Ivan Antolčić je najznamenitiji hrvatski ilustrator
(Komarevo, 15. svibnja 1928. – Zagreb, 28. siječnja 2019.)

Javlja mi književnik Josip Palada da je jučer „umro naš Ivica“. U devedeset i prvoj godini života. Pogledom tražim likovnu monografiju „Posavski Antej“, pa monografiju ilustracija...

Ivan Antolčić, malo je poznato, preživio je Bleiburg. Školovao se u Komarevu, Petrinji i Sisku. U Zagrebu je godine Ivan AntolcicNeponovljivNjegov golemi ilustratorski opus originalan je i neponovljiv. Ilustracije Ivana Antolčića nastale prije više desetljeća svježe su i u današnje doba video igrica. Predstavljaju trajnu vrijednost i kulturno dobro. Dosegnule su djetinju vedrinu, otvorile bogatstvo igre i zdrave mašte. Pršte životnom radošću ne dopuštajući vanjskim utjecajima da poremete antolčićevski red, mir i sklad nepomućenog djetinjstva kojemu je ostao vjeran sve do jučer.1954. završio kiparski odsjek Škole primijenjenih umjetnosti. Do 1991. radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu kao slikar maski, scenski kipar i scenograf. Izradio je više od stotinu plakata. Istaknuo se kao odličan medaljer. Autor je nekoliko javnih spomenika, poprsja, reljefnih spomen ploča, keramičkih mozaika, te oltarne slike crkve sv. Katarine u Komarevu. Izradio je svečani zastor Kazališta lutaka u Zagrebu.

U njegovu ateljeu u Savskoj imao sam prigodu vidjeti i dobar dio njegova slikarskog opusa i osjetiti njegovu neobično svježu stvaralačku energiju, izraženu u ponosnom posavskom kokotu, kojom je stvarao više od šest i pol desetljeća. Bio je članom HDLU-a i ULUPUH-a.

Ipak, brojnim je naraštajima najpoznatiji kao ilustrator. Neumorno je ilustrirao dječje listove, školske udžbenike, biblioteke, naslovnice. Surađivao je s najrenomiranijih nakladničkim kućama i autorima. Izlagao je na domaćim i In memoriamstranim smotrama. Autor je grafičkih mapa, pojedinačnih grafičkih listova, logotipova, poštanskih maraka, autorskih čestitaka i ex librisa. Više puta bio je kandidatom za Andersonovu nagradu.

S „našim Ivicom“ susreo sam se čim sam krenuo u prvi razred i pretplatio se na časopis Radost u kojemu je briljirao. Nekoliko desetljeća kasnije surađivali smo na izdanjima za djecu. A onda je ilustrirao i moju knjigu za djecu. Intervjuirao sam ga, ako se dobro sjećam dva puta. Posvetih mu i jednu pjesmu... Moji ga klinci pamte po francuskoj kapici, brku, osmijehu i kraševim čokoladnim torticama. Volio je djecu i ona su voljela njega. Znao se i kao osoba, a osobito ilustracijama približiti dječjem uzrastu kao nitko u likovnome svijetu prije njega.

Njegov golemi ilustratorski opus originalan je i neponovljiv. Ilustracije Ivana Antolčića nastale prije više desetljeća svježe su i u današnje doba video igrica. Predstavljaju trajnu vrijednost i kulturno dobro. Dosegnule su djetinju vedrinu, otvorile bogatstvo igre i zdrave mašte. Pršte životnom radošću ne dopuštajući vanjskim utjecajima da poremete antolčićevski red, mir i sklad nepomućenog djetinjstva kojemu je ostao vjeran sve do jučer.

Pogreb Ivana Antolčića bit će u petak 1. veljače u 10 sati na Mirogoju.

Nenad Piskač

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.