Izašao Zbornik radova sa VII stručnog skupa HKV-a o Haaškom sudu

Uvod

U ovom su zborniku objavljena predavanja sa sedmog stručno-znanstvenoga skupa »Haaški sud – Zajednički zločinački pothvat. – Što je to?«, održanog u zagrebačkom hotelu Westin 5. lipnja 2009, u organizaciji Hrvatskoga kulturnoga vijeća. Skup je vodio, kao i sve prethodne, voditelj Odbora za pravosuđe HKV-a, dr. Milan Vuković, a predavači su bili ugledni hrvatski pravnici, novinari i književnici. U prilogu su tiskani i dokumenti iz razdoblja Domovinskoga rata, ali i neki iz doba koje se kolokvijalno naziva trećejanuarskom diktaturom – ti dokumenti do sada nisu bili poznati javnosti jer je na njima stajala oznaka tajno ili čak vrlo tajno, a svjedoče o vremenu nove hrvatske tragedije početkom 21. stoljeća i infantilnoj politici službene vlasti u Hrvatskoj koja traje već skoro puno desetljeće.

Iz mnogih razloga, čitanje zbornika trebalo bi započeti izlaganjem književnika Nedjeljka Mihanovića koji je u opsegu jednoga autorskog arka briljantnim stilom uspio sažeti svu hrvatsku političku i kulturnu povijest, »Europi« posve nepoznatu. To »fatalno nepoznavanje niza objektivnih povijesnih činjenica« stvara u glavama europskih političara, ali i protagonista haaškoga Tribunala »sveopću intelektualno-moralnu zbrku, koja se pretvara u negaciju mnogih pravnih principa i pravosudne zakonitosti«. Slučaj bivše tužiteljice toga Suda samo je do karikature ogoljen prototip europskoga beamtera u čijoj se prtljazi nalaze otrovne kutije pune neznanja, besmislica i otvorene rasističke mržnje prema svemu što je hrvatsko.

Taj je animozitet stalan i nepromjenjiv. »Što možemo kazati u svoju obranu pred zapadnom Europom, koja nas poriče od početka? Sam fakat da smo se pojavili u ovom prostoru i da nismo nestali, jedan je od dokaza za našu krivnju«, citira Mihanović Krležu koji je 1952. napisao te rečenice u eseju »Zlato i srebro Zadra«. Bez obzira na ostale Krležine (dominantne) političke dimenzije, taj je put Titov suputnik na »Galebu« progovorio nepatvorenim hrvatskim glasom i dao točnu definiciju našega položaja na europskom duhovnom i političkom zemljovidu.

U uzrujanoj spoznaji da nismo nestali, da smo čak stvorili samostalnu državu i pobijedili u ratu Srbe i Srbiju, »europske« favorite, da je nestala miljenica Zapada zvana Jugoslavijom, leži već svima razumljiv odgovor na pitanja o karakteru i načinu rada haaškoga Tribunala, poglavito Tužiteljstva, koje ne preza ni od »prodora boljševičke magije u zapadnoeuropsku sudsku praksu« (Mihanović), te procesi protiv Hrvata i Hrvatske kao države imaju snažan pečat dobro nam poznatih mračnih komunističkih sudovanja. Istodobno – o čemu s mnogo detalja piše više autora u ovom zborniku – ista ta hrvatska država koja se de facto uz cjelokupni hrvatski narod i hrvatske vojne i civilne zapovjednike nalazi na optuženičkoj klupi u Haagu, preko svojih legitimnih ali žalibože nedostojnih predstavnika čini sve kako bi tom i takvom Sudu bila srdačnim suradnikom. U tome, treba li uopće ponavljati, prednjači predsjednik države na odlasku (možete to shvatiti i kao igru riječi), ali i oba predsjednika Vlade od 2000. do nedavno.

Što onda zamjeriti različitim »udrugama za ljudska prava« koje vode osobe dokazane protuhrvatske orijentacije ili što prigovoriti kolumnistima ekstremno iberalnoga i radikalno anacionalnoga svjetonazora? Oni su samo strani plaćenici koji kao džeparac dobivaju i novac iz državnog proračuna RH, a uvijek se mogu pozvati na službenu vlast i s pravom reći da su i sada (kao i prije, u vrijeme komunističke Jugoslavije) na »liniji«. Štoviše, oni kaskaju za recentnom »hrvatskom« politikom, koja ne traži uzore u Starčeviću i Tuđmanu, nego u onoj nepreglednoj povorci naše političke naive, sluganstva i stupidnosti iz koje se rađaju nove pasije, nove podjele i nove zablude o starim balkanskim integracijama.

Oni koji drže konce Haaškoga suda nastali su prirodnom oplodnjom u postelji zatiranja hrvatstva, u tipično zapadnoeuropskom licemjerju i sadizmu koji uz racionalne geostrateške motive ima u sebi i iracionalnu mržnju što se uvijek nanovo proizvodi na Otoku i zapljuskuje Kontinent. Hrvatskoj sudi u Haagu ista ona Europa koja nije željela spriječiti rat. Milan Vuković citira Jacquesa Poosa, tadanjega predsjednika Vijeća ministara EZ, da bi »cijepanje Jugoslavije bio anakronizam, te EZ ne smije učiniti ništa da bi to pomogla». I skoro dva desetljeća poslije, mnogi europski i neki američki političari imaju isto stajalište, ovaj put u funkciji mogućega povratka njihova kućnog balkanskog ljubimca. žale za Jugoslavijom, ali june drže krepanom mačkom nego ju pokušavaju reanimirati. Njihove metode su prvenstvo pokušaji destrukcije hrvatske države i hrvatske volje, a usput vrijeđaju i vjerske osjećaje hrvatskoga naroda.

Tako Montgomery izjavljuje da »žali što nije uspio prepoloviti broj katolika u Hrvatskoj«, a njegov duhovni partner, sitni britanski provokator P. Ashdown hvali se kako je svojedobno u Zenici nudio hrvatskim zatvorenicima slobodu ako prijeđu na islam. Sa svima njima i sličnima Hrvatska je i dalje u idiličnim odnosima, te im dopušta ne samo da ulaze u Hrvatsku, nego da u njoj i žive. Dok se hrvatska vlast ponižava na krajnje nečastan način prepuštajući svoje državljane na milost i nemilost čudovišne emanacije atavističke nepravde (Haag), u samoj Hrvatskoj održavaju se skupovi i djeluju organizacije koje žele »uzeti stvar u svoje ruke«, pa cinično utemeljuju »regionalne komisije za utvrđivanje ratnih zločina« – na pozicijama ravnoteže krivnje i neimenovanja agresora, odnosno na krivotvorini o građanskom ratu, što su i osnovne teze Haaškoga suda.

Nije teško pretpostaviti da bi takve »komisije« isporučivale hrvatske branitelje za koje Haag nije zainteresiran, ali će biti zanimljivi hrvatskim sudovima koji preuzimaju haašku praksu. U isto vrijeme, makar raspolaže pouzdanim podacima, glavni hrvatski državni odvjetnik ne poduzima gotovo ništa protiv prononsiranih srpskih ratnih zločinaca, pripadnika agresorskih snaga, kao što ništa ne poduzima oko komunističkih zločina 1945. i poslije (i prije), a kada osobno svjedoči u Haagu »u korist obrane« ne može odoljeti da ne ispovijedi svoje dojmove kako su pljačke bile prešutno odobravane iz vrha Hrvatske vojske, te se tako uklapa u onaj niz lisica (Puhovski, Laušić) koji u svoje priče pred Sudom uvijek umotaju i koju misao na štetu hrvatskih generala.

S novim tužiteljem Brammertzom bave se i neki autori u zborniku, posebno njegovom izjavom da će »presuda hrvatskim generalima pomoći hrvatskoj javnosti da bolje razumije što se dogodilo 1995.«, proglašavajući tako svekoliku hrvatsku javnost imbecilnom i dajući drugim riječima do znanja da će i on, kao i del Ponte, »pisati hrvatsku povijest«. Hrvatska braniteljica Ivana Haberle kao da u emotivnom izlaganju odgovara Brammertzuvlastitim iskustvom u ratu, pitajući i ona državno odvjetništvo kako to da je za užasne zločine u Škabrnji do sada osuđena samo jedna četnikuša. Lujo Medvidović pozabavio se ovaj put poglavito gospodarskim korijenima agresije na Hrvatsku i destrukcije koja je dovela do suvremenog dužničkog ropstva. Mate Kovačević analizira suđenja Hrvatima iz Hrvatske i hercegbosanskim Hrvatima, ali i onima koji su osuđeni pred hrvatskim sudovima, dotično Hrastovu, Gudelju i Glavašu, otvarajući put razmišljanju o mogućem kriminalnom sudovanju u Hrvatskoj, pa i financijskom utjecaju stranih silnica u hrvatskom sudstvu, na što je već upozoravao dr. Miroslav Tuđman. Josip Jović se u maniri jednoga od neosporno najboljih hrvatskih novinara osvrće na medijsko praćenje suđenja hrvatskim zapovjednicima, pokazujući na primjerima kako tiskovine ali i javna televizija forsiraju uvijek iste »stručnjake« koji odgovaraju svjetonazoru i ciljevima nevidljivih ideoloških komisija. Jović lucidno obrazlaže i ulogu nove pomame lažnoga »antifašizma« koji je također (i) u službi Haaga – u svrhu dokazivanja zločinačke prirode svake hrvatske vojske, u čemu dakle ni obrambena i osloboditeljska Hrvatska vojska iz 1995. nije iznimka.

Te metode podmetanja šire se i na polja zabave i glazbe, na film i televizijske serije, kako bi pridonijele nametanju nepostojeće krivnje, a već opisani novinski komentatori bez imalo sustezanja izjednačuju Tuđmana i fašizam. Pavao Galić istražuje odnos prema pobijeđenima i pobjednicima u povijesti, sa zaključkom da se u povijesti svijeta nije dogodio slučaj sličan Haagu. Uvijek sustavan i jasnih stajališta, Mile Prpa podsjeća na sve propuste Suda u Haagu, pred kojim se nisu našli najteži zločinci iz redova agresora, niti su najteža razaranja uopće predmetom suda, te u toj činjenici opravdano nalazi čudovište europske amoralnosti koje i sada zatvara oči pred tolikim patnjama velikoga broja ljudi, što znači da je u njihovim dušama ugasnulo čovjekoljublje. Mile Prpa ilustrira sveobuhvatni projekt denacionalizacije Hrvatske i ističe prešućivanje kao modernu metodu izbjegavanja svih onih koji su na crnim listama već spomenutih ideoloških komisija, uključujući i pokušaje marginaliziranja Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Hrvoje Kačić citira govor jugoslavenskog generala Adžića koji sirovim rječnikom zločinca poziva svoje oficire da ubijaju sve neprijatelje u bitkama za ideale Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju. Isti taj Adžić nikada nije priveden pred međunarodni sud, jer je (kao i Milošević) bio na istoj crti kao i velike sile koje su od takvih i tražile da ispune zadaću. Kačić također donosi neosporive dokaze da je agresija na hrvatski teritorij bila poduzeta s odobrenjem i u ime Vlade Srbije. Isti autor još jednom kvalificirano obrazlaže kako je upravo Hrvatska vojska obavila ono za što snage UN nisu bile sposobne – spriječila naime masovne pokolje u BiH (Bihać, Cazinska krajina) prodorom poslije »Oluje«, na temelju sporazuma s Vladom BiH, koji donosimo u cijelosti među dokumentima u prilogu. Dakle, isto Vijeće sigurnosti UN koje je Hrvatima »prepustilo« taj posao, osniva Međunarodni kazneni sud za ratne zločine u Haagu i sudi Hrvatima po optužnici za zajednički zločinački pothvat – između ostaloga i zato što su spasili desetke i desetke tisuća ljudskih života. O tragikomičnoj situaciji što je nastala oko potrage za topničkim dnevnicima i koja (zbog gotovo netaknutoga Knina) postaje novim dokazom karikaturalnosti haaških optuživanja, piše novinar Marko Barišić.

U svemu, sedmi skup na haašku temu i sedmi zbornik što ga imate u rukama, novi je prilog nezavisnih hrvatskih intelektualaca koji slobodno promišljaju ne samo fenomen Haaškoga suda nego i usud svoje domovine, upozoravajući svakom rečenicom na opasnosti što se nadvijaju nad hrvatsko društvo i državu.

Hrvoje Hitrec