Vremenitost i vječnost

Kako su svjedočili oni koji su Alojzija Stepinca poznavali u različitim razdobljima njegova života, pa i oni koji su ga ispratili u vječnost, uvijek je uz njega bila krunica.

„Kak ne bi Lojzek postal svetac, kad već sada moli krunicu“, rekao je župnik njegovoj majci prigodom posjeta obitelji ugledavši krunicu u Lojzekovoj kolijevci.

Ta ljubav prema krunici, koju mu je usadila njegova pobožna majka Barbara, pratila ga je čitava života. Kao odraslomu, ne bi mu prošao dan da ne izmoli krunicu, a počesto bi kakav posao obavljao jednom rukom samo da iz druge ne mora ispustiti to moćno oružje.

U svetoj krunici on je doista vidio oružje, kako je jednom rekao, „koje na poseban način služi obrani naših duša, kršćanskog poretka u našoj dragoj Hrvatskoj, obrani kršćanskog poretka u svijetu bez kojeg zemlja postaje pakao! U svetoj krunici vidimo takvo oružje da nije moguće ne iznijeti pobjedu ako to oružje budemo držali u ruci svakoga dana i njime se dostojno služili, toplo i srdačno molili!“

„Na slici 'Posljednji sud' prikazao je Michelangelo dvojicu ljudi, koji se prigodom obćenitog uzkrsnuća dižu prema nebu pomoću svoje Krunice, za koju su se uhvatili. Sam dobri Bog znade, koliko se već duša onamo od vremena sv. Dominika vinulo k nebu po molitvi svete Krunice. Nju su držali u rukama priprosti seljaci i moćni vladari, glasoviti vojskovođe i obični vojnici, veliki učenjaci i neuki ljudi, djevojke i mladići, staro i mlado, čak i malena djeca. Sveta je Krunica bila jedno od najvažnijih sredstava u radu Crkve Kristove od vremena sv. Dominika pa do danas. Tako će biti bez sumnje i do konca svijeta“, napisao je u predgovoru knjižice Krunica kao razmatranje i ustmena molitva, koju je 1943. s francuskoga jezika preveo na hrvatski.

Umro je uz molitvu krunice, držeći u rukama blagoslovljenu svijeću i izgovarajući riječi: „Fiat voluntas tua!“

Nedvojbeno, riječ je o čovjeku snažne molitve i duboke vjere, čovjeku koji nam je primjerom pokazao kako se duša uzdiže k Bogu. Mogli smo odabrati i kakav drugi motiv koji opisuje njegov svetački lik, no navedena minijatura o krunici krije snažnu poruku. I mi današnji, poput župnika iz blaženikova ranoga djetinjstva, iz svoje vremenitosti ponavljamo: „Kako Stepinac ne bi postao svetac…“, a sam nas blaženik iz vječnosti opominje na svoje posljednje riječi: „Fiat voluntas tua!“ - Budi volja Tvoja! Kad Bog hoće! Njegova je zadnja!

Tihana Malić

____________

Alojzije Stepinac (Brezarić kod Krašića, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.), zagrebački nadbiskup, kardinal, mučenik, blaženik Katoličke Crkve

Prvotno se upisao na Agronomski fakultet, no ubrzo je napustio studij i vratio se u rodno mjesto. Bio je aktivan u redovima katoličke mladeži. Godine 1924. odlučio se za svećeničko zvanje i otišao na studij na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu. Postigao je doktorat iz filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 26. listopada 1930. u Rimu, a već u svibnju 1934. papa Pio XI. imenovao ga je zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Za biskupa je zaređen 24. lipnja 1934. u zagrebačkoj katedrali. Bio je tada najmlađi biskup u svijetu. Nakon smrti zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera 7. prosinca 1937. preuzeo je upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom. Osnovao je nove župe i gradio crkve, poticao je djelovanje katoličkih udruga (Caritas, Katolička akcija), promicao svestranu duhovnu obnovu i marijansku pobožnost, zalagao se za katolički tisak, a posebno se posvetio pastoralu obitelji i mladih. Kao i mnoštvo hrvatskoga naroda, mnogo je očekivao od proglašenja hrvatske države 1941., ali se uskoro – zbog počinjenih nedjela, diskriminacijskih zakona te ideoloških i političkih progonstava – udaljio od režima. Štitio je Židove, Srbe i Rome i javno osuđivao progone. Nakon Drugoga svjetskoga rata odbio je Titov prijedlog 1945. o odvajanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice. Od komunističkih vlasti tražio je zaustavljanje progona Crkve te prekid represije i osvete nad ideološkim protivnicima. Komunistički režim smatrao ga je svojim velikim protivnikom i prijetnjom pa je, pod optužbom za suradnju s ustaškim režimom, 1946. uhićen i na namještenom procesu osuđen na 16 godina strogoga zatvora. Bio je zatočen u Lepoglavi do 1951., a zatim je – pod pritiskom svjetske javnosti – premješten u kućni pritvor u župni dvor u Krašiću, gdje je ostao do smrti. Papa Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, što je dovelo do novoga sukoba s komunističkom vlašću. Ponuđeno mu je da napusti Hrvatsku, no on je to odbio. Odbijao je i bilo kakvo povlašteno liječenje, premda je počeo ozbiljnije obolijevati. Grob mu je u zagrebačkoj katedrali. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Hrvatsko je pravosuđe 2016. u cijelosti poništilo spornu osuđujuću presudu komunističkih vlasti protiv nadbiskupa Stepinca iz 1946. U iščekivanju njegova proglašenja svetcem Katoličke Crkve, u narodu se raširio naziv – sveti blaženik Alojzije Stepinac.

(hkv)