Umro hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović

Jučer navečer u zagrebačkom Domu umirovljenika na Peščenici umro je u 102. godini hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović. Povodom tužnog događaja prenosimo Hininu vijest, te njegov životopis s internetskih stranica http://www.tadijanovic.com/.

Umro hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović 

Bard hrvatskoga pjesništva, akademik Dragutin Tadijanović umro je sinoć u 102. godini u Domu za stare i nemoćne osobe "Park" na zagrebačkoj Pešćenici, u kojem je živio od prošle godine, potvrđeno je jutros u tom Domu.

Tadijanović je rođen u Rastušju kraj Slavonskog Broda 4. studenoga 1905. U Zagrebu je počeo studirati šumarstvo, a onda je prešao na studij književnosti i filozofije te je diplomirao 1937.

Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1964. do 1965. Uredio je brojna kritička i druga izdanja, djela hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća, preveo više pjesama stranih pjesnika te sastavio nekoliko antologija. Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na 20-ak jezika.

Prvu pjesmu "Tužna jesen" objavio je 1922. Za života je objavio više od 500 pjesama u 20-ak zbirki te priredio nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.

Nazvan "živim klasikom hrvatskog pjesništva" i "pjesnikom-institucijom" Tadijanović se nametnuo kao norma i kao standard s naročitim utjecajem na pjesničke generacije.

O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponavljanja izdanja njegovih knjiga.

Hina

Životopis Dragutina Tadijanovića

Dragutin Tadijanović rođen je 4. XI. 1905 u Rastušju kraj Slavonskog Broda.

Osnovnu školu završio je u Podvinju, gimnaziju u Brodu. U Zagrebu je započeo studirati šumarstvo, a onda ja prešao na studij književnosti i filozofije, te diplomirao 1937.

Radio je kao korektor, tajnik Društva hrvatskih književnika, nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, državni službenik, a nakon 1945. bio je urednik u izdavaštvu , pa do umirovljenja direktor Instituta za književnost i teatrologiju JAZU.

Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika 1964-65. Uredio je brojna kritička i druga izdanja djela hrvatskih pisaca 19. i 20. st., preveo više pjesama V. Nezvala, Goethea, Hölderlina, Novalisa i Heinea, te sastavio nekoliko antologija. Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika.

Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji". Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.

Pojavivši se u književnosti u doba još živih odjeka moderne, ekspresionizma i najave tzv. socijalne književnosti, umjesto priklanjanja bilo kojoj struji, Tadijanović se jednostavnim i depateriziranim govorom opredjelio za intimne i zavičajne teme. Uvažavajući životne činjenice u njihovoj goloj pojavnosti, on se nesvjesno-na izričajnom i slikovnom, ali ne i na semantičkom planu- približio naivi i "vjeri umjetnika u mogućnost stvaranja ravnoteže sa svijetom"(C. Milanja).

Iako u sedamdesetogodišnjem pjesnikovanju nema bitnih promjena, odnosno unutarpoetičkih radikalnih lomova u pogledu motivsko-tematskog izbora, statusa lirskog subjekta ili izražajnoga repertoara, pa niti velikih oscilacija u recepciji, kritika je sklona razmjerno opsežan i ujednačen Tadijanovićev opus razmatrati u nekoliko karakterističnih faza.

U prvoj (1920-35) mladi pjesnik napustivši zavičaj te prešavši u Zagreb, ostaje mitski povezan s prirodom i djetinjstvom rodnoga Rastušja. U pjesmama Visoka žuta žita, Lelija, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Htio bih pokidati žice, Sunce nad oranicama, Da sam ja učiteljica, Moja baka blagosilje žito itd. on nudi "autentičnost izgubljenog djetinjstva kao arhetipske vrijednosti"(C. Milanja). Gubitak zavičajnih veza pokazuje se kao gubitak kontakta s mjestom pripadanja, pa njegovom lirikom prevladava osjećaj osmljenosti i otuđenosti. Čežnja za izgubljenim svijetom rezultirala je njegovom idealnom rekonstrukcijom koju karakterizira jednostavan i jasan jezik, stil prividne naivnosti i spontanosti te povratak kao ključna tema. Uvjeren u podudarnost svijeta i govora, mladi T. jednako je uvjeren u mogućnost izravnog prenošenja vanjskog svijeta u pjesmu, pa sve do Večeri nad gradom (1936) on računa na jasni i izrecivi predmetni svijet.

Prijelaz u novo razdoblje u znaku je sve očitijeg suprotstavljanja urbanoga i ruralnoga, europskoga i zavičajnoga, prošlosti i budućnosti, tj. traženja novih uporišta umjesto dotadašnje sentimentalne privrženosti zavičajnom krajoliku i njegovoj pomalo naivnoj romantičarskoj slici. Gubitak veza sa zavičajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak kontakta sa smislom života, ćime se pjesnik dotiče ne samo egzistencijalističke, već i ontološke strane čovjekova života. Rodno Rastušje prerasta u idealiziranu i nedostižnu sliku arkadijski priprosta i sretna svijeta, a autor intimističke kronike svoje novo utočište pronalazi unutar stiliziranog poetskog teksta.

Prekinuvši višegodišnju šutnju (1945-51) Elegijom o pjesniku koji nije dugo godina pjevao (1953), Tadijanovićeva lirska fraza postaje preciznija i eksplicitnija, lirski subjekt kritički distanciran, nerijetko ironičan i autoironičan, skeptičan i rezigniran, nenametljivo meditativan i kontemplativan, ali i dalje nesklon i imaginativnosti i eksperimentu. Pozornost sa Slavonije i Rastušja, kao doskora središnjega poetskog objekta, sada se preusmjerava prema novim, u prvom redu urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima (Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu George Trakla, Ljudski vijek, Želiš li napisati pjesmu, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića). Sa zbirkom Prijateljstvo riječi (1981.) pjesnik raskida s idealiziranim, bukoličkim karakterom svojeg pjesništva, a s Kruhom svagdanjim (1986) sasvim prekida izravne veze s Rastušjem.

No, vitalizam njegove prve faze, koji se očitovao kao svijest o neponovljivosti doživljaja, i dalje je aktivan. Iako zna da je sve rečeno, svjestan je neponovljivosti ljudskoga govora i činjenice kako su pjesme bitan sadržaj svijeta. Iskustvena im se podloga dvojako očituje u opjevavanju konkretnih detalja i u navođenju mjesta i vremena nastanka pjesme. Dok prvim postupkom njegova lirika postaje naglašeno autobiografična, a lirski svijet zatvoren svojom konkretnošću, drugim on pokazuje smisao za filološko potvrđivanje svojih pjesama, odnosno za situiranje pjesama u stvarni kontekst čime se uklanja moguća metaforičnost i daje "jasan pečat pjesnikove nazočnosti" (A. Sramać). I najnovije mu pjesme čuvaju ispovijedno-meditativni te povremeno rezignirajući ton, brojne literarne aluzije, citati, kolažiranje i apostrofiranje upućuju na intertekstualne i metalinearne poticaje, dok tematiziranje vlastite pozicije pjesničkoga subjekta i konteksta nastanka pjesme govori o izrazitoj poetskoj samosvijesti (More u meni, Oblak, Ljudsko govorenje, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Spomen na moga pobracima Josipa Berkovića 1905-1944, Na stolu kruh, Sve već rečeno, Grozd, U sjeni mrke krošnje, Očenaš Lema Kamena, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku).

Iako katkad zna prihvatiti izazove ne samo novih tema već i oblika ("gluhi soneti", haiku), T. je u osnovi ostao vjeran svojim polazištima. Nastavljajući se na tradiciju slobodnoga stiha od Kamova do Krleže i A.B. Šimića, on je artificijelnu prozodiju tonskoga stiha, preusmjerio prema govornom tipu stiha ostavši autentični pjesnik prodora svakodnevnog govora. Naročitu ulogu u građenju stiha posvećuje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva, pa je –uza sklonost prema sintaktičkim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom osmercu i desetercu te daktilskom početku, a naročito završetku stiha - Tadijanovićev stih poprimio izrazito individualne značajke. I vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, narodne pjesme te Šimića, Leopardija i Hölderlina. Sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesništvo upravo gubilo. Zadržavši otvoren odnos prema svakidašnjim egzistencijalnim pitanjima, često banalnim iskustvima i situacijama, ovaj lirski "kralj Mida, koji pretvara u poeziju, sve što dotakne" (Z. Mrkonjić) meditativnu dubinu postiže "isključivo intenzitetom afektivnog odnosa prema svijetu."(T. Maroević).

Nazvan "živim klasikom hrvatskog pjesništva" (Z. Zima), i "pjesnikom-institucijom"(T. Maroević), T. se nametnuo kao norma i kao standard s naročitim utjecajem na krugovačku pjesničku generaciju. O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga.

Djela: Lirika, Zagreb, 1931; Sunce nad oranicama, Zagreb, 1933; Pepeo srca, Zagreb, 1936; Dani djetinjstva, Zagreb, 1937; Tuga zemlje, Zagreb, 1942; Pjesme, Zagreb; Blagdan žetve, Zagreb, 1956; Srebrne svirale, Zagreb, 1960; Prsten, Zagreb, 1963; Pjesme i proza, Zagreb, 1969; Poezija, Zagreb, 1973; Vezan za zemlju, Zagreb, 1974; Sabrane pjesme, Zagreb, 1975; San, Zagreb, 1976; Prijateljstvo riječi, Zagreb, 1981; Svjetiljka ljubavi, Zagreb, 1984; Moje djetinjstvo, Zagreb, 1985; Kruh svagdanji, Zagreb, 1986; More u meni, Valjevo, 1987; Sabrana djela, I-V, Zagreb, 1988-1989; Dom tajnovitosti, Zagreb, 1993; Čarolije, Zagreb, 1994; Djela, I-V, Zagreb, 1995;

http://www.tadijanovic.com/