Odlazak posljednjega praksisovca

Odlazak posljednjega praksisovca

Dana 25. svibnja 2008., napunivši 85 godina, umro je filozof Milan Kangrga. Na koncu svi umiremo, ali Kangrga je imao sreće proživjeti dugačak i, barem što se javnih priznanja tiče, ispunjen život. Sudjelovao je u stvaranju najpoznatije filozofske škole na ovim prostorima, praxis filozofije, te nadživio ostale hrvatske suosnivače te škole Bošnjaka, Petrovića, Vranickog i druge. Na žalost, po svemu sudeći, odlazak posljednjega praksisovca znači i odlazak praxis filozofije u ropotarnicu povijesti, da se poslužim blažom verzijom fraze kojom se u vrijeme dok su pra-xis i samoupravni socijalizam navodno bili živi eliminiralo mišljenje drukčije od vladajućega. Praxis filozofija i praksisov-ci svojevremeno su bili nit u krugovima europske ljevice. Takvu popularnost u europskim okvirima suvremeni hrvatski filozofi mogu samo sanjati. Knjige pra-ksisovaca prevođene su na brojne svjetske jezike, a u Korčulansku ljetnu školu redovito je stizala intelektualna elita ondašnje lijeve misli. Jugoslavenskim vlastima isprazno "disidentstvo" praksi-sovaca itekako je konveniralo jer ih je u očima Zapada legitimiralo kao blažu, prihvatljivu verziju socijalističkog režima. Sve u svemu, od "bespoštedne kritike svega postojećeg" i salonskoga radikalizma lijepo se živjelo i dobro prosperiralo. Doma i u svijetu. Lukava strategija praksisovaca da režimski socijalizam kritiziraju s još socijalističkijih, a režimski marksizam - onaj s partijskih foruma, režiranih mitinga, iz škole i s političke nastave u JNA - s još marksističkijih pozicija bila je sjajno odabrana. Omogućavala je ugodan život, intelektualni prestiž i neobvezno filozofiranje o svemu i svačemu. Uglavnom ni o čemu. Praxis filozofiji ipak treba odati priznanje barem zbog najmanje dvije stvari.

Pretakanje iz šupljega u prazno

Prva je već spominjani proboj u svjetsku filozofiju. Ne samo zbog te relativne poz-natosti u svijetu, nego i zbog stanovite drskosti ako ne u istinski filozofskom mišljenju, ono barem u fingiranju filozofskoga mišljenja. Drskosti teko nekarakteristične za hrvatske intelektualce. Hrvati, po navadi malih i u sebe nesigurnih naroda, rijetko iznjedre mislioce nesputane sjenom inozemnih autoriteta. Sve što dolazi izvana čini im se većim no što uistinu jest, a sve stoje domaće ukazuje im se malim i ništavnim. U tom kontekstu praksisovci nadmašuju ostale hrvatske filozofe novijega vremena koji su bili sjajni posrednici, tvorci filozofskoga nazivlja i odlični profesori filozofije (npr. F. Marković, A. Bazala i dr.), no ništa više od toga. Praksisovci su - doduše opirući se ponajviše na ranoga Marxa, frankfurtsku školu, Gramscija i Lukacsa - barem pokušah osmisliti nekakvu svoju teoriju ma koliko ona na momente bila nemušta. Druga je stvar, na žalost, vezana uz prvu. Praksisovci su, gledano iz današnje perspektive, nenamjerni i nesvjesni predša-snici Sokalove diverzije i zafrkantskoga prodora u dobro utvrđeni i sjajno raspoređeni svijet društvenjaka teoretičara, satkan dobrim dijelom od teorijskih nebuloza i vrlo konkretnih akademskih sinekura. Pa i - kako bi Jergović, tepajući Katunariću, rekao - sinekurčina. Naime, američki fizičar A. Sokal, iznerviran agresivnim postmodernističkim ljevičarskim brbljanjem o svemu i svačemu, poslao je renomiranom časopisu za društvene znanosti Social Text članak pompoznoga naslova Prelaženje granica: prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije, svojevrsnu parodiju postmodernizma lijeve inspiracije. Diverzija je bila iznimno uspješna, pukla je bruka. Društvenjaci su se branili kako su znali i umjeli, uglavnom nevješto. Neki su posegnuli za starim provjerenim oružjem ljevičara - besmislenim etiketiranjem. Tako je Didier Eribon u Le Mondu prokazao Sokalovu zafrkanciju kao "angloamerički teorijski nacionalizam i protekcionizam". Sva je sreća da Sokal nije Hrvat, inače bi ga prozvali ustašom! Svejedno, nakon ovoga slučaja teoretičari se malo opreznije razbacuju pojmovima, naročito pojmovima iz prirodnih znanosti. Kao što je Sokalova didaktička pljuska uglednom svjetskom časopisu i nabujaloj teoriji na marx-freud-lacan-itedeovskom tragu privremeno koliko-toliko primirila teoretičare, koji su već bili počeli nonšalantno i ignorantski operirati popularnim teorijama iz prirodnih znanosti u podupiranju svojih iz prsta isisanih teorija, tako se to moglo dogoditi i koje desetljeće ranije, samo da se tkogod ozbiljnije prihvatio obične logičke analize tekstova nekih praksisovaca ili da se, kojim čudom, među njima našao koji, kojemu je sve to pretakanje iz šupljega u prazno dosadilo, pa rekao - ljudi, dobro smo se zezali, ali nema tu ništa. 

Kritika etatizma i nije im bila baš radikalna

No što su to doista naučavali praksisovci? U jednom od najcjenjenijih pregleda marksističke misli Glavnim tokovima marksizma poljski filozof Leszek Kolakowski od ukupno nešto manje od 2.000 stranica posvećuje gotovo dvije stranice i praksisovcima govoreći o njima biranim riječima i hvaleći njihov veliki aktivizam:

Glavna tendencija te grupe, koja je u ovom času možda najživlji marksistički centar u svijetu, jeste pokušaj restitucije Marksove humanističke antropologije u njenoj radikalnoj opoziciji prema lenjinističko-staljinističkom "dijamatu". Većina njih, ili svi, odbacuju "teoriju odraza", nastojeći - dijelom za Lukačem i Gramšijem - konstituirati praxis kao takvu fundamentalnu kategoriju u odnosu na koju su izvedeni ne samo drugi antropološki pojmovi nego i ontološka pitanja.

Ishodišna točka je, dakle, ranomarksovska misao da praktični kontakt čovjeka s prirodom određuje smisao metafizičkih problema, da je saznanje rezultat vječnog uzajamnog djelovanja subjekta i objekta (...) treba uzeti ozbiljno marksovski iskaz da ljudi sami stvaraju svoju povijest, umjesto da ga pretvaraju - u evolucionističkom duhu - u tvrdnju da povijest stvara ljude.(...) U njihovim djelima ... često je uočljiva utopijska nota: uvjerenje da se "alijenacija "može potpuno likvidirati, a to znači osigurati svim ljudima punu kontrolu nad rezultatima njihove djelatnosti, odstraniti konflikt između potrebe planiranja i potrebe autonomije malih grupa, između interesa jedinki i društvenih zadataka planiranim na duge vremenske razmake, između tehničkog napretka i sigurnosti (L. Kolakowski: Glavni tokovi marksizma, tom HI, Bigz, Beograd, 1985., str.539-540.).

Bog zna što je Kolakowskog ponukalo da relativno blago pređe preko filozofije praksisovaca, možda stanovito osjećanje slavenske uzajamnosti ili zaokupljenost važnijim "tokovima" marksizma. Bilo kako bilo, jasno je da ni on u toj golemoj produkciji praksisovaca nije naišao na previše filozofskih izazova vrijednih komentara. Makar i negativnoga! A i one filozofske i političke vrline koje im pripisuje relativno je lako pobiti. Krenimo redom! Kolakowski spominje "radikalnu opoziciju prema lenjinističko-staljinističkom dijamatu", no sami ga praksisovci demantiraju. Praksisovci, doduše, kritiziraju staljinizam i socijalistički etatizam, ali nježno. Tako, primjerice, D. Stojanović kaže: "U 'socijalističkom' etatizmu u Europi (osim Albanije) uspješno su obavljene industrijalizacija i modernizacija, pa u tom pogledu ne može biti ni govora o slijepoj ulici (D. Stojanović: Između ideala i stvarnosti, Prosveta, Beograd 1969., str. 66)". Ili: Ni na pamet mi ne pada , naravno, izjednačavati staljinizam strujama i tendencijama boljševizma. Oni koji usporedbu između vremena prije i vremena poslije 1928. u SSSR-u ograničavaju na razliku u stupnju, a poriču razliku u vrsti valjalo bi im se zamisliti s kakvog stajališta to čine (str. 143.).

Prvi iskaz sugerira da kritika etatizma baš i nije tako radikalna, a drugi pak inzistira na radikalnom razlikovanju između lenjinizma i staljinizma, a između redaka provejava i određena prijetnja onima koji to dovode u pitanje. Doduše, moglo bi se i mojoj argumentaciji prigovoriti da brkam teorijsku kritiku lenjinizma-staljinizma i etatizma i stanovitu dobrohotnog citiranoga praksisovca prema praksi SSSR-a i njegovih satelita. Ali zar to nije upravo praksa rodno mjesto filozofije praksa? Osim toga, ako bi čovjek odmahivanjem rukom i mogao prijeći preko teorije dijalektičkoga materijalizma, praksu izniklu iz te ideologije pošten čovjek zdrava razuma braniti ne može.

Jalova ljubav prema mudrosti

Kolakowski ističe da je većina praksisovaca odbacila "teoriju odraza". Ako je veliki misaoni (is)korak za praksisovce, neka im bude. Ostatku čovječanstva taj korak nije bio ni potreban jer, budimo realni, malo tko je, osim komunističkih ideologa, u tu teoriju ikada i povjerovao. Za dolaženje do tako banalne i očite ideje kako je "saznavanje rezultat uzajamnoga djelovanja subjekta i objekta" - doista nije potrebno studirati filozofiju. Da bi ljudi saznali što je slon, mora postojati slon i kao takav biti, barem nekad i barem negdje, u stanovitoj interakciji barem s nekim ljudima. Za utjehu praksisovcima, životinja koju smo nazvali slonom postoji i saznavanje je uspješno obavljeno. Za razliku od socijalizma o kojemu su oni pisali. Tautologije, truizmi, parole i neprecizno određeni, neuhvatljivi pojmovi - i sam pojam praxisa jedan je od takvih - bili su i ostali sastavnim djelom arsenala marksističke misli. Praxis filozofija u tom smislu nije iznimka. Iznjedrilo ju je jedno vrijeme koje se inače temeljilo na lažnom sjaju, lakiranoj stvarnosti i Potemkinovim selima. Svjetlucala je u filozofskom svijetu dok je svjetlucalo i prstenje na rukama "veselog diktatora" Broza u svjetskoj politici. Prstenje nije bilo lažno, no bio je onaj tko ga je nosio. Ljubav prema mudrosti filozofa praksisovaca možda nije bila lažna, no bila je jalova. Kao i socijalistička privreda, samoupravljanje i toliko drugih režimskih igračaka toga vremena. I režim u cjelini. protiv bilo kojeg oblika "otuđenja" i proroci neograničene slobode i čovječjeg samoostvarenja, otuđeni su na koncu od svoje prave domovine, Jugoslavije, i našli se u društvu s beskrupuloznim aparatčikom, etatistom nad etatistima - Stipom Šuvarom! Pišući ovaj članak, malo sam prolistao Internet. Vidim tamo na nekim stranicama da se kao najveća zasluga praksisovcima pripisuje da su na vrijeme detektirali i razobličili nacionalizam.

Ni to mi baš ne drži vodu jer tko onda - barem na riječima - nije bio protiv nacionalizma! No i tu je sudbina poučna.  Srpski se je ogranak praksisovaca itekako slizao s nacionalizmom, pa i onim najgore vrste. Da ne bih ja sad tu presuđivao, evo srpskoga izvora pa prosudite sami:

Za to vrijeme sada pokojni etičar Milan Kangrga sjedi u Zagrebu, uz prozor; hrvatovanje, koje se već uvelike stišalo i nije više opasno, svejedno mu se gadi. Na prozor slijeće grlica, ljupka ptica. Kljuca mrvice koje joj daje ostarjeli etičar. I tada on dolazi do možda filozofski najdubljeg svoga uvida - da su grlice pametnije od Hrvata. Polemičan, borben i iskričav kakav jest (Njegov je temperament i u poznim godinama jednako eruptirao - Z. Puhovski, Večerji list, 26. 4. 2008.) on je to i javno obznanio. Rado bih zanemario ili ismijao konstataciju pokojnoga profesora, ali, koliko god ona zločesta bila, ima u njoj i jedno uznemirujuće zrnce istine. Zar nismo upravo mi Hrvati nizom svojih poteza, lišenih onoga iskonskoga prirodnoga osjećaja za vlastiti interes i samoodržanje, pokazali da često znamo - ne kao pojedinci, nego kao kolektiv - biti bedastiji od grlica!? Ali to je jedna sasvim druga priča. I nema mnogo veze s filozofijom.

Damir Pešorda
Hrvatski list