiteta.

Ideolozi koji pokušavaju redefinirati čovjeka izabrali su baš taj put prikrivanja: naprije će „promijeniti“ čovjeka, a IdeoloziPrema „modernom“ razumijevanju istine, kojoj bi Veliki Brat htio poučiti i našu djecu, potpuno je krivo misliti da postoji čovjek kao muškarac i žena. Ti, navodno postojeći, žena i muškarac, kako im se čini, iako biološki postoje kao muško i žensko, obične su zablude našega uma, opterećene tradicijom, odgojem, navikama, religijskim učenjima i sličnim ne-znanjem.onda će s tim „promijenjenim“ čovjekom mijenjati svijet, ne skrivajući kako žele da na mjesto na kome vjernici vide Stvoritelja, zasjedne Veliki Brat i postane gospodar svega. Čovjek koji ima novac, oružje, nove tehnologije i laboratorije, na različite načine može potpuno pokoriti golemu većinu ljudi i učiniti ih još nadziranijim, ovisnijim, siromašnijim i gladnijim. Oni koji se ne slažu s Aristotelom tvrde: Bog ne postoji, sve što jest začeto je u velikom Ništa i u nj će se vratiti. Nove ideologije, koje izgledaju ne baš do kraja oblikovane, donose nova „znanja“ usklađena sa „znanjima“ o izvoru svega u Ničemu.

Prema „modernom“ razumijevanju istine, kojoj bi Veliki Brat htio poučiti i našu djecu, potpuno je krivo misliti da postoji čovjek kao muškarac i žena. Ti, navodno postojeći, žena i muškarac, kako im se čini, iako biološki postoje kao muško i žensko, obične su zablude našega uma, opterećene tradicijom, odgojem, navikama, religijskim učenjima i sličnim ne-znanjem. Tvrde da uz muško i žensko postoji i treće - individualni konstrukt („rod“), koji pokriva ono što nazivamo muškarac i žena. Mi, dakle, samo mislimo da smo muškarci ili žene, jer su nas krivo učili, to nema veze sa „znanstvenom istinom“ i s modernom znanošću.

Jadran Baltik

Kako gledate na novu političku paradigmu „Jadran-Baltik“ koju promiče predsjednica Kolinda Grabar Kitarović?

Vrlo pozitivno. To je povratak Hrvatske tamo gdje je oduvijek bila do 1918. Gospođa Predsjednica pokazuje i dokazuje da je dostojna nasljednica prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana koji je, uporno tražeći obnovu hrvatskoga europstva, često ponavljao da je Hrvatska bila dijelom zapadnoeuropske (sredozemne i srednjoeuropske) kulture - i onda kad nije imala potpuni državno-politički subjektivitet. Ta je obnova višeslojna, ali samo u europskoj (a ne zapadno-balkanskoj) integraciji Hrvatska može osigurati svoju samobitnost i brzi napredak.

Nakon pravoga političkog trilera kojemu smo svojedočili posljednjih tjedana Hrvatska je konačno dobila novoga mandatara koji će prema svemu sudeći biti novi hrvatski predsjednik Vlade. Nakon izbora Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu države, do promjene je došlo i u Banskim dvorima. Zanima nas kako ocjenjujete perspektivu Hrvatske u priličnoj novoj konstelaciji odnosa na političkoj sceni? Što nove okolnosti omogućuju Hrvatskoj?

Nadam se da će novi mandatar dobiti povjerenje u Hrvatskom saboru. Ako se to dogodi započinje novo razdoblje hrvatske povijesti. To bi značilo završetak kušnji koje su započele godine 2000. I izlazak na slobodno more. Bez obzira na sve hipoteke i poteškoće zadovoljan sam i optimističan. Žalostan sam, naravno, što od Božića na ovamo gledam u nekim središnjim informativnim emisijama HRT-a sadržaje koje mogu potpisati samo osobe neraspoložene prema domoljubnoj varijanti hrvatske politike i demokratskim stečevinama. Za ilustraciju možemo uzeti razgovor s novim predsjednikom Hrvatskoga sabora, akademikom Reinerom, koga voditeljica, u središnjem dnevniku pokušava podučavati hrvatskoj povijesti i jeziku uz pomoć esdepeovih „eksperata“. Ona „zna“ po čemu bi riječ „državni“ bila opterećenija „neprihvatljivim“ značenjem od riječi „hrvatski“ i „sabor“, ili od riječi „Zagreb“, „voda“, „zrak“.

Dan-dva nakon toga taj isti HRT-dnevnik započinje s prikazom nastupa g. Baldasara, ali ne da bi se afirmiralo neko njegovo demokratsko pravo, nego da bi se omogućilo prvom ešalonu SDP-ova agitpropa napasti sve koji bi bili protiv g. Milanovića. Htjelo im se dati priliku da kažu kako, doduše, imamo mandatara za sastav Vlade RH, ali toj se priči svršetka ne zna. S tim su stavom, dakle, započeli središnji dnevnik. Možda istoga dana u razgovoru (Otvoreno) o nužnosti popravljanja teškoga stanja, posebno u državnoj ekonomiji, jedan „lijevi ekspert“ (N. Stazić) govori kako mi „ne znamo što novi mandatar misli o istospolnim zajednicama“. Ipak, nadam, se da će za Hrvatsku ova izborna priča dobro završiti.

Davor Dijanović

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 23-10-2018, 12:42:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).