Uz 400. obljetnicu Nacionalne i sveučilišne knjižnice

Kada su isusovci 1606. došli u Zagreb i neke druge hrvatske gradove osnivali su svoje kolegije, u kojima su po pravilu gimnazije i odgoj đaka stajali na prvom mjestu. Time su kroz stoljeća dali nemjerljiv prilog oblikovanju hrvatske kulturne nacije u kršćanskoj i europskoj tradiciji. Zagrebačka je gimnazija na Gradecu (otvorena 1607.) tako dala i osnovni fond knjiga za današnju NSK-u, pa se stoga 1607. bilježi kao rođenje NSK-e, te se ove godine s pravom obilježava 400. obljetnica te značajne nacionalne ustanove.

Svoj jubilej NSK nije dakle zaboravila, dala je izabrati deset hrvatskih temeljnih književnih spomenika od. 7. do 20. st., o kojima će se jednom mjesečno kroz godinu organizirati predavanja i tribine, što je svakako inteligentan način obilježavanja tako značajne obljetnice. Izabrano je, kako javljaju mediji, sljedećih 10 djela: Srednjovjekovne kronike Popa Dukljanina i Tome Arhiđakona, Splitski evanđelistar (latinski), glagoljski prvotisak Misal iz 1483., Judita Marka Marulića, Teorija prirodne filozofije Ruđera Boškovića, Razgovor ugodni naroda slovinskoga fra Andrije Kačića Miošića, Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja Ljudevita Gaja, Smrt Smail-Age Čengića Ivana Mažuranića, Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, te Žedan kamen na studencu Tina Ujevića.

Naravno, svaki odabir je subjektivan, i utoliko neupitan, ali je ovaj, po mome mišljenju, ne samo subjektivan nego, jednim dijelom, i veoma nepravedan prema hrvatskoj jezičnoj, književnoj i filozofijskoj tradiciji, a samim time i prema hrvatskom kulturno-integrativnom identitetu kroz povijest. Zašto tako razmišljam izložit ću u nekoliko rečenica, iako bi se o tome dalo razglabati naduže.

Poznato je da su Hrvati stoljećima uz latinski u crkvi i u javnoj uporabi koristili glagoljicu i starohrvatski jezik, te pučki jezik (vernakular) u tri konačne stilizacije: štokavskoj, čakavskoj i kajkavskoj, uključujući i tri pisma: latinsko, glagoljicu i hrvatski oblik ćirilice, bosančicu. Glagoljska tradicija je u ovom izboru dostojno reprezentirana s Misalom iz 1483., isto tako čakavska književna stilizacija s Juditom Marka Marulića iz 1502. Kajkavska i štokavska tradicija bile su slabije sreće. Izborom Balada Petrice Kerempuha ignorira se ipak činjenica da kajkavci tiskaju svoje knjige oko 400 godina prije Krleže (Vramec, Mulih, Belostenec…), a naglašava zapravo “čavao u lijesu” te bogate književne produkcije. … Štokavski je opet, sličnim pristupom i odabirom, započeo s fra Andrijom Kačićem Miošićem, a normiran i institucionaliziran s Ljudevitom Gajom. Veliki promašaj! Takav pristup hrvatskomu jeziku je doduše vladao u vrijeme komunizma, neki su tvrdili da su ga namećali Srbi, ali barem danas mu se treba javno suprostaviti. Biva Hrvati imaju glagoljicu, ponešto latinskoga, čakavskoga, kajkavskoga i sl., dočim s Gajom (1830) biraju novoštokavski za svoj službeni jezik, zahvaljujući prije svega Srpskom rječniku Vuka Karadžića, itd. itd. Zbilja?

Zar se nije moglo izabrati i Besjede Matije Divkovića (1616), štokavske propovijedi za sve nedjelje i blagdane kroz godinu, a u uporabi oko 200 godina na prostrima Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Slavonije, Rijeke (Trsata) i Like? Time bismo pokazali da smo imali ne samo štokavski jezik u službenoj uporabi mnogo prije Gaja, nego da je i bosančica hrvatsko povijesno pismo, te da su i Hrvati iz (današnje) Bosne i Hercegovine ponešto značajnoga napisali i objavili. Moglo se naravno izabrati ne manje utjecajni štokavski lekcionar fra Ivana Bandulavića, od 1613. do 1880. preko trideset izdanja i prerada, iako je on tiskan latinicom. Gundulićeva Dubravka je također u štokavsko-jekavskoj stilizaciji pisana, a da značaj tematizirane žeđi za slobodom u hrvatskoj prošlosti ovdje i ne spominjem. Znakovito je, međutim, da u izabranim “temeljima hrvatske pismenosti” nažalost nema niti jednoga hrvatskoga književnog djela iz Dubrovnika, Hercegovine, Bosne i Slavonije.

Ipak, zagrebački izbor deset temeljnih hrvatskih književnih djela nepravedan je, koje li ironije, ne samo prema štokavskoj pismenosti općenito, nego na poseban način upravo prema isusovcima, čiji je knjiški fond utemeljio NSK. Prije nego su pošli u Zagreb oni su u Rimu učili hrvatski jezik, dapače stoga je isusovac Bartul Kašić 1604. i objavio prvu gramatiku hrvatskoga jezika. U Zagreb dakle nisu pošli praznih ruku, donijeli su sa sobom i prvu gramatiku hrvatskoga jezika, što drugi “slavenski narodi” do tada nisu imali, tj. ne na takvoj znanstvenoj razini napisanu. No, ako bi koji cjepidlaka tvrdio da je hrvatski jezik u toj gramatici, iako u nakani opći, ipak pretežito ikavski i pomiješano čakavsko-štokavski, moglo se izabrati prvi veliki rječnik hrvatskoga jezika štokavsko-jekavske stilizacije, koji je bio uzorom svoj kasnijoj hrvatskoj leksikografiji, Blago jezika slovinskoga (1651.) Jakova Mikalje, također isusovca. Svi oni dakle koji ne smatraju da su Hrvati štokavsku normu izabrali tek u 19. st. s Gajem (on se tek priklonio jednoj dugoj tradiciji), među deset temeljnih djela hrvatske pismenosti izabrali bi svakako barem prvu gramatiku i(li) prvi iscrpniji rječnik hrvatskoga jezika. Kod nacionalnih ustanova nekih drugih naroda “kiks” ove vrsti ne bi se mogao dogoditi.

Po mome valjalo je izabrati renesansnu i baroknu hrvatsku pisanu tradiciju, književnu i filozofijsku, upravo stoga što su rijetki “slavenski narodi” koji su takvoga čega u renesansi uopće imali. Gundulićevu Dubravku i književnost u Dubrovniku sam već naveo, ali nije smjelo izostati ni u čitavaoj Europi najpoznatije filozofsko djelo Frane Petrića, Nova sveopća filozofija (1591.).

Sve u svemu, propuštena prilika i djelomice krivotvorena definicija izgradnje hrvatskoga kulturnog identiteta kroz povijest. Zlobnici bi rekli da je spomenuti izbor napravljen naglašavajući sveslavensku (glagoljsku) i novoštokavsku (vukovsku) jezičnu tradiciju kod Hrvata, sve po opće(jugo)slavenskoj ideologiji. Mišljenja sam ipak da se tu kod nepoznatih izbornika radi o nepoznavanju vlastite književne tradicije i kulturne povijesti, po kojoj se u prošlosti definirao kulturni identitet hrvatske nacije.

Zvonko Pandžić
(amac.hrvati-amac.com )

{mxc}