F. Tuđman: Ostaje narod

 

 

F. Tuđman: ostaje narod

Kako su protjecali posljednji mjeseci 1999. postajalo je sve jasnije da je predsjednik Tuđman teško bolestan. Iako sam na Pantovčaku bio jedna od samo nekoliko osoba u rangu savjetnika Predsjednika, onog za znanost i strategiju razvitka Hrvatske, rijetko sam ga viđao. Franjo TuđmanBilo je to dijelom zbog smanjenja njegovih djelatnosti, a dijelom i zato što su ograničavali naše susrete, možda zato što sam bio poznat kao oštar kritičar nekih vidova hrvatske unutarnje politike. Ipak, ostao mi je nepisani minimum što me po protokolu išao, jedan ručak tjedno za njegovim stolom.

Toga je dana za stolom sjedilo samo nekoliko njegovih bliskih suradnika, posluživala se uobičajeno jednostavna hrana, i pilo, gotovo simbolički, vino. Ozračje za stolom bilo je teško. Predsjednik je jedva nešto jeo, samo je on znao kuda mu blude misli, a pogled mu je bio okrenut prema gore, kao da već izravno komunicira s Bogom. Ostali su šutke prebirali po tanjurima, tek ponekad bi se začuo zvuk pribora za jelo ili neka tiha riječ upućena susjedu.

Možda zato što sam bio rijedak gost, a možda i zato što spadam među ljude koji vjeruju da nikada ne treba odustati, odlučio sam prekinuti tišinu, otjerati oblak, pobuditi nadu, pa sam, da pokrenem razgovor, izrekao rečenicu:

- Predsjedniče, čini mi se da Hrvatska sve ozbiljnije klizi prema južno-američkom gospodarskom modelu!

Bila je to naša šifra iz prethodnih rasprava, još od početka 1991., kojom sam označavao neke države čija intelektualna elita, umjesto da se brine za nacionalne interese naroda koji ju je izdigao, u svojoj stvaralačkoj nemoći i ispraznoj želji za položajima i probitcima, služi kao zastupnik i fasada tuđih interesa, da ne kažem kao njihov obični prevodilac na nacionalni jezik. Među suprotne primjere znao sam navoditi de Gaulleovu Francusku i Izrael, kojima sam se divio, ne toliko zbog svih političkih poteza njihovih vođa, koliko zbog upravo suprotnog ponašanja njihovih elita uma, srca i mača.

Nakon moje je rečenice oko stola zavladao potpuni tajac. Predsjednikov se pogled počeo polako odvajati od stropa, izgledalo je kao da se spušta zajedno s njegovim mislima. Konačno me pogledao, a iz njegovih je očiju na časak ponovo provirila ona neopisiva intenzivnost i oštrina, koja ga je svojedobno učinila vođom. Rekao je međutim tihim, ravnim glasom:

- Pa to je već gotova stvar.

Učinilo mi se da je to rekao kao da ga se to ne tiče, kao da nije baš on desetak godina vodio hrvatsku vlast, kao da je to nešto izvan i iznad njega. Rekao je to gotovo nevoljko u naš tajac, i zatim su mu se oči ponovo odvojile od nas i počele dizati prema njegovoj izravnoj komunikaciji s Bogom.

Bio sam potpuno zaprepašten. Ne samo da su mi stale riječi nego i misli, pa je prošla mala vječnost dok nisam uspio, još uvijek u tajcu, izustiti:

- Predsjedniče, pa što ostaje?

Prosvjedi u organizaciji braniteljaNe spuštajući više pogled iz svojih visina, već udaljen, samo je ovlaš odgovorio:

- Ostaje narod.

Na mah me njegov odgovor duboko razočarao. Prvo sam pomislio da se radi o konvencionalnoj pristojnosti kojom prekida naš neželjeni mu ili dosadni razgovor. Zatim sam se zabrinuo da to nije samo slabašna floskula koju je bolest izvukla iz njegove partizanske prošlosti. Konačno, dok smo još svi sjedili za stolom, sjetio sam se da je za njega sve politika, da je politici uvijek davao prednost pred svime i da je duboko vjerovao u njenu gotovo neograničenu moć, odnosno u neograničenu moć naroda. Ručak je završio u istom ozračju u kojem je i počeo, u prebiranju po svojim vlastitim mislima, te po tanjuru bez apetita. Na kraju je ustao i, iako izmučen bolešću, vojnički nam kimnuo i odsječnim korakom otišao iz blagovaonice, na svoj put. To je bio moj zadnji pozdrav s njim očima u oči.

Od onda je prošlo šest godina i često sam mislio na taj razgovor od četiri rečenice. Hrvatska je u međuvremenu otklizala prema mom južno-američkom modelu u mjeri koju si onda nisam mogao ni zamisliti. No vjerujem da sam konačno do kraja razumio cijelu neizrečenu i izrečenu poruku koju je F. Tuđman uputio na kraju života. S te svoje dvije rečenice zatvorio je puni krug i vratio se na svoj početak, pozvao na novi početak. Ta zar nije bio najjači na početku, kada između naroda i njega nije stajao nitko i ništa. Znao je da se narod ne će otklizati. Mali narod, ugroženi narod, narod koji će opstati jedino ako prepozna svoje ljude uma i srca. A ti ljudi mogu postojati samo ako ostanu uz svoj narod, ako zajedno s njime stvore nadu, a i iz nje i budućnost, u koju je on tvrdo vjerovao.

Zagreb, 21. siječanj 2006.
Akademik Slaven Barišić

 

 

Uto, 30-09-2014, 17:48:51

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Hrvoje Hitrec Nenad PiskačLjubomir Škrinjar Davor Dijanović

Zagreb

Radio i TV

Visoka kvaliteta

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Posjetitelji

Imamo 285 gostiju i jedan član online

Administriranje

NU2: Milan Kujundžić

Najnovije vijesti

Copyright © 2014 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).