O izložbi crteža Joze Kljakovića

Izložbom crteža Joze Kljakovića iz fundusa Memorijalne zbirke „Jozo Kljaković“ otvara se tek jedan dio donacije koju je umjetnik poklonio gradu Zagrebu danas već daleke 1969. godine. Zbirka se sastoji od pedesetak umjetnikovih crteža, a za ovu je izložbu izabrano njih šesnaest, kroz koje će biti predočen umjetnikov sakralni opus koji inače čini glavninu ove donacije crteža.

Izložba će biti prezentirana na srednjoj etaži autorove kuće (Rokov perivoj 4), koju je 1928.-1930. godine gradio arhitekt Stjepan Planić, uz sugestije samog Kljakovića, kao i njegovog sina Krunoslava. Kuća je kao nepokretno dobro, zajedno s vrtom, zaštićeni spomenik kulture, pa je time također važan dio Kljakovićeve vrijedne donacije. Sam umjetnik je u svojem domu na Rokovom perivoju živio relativno kratko, budući da je od 1942. godine nadalje bio prisiljen živjeti u emigraciji (Rim, Italija; Buenos Aires, Argentina).

Može se reći da je Jozo Kljaković i u političkom i u umjetničkom smislu bio izrazito nesklon svim „izmima“. Nije se svrstavao ni uz fašizam ni uz komunizam, a na umjetničkom planu nije rado participirao u burnim i raznovrsnim previranjima likovnih izama s početka prošlog stoljeća. Radio je na zasadama klasike, odnosno talijanske renesanse kojoj se otvoreno divio. O tome svjedoči ne samo njegov likovni izražaj nego i njegova književna djela (U suvremenom kaosu, objavljeno 1952. u Argentini, te Krvavi val, objavljeno 1961. u Italiji).

Izložba crteža pod naslovom „Bojiš li se sinko ikoga?“ (što je bilo opetovano pitanje umjetnikovog oca, upućivano dječaku Jozi) uglavnom prezentira crtački opus ovog umjetnika u razdoblju od 1918. godine pa do kasnih tridesetih godina 20. stoljeća, kada je umjetnik bio angažiran na mnogobrojnim fresko opusima, kako u crkvenim tako i svjetovnim zdanjima od Zagreba, preko Vranjica i Knina, do Boke Kotorske. Ova izložba većim dijelom pokriva skice, krokije i predloške za crkvu sv. Marka u Zagrebu, te crkvu sv. Martina u Vranjicu. Pokušali smo predočiti tog vrsnog freskistu i kao neprikosnovena crtača, što njegovi mnogobrojni crteži svakako svjedoče sigurnim i preciznim potezima olovke, ugljena i pera.

Komparacijom originalnih crteža i fotografija freski in situ, izložba ne samo da elaborira umjetnikovu vještinu metijera zahtjevne tehnike i velikih formata, već pokušava također, naglascima na pojedinim i pojedinačnim detaljima, predočiti Kljakovića kao spretnog portretistu (autoportreti, portreti kardinala Stepinca, monsignora Rittiga, portret oca). Kljaković se, kroz prekrasne crteže simbola evanđelista (lav, orao, vol) te drugih životinjskih bića, pokazuje i kao vjerodostojan animalist.

Kako je umjetniku u srednjoj životnoj dobi počeo slabiti vid, često je to alegorijski predočivao prikazom slikara obješena na vlastiti štafelaj, što pak dovodimo u vezu s patibulom razapetih, koji je bitna vertikala u središnjici njegove pozamašne kompozicije Pribijanje na križ (151 x 161 cm), koju pak dovodimo u komparativnu i alegorijsku svezu s ekspresivnim radom u ulju „Smrt slikara“ iz 1948. godine.

Kustosica zbirke
Željka Zdelar