Razgovor s fra Nikolom Mate Roščićem

Fra Nikola Mate Roščić ugledni je franjevački intelektualac, studirao je u Zagrebu, Rimu i Beču, magistar je teologije... U franjevačkoj zajednici bio je šest godina provincijal, zatim u Beču dulje vrijeme rektor Minoritenkirche, a potom u Zagrebu biskupski vikar za pastoral u Vojnom ordinarijatu. Održao je brojna predavanja, vodio mnoge duhovne vježbe, sudionik raznih kongresa u zemlji i inozemstvu. Autor je velikog broja članaka, pjesama, osvrta i rasprava te više knjiga raznih tematika. Sada živi i djeluje u Šibeniku. Posljednja njegova knjiga Revolucije razaraju Krista tek je izašla, a već budi pozornost svojim sadržajem te je potaknula ovaj razgovor.

Vaša najnovija knjiga Revolucije razaraju Krista izašla prošlog mjeseca, a zahtijevala je višegodišnje proučavanje mnogih vrela, u knjizi navodite čak 271 bilješku. Stoji li Vaše mišljenje da treba temeljitije istražiti revolucije u svijetu u odnosu na nalogodavce i na krajnje ciljeve?

Dijelim mišljenje brojnih povjesničara i istraživača prošlosti o potrebi temeljitog i istinoljubivog pristupu i prouci nekih poglavitih povijesnih događaja novovjeke povijesti. Ideologije su, naime, pisale i tumačile povijesne događaje sa svog specifičnog, ideološkog motrišta i radi svoje ideološke potrebe. Možemo govoriti o radikalnoj indoktrinaciji i u komunizmu, i fašizmu i nacizmu.

IndoktrinacijaDijelim mišljenje brojnih povjesničara i istraživača prošlosti o potrebi temeljitog i istinoljubivog pristupu i prouci nekih poglavitih povijesnih događaja novovjeke povijesti. Ideologije su, naime, pisale i tumačile povijesne događaje sa svog specifičnog, ideološkog motrišta i radi svoje ideološke potrebe. Možemo govoriti o radikalnoj indoktrinaciji i u komunizmu, i fašizmu i nacizmu.Ivan Supek je u svoje vrijeme ukazivao na odrednice za pisanje povijesti u Staljinovoj Povijesti svesavezne komunističke partije, pa je za tu i takovu povijest napisao: „Taj je brevijar mistificirao rusku revoluciju, veličao Staljinovu vladavinu te propovijedao istrebljivanje klasnih neprijatelja... Taj čekić laži i mržnje kovao je mozgove partijskih pitomaca" (Ivan SUPEK, Nas prekretnici milenija, str. 134).

Ova procjena i ocjena mnogo govori i može se bez preinaka primijeniti i za jugoslavensku, titoističku, komunističku historiografiju, koja jednim dijelom još uvijek traje i djeluje. Stoga je mnogo toga bilo prešućeno, a, mnogo toga lažno i krivo predočeno. Istom nakon radikalnih političkih promjena 90-tih godina prošlog stoljeća, navlastito nakon sloma komunističkih režima i diktatura, a ujedno prigodom obilježavanja 200. obljetnice Francuske revolucije, polako se počela događati neophodna revizija povijesti.

Mene su osobno, uz nekoliko djela iz međunarodne povijesne literature, najsnažnije nadahnule riječi uglednog hercegovačkog fratra i priznatog hrvatskog povjesničara dr. fra Dominika Mandića koji je već davne 1971. progovorio o Reviziji hrvatske povijesti i rekao:"Sve što smo naveli otvoreno govori, da je potrebno provesti temeljitu reviziju svih dosadašnjih katedratskih 'znanstvenih' stavova o hrvatskoj povijest, raskrinkati 'crne legende', stare i nove, i napisati čistu i punu povijesnu istinu o hrvatskom narodu" (Dominik MANDIĆ, Revizija hrvatske povijesti. Stvarnost i potreba, u zborniku Hrvatski razgovori o slobodi. Drugi simpozij „Hrvatske revije"/ srpanj 1971, München-Barcelona, 1972., str. 213-220).

Navodite da je Francuska revolucija u stvari početak spirale novoga zla. Prije toga, u vrijeme vladavine Henrika VIII. u Velikoj Britaniji, dogodio se višestoljetni progon katolika. Je li ta britanska i francuska pojava slučajan događaj, ili je to neki drugi pojam?

LutherNema i ne može biti dvojbe da je Francuska revolucija „majka svih kasnijih revolucija", a na osobit način komunističkih revolucija. No, ne treba zaboraviti da su korijeni Francuske revolucije, njena bojovnost i anticrkveno usmjerenje, baštinjeni od Lutherovog crkveno-teološkog prevrata (1517.) i istovjetnog naboja prisutnog u raskidu s Rimom što ga je 1535. izveo engleski kralj Henrik VIII. Netko je ispravno primijetio da je Francuska revolucija ustvari dogotovljenje protestantsko-anglikanske pobune i prevrata.Nema i ne može biti dvojbe da je Francuska revolucija „majka svih kasnijih revolucija", a na osobit način komunističkih revolucija. No, ne treba zaboraviti da su korijeni Francuske revolucije, njena bojovnost i anticrkveno usmjerenje, baštinjeni od Lutherovog crkveno-teološkog prevrata (1517.) i istovjetnog naboja prisutnog u raskidu s Rimom što ga je 1535. izveo engleski kralj Henrik VIII. Netko je ispravno primijetio da Fra NMRoščić 004je Francuska revolucija ustvari dogotovljenje protestantsko-anglikanske pobune i prevrata.

Martin Luther (1483. – 1546.), kao i njegova kasnija supruga Katarina von Bora (1499. – 1552.), inače i ona bivša časna sestra, naziva se lijepim pridjevkom „reformator", a on je zapravo raskalašeni fratar prevratnik, revolucionar, koji je unatoč svojoj putenoj pohoti i pivopijskoj ovisnosti, uzdignut na pijedestal rodočelnika svih protestantskih, reformatorskih, lutheranskih, evangelikalnih slijedbi.

Kao pravi revolucionar prouzročio je bezbroj svetogrdnih čina, narušio svetost golemog broja crkava, samostana, a napose u svom ikonoklastičkom bunilu oskvrnuo i uništio nebrojena sveta i umjetnički vrijedna djela (Jacques MARITAIN, Tri reformatora, Laus – Split, 1995., str. 9-57). Žestinom prevratničkog djelovanja još je žešći bio Henrik VIII., rodočelnik (utemeljitelj i prvi anglikanski papa!) anglikanske antirimske pobune, koji je gotovo do kraja uništio i zatro katolike i sve katoličko na Britanskom otočju.

Uništio je oko tisuću katoličkih opatija i samostana (muških i ženskih), oteo svu njihovu imovinu, obespravio sve što je pripadalo Katoličkoj crkvi ili se zvalo njenim imenom. Bila je to „anglikanska revolucija" predvođena kraljem bludnikom koji je oktroirao antipapizam, koji zapravo traje sve do danas. Iz tog anglikanskog antipapizma izniklo je kasnije „kraljevsko društvo" (Royal society) koje je postalo kolijevkom pogubnog engleskog Deizma, filozofskog sustava koji je prerastao u poglavito filozofsko i teološko načelo slobodnih zidara (engleske masonerije).

Slijednici Henrika VIII. osim kraljevske vlasti ujedno su masonski „veliki nad-meštri", ali i glavari Anglikanske crkve (pape i papise!) koji imenuju biskupe i odobravaju sve važne odluke za crkveni ustroj i život. No, osim svega i iznad svega oni su do dana današnjega nositelji i branitelji engleskog (anglikanskog) anti-rimstva i anti-papizma u duhu davnih engleskih kancelara Tomasa i Olivera Cromwella. U toj anglikanskoj i masonskoj školi glasoviti Voltaire, kao ideološki preteča Francuske revolucije, proveo je punih trinaest godina i naučio mrziti Crkvu (Ecrasez l'Infame). A to su onda Jakobinci proveli u djelo u krvavim obračunima tijekom revolucionarnih godina i režima.

Može li se temeljem Vaših navoda u knjizi Revolucije razaraju Krista spoznaje do kojih ste došli, proširiti na ulogu Britanaca na Bleiburgu glede prijevare hrvatskog izbjeglog puka i prisilne predaje stotina tisuća Hrvata u ruke boljševičkih - partizanskih koljača?

Svakom iole upućenom čovjeku u povijesna zbivanja i odvijanja nakon završetka II. svjetskog rata trebalo bi biti znano i poznato koja je bila uloga Engleske vojske, tada stacionirane u Koruškoj. Zasigurno to nije bila osobna odluka i stav tamošnjeg zapovjednika koji je pregovarao s predstavnicima Hrvata i partizana u dvorcu plemićke obitelji Thurn und Taxis pokraj Bleiburškog polja, nego je to u konačnici bila politička VBodluka i stav Velike Britanije, kao što je to bio i stav prema ruskim (kozačkim) vojnicima i civilima okupljenima u gotovo neposrednoj blizini Bleiburga.

EngleziEgzekutori su bili Titovi partizani, ali veću krivnju ima onaj koji ih je njima izručio. Začudo, sve do danas nije se našao nitko od Hrvata i nijedna hrvatska organizacija da pokrene i podigne tužbu protiv engleskih zapovjednika kojima se zna ime i prezime, kao što se zna i zločin što su ga počinili. Ovdje pristaje Isusova riječ u procesu pred Pilatom: „Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi" (Iv19,11).Englezi su na prevaru i veoma podmuklo predali/izdali Kozake (ruske vojnike i civile) i dopustili ruskim crvenoarmijcima da ih strpaju u vagone i odvezu u pravcu SSSR-a. Sve je to istražio i dokumentirano opisao Nikolaj Tolstoj (Ministar i pokolj, Zagreb. 1991). I upravo radeći na pogibiji i predaji/izdaji Kozaka neposredno nakon završetka II. svjetskog rata, Tolstoj je došao do podataka o engleskoj predaji/izdaji hrvatskih vojnika i civila partizanskim ubojicama. Bio je to postupak suprotan ratnim pravilima i ženevskim propisima o postupanju s izbjeglicama i zarobljenicima.

No, Engleska je imala veoma prijateljske veze s Karađorđevićima, primila ih i udomila nakon sramotnog bijega iz svoje kraljevine. I dok je srpski kralj i njegova izbjeglička svita bila u okrilju Engleske, već su stvarane prijateljske poveznice s Titom i njegovim partizanima (susret Tita i Churchilla u talijanskom Bariju). Sve u svemu, Englezi su glavni krivci koji su prouzročili Bleiburšku tragediju i Križne putove koji su uslijedili.

Egzekutori su bili Titovi partizani, ali veću krivnju ima onaj koji ih je njima izručio. Začudo, sve do danas nije se našao nitko od Hrvata i nijedna hrvatska organizacija da pokrene i podigne tužbu protiv engleskih zapovjednika kojima se zna ime i prezime, kao što se zna i zločin što su ga počinili. Ovdje pristaje Isusova riječ u procesu pred Pilatom: „Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi" (Iv19,11).

Posebno zanimljiv dio u knjizi je rasvjetljavanje tzv. Španjolskog građanskog rata, kao uvezenog boljševizma odnosno širenja ruske Oktobarske revolucije. S jedne strane podatak o sovjetskim agentima u Španjolskoj, a s druge strane pružanje otpora i obrana Španjolske predvođena generalom Francom. Radi li se o obrani Španjolske ili o začetku fašizma u Europi. Što je istina...?

Poznato je da se posvuda se ustalio izraz „Španjolski građanski rat" Wikipedija bilježi: „Španjolski građanski rat je naziv za oružani sukob koji se od 1936. do 1939. godine vodio u Španjolskoj između legalne francovlade i različitih lijevih skupina na jednoj, te desničarskih nacionalističkih pobunjenika na čelu s Franciscom Francom na drugoj strani. Uzrok rata nalazio se u društvenim i političkim previranjima koje su pogodile Španjolsku nakon proglašenja republike godine 1931.

Tim previranjima je doprinos dala i velika ekonomska kriza, koja je dodatno radikalizirala velik dio španjolske radničke klase koji je prihvatio anarhizam i u manjoj mjeri komunizam. S druge strane, pokušaji republikanskih vlada da nezadovoljstvo suzbiju reformama izazvali su reakciju među konzervativnim dijelovima španjolskog društva, pogotovo među zemljoposjednicima, katoličkom Crkvom i što je najvažnije, među vojskom".

Iz ovog teksta koji predstavlja gotovo sveopće poimanje i obilježavanje tih događaja nigdje se ne spominje „revolucija" i svjesno se zaobilazi činjenica da se u Španjolskoj vodio internacionalni rat u kojem su sudjelovale 54 međunarodne komunističke i ljevičarske brigade. Poznato je da je Staljin želio „ukliještiti" Europu: s istoka SSSR, a sa zapada je to trebala biti „crvena Španjolska". Sve se je odvijalo po zakonitostima revolucionarnih sukoba.

Glavni akteri bili su španjolski (katalonski) i međunarodni komunisti – „španjolski borci". Operativna središnjica organiziranog slanja „crvenih brigada" bila je u Parizu, a pravo ishodište bilo je u Moskvi kod Staljina. Prema komunističkoj historiografiji sve su njihove revolucije bile „pobjedonosne" (glorious). Ova, planirana i provedena u Španjolskoj bila je ipak sramotno izgubljena. Stoga je svjesno svedena na denominaciju „građanski rat" – dakle, nutarnja stvar Španjolske. Ali to nije točno!

S tim u vezi Staljinova ideološka tvornica stvorila je kategoriju „fašizam" i „klerofašizam" i sve zlo svalila na Francisca Franca, porijeklom iz stare židovske obitelji, nekoć pripadnika španjolske masonerije i na kraju uspješnog borca za oslobođenje Španjolske od „crvene pošasti". To mu „crveni" i „lijevi" nikada neće oprostiti niti zaboraviti. Stoga i ta stranica svjetske povijesti XX. stoljeća iziskuje reviziju.

O Titu kao španjolskom borcu, jako malo znamo... Je li Vam o tome poznato više detalja ili podataka?

VII. svjetski kongres III. Internacionale koji je održan 1935. znatnim dijelom se odnosio na Španjolsku. To pokazuje i potvrđuje govor Đorđa Dimitrova, generalnog sekretara izvršnog komiteta Kominterne (1935.-1943.), kao i telegram Staljina upućen tom kongresu. Iz naših je krajeva regrutirano oko 2000 sudionika – „španjolskih boraca", među njima mnogo značajna imena jugoslavenskog komunizma. Josip Kopinić se dvije godine borio u španjolskom ratu (S. EILETZ, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935.-1940., Zagreb, 2008, Titostr.123.).

Isti autor primjećuje: „Josip Broz se nije borio u Španjolskoj, premda je bio tamo, jer se ondje mogao bolje sakriti pred francuskom policijom. Ni o tome Broz nikada nije pričao" (Isto mj., str. 38). Upravo je to važno razdoblje koje bi povjesničari trebali pomno istražiti i obraditi ulogu Tita u Moskvi, Parizu i Španjolskoj prije nego li je došao u Kraljevinu Jugoslaviju.

Tito je bio povjerenik i agent Kominterne i nije mu bilo lako snalaziti se u Parizu, voditi važne konce međunarodnih brigada i organizirati putove ljudstva i oružja. Mnogi smatraju da je Tito gotovo tri godine proveo u Španjolskoj i bio jedan od glavnih provoditelja Staljinovih čistki koje su se upravo tada i tu događale. Negdje sam čitao da su jugoslavenski borci bili među najokrutnijima. Kasnije su „španjolski borci" u Titovu režimu bili slavljeni i nagrađivani kao veliki heroji.

Otkrivate zanimljiv podatak, upisan je Josip Broz u matične knjige u Beču, bez imena oca. Potkrepljuje li to teoriju o vanbračnom sinu nekog bečkog grofa i slovenske služavke u Beču? Poznate su činjenice da je Tito uz ruski, dobro govorio njemački, da je svirao glasovir, imao je aristokratsko držanje i ponašanje... Gdje je to mogao naučiti jedan Josip Broz iz zabitog Kumrovca ili kao metalski šegrt iz Siska? Možete li to komentirati?

Smatram da je posve razvidno kako o Titu postoje mnoge legende i umjetni biografski konstrukti, a zbiljski podaci o njemu uglavnom su iščezli i sakriveni pred najezdom goropadne titoističke mitologije koja je tito-klavirslužbeno trajala preko pola stoljeća, a nažalost još su joj živi izdanci u pripadnicima neokomunističkog revivala. Međutim, kad se ozbiljno prihvate neki novi podaci (nekoć strogo zabranjeni i najoštrije kažnjavani), onda biografska slika Josipa Broza postaje uvjerljivija, pa se dobiju odgovori na pitanja koja i Vi postavljate.

Još uvijek postoji i traje velika „enigma Tito" o brojnim detaljima njegove biografije. Naime, predugo je trajala nametnuta službena Dedijerova priča o Titu koja ga je uzdizala na prijestolje mitske ličnosti. Iako je nadošlo vrijeme demitizacije „najvećeg sina svih naroda i narodnosti Jugoslavije", iako je neophodno skinuti umjetne cvjetne latice sa „ljubičice bijele i plave" to se ne događa.

„Crveni talibani", pročedili iz „kumrovačke medrese", slijedom znanih instrukcija i planova „pohod na institucije" te uz znatnu potporu lijevoglavih „NGO-ovaca" još uvijek gotovo službeno gaje duboko „vjerničko" udivljenje pred crvenom petokrakom, vežu crvene marame oko vrata, i u pravom političkom transu čuvaju „Titov ikonostas" te mu iskazuju svoje smjerno idololatrijsko poklonstvo.

Kako pokrenuti istraživanje o Josipu Brozu koji je upisan u matične knjige u Beču, kad stoji zabrana Ministarstva vanjskih poslova Austrije na fotografiranje ili kopiranje tog upisa? Naime, istraživanje tog podatka moglo bi izmijeniti dio povijesti u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. Isplivalo bi još ponešto, pale bi još neke maske...

Talibani„Crveni talibani", pročedili iz „kumrovačke medrese", slijedom znanih instrukcija i planova „pohod na institucije" te uz znatnu potporu lijevoglavih „NGO-ovaca" još uvijek gotovo službeno gaje duboko „vjerničko" udivljenje pred crvenom petokrakom, vežu crvene marame oko vrata, i u pravom političkom transu čuvaju „Titov ikonostas" te mu iskazuju svoje smjerno idololatrijsko poklonstvo.Podatak o službenom crkvenom zapisu krštenja Josipa Broza u Beču donekle je već poznat kod „titologa". No, navode se ponešto pobrkani podaci. U mojoj knjizi ja sam to spomenuo i po tome nisam nikakav junak niti donositelj važnog povijesnog otkrića. Svakom iole upućenom „titologu" moralo bi biti posve očevidno i razvidno da oko njegova tito2identiteta, njegove djelatnosti i njegovih povezanosti ima podosta nerazjašnjenih stvari.

Kritički pristup povijesnim osobama i povijesnim događajima iziskuje temeljita znanstvena istraživanja, a potom poštene i nepristrane prosudbe i procjene. Vremenski odmak od Titove smrti (1980.) već nalaže i omogućava pravim povjesničarima da razobliče legende i mitove koji su se spleli oko apsolutnog komunističkog diktatora kakav je Tito bio, te da predoče stvarnu sliku Titove osobe i realnu ocjenu njegova političkog djela.

Drugim riječima, zadatak je pravih proučavatelja povijesnih ličnosti da ih svedu na pravu mjeru i postave na pravo mjesto koje zaslužuju. Još uvijek su neistražene grobne jame golemog broja ubijenih, zaklanih i mučki strijeljanih, još uvijek su neobjavljena imena političkih žrtava Titovog režima, uočljiv je nedovoljan uvid u super raskošni život diktatora u svim njegovim vilama diljem negdašnje Jugoslavije i toliko toga još.

Sve to predstavlja tragične rupe u našoj novijoj historiografiji, a time i u našem životu, našoj politici i našem zakonodavstvu. Hoteći to izreći bajkovitim jezikom moglo bi se reći da nad brojnim događajima iz nedavne titoističke prošlosti prijeteći bdije neka neodređena „crvena neman" koja ne dopušta da se itko približi i otvori tajne dosjee jednog pogubnog vremena, jedne sporne i u konačnici tragične i zločeste osobe..

Imate li na kraju još nešto za poručiti?

Hrvatska je pred više od 20 godina zadobila svoju slobodu i državničku neovisnost (suverenitet). No, u Hrvatskoj se nipošto nije dogodio pravi politički i državnički preokret. U njoj neujednačeno traje novo i staro, Hrvatskadesničarsko i ljevičarsko, kršćansko i komunističko, i da ne nabrajam sve druge stvarne alternative i antagonizme.

Hrvatska je prepuna nositelja političke, sudske, upravne i vojno-redarstvene vlasti, uz prevelik broj onih koji bi željeli postati dionici državno-političkog ustroja, ali je očita činjenica da Hrvatska nema pravih državnika, ljudi koji posjeduju potrebnu političku kulturu i istinski moralni kredibilitet sa onim domoljubnim nabojem koji ne ostavlja nikakvu dvojbu a daje jamstvo da nije (pot)kupljivo, takve integralne ljude kojima se može (i mora) vjerovati.

Stari su crkveni ljudi u sličnim okolnostima znali reći: „hominem non habeo" – „nemamo čovjeka". Stoga se u narodnu dušu uvukla sumnja, gorčina, razočaranje i apatija koja se izriče riječima što ih često slušamo „svi su oni isti, svi su oni lopovi, svi oni misle samo na sebe!". Bez uvrede ja mislim ovako: najstariji članovi aktualne hrvatske vlade su gospođa Vesna Pusić i gospodin Slavko Linić.

Svi ostali su „mladunci". A kad zbrojim njihove godine i njihove političke opcije dobijem stvarnu sliku naše sadašnje političke „bijede i mižerije". Tko to ne vidi i tko to ne razumije gotovo da mora biti svrstan u „jadne ljude". Pa ipak nismo bez nade i krijepimo svoj humanistički i kršćanski stav programskim načelom Petra Šegedina: „opstati usprkos"!

Zahvaljujemo Vam na razgovoru za HKV-portal i želimo uspjeh u daljnjem istraživačkom i spisateljskom radu.

Razgovor vodio:
Damir Borovčak

Fotografije snimio:
Fra Vitomir Glavaš

Osvrt na knjigu Revolucije razaraju Krista može se pročitati ovdje.

Uto, 22-10-2019, 17:15:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.