Luka Wadding iz Dubrave

90. rođendan fra Bazilija Pandžića

 Luka Wadding iz Dubrave

Ovoga 30. siječnja franjevac i povjesničar Bazilije (Stjepan) Pandžić navršava 90 godina života. Rođen je 30. siječnja 1918. u Drinovcima, danas općina Grude, u Hercegovini. Gimnaziju je pohađao na Širokom Brijegu a studij bogoslovlja u Mostaru i Rimu. Nakon svećeničkog ređenja 1942. odlazi u Rim gdje je na povijesnom odjelu papinskoga sveučilišta Antonianum doktorirao tezom o trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Na držvanom sveučilištu La Sapienza u Rimu (Lettere) studira orijentalistiku (arapski, perzijski i turski), koji također okončava doktoratom. U isto vrijeme završio je studij na Vatikanskoj školi za diplomatiku i paleografiju i postao paleographus et archivarius.

Njegova je prvotna želja bila da pođe u Carigrad istraživati osmanlijska vrela za povijest Bosne i Hercegovine. Međutim, 1947. bio je imanovan generalnim arhivarom i analistom Reda manje braće, pa na toj dužnosti ostaje sve do 1985. godine. Pred domovinski rat bio je iz Rima preselio u Mostar. Nakon što su Srbi zapalili crkvu sv. Petra i Pavla a franjevački samostan svakodnevno bombardirali, fra Bazilije seli u Zagreb, nastavivši svoj znanstveni i spisateljski rad u samostanu u Dubravi. Krepka zdravlja i vičan novim tehnologijama fra Bazilije je posljednjih godina objavio nekoliko obimnih svezaka povijesnih rasprava i zbirki dokumenata, a prije tek nekoliko dana iz tiska mu je izašla i knjiga za najširu publiku: Kraljevi i gradovi – crtice iz hrvatske povijesti (www.tusculanae-editiones.com). Na kraju knjige objavljena je fra Bazilijeva cjelovita bibliografija.

U središnjem arhivu Reda desetljećima je sređivao i objavljivao dokumentaciju, nastavljajući time djelo glasovitoga irskog franjevca Luke Waddinga (1588-1657), koji je u 17. st. pokrenio monumentalnu zbirku Annales Minorum, te objavio sabrana djela nekolicine učitelja Reda. Fra Bazilije je toj zbirci dodao dva sveska enciklopedijskoga formata Annales Minorum 31 i 32 na oko 2000 stranica. Kao arhivar sudjeluje na raznim kongresima po svijetu. Slijedeći napredak struke objavljuje razne rasprave i neobjavljene dokumente, a 1967. Vatikanski tajni arhiv tiskao mu je udžbenik za crkvene arhivare koji je danas dostupan i na svemreži.

Iako je svoj radni vijek proveo u Rimu, a desetljećima nije mogao doći u Domovinu, on je veliki dio svoje radne energije posvetio istraživanju povijesnih vrela za hrvatsku povijest koja su bila sačuvana u vatikanskim arhivima. Njegovo kritičko izdanje dokumenata o mučeništvu Nikole Tavelića (tzv. povijesnu poziciju) objavila je Kongregacija obreda 1961., pa je ta odobrena rasprava bila i osnova da je papa Pavao VI. fra Nikolu Tavelića, kao prvoga Hrvata, 1970. proglasio svetim. Slične povijesne pozicije fra Bazilije je, kao vanjski suradnik Kongregacije, objavio o Beatrice de Silva i o Liberatu Weissu. Njegove sabrane povijesne rasprave o Bosni Srebrenoj objavljene su u Kölnu 1995: Bosna Argentina. Studien zur Geschichte des Franziskanerordens in Bosnien und der Herzegovina, a monografija Hercegovački franjevci – sedam stoljeća s narodom tiskana je 2001. u Mostaru. Dva sveska povijesnih izvora iz niza Acta Franciscana Hercegovinae objavljena su mu 2003., dočim će treći iz tiska izaći uskoro. To su tek neki naslovi povjesničara fra Bazilija Pandžića. Usve je objavio 20 monografija i nekoliko stotina rasprava i članaka, većinom na latinskom i hrvatskom jeziku, ali i na njemačkom, talijanskom, španjolskom i engleskom. Za nadati se je da će imati dostojnih nasljednika, koji će i u Rimu nastaviti istraživati mnoge nepoznate stranice iz života hrvatskoga i katoličkoga puka minulih stoljeća.

Fra Bazilije je bio svjedok mnogih događaja, pa tako i sudbine mnogih hrvatskih izbjeglica 1945. u Rimu i drugdje. Da je ostao na Širokom Brijegu ili Mostaru jamačno bi i on bio ubijen na isti način kao i njegova subraća, te tisuće civila u Hercegovini, da o sudbini stotina tisuća poratnih žrtava iz hrvatskoga naroda ovdje i ne govorimo. Ovako je, surađujući s fra Dominikom Mandićem, središnjom upravom Reda, franjevcima u USA, biskupima i svećenicima, te s Bratovštinom sv. Jeronima u Rimu, pomogao gdje je i kako je mogao. Mnogi su mu znani i neznani do danas ostali zahvalni na toj nesebičnoj pomoći. Jedini je živi svjedok od „našijenaca“ u Rimu onoga vremena. Vodio je povremeno i dnevnik, pa će, nadamo se, objaviti i uspomene na ljude i događaje iz tih „oskudnih vremena“. U izbjeglištvu je zajedno s Dionizijem Lasićem i Lucijanom Kordićem pokrenio nakladu Ziral (Zajednica izdanja ranjeni labud, Zürich-Rim-Chicago), koja je u emigraciji bila objavila 70 svezaka, a do danas, nastavljajući rad u Mostaru, još nekoliko stotina svezaka.

Želeći mu obilje božjeg blagoslova za ovaj rijetki jubilej kao i nadalje dobro zdravlje, nadamo se da će nam podariti još pokoju raspravu ili knjigu, na dobrobit povijesne znanosti, hrvatskoga naroda i Crkve katoličke. Ad multos annos!

Zvonko Pandžić