Izašao peti Zbornik radova sa stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu

Uvod

U pravilnim razmacima od šest mjeseci održavaju se od lipnja 2006. stručno-znanstveni skupovi pod nazivom »Haaški sud — Zajednički zločinački pothvat — Što je to?«. Predavači su ugledni pravnici, povjesničari, novinari, književnici i političari, koji osvjetljavaju fenomen Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju. Organizator svih skupova, pa tako i ovoga, petog, je Hrvatsko kulturno vijeće, udruga hrvatskih intelektualaca koja se zalaže za univerzalne vrijednosti na kojima počiva suvremena uljudba, držeći, također, da se i nacionalno i međunarodno pravosuđe trebaju temeljiti na vrjednotama koje isključuju nasilje nad činjenicama i kronologijom zbivanja, krivotvorenje povijesti, umjetno uspostavljanje ravnoteže krivnje, prenošenje diktata političkih moćnika u sudske dvorane i izvođenje lažnih i nepouzdanih svjedoka u svrhu osude onih koji su unaprijed izabrani kao žrtve u podloj politikantskoj farsi u koju se pretvorio Međunarodni kazneni sud u Haagu.

Stalni voditelj skupova (ujedno i voditelj pravnoga povjerenstva HKV-a) dr. iur. Milan Vuković, koji je u doba komunističkog sustava branio disidente, u metodama Haaškoga tužiteljstva prepoznaje slične načine optuživanja i presuđivanja. Tomu neposrednom svjedoku zbivanja devedestih godina prošloga stoljeća, kada je bio predsjednik Vrhovnoga suda, a zatim sudac Ustavnoga suda, ne mogu promaknuti bijedni haaški falsifikati, zamjene teza i zlostavljanje istine, kao što mu, također, kreatori »novoga« međunarodnoga kaznenog zakona ne mogu podmetati izmišljotine stvorene u amaterskom laboratoriju, gdje iz svake epruvete izvire smrad sramotne neprincipijelnosti, izrugivanja pravde i ordinarne osvete onih velikih sila koje su zajedno sa Srbima izgubile rat i sada haaškom batinom udaraju po Hrvatima i Hrvatskoj, u očajničkoj odmazdi kojoj je svrha uspostava stanja prije trijumfalnih vojnih operacija Hrvatske vojske 1995. ili barem nekih oblika (autonomija i si.) koje bi razudile hrvatsku državu i njezinu teritorijalnu cjelovitost. Za takav zamišljeni scenarij prijeko im je potrebna presuda da je legitimno oslobađanje okupiranih hrvatskih područja bilo u stvari »zajednički zločinački pothvat« hrvatskoga političkog i vojnog vrha, u cilju istjerivanja Srba.

Već ponešto arhaičnom, ali i dalje upornom britanskom požudom za dominacijom nad prostorima jugoistočne Europe, odgovarala je u cijelosti ideja »velike Srbije«, jer su u menažeriji velikih (ili onih koji se i dalje takvima smatraju) poželjni samo veliki partneri. Ta požuda i ta zamisao i dalje su živi i ostvaruju se putem zapadnobalkanskih integracija — vidljivih i formaliziranih na mnogim poljima, posebno i na kulturnom i prosvjetnom — te stalnih otrovnih žaoka iz Srbije u kojima se uspoređuje demokratski uspostavljena Republika Hrvatska s NDH, kao i u sve većoj drskosti srpske manjine u Hrvatskoj, te prodoru velikosrpskoga elementa u službenu hrvatsku vlast, zahvaljujući žalosnim figurama zaslijepljenih ili korumpiranih hrvatskih političara, čiji su potezi izravna opasnost za opstojnost hrvatske države, pa je nedostatno reći da se tu radi samo o sluganstvu i podaništvu, kao što je preblago reći da se u slučaju Haaga, s kojim te figure blisko surađuju, radi samo o tragikomičnoj, diletantskoj predstavi.

Da su pošteni pravnici svjesni globalističkoga terorizma koji ima sva svojstva komunističkoga nasilja, dokazuje i citat iz Solženjicinova »Gulaga«, što ga pred svoje izlaganje stavlja sjajni washingtonski pravnik Edward Slavko Yambrusic, koji (ne prvi put) duboko sumnja u zakonitost uspostave Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, suda kojemu njegov utemeljitelj (Vijeće sigurnosti) nije dao ni upute ni odredio proceduru, niti ima nad njim nadzor, te se čudovište moglo razmahati i obahatiti do nepodnošljivosti, posebno u vrijeme vladanja arogantne tužiteljice Carle del Ponte, koja je svojoj pravnički ograničenoj, a karakterno izopačenoj osobi bila podredila cijeli Tribunal. Yambrusic predlaže Hrvatskoj da to i takvo, sumnjivo utemeljeno i u praksi razuzdano tijelo optuži pred Međunarodnim sudom pravde, koji je glavno pravno tijelo Ujedinjenih naroda. No, za taj, svakako potrebit čin, trebala bi u Hrvatskoj biti neka druga vlast i neka druga Vlada, koja ne bi zadrhtala i na samu pomisao da, podižući optužbu protiv sramotnoga suda, dovede u pitanje i sebe i navodno bezalternativni put u Europsku uniju.

Dr. Yambrusic, nakon temeljite analize rada haaškog Tribunala, povišenim tonom izjavljuje: »Ja ovdje tvrdim i podastirem da su duboko ukorijenjene posljedice neobuzdane nezakonitosti i svojevoljnosti Suda vrlo ozbiljne. Osim zakonske dimenzije, ta nezakonitost ima ljudsku dimenziju. Kao rezultat te nezakonitosti, imamo danas časne ljude koji su branili domovinu, stavljene pred iste sudove i zatočene u iste zatvore sa stvarnim »zlim ljudima« koji su donijeli nezapamćeno krvoproliće i uništenje zemlje. Ovo je posve neprihvatljivo. Nikakav sudski postupak ili pravosudna teorija to ne mogu opravdati.« Ogorčen »novim zakonom« koji egzistira kao kopile ICTY-a, Yambrusic točno primjećuje da se taj i takav zakon može nametnuti samo slabim državama i njihovim građanima, koji, u procesu slijepe poslušnosti gube vlastitu legitimnost i identitet kao stranke »društvenoga ugovora« utemeljenog na načelima demokracije, odvojenosti vladajućih moći i ljudskim pravima.

Nepobitno je, naravno, da je hrvatska vlast od početka stoljeća kumovala nezakonitostima Haaškog suda, kao što je razvidno da je u petnaest godina dugoj povijesti toga suda bilo i onih pravnika koji su u želji da sačuvaju obraz, napustili sud, te je to osipanje imalo podosta velike razmjere. Iz njihovih svjedočanstava dobivali smo informacije o stanju unutar Suda. Zatim je Sud napustila i glasnogovornica tužiteljice, Florence Hartmann, snaha bivšega šefa KOS-a, i objavila korisnu knjigu. Svršetkom kolovoza 2008. F. Hartmann je optužena za nepoštivanje Suda, a kao crimen pripisuje joj se ponajviše iznošenje »tajne« o već poznatom »zacrnjivanju« dijelova zapisa sa sastanka srbijanskog Savjeta obrane — tekstova koji teško optužuju Srbiju (odnosno bivšu SRJ) za genocid u BIH. Po odlasku sjećanja je tiskala i sama Carla del Ponte. Ta se knjiga bila pojavila neposredno uoči petoga stručno-znanstvenoga skupa Hrvatskoga kulturnoga vijeća, i o njoj je izvijestio akademik Josip Pečarić. U sebi svojstvenom vehementnom govoru analizirao je del Pontin uradak »Lov: Ja i ratni zločinci«, u kojemu haaška tužiteljica iznosi rasistička stajališta, posebno prema Hrvatima, nazivajući ih (u obliku citata nekoga Kanađanina) podlim kurvinim sinovima koji su izbjegavali »iskrenu suradnju«, što se, nikako ne može odnositi na ljude poput Mesića, Račana i Sanadera koji su se doista iskreno rasprostrli pred tužiteljicom.

Mesić je u nerazjašnjenim okolnostima uzdignut na dužnost s koje je usrdno radio na slabljenju hrvatske volje, hrvatske vojske i hrvatske države, okružujući se ljudima iz bivšega jugoslavenskog sustava i pripadnicima tadašnjih tajnih služba koji su progonili hrvatske domoljube, a u vrijeme agresije na Hrvatsku promicali embargo na uvoz oružja hrvatskim braniteljima. Pokojni Račan, predsjednik Vlade početkom stoljeća, omogućio je Haaškom sudu progon hrvatskih vojnih i političkih dužnosnika za operaciju »Oluja« i otvorio vrata britanskim špijunima, što se nastavilo i u vrijeme njegova nasljednika na premijerskoj stolici, dr. Ive Sanadera. Govoreći o slobodnom kretanju britanske obavještajne službe MI 6 po Hrvatskoj, novinar Josip Jović, i sam žrtva haaškoga suda i njemu podložne hrvatske Vlade, spominje hrvatske političare poput bivšega predsjednika Hrvatskoga sabora koji su pristali izgovoriti ključne rečenice akcijskog plana u hvatanju generala Gotovine, rečenice napisane i diktirane u britanskoj kuhinji s pomoćnom ostavom u Zagrebu.

Uz već poznato (nikada nije na odmet ponoviti) Mesićevo nelegalno dostavljanje transkripata, njih 666 na broju, što daje materijala onima koji se bave mišlju da to nije bez vraga, Jović upozorava na dio memoara Carle del Ponte u kojemu sada već bivša tužiteljici prepričava razgovor sa Sanaderom iz 2005., razgovor u kojemu se predsjednik hrvatske Vlade gotovo spušta na koljena i obećaje da će se popraviti, da će zapovjediti premetačinu samostana i prisluškivanje franjevaca, itd. Novinar blistava stila i odlične informiranosti, Mate Kovačević, točno definira krajnji cilj haaške politike kao poništavanje suverene i referendumske volje hrvatskoga naroda, kako bi se stvorili novi preduvjeti za obnovu još jedne balkanske zajednice. U funkciji te namjere su laži o grozotama koje su počinili Hrvati, u toj funkciji su suđenja »parnjacima« (od kojih jedan treba biti oslobođen, a na drugog svaljena krivnja) vezano uz izmišljeni dvostruki zapovjedni lanac, u toj funkciji je i kriminaliziranje Hrvata iz Bosne i Hercegovine, u toj funkciji je novo moralno bezakonje koje se ne zaustavlja na krivokletstvu, nego sustavno slabi hrvatske narodne sile.

Sotoniziranje hercegbosanskih Hrvata, razvidno u vrijeme rata u britanskom i francuskom tisku, preuzeo je Haaški sud u optužnici protiv Jadranka Prlića, Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka, Brune Stojića,Valentina Gorica i Berislava Pusica koji su, kaže optužnica, u svezi s Tuđmanom i Šuškom htjeli proširiti granice Hrvatske. Kao zoran primjer presađivanja metoda Haaškoga suda u Hrvatsku spominje Jović proces Ademiju i Norcu (»parnjacima«) u kojemu je Norac opet žrtvovan, te je na taj način ustanovljen novi prijeki haaški podsud u Zagrebu, nakon onoga u Rijeci, a nastavlja se progon hrvatskih branitelja u svim dijelovima zemlje, makar i bez ikakvih dokaza ili uz pomoć svjedočenja pripadnika neprijateljske vojske, koji su ili pobjegli u Srbiju ili se, amnestirani, slobodno šeću ulicama Vukovara i drugih gradova i sela, prijeteći i dalje Hrvatima koji su se drznuli vratiti na svoja ognjišta. Procesi Hrvatima u Hrvatskoj pod budnim su okom Europske unije, a šef njezina izaslanstva ocjenjuje je li sud doista odmjerio predviđenu (dogovorenu) kaznu i je li kažnjena osoba koja ima sva poželjna svojstva da bude žrtvovana. Štoviše, hrvatski tužitelji preuzimaju i terminologiju haaških optužnica, pa govore o »zauzetim« a ne oslobođenim područjima u akciji »Oluja«.

Još jedan novinar, Marko Barišić, uz ostale koji naravno nisu mogli zaobići početak suđenja Gotovini, Markaču i Čermaku, govori o slijepoj ulici u kojoj se našlo haaško tužiteljstvo, posebno već čuveni lasci iz kanadskih postrojba UNPOROFOR-a, čiju je stvarnu ulogu u akciji Medački džep Hrvatsko kulturno vijeće odavno razotkrilo u nizu tribina, zahvaljujući i detaljnoj knjizi Mire Međimorca. Sreća je da su dobro pripremljeni odvjetnici generala Gotovine toliko dominirali scenom, te su svojim branjenicima i sebi osigurali čvrstu početnu poziciju, a drugu stranu (Leslie i si.) prokazali kao nečasne osobe koje su se bavile hipertrofijom brojaka i destabilizirale tužiteljstvo do te mjere da sada u prekomjernom očaju traži točku na koju bi se oslonilo. Poznatu činjenicu da Srbija nije optužena za agresiju na Hrvatsku, niti je pred sud pozvan i jedan član najvišega vojnoga vodstva, analizira u novom svjetlu d r. M i l e P r p a, konstatirajući da je u tome haaškom tužiteljstvu pomogla činjenica što Srbija nikada nije navijestila rat Hrvatskoj (kao ni obratno), što bi valjda trebala biti potvrda teze o sukobu divljih balkanskih plemena.

Drago Duvnjak ustvrđuje da pogrješna polazišta suda produciraju pogrješne i nakaradne presude i izvrću smisao suda. Stalni govornik na skupovima o Haagu mr. sc. Lujo Medvidović ovaj put dokazuje genocidnost srpske agresije na primjeru Baranje, gdje je po popisu stanovništva iz 1991. bilo 42 posto Hrvata, a nakon okupacije (podatci iz 1992.) ostalo ih je manje od 20 posto, dočim se broj Srba znatno povećao. I na kraju, pitanje koje nam mnogi postavljaju: hoće li se stručno-znanstveno skupovi »Haaški sud — Zajednički zločinački pothvat — Što je to?« nastaviti? Da, uz nove predavače, hrvatske i strane (kao što je bio engleski povjesničar R. Harris), nastavit će se do svršetka rada Haaškoga suda i do, nadamo se, oslobađajućih presuda za hrvatske generale, kao i za optužene generale i ine dužnosnike iz Bosne i Hercegovine. Bez obzira na slab ili nikakav odjek u visokotiražnim medijima — koji su dokaz žalosne simbioze aktualne hrvatske politike i novinarstva — naši skupovi i zbornici ostat će dokazom da hrvatski intelektualci nisu šutke podnosili bezakonja novoga svjetskog poretka i njegova pravosuđa, nego su razotkrivanjem nezakonitosti Međunarodnoga suda u Haagu strgnuli masku s lica silnika koji nameću pravdu u svome interesu, a uz to i životne stilove koji gaze vrijednost života (govor pape Benedikta XVI.) i potiru etiku baziranu na priznanju prirodnog moralnog prava, koja podrazumijeva pravo na obranu i slobodu.

Moćnici koji vuku konce Haaškoga suda sada su duboko zabrinuti da će njihove manipulacije pravosuđem biti potpuno razotkrivene. Na udaru je trenutačno Florence Hartmann, a sutra možda i Carla del Ponte, žene koje su previše znale. U slučaju bivše tužiteljice možda se obistini i predviđanje (zahtjev) prof. dr. Željka Horvatića da Carlu del Ponte treba pozvati na odgovornost. Na žalost, ako i bude odgovarala, ne će to biti poradi progona hrvatskih vojnih i političkih dužnosnika, nego zbog činjenice da je bila neugodni svjedok političkih pritisaka na Sud.

Hrvoje Hitrec