Novinarstvo u Hrvatskoj

(Ne)odgovornost medija

Nakon nedavno uspješno medijski eksploatirane bolesti Đurđe Adlešić (koju je ona sama i politički svjesno lansirala u javnost u ime prava na informaciju) te dodatnog medijskog seciranja Ivana Klasnića (koji još nije sretnom kraju priveo svoju životnu dramu), hrvatsko se novinarstvo dokopalo još jedne »zahvalne« bolesničke teme.

Na repertoaru je bolest Ivice Račana koji je, zadovoljivši glad javnosti za pravom na informaciju, ipak zamolio da se za vrijeme njegova odsustva s političke scene (dakle, u vrijeme liječenja teške bolesti) poštuje njegova privatnost. Zar je to trebao moliti ili bi se takvo što trebalo podrazumijevati?

Na žalost, znao je da to treba zamoliti. Na žalost, mogao je znati (iz dosadašnjih primjera) da mu molba neće biti uslišana, nego je vijest o bolesti, umjesto primjerene obavijesti, objavljena kao 'šlager' naslovnih stranica s kojih su vrištali degutantni naslovi. Iza opake bolesti odmah su servirane borbe za nasljednika, borbe za tron. Kao da je unaprijed odbačena mogućnost njegova povratka. Gotovo da je čovjek živ pokopan. Gdje je tu obzir? Kad netko prolazi svoju vlastitu dramu, zaista je u najmanju ruku neumjesno o njoj razglabati onako kako to čine hrvatski mediji. O poštivanju nečije privatnosti tu nema ni spomena.

Sve to zbiva se u vrijeme polemiziranja o vjerodostojnosti novinarskog rada, a u povodu traženja autorizacije intervjua, ali i primjedbe predsjednika Stjepana Mesića da zadatak medija nije stvaranje događaja, nego njihovo praćenje. Novinari, koji su inače spremni svakog razvući i na temelju neprovjerenih informacija koje često plasiraju kao nepobitne činjenice, sada su se osjetili povrijeđenima. No, ono što nam pisani i elektronički mediji sve češće nude kao informacije, u stvari senzacionalističke informacije, s vrlo su malo stvarnih uporišta. Naslovi koji prodaju novine postaju konstrukcije koje ne proizlaze iz teksta. Naslovna informacija mnogo se puta temelji tek na pretpostavkama. Ljudima koji daju izjave u usta se stavlja ono što nisu rekli ili se njihove riječi tako reinterpretiraju da ne odgovaraju izrečenome. O tome svjedoče sve češći demantiji.

Praksa je postala da se nečije riječi stavljaju u posve drukčiji kontekst kojim se nastoji izgraditi unaprijed planirana priča. Zapravo, vješto se manipulira nekim izvadcima. Poučeni takvim iskustvom, sugovornici, normalno, traže autorizaciju tekstova. I tako postaju anatemizirani.

Naravno, i u hrvatskom novinarstvu ima još dobrih novinara, analitičara i preciznih ljudi, ali ih je sve manje. Površnost cvjeta u potrazi za skandaloznim temama. Znanja je premalo. Nerijetko se na posve krivoj (netočnoj) faktografiji, koju bi s malo truda bilo lako provjeriti, grade iskrivljene slike stvarnosti, što više, na istim se klimavim temeljima stvaraju i teze za ubojite komentare. Takvom novinarstvu se sve manje vjeruje. A pogotovo onome u kojem se novinari svrstavaju u političke (ili ideološke) tabore iz kojih pucaju po protivnicima. Prava kritika je nešto sasvim drugo. A kod nas je na sceni uglavnom ona aferaška koja računa ne na pravo na informaciju, nego na poziciju na tržištu. Po svaku cijenu. Pa i po cijenu novinarstva u kojem je pismenost kao i odgovornost autora (čast iznimkama) sve manja. A ta će mu cijena, nastavi li se kretati u istom smjeru, i na tržištu biti još manja.

Vesna Kusin
Vjesnik