Tribina „O nazivu i položaju kurikula Hrvatskoga jezika u reformi školstva“

U četvrtak, 14. veljače 2019. održana je u Hrvatskom slovu prva u nizu tribina o reformi CKRškolstva - „O nazivu i položaju kurikula Hrvatskoga jezika u reformi školstva“. „Stranputice reforme školstva“ (Od HNOS-a preko CKR-a do „Škole za život“), tema je koju je obradio ŠkolaAkademik je primijetio i to da se odjednom umjesto CKR-a počeo upotrebljavati naziv „Škola za život“ te se upitao nije li to zato da bi se prikrilo sve loše oko CKR-a. Dodao je i da nije jasno kako je samo nekoliko mjeseci nakon što se krenulo s eksperimentalnim provođenjem reforme po novopredloženim kurikulima otvoreno javno savjetovanje o tzv. frontalnoj primjeni tih kurikula. Nakon toga su formirane radne skupine koje su trebale što prije prirediti završne inačice kurikula na temelju prijedloga i preporuka koji su prikupljeni u savjetovanju, no zapravo se ništa nije moglo uraditi jer je ministrica zahtijevala da se sve što prije napravi, pa su ponovno učinjene samo kozmetičke promjene, a u suštini je sve ostalo isto, spomenuo je akademik rekavši da su mu to otkrili neki članovi radnih skupina i ekspertne radne skupine (ERS-a).akademik Stanko Popović (HAZU, Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti), Marina Čubrić, prof. savjetnik (Nadbiskupska klasična gimnazija, Zagreb), izlagala je na temu „Još ponešto o kurikulu(mu) Hrvatskoga jezika“, a Matija Grgat, prof., školska knjižničarka (XI. gimnazija, Zagreb), održala je predavanje pod nazivom „Čemu nas književnost može poučiti, a na što se svela u kurikulu Hrvatskoga jezika“.

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak 25. siječnja 2019. potpisala je Odluku o donošenju kurikuluma za nastavni predmet Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj. Objavom te odluke u Narodnim novinama, s posljednjom inačicom kurikula (autor nepoznat), ministrica je stavila točku na sve ono što se dosad radilo (ili se zaboravilo uraditi) u svezi s kurikulom Hrvatskoga jezika. Poteškoća je samo u tome što je danas teško pronaći nekoga (a da nije na bilo koji način usko interesno povezan s Cjelovitom kurikularnom reformom – CKR-om) tko podržava tu njezinu odluku. Čak više nije toliko jasna ni granica između dvaju tabora koji su, zastupajući različite HNOSsvjetonazore, u proteklim godinama nastali oko reforme školstva. I jedni i drugi ocijenili su da završni dokument nije dobar, doduše zbog različitih razloga.

Na tribini u Hrvatskom slovu akademik Popović je podsjetio na Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS) za osnovne škole, iz 2005. godine. Radilo se o skupu normi kojima se htjelo cjelovito pristupiti obrazovnom procesu, poboljšati kakvoću obrazovanja, uvesti projektnu i istraživačku nastavu, osposobiti nove naraštaje za cjeloživotno učenje te tako stvoriti društvo zasnovano na znanju i primjeni znanja, a u njegovoj izradi sudjelovalo je 440 osoba: akademika, znanstvenika, sveučilišnih profesora, nastavnika, učitelja i drugih stručnjaka. Nakon eksperimentalnog provođenja Nastavnoga plana i programa koji je nastao na temelju HNOS-a, on je uveden u sve osnovne škole, no mediji su ignorirali cijeli projekt, a nastavnici – premda su ga bili spremni provoditi – nisu u tome bili sustavno podržani, a ni nagrađeni za svoj trud. Zato nikad nije realiziran HNOS za gimnazije i druge srednje škole. Ipak, ostaje nejasno, napomenuo je akademik, zašto se s odlukom o provođenju CKR-a odlučilo krenuti „ab ovo“, kao da HNOS uopće nikad nije postojao. Počelo se s izradom novih kurikula, a u svemu tome, primjećuje Stanko Popovicakademik Popović, kao da je u međuvremenu postalo nejasno kako bi se uopće obrazovanje trebalo osuvremeniti, što mijenjati i kako mijenjati. Na koncu je stručnim radnim skupinama ostavljeno samo nekoliko mjeseci za rad na kurikulima, a to je moralo biti osuđeno na propast. Između sto pedeset i dvjesto argumentiranih recenzija novonastalih predmetnih kurikula, koje su bile objavljene i u zbornicima, ostalo je gotovo posve prešućeno i ignorirano, istaknuo je akademik Popović. Ignorirano je do te mjere da i dalje u nazivima dokumenata imamo „kurikulum“ umjesto „kurikula“, da se u kurikulu nastavnog predmeta Povijest piše o „ratnim sukobima“ tijekom Domovinskog rata umjesto o „agresiji na Hrvatsku“ i da su npr. Radić, Tuđman i Domovinski rat neobvezujuće teme. Akademik je primijetio i to da se odjednom umjesto CKR-a počeo upotrebljavati naziv „Škola za život“ te se upitao nije li to zato da bi se prikrilo sve loše oko CKR-a. Dodao je i da nije jasno kako je samo nekoliko mjeseci nakon što se krenulo s eksperimentalnim provođenjem reforme po novopredloženim kurikulima otvoreno javno savjetovanje o tzv. frontalnoj primjeni tih kurikula. Nakon toga su formirane radne skupine koje su trebale što prije prirediti završne inačice kurikula na temelju prijedloga i preporuka koji su prikupljeni u savjetovanju, no zapravo se ništa nije moglo uraditi jer je ministrica zahtijevala da se sve što prije napravi, pa su ponovno učinjene samo kozmetičke promjene, a u suštini je sve ostalo isto, spomenuo je akademik rekavši da su mu to otkrili neki članovi radnih skupina i ekspertne radne skupine (ERS-a). Zaključio je da nakon svega imamo kurikule kakve imamo, no pravo je pitanje može li se na osnovi takvih kurikula raditi i kako će cijela ta reforma unaprijediti naš obrazovni sustav: „Reforma je omiljena riječ naših političara, a što je to? Nitko još nije definirao tu riječ, ne mora se ni provesti, a ako se provede i ako je loša, nitko ne snosi posljedice.“

Marina Čubrić, prof. savjetnik, pobliže se osvrnula na predmetno područje hrvatskog jezika i komunikacije u Hrvatski jezikkurikulu. Navela je da se već tri godine razgovara o kurikulu, predlaže, dopunjuje, a izišla je službena verzija, obvezujuća verzija, potpisana verzija u kojoj je ostao latinizam „kurikulum“, što predstavlja zamućivanje jezičnog identiteta. Smatra da je dobro što je završna inačica u odnosu na prethodne reducirana u broju tablica i stupaca, no nejasno je zašto je kurikul Hrvatskoga jezika ipak ostao u okviru jezično-komunikacijskog područja, a traženo je da se izdvoji. Traženo je i povećanje satnice, no ni to se nije dogodilo. Navela je također i da je njezin dojam kako se kurikul boji učenika jer kako drukčije okarakterizirati navode u kurikulu poput: „Ishod se prati i ne podliježe vrednovanju. Učitelj cijeni učenikovu samostalnost i poštuje njegove mogućnosti”, ili: „Ostvarivanje ishoda vrednuje se formativno. Nastavnik cijeni učenikovu samostalnost i poštuje njegove mogućnosti.” Uz brojne druge primjedbe koje ima na završnu inačicu (uvođenje nejasnih termina i sintagma, nesuvisli ishodi, zbunjujuće vrjednovanje, manjkavost sadržaja...), njezin je zaključak da je bilo bolje da se pisao novi dokument. Postojeći je nazvala krparijom, nepreciznim, površnim i kukavičkim. Jedan od argumenata kojima opravdava da se trebao izraditi novi dokument jest i to što je pokušala izraditi izvedbeni plan za 1. razred gimnazije i shvatila da Jezikje neizvediv prema smjernicama u kurikulu. Zaključila je da će u svemu postati važni udžbenici jer će se jedino s pomoću njih moći provesti nastavni program.

Matija Grgat, prof. i autorica knjige „Književnost i ZbrkaProf. Grgat zaključila je da je u nas nastala zbrka oko svjetonazora, izgubili smo moć njihova vrjednovanja, tj. sve ih izjednačujemo, forma se nameće umjesto sadržaja, prave vrijednosti zamjenjuju se lažnima, ideale zamjenjujemo idolima, a duša – ključna riječ u književnosti – potpuno je iščeznula.duhovnost“ (2012.), osvrnula se na predmetno područje književnosti u kurikulu. Spomenula je ponovne prijepore oko lektire nakon što je objavljen kurikul i medijsku pobunu onih koji su htjeli uvrstiti neka djela iz suvremene književnosti te na to da je ministrica nakon svega zaključila da će za prijedlog lektirnih naslova pitati profesore i nastavnike. Istaknula je da se stalno ponavlja to da djeci treba dati da čitaju ono što vole da bi se odgojili čitatelji, a nitko ne pita za što ih odgajamo. „Jedite bilo što, važno je da jedete. Jedite smeće, važno je da jedete, to ne bismo rekli“, primijetila je. „Tako je i s duhovnom hranom. I od nje se može oboljeti... Književnost je moćno sredstvo prijenosa ideja i duhovnih stanja kroz povijest do danas.“ Stoga je naglasila da knjige valja birati, no da se danas sve svelo na pitanje užitka, a zanemaruje se etika i pitanje dobra i zla, čime se uništava duhovna i pedagoško-odgojna dimenzija čitanja i zapravo ne znamo kako će sve to utjecati na učenike. Zaključila je da je u nas nastala zbrka oko svjetonazora, izgubili smo moć njihova vrjednovanja, tj. sve ih izjednačujemo, forma se nameće umjesto sadržaja, prave vrijednosti zamjenjuju se lažnima, ideale zamjenjujemo idolima, a duša – ključna riječ u književnosti – potpuno je iščeznula.

(hkv)

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.