Razgovor s Jadrankom Cigelj za portal Hrvatskog kulturnog vijeća 

 

Jadranka Cigelj Nedavno ste imali vrlo uspješnu turneju u Njemačkoj, tokom koje ste promovirali svoju knjigu "Apartman 102". Što su točno bili ciljevi turneje, odnosno kakvi su Vaši dojmovi sada kada ste se vratili?

  Moja knjiga "Apartman 102" dobila je ironičan naslov po broju prostorije u kojoj smo mi žene boravile kada smo bile zatočene u logoru "Omarska". Knjiga je izašla 2002. godine u Hrvatskoj, u izdanju AKD-a iz Zagreba. U prosincu 2005. godine knjiga je izašla i u Njemačkoj. Prvo prevedeno izdanje prodano je u oko tisuću primjeraka, pa je tiskano novo izdanje.

Njemački izdavač, odnosno Međunarodno društvo za ljudska prava u zajedništvu s Diametrik-Verlagom, organizirao je turneju u nekoliko njemačkih gradova. Želja im je bila da se knjiga što više približi njemačkoj javnosti. Turneja je uključila Trier, Wittlich, Bad Schwabach, Berlin, Koln, Idstein, Mainz. Za dio turneje u Berlinu i Mainzu sam posebno zahvalna Hrvatskom svjetskom kongresu koji je organizirao dvije prelijepe prezentacije za naše ljude. Cilj je bio, u moru malodušja koje nas je sve obuhvatilo, a koje je dobrim dijelom prouzročeno zbivanjima u Den Haagu, podsjetiti ljude na istinu, na činjenicu kako je Hrvatska bila žrtva, i kako je sada ponovno žrtva onih koji Domovinski rat neprekidno nastoje prikucati na stup srama.

Želim također napomenuti kako sam zahvalna novinaru Frankfurt Algemeine Zeitunga, Karlu Petaru Schwarzu koji je napisao jako dobar uvod za moju knjigu.

Sada je i izdanje za Bosnu i Hercegovinu ugledalo svjetlost dana. Ljudi se javljaju. Komentiraju. Prisjećaju, pronalazeći u stranicama moje knjige svoje sudbine.

"Odvjetnik žrtve"
 
Recite nam nešto o svojem životu. Da li bi ste izdvojili nešto posebno iz mladih dana?
 
Pa i nema nešto posebno u mom životu. Slično kao mnogi mladi ljudi pokušavala sam naći sebe u različitim područjima. Sigurno nije baš poznato da sam kao osmoškolka počela pisati. Bile su to pričice protkane dječjim razmišljanjem, koje su se dopadale odraslima, i koje su u gimnazijskim danima počele dobivati priznanja. Prvo je to bilo na lokalnoj, zatim na republičkoj, a onda na razini tadašnje državne. Ovo moje mladenačko pisanje me ponukalo da upišem studij novinarstva i studij književnosti. Međutim, mladost učini mnogo toga, te sam i ja nakon tri godine zaključila kako je vjerojatno bolje promijeniti smjer i eto, napustivši Ljubljanu u kojoj sam studirala, promijenila sam mnogo toga, a između ostalog završila studij prava s golemom željom da pokušam svojim radom učiniti nešto korisno.

Kao što vidite, do početka 90-tih moj životni put i nije nešto zanimljiv. Kao dijete političkog disidenta (po tadašnjim mjerilima) morala sam ulagati mnogo više truda u sve što sam činila, a pri tom ne upadati previše u oči. 1990. godina zatekla me je potpuno nespremnom za sve ono što se počelo događati, ali svjesnu kako moram i ja dati doprinos u promjenama koje su se događale. Stoga je mnoge iznenadila moja odluka o političkom angažmanu. Potpisavši pristupnicu HDZ-a 18. ožujka 1990. osjećala sam kako polažem zakletvu svojoj Domovini, a duboko u sebi sam slutila kako dolazi jedno teško vrijeme u kojem će svatko morati uložiti golemi napor i na osobnoj i na nacionalnoj razini.

Nije prošlo puno vremena i našli ste se u srpskom zatočeništvu u logoru "Omarska". 

Kao stranački aktivista, pa ako je potrebno reći, dužnosnik s lokalne razine, veoma brzo sam postala prepoznatljiva, te nije za čuditi se što sam zasmetala pristalicama politike Slobodana Miloševića i Radovana Karađića. 14. lipnja 1992. godine zatočili su me u konc-logor "Omarska". Priča je poznata. 

Nakon logora, te mukotrpnog izbavljenja s okupiranog područja Bosne, po dolasku u Zagreb željela sam zaboraviti osobnu kalvariju i uključiti se u rad sa prognanicima i izbjeglicama, davajući na taj način svoj obol Domovini koja je krvarila. Surađivala sam s nevladinim organizacijama, humanitarcima, novinarima, političarima, odnosno sa svima koji su dolazili i prolazili kroz Republiku Hrvatsku, a koje sam radeći tada u Hrvatskom informativnom centru susretala. 

Tih dana u Hrvatskoj na svim razinama društva bilo je moguće naći ljude koji nisu tražili ništa, već su samo gledali kako da pomognu svojoj Domovini. I vi ste preko medija uspjeli djelovati prema stranoj javnosti i prenijeti im dio potresne istine o Hrvatskoj. 

Nisam razmišljala o nikakvoj nagradi, priznanju, ili bilo kakvoj osobnoj promociji... Ali novinari, otkrivši da sam bila zatočena, počeli su dolaziti, a samim tim, moje ime postalo je na izvjestan način simbol žrtve. Snimljeno je oko 40-tak dokumentarnih TV filmova u kojim sam bila glavna akterica, od kojih je film "Prozivanje duhova" dobio i dva EMY-a. Ja sam u svemu tome vidjela samo mogućnost da svijet prepozna našu bolnu istinu. Istinu o agresiji koju smo doživljavali, proživljavali, ulažući ogroman napor da se rat, agresivni rat kojem smo bili izloženi, završi. Pomagala sam sličnima sebi. Govorila diljem svijeta na tribinama i press-konferencijama. I tako je došao moj nadimak "odvjetnik žrtve", i 20-tak međunarodnih priznanja kao aktivistici za ljudska prava. 

Dugo ste bili u HDZ-u. Da li bi nam mogli ukratko prepričati što ste sve unutar ove stranke radili?

Član sam HDZ od 18. ožujka 1990. godine. Uz svoju diplomu i krsni list svog sina, pronijela sam u đonovima cipela, kroz 37 punktova tadašnje srpske vojske Republike Srpske do granice Republike Hrvatske, članske iskaznice Hrvatske demokratske zajednice svoje obitelji, mojih ubijenih prijatelja i svoju. Došavši u Zagreb, odmah sam se javila u HDZ i nastavila aktivnosti članice stranke sve do 18. siječnja 2007. godine.

Bila sam članica Središnjeg odbora, Glavnog tajništva i potpredsjednica Zajednice žena Katarina Zrinski. Nisam se "motala" po hodnicima stranke kako je to napisao jedan pomalo kontraverzni i zbunjeni novinar, ništa ne znajući o meni. Nastojala sam djelovati iz sjene, ne ometajući ničiji uspon i probijanje u prvi plan. Radila sam iz uvjerenja, a ne radi ambicije za nekim uzletom. U hodu sam slušala i vidjela mnogo toga, časnog i manje časnog. Bila sam i ljuta i zbunjena, ali i ponosna. Uostalom, politika čovjeka postavi na razinu koja je u skladu s njegovim stavovima i razmišljanjima, kao i sam život.

U razgovoru s Vama ne možemo zaobići Vašu smjenu s mjesta predsjednice Ureda za udruge vlade RH. Iako je taj slučaj izazvao veliku medijsku pažnju mnoge pojedinosti su u medijima ostale nerazjašnjene. Možete li nam prvo reći da li je bilo zahtjeva za sigurnosnu provjeru članova nevladinih organizacija?

Na insistiranje Jadranke Kosor, zamjenice predsjednika HDZ-a, potpredsjednice Vlade RH i ministrice obitelji, međugeneracijske solidarnosti i branitelja, izabrane kandidate za Savjet za civilno društvo, znači članove nevladinih organizacija (NVO-a), odnosno njihova imena, proslijedila sam na postupak sigurnosne provjere u SOA. Konzultirajući se s brojnim pravnicima, zakonima i uredbama, nezadovoljna nalogom koji mi je Jadranka Kosor izdala, ipak sam isti izvršila.

Osim ove sigurnosne provjere, koja i ne bi trebala biti po nama tako neobična praksa imajući na umu što se sve u Hrvatskoj događa, u cijeloj priči se spominjao i upitnik koji ste Vi navodno sastavili. Zbog mnoštva dezinformacija možete li nam podrobnije opisati tijek događaja koji su prethodili Vašoj smjeni?

Kao predstojnica Vladinog ureda za udruge organizirala sam, a u cilju provedbe Programa borbe protiv korupcije, u suradnji s Ministarstvom pravosuđa, Državnim odvjetništvom, Vrhovnim sudom RH, i brojnim NVO-ima, "Konferenciju o uključivanju NVO-a u borbu protiv korupcije". Konferencija je održana 18. siječnja u kinodvorani Ministarstva gospodarstva. Pokroviteljica konferencije je bila Jadranka Kosor, a goste su činili uglednici iz Europske delegacije, OSCE-a (veleposlanici), saborski zastupnici, predstavnici Sindikata, državni dužnosnici, izaslanik Predsjednika RH, Poglavarstvo grada Zagreba, ukratko preko 300 sudionika. Moderator konferencije bio je dr. Josip Kregar.

Vani ispred dvoranom bilo je oko 15-20 osoba iz NVO-a ("Zeleni", "GONG", "B.a.B.e"). Oni su organizirali prosvjed noseći transparente kako žele smjenu Jadranke. Nisu naveli koje Jadranke, ali su naveli razlog, a to je što su predmet sigurnosne provjere.

Pred prosvjednike je otišla, sama, potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, te vrativši se sjela kraj mene ne govoreći mi ništa. Oko dvanaest sati ispričala se kako mora na sjednicu Vlade. Ne sluteći ništa, nastavila sam s Konferencijom. Oko 15 sati nazvao me je prvi novinar s upitom o nekakvom upitniku, na što sam zbunjeno odgovorila kako ne znam o čemu se radi. U 15 i 30 tajnica mi je javila da sam smijenjena po hitnom postupku jer sam sastavila nekakav "gnjusni" upitnik.

Dakle, za smjenu ste saznali preko tajnice. Da li Vas je kojim slučajem potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor pokušala kontaktirati?

U 15:45 nazvala me je Jadranka Kosor, govoreći kako ima potrebu sa mnom ljudski razgovarati, na što sam joj napomenula kako je to mogla u protekle dvije godine više puta obaviti, ali da to nije htjela. U 17 sati i 20 minuta u vijestima TV Nova, koja je prenijeli dio javne sjednice Vlade, saznala sam kako sam sastavila "glup i vulgaran" upitnik za predstavnike civilnog društva, tjerajući ih osim toga da ga popune. Čula sam kao i milijunski auditorij kako potpredsjednica Jadranka Kosor s izrazom gađenja izgovara ovu gnjusnu klevetu. Zgranuo se Premijer, članovi Vlade, i u 30 sekundi bez da se itko sjetio pozvati me i pitati bilo što, smijenjena sam, odnosno "očišćena".

19. siječnja u "Večernjem listu" prvi puta sam vidjela kako izgleda taj upitnik, i saznala iz tog članka da sporni upitnik ipak nisam sastavila ja već GONG, kako je naglasila njihova predstavnica. Ovo dokazuje naravno da je Jadranka Kosor obmanula Vladu s namjerom da me razriješi dužnosti. No, ni danas mi njezine pobude da tako postupi nisu jasne.

Dojma smo da je obračun s Vama postao vrlo grub onda kada ste pokušali raščistiti stvari, kako na razini stranke, tako i u medijima.

Da, smjena s mjesta predstojnice Vladinog ureda za udruge nije bila kraj. Naređeno je predsjednici Temeljnog ogranka Volovčica Anđelki Kovačić da me briše iz evidencije članstva HDZ-a, što je ona poslušala. Tada je krenula priča kako me je HDZ istjerao.

Krenule su i kojekakve insinuacije kroz medije o meni. Obzirom da su dolazile od osoba o kojim nemam niti pozitivno niti negativno mišljenje, odlučila sam i ne reagirati pretjerano. Uostalom, ja sam svoje članstvo u HDZ-u platila u konc-logoru "Omarska", dok su neki drugi HDZ-ovu člansku iskaznicu bogato naplatili u novčanim iznosima. To je razlika između mene i onih koji su me proganjali. A ukoliko jedan predsjednik temeljnog ogranka pišući vrlo šturo obavijest o mom isključenju iz stranke na običnom papiru bez zaglavlja, žiga i supotpisnika, može zamijeniti sve instance jedne, kako sebe naziva HDZ, vodeće stranke u zemlji, mislim da mi ne treba biti niti žao što više nisam u toj stranci.

Da li nam može ukratko opisati Vaš rad u Uredu za udruge?

Imenovana sam doslovno u prolazu s riječima kako i tako ne znaju što će s tim Uredom. Možda će raditi mjesec, tri mjeseca, ili godinu dana. U Uredu sam zatekla apsolutni kaos. Kada sam došla nije bilo ni jednog zaposlenog djelanika/ce.

Ured sam napustila kada je mnogo toga učinjeno, počevši od zapošljavanja 7 djelatnika, pa do 5 milijuna eura "zarađenih" iz pretpristupnih fondova Europske unije. Jedino je Ured za udruge, između brojnih drugih tijela državne uprave, u cijelosti je iskoristio sredstva koja su se mogla dobiti iz pretpristupnih fondova. Eto, to je kratka priča o mom radu u Uredu za udruge, čiji su se fragmenti mogli čitati i pratiti i kroz medije, a koja je rezultirala mojom današnjom situacijom: "Dužnosnik zadržani" s punom plaćom do 17. srpnja ove godine, i s pola plaće zaključno do 17. siječnja 2008. godine.

Kako se nama čini, paradoksalno je da gotovo nijedna udruga civilnog društva (osim HKV-a) nije postavila pitanje Vaših građanskih prava, odnosno zatražila razjašnjenje cijelog slučaja.

Skrenula bih pažnju na to da sam o nevladinim organizacijama već puno rekla u svom razgovoru za "Glas koncila" sada već "davne" 2005. godine. Tada se njih oko 20-tak osjetilo ugroženima, prepoznavši se u kritičnim razmišljanjima iako ih nisam izravno imenovala. Iz cijelog razgovora bilo im je očigledno jedino važno njihovo "prepoznato" djelovanje. S druge strane, brojne druge organizacije tiho su mi dale za pravo.

Recite nam kako vidite današnju Hrvatsku, u kojoj se mnoge stvari čine sve teže rješivima.

Složila bih se sa onima koji kažu da je sadašnje vrijeme vrijeme upravljanog kaosa. Ovo je vrijeme u kojem se Hrvatska u medijima svrstava na lijeve i desne, lijevo prema centru, desno prema centru, samo "centarfor" nikako da se pojavi i postigne nekakav zgoditak. A oni koji nisu nigdje svrstani, trenutno plivaju depresivnim vodama prepuštajući struji da ih u jednom trenutku možda poklopi, ili možda izbaci na obalu, svejedno lijevu ili desnu. Pri tome mi se ova rijeka čini sve napućenijom. Kako se približavaju izbori, u tu rijeku baca se sve više mamaca, ne bi li se izvuklo što više glasača na svoju obalu. Njih se onda poslije izbora u pravilu ostavlja u mulju ispraznih obećanja. Ipak, nije to najstrašnije što nam se događa.

Kako to mislite?

Nisu krivi oni koji se ne snalaze u ovoj situaciji. Kriv je onaj tko ulijeva strah radi kojeg zaboravljate plivati! A strah se ulijeva postepeno uništavajući i prekrajajući povijest, stvaranjem novih mjerila morala, ubijanjem nacionalnog bića virusom koji ga izjeda iznutra, proganjajući i potiskujući sve što nosi nacionalni ponos, dignitet i sve ono čime se jedan Britanac, Irac, Francuz, Nijemac i ini pripadnici "velikih " naroda ponose. Osobno ne volim izraz "veliki" ili "mali" narod. Smatram da te podjele ne bi trebalo biti. Trebali bi govoriti jedino o mnogobrojnim i malobrojnim narodima.

No, u okolnostima kakve jesu, treba biti svjestan da će hrvatski narod biti "velik" onoliko koliko ga sami učinimo velikim. Dakle, ovisi kakvu politiku izaberemo, i one koji će ju predstavljati. Servilna politika, i politika čuvanja "osobnih pozicija", uvriježila se u našoj Lijepoj posljednjih 6-7 godina kao jedina politika, pa smo po tome reklo bi se "mali" narod. A tome doprinosi činjenica da ne znamo svoje pravo glasa, a ono je jedino neprikosnoveno što nam je još ostalo, koristiti u cilju općeg dobra, već ga dajemo za jeftina predizborna obećanja.

Zvučite malo pesimistično.

Moja razmišljanja možda zvuče pesimistično, ali ona su prvenstveno razmišljanja običnog malo čovjeka koji je platio cijenu slobode na način i u vrijeme kada su je i mnogi drugi plaćali, i u kojem se nagomilalo i tuge, i ogorčenosti, ali i bunta. Taj bunt nema rušilačku snagu, ali iz njega se rađa potreba stvaranja nečeg drugog. Potreba sudjelovanja u pozitivnoj promjeni. Potreba sudjelovanja u vraćanju osmjeha na lice svih nas.

Činjenica je da postoji nezadovoljstvo u društvu, i da se stvara klima u kojoj se ljudi udaljavaju sve više jedni od drugih.

Jadranka CigeljPogledajte one koji ruju po kontejnerima u potrazi za odbačenom ambalažom, ali i ostatcima hrane, odjeće... Pa zar je to naša sanjana i dosanjana "sloboda"? Oni drugi, kojima niti jedan predmet u izlogu nije dovoljno skup, s kojima nemate priliku razgovarati jer su vječito u žurbi zgrtanja i čuvanja svoje imovine, niti oni nemaju smiješak na licima. Što ukoliko carstvo propadne? Osim toga, ima među njima i mnogih koji se plaše noćnog zvona na vratima. Uvaženi koji vladaju zemljom, imaju li oni smiješak na licima, ili je to samo grč uvježban za sliku u medijima?

Možemo li promijeniti našu stvarnost onako kako otvaramo prozor lijepom i sunčanom danu? Mislim da možemo. I stoga želim sudjelovati u ovakvim promjenama, a one mogu, naravno ne preko noći, nastupiti uz trud svih ljudi koji se nisu pojavljivala na naslovnicama, koji nisu obećavali nemoguće misleći isključivo na svoj probitak. Treba okupiti ljude koji imaju cilj, snagu i ljubav prema Domovini, odnosno ljude koji ne zaboravljaju niti jednog trenutka koliko je golema cijena plaćena za njezinu samostalnost.

Čini se kako ovakve promjene mogu podrazumijevati i veće potrese u hrvatskom društvu.

Ne treba praviti revolucije koje dovode do prevrata. Još jednom kažem, dovoljno je koristiti ono što nam nije oduzeto, a to je pravo glasa na izborima. To je najjače i sasvim dovoljno oružje koje u Hrvatskoj građani, za razliku od komunističkih vremena, danas posjeduju. To je način na koji se može izaći iz tunela u koji smo zašli, kako bi naše društvo opet dobilo mogućnost stvarnog napretka.

Izbori za Sabor su sve bliži. Kako gledate na mogućnost da se na njima bilo što promijeni?

Treba učiniti sve da se "Zvonimirova kletva" doista ostane samo u mit, a zajedništvo postane stvarnost na temelju koje se onda može izgraditi bolja budućnost. Nema razloga da se na ovakav način ne pristupi već i predstojećim izborima. Mislim, ljudi bi na njima trebali glasovati za one koji nisu opterećeni "stranačkim stegama" i direktivama. Za one koji ne nose nikakva opterećenja hipotekarnih dugova prošlosti, odnosno za one koji vođeni interesom kapitala nemaju golemu ambiciju za vlasti. To bi trebali biti ljudi iz našeg susjedstva. Naše ulice, sela, mjesta, gradova. Ljudi prepoznatljivi po tome što sve ove godine nisu izgubili, niti pomiješali vrijednosti koje čine jedan narod "velikim". A tih ljudi, hvala dragom Bogu, u našoj zemlji na svu sreću ima puno. I ja u njihove sposobnosti iskreno vjerujem.

M. M.

{mxc} 

Čet, 19-09-2019, 11:27:23

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.