Razgovor s mladim hrvatskim povjesničarom Domagojem Tomasom

Poštovani gosp. Tomas, molimo Vas da se za početak razgovora ukratko predstavite našim čitateljima.

Rođen sam u Osijeku 1987., a po zanimanju sam profesor povijesti i hrvatskog jezika i književnosti (službeno: mag. educ. hist. et mag. educ. philol. croat.). Zaposlen sam kao asistent na Odjelu za Domagoj Tomas2kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, a pohađam poslijediplomski doktorski studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Prošle godine objavili ste knjigu „Pet redaka. Rimski dnevnik svećenika Ivana Tomasa 1943.- 1944.“. Odakle je došao poticaj za uređivanjem ove knjige i što ona obrađuje?

Knjiga je objavljena 2014. u suizdavaštvu Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, Biskupskog ordinarijata u Mostaru te Odjela za kulturologiju u Osijeku. Već sam se ranije istraživački bavio crkveno-državnim odnosima u 20. st.te poviješću hrvatskog političkog iseljeništva pa sam tako nabasao i na Tomasovo ime, no do konkretnog je poticajadošlo kada mi je, posredstvom oca, pod ruke došla njegova knjiga Dragutin Kamber: Utrka sa smrću, objavljena u Rimu 1970. Tada me je dodatno zaintrigirala očito istaknuta uloga moga prezimenjaka u hrvatskom iseljeništvu pa sam ga odlučio smjestiti u kulturno-povijesni kontekst toga vremena.

Najveći dio knjige zapravo predstavlja transkripcija njegova prethodno neobjavljenoga rukopisnog dnevnika, pod naslovom Pet redaka, bilježenoga u vrijeme boravka u Zavodu sv. Jeronima u Rimu, tijekom Drugoga svjetskog Pet redakarata 1943. – 1944. Uz sam tekst dnevnika, odlučio sam u knjigu uvrstiti i njegovu kratku multiperspektivnu analizu te poglavlje o Tomasovu životu i djelu, a tu je i vrijedan predgovor Jure Bogdana, dugogodišnjeg rektora Zavoda sv. Jeronima i odnedavno imenovanog vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj.

Po čemu je don Ivan Tomas važan u hrvatskoj političkoj i crkvenoj povijesti?

Izdvojio bih nekoliko ključnih točaka koje se odnose na razdoblje njegova djelovanja u iseljeništvu. U prvom redu, to je aktivno terensko djelovanje u velikoj epopeji spašavanja hrvatskih izbjeglica nakon Drugoga svjetskog rata kroz Bratovštinu sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama u Rimu, koju je operativno vodio tajnik Krunoslav Draganović. Zatim, tu je njegova urednička i novinarska djelatnost na hrvatskom programu Radio Vatikana 1954. – 1962., radi koje je bio pozitivno vrednovan u najvećem dijelu hrvatske domovinske i izvandomovinske javnosti, ali i negativno kod službene jugoslavenske politike, budući da je isticao ulogu Stepinčeva lika i djela te žrtve nakon Drugoga svjetskog rata.

Tomas je prepoznatljiv i po svom uredničkom te autorskom djelovanju u časopisu Novi život 1962. – 1970. Tomas1Najpoznatiji je vjerojatno po svojoj publicističkoj TomasNajveći dio knjige zapravo predstavlja transkripcija njegova prethodno neobjavljenoga rukopisnog dnevnika, pod naslovom Pet redaka, bilježenoga u vrijeme boravka u Zavodu sv. Jeronima u Rimu, tijekom Drugoga svjetskog Pet redakarata 1943. – 1944. Uz sam tekst dnevnika, odlučio sam u knjigu uvrstiti i njegovu kratku multiperspektivnu analizu te poglavlje o Tomasovu životu i djelu, a tu je i vrijedan predgovor Jure Bogdana, dugogodišnjeg rektora Zavoda sv. Jeronima i odnedavno imenovanog vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj.djelatnosti, koja se protezala na pet kontinenata, a objavio je više stotina članaka i drugih prinosa u raznim hrvatskim iseljeničkim časopisima (Hrvatska revija, Studia Croatica, Glas sv. Antuna, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Hrvatska država, Nova Hrvatska, Križ, Danica, Naša nada itd.). Tomas je zbog svoga javnog djelovanja, uz Draganovića i Krešimira Zorića, za jugoslavensku stranu predstavljao zapreku za nastavak pregovora o uspostavi diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice pa je stoga uklonjen iz Zavoda sv. Jeronima te s mjesta na Radio Vatikanu, no nastavio je djelovati u Domu Nikole Tavelića u Grottaferrati, nedaleko od Rima. Na koncu, rekao bih da svakako pripada redu najznačajnijih hrvatskih svećenika u političkom iseljeništvu nakon Drugoga svjetskog rata, rame uz rame s Draganovićem, Vilimom Ceceljom, Dominikom Mandićem i dr.

Je li ova knjiga uvod u neko ospežnije historiografsko istraživanje s obzirom na to da obrađuje samo jedan period Tomasova života?

Iskreno se nadam da jest, odnosno da bi ova uvodna i fragmentarna obrada njegova života i djela u budućnosti mogla biti proširena višesveščanom objavom Tomasovih sabranih članaka te zaokruženom monografijom o njegovu životu i djelu, budući da materijal te izvorna arhivska građa za takvo što postoje. Međutim, mislim da bih u takav ambiciozan projekt trebalo uključiti nekoliko suradnika, kako bi se ostvario na zadovoljavajućoj razini.

Asistent ste na Odjelu za kulturologiju Svečilišta u Osijeku, a Vaš znanstveni interes uključuje područje suvremene povijesti. Kad je u pitanju istraživanje suvremene povijesti u Hrvatskoj, dojma smo da je kod određenih tema, posebno vezanih uz Drugi svjetski rat, i dalje prisutan svojevrsni eskapizam zbog straha od dobivanja etikete „revizionista“. Vaš komentar?

Valja razlikovati ideološki i znanstveni revizionizam. Prvi svakako treba odbaciti, dok je drugi poželjan kao model preispitivanja znanstvenog dogmatizma, koji je često isprepleten s ideologijom. Kada je konkretno u pitanju vrlo osjetljivo područje Drugoga svjetskog rata, to u našem slučaju najčešće rezultira historiografskim interpretacijama Povijestopterećenim jugoslavenskom i marksističkom ideologijom, a ponekad i anakronim etnocentrističkim nasljeđem nacionalnog romantizma.

Kada su u pitanju etikete, uvijek će ih biti i od njih je nemoguće pobjeći, posebno u društvu gdje politikom, gospodarstvom, kulturom, medijima i akademskom zajednicom uglavnom upravljaju naslijeđene i umrežene društvene elite iz bivšeg totalitarnog sustava, što se očituje već kroz ograničenu dostupnost ili potpunu nedostupnost arhivske građe jugoslavenskog partijskog i represivnog sustava, na što upozoravaju mnogi hrvatski povjesničari. Međutim, to se odvija nešto dalje od očiju javnosti, a donekle je uspjelo isplivati na površinu tek u slučaju „lex Perković“, koji mi je i osobno potvrdio da je nekakav oblik lustracije potreban ne samo kao simbolički otklon i katarza od totalitarizma, već i kao realna potreba za društveno ozdravljenje.

Kako iz perspektive osobe koja radi na sveučilištu gledate na položaj i razvitak visokog obrazovanja i znanosti u Hrvatskoj? Ili, drugim riječima, koje ste probleme detektirali kao najvažnije na području društvenih i humanističkih znanosti?

Radim u sustavu tek nekoliko godina i praktički prikupljam prva neposredna iskustva „iznutra“, no svakako bih ObrazovanjeSilni pokušaji dostizanja željenog udjela akademskih građana u društvu doveli su do stihijske produkcije visokoobrazovanih submediokriteta, ali su srozali i samu kvalitetu visokog obrazovanja. Osim toga, već se godinama na mnogim visokoobrazovnim ustanovama nerazumno i autistično forsiraju visoke upisne kvote za zanimanja kojima je ionako zagušeno tržište rada.mogao upozoriti na golem nerazmjer između kvantitete i kvalitete visokoobrazovanog kadra. Naime, silni pokušaji dostizanja željenog udjela akademskih građana u društvu doveli su do stihijske produkcije visokoobrazovanih submediokriteta, ali su srozali i samu kvalitetu visokog obrazovanja.

Osim toga, već se godinama na mnogim visokoobrazovnim ustanovama nerazumno i autistično forsiraju visoke upisne kvote za zanimanja kojima je ionako zagušeno tržište rada. Takva hiperinflacija kadrova u konačnici rezultira sve masovnijim iseljavanjem mladih ljudi, koji kao gotova visokoobrazovana radna snaga odlaze na Zapad, o čemu svjedoče nebrojeni primjeri iz moje okoline, a popularnu destinaciju i „obećanu zemlju“ u zadnje vrijeme predstavlja Irska, uz tradicionalne Njemačku, SAD, Kanadu, Australiju itd.

Mislim da nitko nema čarobni štapić kojim bi riješio nagomilane probleme, no veliko je pitanje ima li itko hrabrosti uhvatiti se u koštac s njima, jer bi njihovo odlučno rješavanje za sobom povuklo preispitivanje stečenih pozicija određenih pojedinaca, interesnih skupina i njihovih sinekura.

Vaš interes uključuje i problematiku identiteta i kulturnih strujanja. Kako gledate na hrvatski identitet u današnjem globaliziranom svijetu? Je li i Hrvatska sastavni dio onoga procesa koji je još Oswald Spengler nazvao propašću Zapada? I je li „propast Zapada“ u bitnome zapravo posljedica dekristijanizacije Europe?

Čini mi se da su bitni dijelovi europskoga Zapada blizu nekakve, uvjetno rečeno, terminalne faze dezintegracije i Propast ZapadaZapadČini mi se da su bitni dijelovi europskoga Zapada blizu nekakve, uvjetno rečeno, terminalne faze dezintegracije i Propast Zapadadekonstrukcije tradicionalnih identiteta, pa tako i onoga kršćanskoga, te da je proces dekristijanizacije ondje zaista uzeo maha u drugoj polovici 20. st. U Hrvatskoj, kao i u ostalim postkomunističkim državama na prostoru srednje i istočne Europe, taj proces ipak nije odmakao toliko daleko, iako galopirajućim tempom sustižemo „zapadnjačke uzore“.dekonstrukcije tradicionalnih identiteta, pa tako i onoga kršćanskoga, te da je proces dekristijanizacije ondje zaista uzeo maha u drugoj polovici 20. st. U Hrvatskoj, kao i u ostalim postkomunističkim državama na prostoru srednje i istočne Europe, taj proces ipak nije odmakao toliko daleko, iako galopirajućim tempom sustižemo „zapadnjačke uzore“.

Paradoksalno, čini se da je upravo željezna zavjesa ta koja je poslužila kao membrana i tako konzervirala društveno stanje, onemogućivši na neko vrijeme snažniji prodor kulturnog relativizma i anacionalnog globalizma sa Zapada. Uglavnom, dojma sam da ćemo uskoro saznati hoće li na europskom Zapadu doći do procesa identitetske obnove ili pokoravanja (prema Michelu Houellebecqu), jer dekonstruktivisti ne nude nikakve čvrste civilizacijske paradigme kao moguću zamjenu za prethodne tradicije, a ta će praznina svakako morati biti ispunjena nekim sadržajem.

Iz Vaših tekstova rekao bih da se jasno može iščitati da pripadate onoj skupini intelektualaca koji veliku važnost pridaju katoličkoj vjeri. Smatrate li da su katolički intelektualci dovoljno agnažirani u političkom i društvenom životu?

Sam pojam intelektualca vrlo je rastezljiv. U širem smislu, intelektualac je svatko onaj tko ima formalno akademsko obrazovanje, dok je intelektualac u užem smislu onaj tko kritički promišlja svijet oko sebe te upozorava na društvene anomalije, bez obzira na njihov izvor. Osobno se držim ove druge definicije i stoga se nikada sam ne bih usudio svrstati u kategoriju „intelektualca“, jer smatram da o tome trebaju suditi drugi. Inače, rekao bih da je primjetan nedostatak istinskih intelektualaca, dok je s druge strane prisutan veći broj dežurnih kvaziintelektualaca i intelektualnih pozera, pri čemu mislim na one koji svoj diskurs modeliraju sukladno očekivanjima struktura koje im omogućuju prodor u javni prostor.

Što se tiče katoličkih intelektualaca, čini mi se da do njihova IntelektualciŠto se tiče katoličkih intelektualaca, čini mi se da do njihova ozbiljnijeg društvenog angažmana i međusobnog umrežavanja polagano dolazi tek u posljednjih par godina, a mislim da je do toga moglo i trebalo doći znatno ranije, odnosno još prije demokratskih promjena, kako bi nakon demokratizacije mogli kao respektabilna i stabilna snaga sudjelovati u političkom životu. Za takvo stanje zasigurno dio odgovornosti snosi i Katolička crkva iz toga vremena.ozbiljnijeg društvenog angažmana i međusobnog umrežavanja polagano dolazi tek u posljednjih par godina, a mislim da je do toga moglo i trebalo doći znatno ranije, odnosno još prije demokratskih promjena, kako bi nakon demokratizacije mogli kao respektabilna i stabilna snaga sudjelovati u političkom životu. Za takvo stanje zasigurno dio odgovornosti snosi i Katolička crkva iz toga vremena.

Pripadate mladoj generaciji intelektualaca, pa je nemoguće zaobići pitanje o angažmanu mladih u politici i društvu. Treba li taj angažman prema Vašem mišljenju biti veći?

Nisam jedan od onih koji bi nekritički njegovali i poticali „kult mladosti“ u tom smislu da bi osobe koje pripadaju mlađim naraštajima automatizmom nužno unijele potrebnu svježinu i promjene na društveno-političkom planu, već smatram da naglasak treba biti na ljudima koji konstantno nadopunjuju svoj duhovno-intelektualni okvir te kritički promišljaju svijet oko sebe, a takvih ima među svim generacijskim skupinama. Dakle, svakako je potreban veći društveni angažman ljudi toga profila, jer ukoliko se oni budu držali po strani, trenutno stanje ne može se bitnije mijenjati.

Kada je riječ o organiziranoj formaciji zoon politikona kroz sustave stranačkih mladeži, tu sam prilično skeptičan, jer ono što dobivamo u pravilu se svodi na klonirane poslušnike starih, isluženih kadrova. Također, ne mislim da je političko djelovanje moguće isključivo kroz političke HrvatskaMislim da je na svim spomenutim razinama (politika, društvo, kultura) očit neostvaren potencijal povezivanja između domovine i iseljeništva, a u zadnjih 15-ak godina bio je prisutan trend zatomljavanja toga potencijala, pa čak i svjesni pokušaji trovanja odnosa između Hrvata u Republici Hrvatskoj i izvan nje od strane službene politike. Istovremeno je bilo forsiranoa priori nekritičko političko i kulturno svrstavanje uz zemlje bivše Jugoslavije (minus Slovenija), premda su Hrvati dominantno baštinici srednjoeuropskog kulturno-civilizacijskog kruga pa stoga pozdravljam svako političko i kulturno usmjeravanje u to okruženje.stranke, već bih istaknuo i vrijednost izvanstranačke političke i društvene djelatnosti, posebice u situaciji dok je na snazi deficit unutarstranačke demokracije od kojega boluju sve relevantne hrvatske političke stranke.

Vaš pogled na Hrvatsku danas, tj. na stanje u politici, društvu, kulturi...?

Kao opće karakteristike izdvojio bih priličnu neusklađenost, konfuziju, podijeljenost pa čak i kontinuiranu sukobljenost „klubova istomišljenika“ i paralelnih strukovnih institucija, što proizlazi iz ukorijenjenosti bitno različitih naracija koje dominiraju u društvu. Nisam siguran može li se to do kraja premostiti, ali sam uvjeren da pod vodstvom profesionalnih, ideološki ostrašćenih političara teško može doći do konsolidacije oko nekih temeljnih pitanja.

Globalno gledano, mislim da je na svim spomenutim razinama (politika, društvo, kultura) očit neostvaren potencijal povezivanja između domovine i iseljeništva, a u zadnjih 15-ak godina bio je prisutan trend zatomljavanja toga potencijala, pa čak i svjesni pokušaji trovanja odnosa između Hrvata u Republici Hrvatskoj i izvan nje od strane službene politike. Istovremeno je bilo forsiranoa priori nekritičko političko i kulturno svrstavanje uz zemlje bivše Jugoslavije (minus Slovenija), premda su Hrvati dominantno baštinici srednjoeuropskog kulturno-civilizacijskog kruga pa stoga pozdravljam svako političko i kulturno usmjeravanje u to okruženje.

Vaši su korijeni u Drinovcima u zapadnoj Hercegovini. Kako gledate na položaj Hrvata u BiH?

Držim da su Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao najmalobrojniji konstitutivni narod, od završetka rata i Daytonskog sporazuma 1995. dovedeni u izrazito neravnopravan položaj pod blagoslovom međunarodne zajednice i institucije visokoga predstavnika, što je u prvom redu iskoristila bošnjačka politička elita u Federaciji BIH, opasno se poigravajući s labavom stabilnošću države.

Naime, perverzan politički sustav omogućio je nastanak FederalizacijaDugoročno rješenje nacionalnog pitanja Hrvata u BIH vidim federalizaciju države. To bi podrazumijevalo političko-administrativnu autonomiju s teritorijalnim diskontinuitetom, koja bi svakako obuhvatila hrvatski etnički prostor obranjen u ratu i formalno unesen u Federaciju BIH, no čini mi se da je promjena geopolitičkih odnosa na globalnoj razini, odnosno likvidacija turske politike neoosmanizma u BIH, nužan preduvjet toga scenarija.devijantne „pripadničke demokracije“, što znači da jedan narod (Bošnjaci) može drugome narodu (Hrvatima) birati i izabrati političke predstavnike samo na osnovu njihove etničke pripadnosti, što se najbolje vidjelo u slučaju Željka Komšića. Dakle, Komšić, kao kandidat SDP-a BIH za hrvatskoga člana predsjedništva nije dobio legitimaciju hrvatskog naroda, kojemu nominalno pripada, već bošnjačkoga, čime su Bošnjaci de facto dobili dva predstavnika u Predsjedništvu BIH. Stoga je nužna izmjena političkoga sustava kojom bi Hrvatima bio osiguran izbor legitimnih političkih predstavnika, a ne treba zaboraviti ni zahtjev za uspostavom javnog RTV servisa na hrvatskom jeziku, što bošnjačka politička elita kontinuirano opstrira, pozivajući se na vitalni nacionalni interes!?

Rješavanje tih dvaju pitanja već bi bili veliki koraci unaprijed, iako osobno kao dugoročno rješenje nacionalnog pitanja Hrvata u BIH vidim federalizaciju države. To bi podrazumijevalo političko-administrativnu autonomiju s teritorijalnim diskontinuitetom, koja bi svakako obuhvatila hrvatski etnički prostor obranjen u ratu i formalno unesen u Federaciju BIH, no čini mi se da je promjena geopolitičkih odnosa na globalnoj razini, odnosno likvidacija turske politike neoosmanizma u BIH, nužan preduvjet toga scenarija.

Koji su Vaši budući projekti?

U prvoj polovici 2016. planiram (u suautorstvu s kolegicom Kristinom Malbašić) objaviti malu knjižicu pod naslovom Pjesma gladi – život i djelo Ilije Glavote (1891. – 1916.), povodom 100. obljetnice Glavotine smrti, a sve skupa povezano i s obilježavanjem 100 godina od Prvoga svjetskog rata. Inače, Glavota je iza sebe ostavio kvalitetom i kvantitetom skroman literarni opus, koji se svodi na uvodne tekstove i literarne pokušaje u Ruži, časopisu širokobrijeških franjevačkih gimnazijalaca, kojemu je i sam bio urednikom. Ipak, njegov život na određen način predstavlja paradigmatski primjer obrazovanog čovjeka koji je stasavao u okviru Hrvatskoga katoličkog pokreta, te hercegovačkog mladića kod kojega je trauma gladi završila fatalno.

Također, analizom njegova života i djela upotpunjuje se slika o Antunu Branku Šimiću, budući da mu je Glavota u formativnim godinama bio najbolji prijatelj i uzor, što je Šimić i sam na više mjesta istaknuo. Osim izdavanja te knjižice, uskoro očekujem i obranu doktorskoga rada s naslovom „Apostolska administratura za sjevernu Slavoniju i Baranju u kontekstu crkveno-državnih odnosa“, pod mentorstvom prof. dr. sc. Miroslava Akmadže.

Davor Dijanović

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 25-05-2020, 19:49:56

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.