Čega sve nema u udžbeniku retuširane nam povijesti

Borba pojedinca protiv vlasti jest borba pamćenja protiv zaborava, rekao je romanopisac Kundera. Jedan je francuski marksist pisao da oni koji vladaju jeziku vladaju vlašću. U nas stvari tako stoje da organizatori zaborava i vladari jezika drže kako je nastupila završna faza osmišljene revizije naše bliže povijesti, kada se idejno prepariranu povijest treba ukoričiti u obvezatnu lektiru. Ako u suverenim nacijama "pobjednici" pišu povijest, u Hrvatskoj ni tomu tako nije, a ovih se dana podigla prašina o nekim udžbenicima povijesti za osnovne škole, napisanim tako da u njima razvidnim nije ni čin, ni duh, ni duboki povijesni smisao hrvatske demokratske svibanjske revolucije 1990., u kojima neprozirnim ostaju idejni nositelji i bitni sprovoditelji jugosrpskoga osvajačkoga pohoda na nesrpske narode i zemlje zapadno od Drine i Dunava, a bljesak konačne hrvatske pobjede u nametnutom obrambeno-osloboditeljskom ratu biva zatamnjen sporednostima, poluistinama i konfabulacijama.

Razložni su glasovi pojedinaca skrenuli pozornost na te previde, propuste i pogrješke u dvama udžbenicima, ali još se nije dogodila kritička sinteza ovih, i sličnih, pothvata u obzoru sagledavanja učinaka dekroatizatorskoga projekta tzv. "Druge Republike", onoga vladalačkoga projekta koji je, povrativši se na vlast 2000. godine, "išao na programiranu destrukciju hrvatske države" i "okrivljivanje hrvatskog naroda, hrvatske države i HDZ-a kao vodeće političke stranke za zločin samoodređenja hrvatskog naroda i Republike Hrvatske" (Marko Veselica, 2004.). Pred sobom imam sporni udžbenik za osmi razred autorice Snježane Koren, zainteresiran za prikaz hrvatske povijesti od 1945. do svršetka Domovinskoga rata, a koji je dat tako da nejasno predočuje pravi značaj pobjede nad nacifašizmom, ne pruža točnu sliku uzroka i posljedica zločina protiv čovječnosti počinjena nad hrvatskim narodom 1945., ne razotkriva, po čovjeka i hrvatsku naciju pogibeljnu, protucivilizacijsku narav jugokomunizma i srpske hegemonije, pod kojima su prava svih ljudi i nacionalna prava hrvatskoga naroda bila u korijenu ugrožavana. Zašto, ilustracije radi, nije primjerice citiran fra Lucijan Kordić i njegovo svjedočanstvo o zločinu na "Bleiburškom polju" kada su partizani i komunisti bez suđenja "poubijali oko 200.000 predanih Hrvata" uništavajući time "cvijet hrvatske inteligencije" (L.Kordi}, Krateri i gejziri, Chicago, 1978., str.226.)? U svome dnevniku, ovaj vrsni hrvatski književnik i gotovo polustoljetni mirotvorni politički emigrant navodi točni i bezočni komentar srpskoga komunista Milovana Đilasa koji je kazao "da su svi hrvatski zarobljenici morali biti poubijani da bi Jugoslavija živjela". Pri sastavljanju pregleda hrvatske povijesti toga doba, bitno je spomenuti se tih riječi jednoga od najutjecajnijih "jugoslavenskih" vođa i svjetski poznatoga borca za komunizam, nužnih za razumijevanje stvarnoga položaja Hrvatske i Hrvata u državi koja se "počela zidati na zločinu i hrvatskoj krvi" (L.Kordić).

Iz tako koncipirana udžbenika ne će se, naravski, naučiti ništa bitno ni o onom komunističkom samovlašću u Hrvatskoj nakon boljševičkoga državnoga udara koncem 1971. na preporodno Hrvatsko proljeće, ni o političkim sudskim procesima demokratima na kojima su izrečene presude na stotine i stotine godina robije. Udžbenik na daje natuknice ni o nasilju nad hrvatskim identitetom i integritetom koje je dovelo do državno-političkoga nametanja Hrvatima "hrvatskosrpskoga jezika" u Novom Sadu 1950-ih, a kasnije do odluke vladara u SR Hrvatskoj sredinom 1980-ih da izbace iz Ustava naziv hrvatski književni jezik. Zašto su robijali Ricov, Stamać, Gabelica, Vučićević, Đodan, Veselica, Tuđman, Gotovac, Šošić, Glibota i toliki drugi politički borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, zašto je UDBA izvršila atentat na pisca i oporbenjaka Brunu Bušića, zašto su stotine tisuća Hrvata morale odlaziti iz komunističkoga "raja" na Zapad, zašto je partijska policija nadzirala sve samosvjesne Hrvate, zašto je dakle proganjana hrvatska riječ i misao slobode - svega toga uglavnom nema u ovom "udžbeniku" retuširane nam povijesti. I velikosrpski je pokret prikazan krajnje površno, bez masovnih mitinga i prijetnji trećim svjetskim ratom (M. Komneni}), ali i Domovinski rat. Obnova se hrvatske državnosti i nacionalne suverenosti i neovisnosti svodi na slovensko i hrvatsko "raspoloženje za odvajanjem od Jugoslavije" (218. str.), a do "demokratskih promjena" je, eto, došlo zato što je "Savez komunista Hrvatske potkraj 1989. pristao na uvođenje višestranačja i održavanje slobodnih demokratskih izbora" (215. str.). U "udžbeniku zaborava" ni riječi nema o matici državotvornoga pokreta hrvatske slobode, koja se politički očitovala 28. veljače 1989. na povijesnoj tribini u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu. Zaključno, takva, virtualna povijest, netaknuta istinoljubivom suzom ljubavi hrvatskih majki, nije daleko od krivotvoriteljâ Croatiae.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo