Tuđman u kutiji šibica

Dobili smo još jedan udžbenik iskrivljene povijesti

Počela je školska godina. Pojavili se i novi udžbenici iz povijesti. Jedan od njih je i «Povijest» za osmi razred osnovne škole, autorice Vesne Đurić (Profil, 2007., I. izdanje). Na koji je način obrađen hrvatski Domovinski rat? U poglavlju «Domovinski rat» (str. 160) autorica uči djecu kako «nije lako odrediti datum početka Domovinskog rata»!? A od završetka srpske agresije i pobjede Hrvata i Hrvatske, na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, prošlo je jedanaest godina! «Neki smatraju da je to bilo u ljeto 1990. kada je započela 'balvan revolucija', dok drugi da je to bilo u proljeće 1991., kada su pobunjeni Srbi i JNA okupirali Plitvice, kojom prilikom je poginuo jedan hrvatski policajac» - piše autorica. Kako se zove taj poginuli hrvatski policajac, junak hrvatskog Domovinskog rata, Đurić ne navodi, odnosno to, po njoj, učenici završnih razreda osnovne škole ne trebaju znati. U vrijeme kad je ona učila povijest vjerojatno je dobro znala tko je bio Boško Buha ili Nada Dimić. No, da podsjetimo autoricu, taj poginuli hrvatski policajac, kojeg ona prešućuje i marginalizira, ima svoje ime i prezime – Josip Jović! Bio je rodom iz Aržana. Ako se «ne zna» kad je počeo hrvatski Domovinski rat, onda kako je uopće mogao biti donijet i Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, odnosno kako se zna, «kad se ništa ne zna», tko je hrvatski branitelj? Po Zakonu, to je svatko onaj koji je sudjelovao u borbi protiv srpske agresije od 5. kolovoza 1990.- 30. lipnja 1996.

Dok je u ovom udžbeniku relativno zadovoljavajuće obrađena uloga i značaj Josipa Broza Tita u vrijeme II. svjetskog rat, ali i nakon njega, dakako nigdje ga se ni za šta ne okrivljuje, o prvom hrvatskom predsjedniku i vojskovođi, pobjedniku u ratu, dr. Franji Tuđmanu, učenici ne mogu saznati gotovo ništa. Objavljena je tek jedna mala fotografija Tuđmana (str. 157), veličine kutije šibica, a i jedna nešto malo veća (str. 156) na kojoj se nalazi sa skupinom Hrvata na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, dakako bez potpisa da je i on na slici. A što još piše u ovom udžbeniku o čovjeku pod čijim smo vodstvom ostvarili stoljetne hrvatske snove? «Na izborima u Hrvatskoj, u proljeće 1990., pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)

koju je vodio Franjo Tuđman.(…) Za predsjednika Predsjedništva Hrvatske izabran je Franjo Tuđman, a za predsjednika Vlade Stjepan Mesić». U čitavoj knjizi autorica Tuđmana spominje još samo jednom i to u poglavlju «Međunarodno priznanje» (str.162). «U vrijeme Domovinskog rata vođeno je niz razgovara na međunarodnoj razini o smirivanju krize i prekidu rata u Hrvatskoj. Pregovorima su prisustvovali predsjednici Hrvatske Franjo Tuđman i Srbije Slobodan Milošević. No, razgovori nisu donijeli rezultate i rat se nastavljao». Na taj način «obuhvaćen» je čitav doprinos Tuđmana (kojem se u ovom udžbeniku nigdje ne navodi ni titula dr.)

E, sad se postavlja i pitanje; je li u vrijeme istaknutih pregovora Milošević bio predsjednik Srbije ili Jugoslavije? To za (serioznog) pisca povijesti ne bi trebao biti «marginalni» podatak. U poglavljima o Drugom svjetskom ratu autorica uči djecu kako je 1945. u Nürnbergu osnovan i Međunarodni vojni sud koji je sudio ratnim zločincima. Međutim, je li nešto slično osnovano i nakon počinjenih i navodno počinjenih zločina tijekom hrvatskog Domovinskog rata – nema ni riječi. Tko su bili ratni zločinci, odnosno tko su Karadžić, Mladić, Plavšić, Adžić, Kadijević, Šljivančanin i brojni drugi, oni koji će učiti iz ovog udžbenika nikad ne će saznati jer toga nema, pa ispada da je u II. svjetskom ratu bilo zločinaca, a da u ovome ratu oni nisu ni postojali. Nema ni heroja Domovinskog rata. Ni njih «nije bilo». No, ni ova knjiga ne može bez fotografije Jana Palacha. Svaka čast ovome dvadesetjednogodišnjem studentu filozofije koji se spalio u središtu Praga 19. siječnja 1969. u znak protesta protiv sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj, ali ni žrtve stotina razvojačenih hrvatskih branitelja koji su si na sličan način nakon i u vrijeme Domovinskog rata živote nisu za prešućivanje. Zbog čega bi svi morali znati za Jana Palacha, a nitko, na primjer, za nesretnog Milivoja Bujasa, predsjednika Udruge PTSP-a koji se objesio s hrvatskom zastavom u Zadru, ili za Mladena Gadaneca iz Drnja, pripadnika slavne 117. brigade koji se polio benzinom i zapalio, ostavivši dvoje malodobne djece i suprugu? Ti i još 1500 drugih također su naši Palachi! Autorica udžbenika relativno je dobro opisala poglavlje s naslovom «Partizanski zločini-Bleiburg i 'križni put'" (str. 112-113). Tako ona uči osmoškolce da su tijekom rata partizani smrću kažnjavali suradnike Talijana, Nijemaca, ustaša i četnika, da su primjenjivali pravilo kolektivne odgovornosti tako da je često stradavalo i nevino civilno stanovništvo te da se o Bleiburgu i «križnim putovima» , odnosno partizanskim zločinima u vrijeme vladavine Broza nije smjelo ni pisati. Zaboravila je samo podsjetiti: tko je kriv za sva ta i druga partizansko-komunistička zvjerstva? Ovo je još jedan udžbenik koji ne predstavlja pravu sliku povijesti!

Mladen Pavković
Hrvatsko slovo