Važnost informacije
Informacija je postala ključni instrument nacionalne moći. Zato najmoćnije zemlje razvijaju nacionalne strategije da bi osigurale svoj informacijski prostor. Zemlje koje imaju dominaciju u informacijskom prostoru - vladaju svijetom. U industrijsko doba zemlje koje su imale prevlast na moru i u zraku vladale su svijetom. U informacijsko doba pak vrijedi: zemlje koje dominiraju informacijskim prostorom imaju potpunu prevlast u svijetu. Zato je u informacijsko doba informacijski prostor postao bojišnicom, tj. prostorom u kojem se informacijama ratuje za prevlast i dominaciju.
Strategije organizacije i razmjene znanja u informacijskom prostoru odigravaju se po novim pravilima i metodama. Informacijske tehnologije omogućile su, a doktrina javne diplomacije legalizirala je, uporabu (dez)informacija po novim pravilima.
Javna je diplomacija relativno nova doktrina u međunarodnim odnosima koja polazi od teze da je uporaba „mekane moći" (informacija i medija) učinkovitija od vojnih operacija ili ratova. Javna diplomacija određuje se kao djelovanje jedne suverene zemlje, preciznije bilo kojeg međunarodnoga čimbenika, prema javnostima u drugim zemljama da bi se utjecalo na stavove i mišljenja javnosti u drugim zemljama, a cilj je da se nameću, prihvate i promiču ciljevi i interesi strani tim zemljama.
Javna diplomacija postala je javna doktrina velesila u međunarodnim odnosima, tj. odnosima između država. Ta doktrina obuhvaća „legalizaciju" uporabe medija, agencija za odnose s javnošću, nevladinih organizacija, Pool agencija, razmjene stručnjaka itd., a cilj je da se „privole" strane javnosti i strani političari da se ponašaju i donose odluke na vlastitu štetu. Strateški je cilj javne diplomacije osigurati informacijsku superiornost i dominaciju informacija akterima koji imaju, ili žele imati, međunarodni utjecaj i dominaciju.
SKH je izgubio na parlamentarnim izborima 1990. (osvojio je tek 26 % glasova), a na izborima 1992. koji su se održali sukladno novom Ustavu SKH-SDP jedva ulazi u Sabor. Većina je zastupnika demokratskih stranaka u prvom sazivu Sabora bila osuđivana na zatvorske kazne i proganjana u komunisitičkom sustavu zbog svojih političkih stavova i uvjerenja. |
Društvene mreže u socijalističkoj Jugoslaviji bile su proskribirane, zabranjivane, pravno gušene pa čak i fizički likvidirane. One su, najvećim dijelom, bile izvorni nositelji demokratskih i slobodarskih ideja. Pripadnici društvenih mreža u komunističkoj Hrvatskoj imali su potporu, ne u medijima koji su bili pod partijskom kontrolom, nego u hrvatskom narodu. Pripadnici društvenih mreža bili su proganjani od sustava, ali imali su nejavnu potporu usporednoga društva. Prvi demokratski, višestranački izborni 1990. pokazuju i dokazuju kolika je bila potpora hrvatskoga društva ključnim članovima proskribiranih, osuđivanih i proganjanih društvenih mreža.
Nakon propasti komunističkoga sustava i raspada Varšavskoga pakta odvijaju se radikalne promjene uloga i snaga u međunarodnom poretku. Nestaju zadnje barijere blokovske, bipolarne podjele svijeta. Javljaju se novi akteri na međunarodnoj sceni: međunarodna politička scena postaje multipolarna. Jedan od tih novih aktera jesu nevladine organizacije, odnosno u našoj terminologiji, društvene mreže. U demokratskim društvima uloga je društvenih mreža prijeko potrebna jer one djeluju prema načelu subsidijarnosti. Međutim, tu prirodnu ulogu i zadaću društvenih mreža, globalni akteri međunarodnoga poretka (od međunarodnih organizacija i velikih sila) posredstvom javne diplomacije nastoje koristiti za svoje interese. Globalni akteri odabirom i financiranjem društvenih mreža nastoje u ciljanim zemljama osigurati svoje nacionalne interese tako što ih koriste kao instrumente pritisaka na javnost i vlade u tim državama.
Glavni tajnik UN-a Kofi Annan pozvao je nevladine organizacije da vrše pritisak na vlade i nacionalne parlamente, i ako je potrebno da ih „zaobilaze" jer će nevladine organizacije „sigurno postati nova supersila". Kofi Annan na svečanom otvaranju Foruma (2000.) rekao je i ovo:
„Danas tražim od vas, nevladinih organizacija, da budete i vođe i partneri: kad zatreba, predvodite vlade pozivajući ih da se pokažu na visini vaših ideala, a i radite s njima na ostvarivanju njihovih ciljeva ...Vi ćete sigurno postati nova supersila. Ja ću učiniti sve stoje u mojoj moći kako bi vas naši partneri iz međunarodne zajednice vrlo pažljivo slušali."
Legitimatori novoga međunarodnoga poretka obećavaju društvenim mrežama (pomno odabranim i dodatno educiranim nevladinim organizacijama) da će postati „nova supersila" koja će kontrolirati vlade i parlamente u svojim zemljama. Drugim riječima, određeni broj društvenih mreža steći će legimimaciju kontrolora legitimno izabranih vlasti.
Javnosti najpoznatiji organizatori „aktera bez društva" počeli su kao članovi UJDI-ja (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu). UJDI je bila prva politička organizacija u SFRJ. "Osnovana je u proljeće 1989. u Zagrebu. Njezini pristalice su uglavnom lijevo-liberalni urbani intelektualci koji su se zalagali za jedinstvenu socijalističku Jugoslaviju i protivili se stvaranju suverene republike Hrvatske". Predrag Matvejević svjedoči o utemeljiteljima UJDI-ja u Zagrebu: "U jezgri osnivača bili su, uz Rudija i njegovu suprugu, Branko Horvat, Predrag Vranicki, Milan Kangrga, Branko Bošnjak, Ivan Kuvačić, Bogdan Denić koji je stalno dolazio iz New Yorka, Žarko Puhovski, Nebojša Popov, moj dragi prijatelj Milan Zivotić ... Prišlo nam je srećom mnogo mlađih: Vesna Pešić, Mirjana Kasapović, Rada Iveković, Vesna Pusić, Goran Svilanović - budući srpski ministar antinacionalističkoga profila, Srđan Dvornik, Alija Hodžić, Milorad Pupovac, Bojan Munjin, sarajevski pjesnik Abdulah Sidran..." |
Takav sustav društvenih mreža (nevladinih organizacija) planski se uspostavljao na području bivše Jugoslavije, pa i u Hrvatskoj. Pod patronatom i uz financijsku potporu ključnih aktera međunarodnoga poretka, društvenim je mrežama osiguran medijski prostor, a osnovna im je zadaća kontrola javnih institucija i javnoga znanja.
U Hrvatskoj djeluje na desetke tisuća različitih udruga: od strukovnih, zavičajnih, humanitarnih itd. do braniteljskih. No, na atribut aktera civilnoga društva prvenstveno se pozivaju one udruge i njihovi glasnogovornici koji smjeraju na to da „predvode vlade" i kontroliraju javno znanje, a da sami nemaju demokratski legitimitet. Da su to ne samo akteri koji nemaju legitimitet, nego i prema vlastitu priznanju „akteri bez društva", konstatira se i u zaključku studije o „civilnom društvu" koje je stvarano i umrežavano od preživjelih ostataka bivših legitimatora socijalističkoga poretka i protivnika raspada komunisitičke Jugoslavije: „Civilni akteri u ovim zemljama nisu djelovali kao eksponenti širih socijalnih pokreta, nego su, često'gerilski', nastojali na razne načine narušiti monolit kolektivizma s demokratskim legitimitetom."
Strani su analitičari ocijenili „gerilsko" djelovanje „aktera bez društva" puno izravnije, i to na temelju njihova vlastita priznanja: „Hrvatski izvor nam je rekao: 'Mi smo iskorišteni za postizanje političkih ciljeva (smjenu HDZ-ove vlasti) i onda smo odbačeni. Pomoć koja nam je pružana nije bila u cilju promocije demokracije i demokratskih vrijednosti."(S. Dvornik, Akteri bez društva, 2009.)
prof. dr. sc. Miroslav Tuđman
Napomena: tekst je izvadak iz nove knjige prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana "Programiranje istine", objavljene u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade d. o. o.