Kazališni trg vratiti kazalištu 

Po kojoj logici najljepši zagrebački trg nosi ime osobe teško opterećene hipotekom zločina? Kakvu se poruku time šalje svijetu, narodu, mladima?

Skulpture velikana i nazivi gradskih trgova i ulica simboli su vrijednosnih odrednica naroda. To su ujedno priznanja velikanima za sve dobro i plemenito učinjeno svom narodu. Povijesni vladari i promicatelji državotvorne misli, umjetnici, znanstvenici, junaci… to su uzori u koje će se ugledati mladi naraštaji koji će te uzore slijediti, možda i nadmašiti, to su osobe koje su se odlikovale ne samo izvanrednim dostignućima u okviru svoje djelatnosti, već i časnim životom. Ima i šaljivih simbola, među njima na pr. i 'mannequin qui pisse' u Bruxellesu, nestašni dječarac koji je prema legendi vrcnuo iskru pobune protiv španjolskih ugnjetavača.

U tom kontekstu ostaje nejasno zbog čega najljepši trg u Zagrebu nosi ime Josipa Broza, osobe teško opterećene hipotekom zločina. Skupština grada Zagreba nedavno je ponovno potvrdila trgu to ime, što stvara nedoumice. Zločini pod zajedničkim imenom 'Tragedija Bleiburg' i 'Hrvatski križni put' već su dobrim dijelom znanstveno obrađeni i poznati široj javnosti. Od svibnja 1945. godine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima vršene su masovne likvidacije, u stotinama tisuća, prema detaljno razrađenom planu od strane vojnog i partijskog vrha na čelu sa Brozom. Represija je nastavljena i u kasnijem razdoblju.

Postavljaju se pitanja. Kakvu moralnu poruku se time šalje svijetu, narodu, mladima? Zar da slave zločinca? Da li se time otvara vrata odavanju priznanja i drugim počiniteljima raznih nedjela, treba li odlikovati i Brozove suradnike : Rankovića, Simu Dubajića… Ili je to namjerna poruga Brozovim žrtvama, njihovim udovicama i siročadi?

Bilo bi dobro ugledati se u neke druge narode na primjer Židove, Engleze, Ruse, koji brižno njeguju sjećanje na svoje žrtve, jer poštujući njih poštuju sebe. Prešućivanje vlastitih žrtava ili čak slavljenje počinitelja kriminalnog djela dovodi narod do dezorijentiranosti i samonegacije, što je možda najniži stupanj na koji jedna vlast može dovesti svoj narod.

Koji su motivi da neki zagrebački vijećnici, pretstavnici grada i naroda kojega su tisuće građana pale pred Brozovim mitraljezima, glasuju za moralnu i povijesnu anomaliju. Kakvi to ideološki anakronizmi vuku skupštinu grada unatrag, upravo u vrijeme kada je Vijeće Europe donijelo, iako zakašnjelo, Rezoluciju o zločinačkom karakteru komunističkih režima. Je li možda na djelu lažni obrambeni mehanizam pojedinaca iz prošlih vremena da braneći Broza brane sebe? Upravo suprotno. Već poodavno napredne stranke europske ljevice ne žele imati ništa zajedničko s boljševičko-komunističkim nasljeđem. Odriču se totalitarizma, diktature proletarijata i centraliziranog gospodarstva, a razne crvene strahovlade otrijeznile su i najrigidnije komunističke apologete.

Logičan je interes lijeve opcije da se distancira od mračnih stranica za koje je dobrim dijelom zaslužan i Broz te da se na velika vrata uključi u europsku demokratsku obitelj, pred kojom stoje nove bitke, kao na primjer obrana čovjeka /radnika od grabežljivosti raznih moćnika, obrana čovjeka/moralnog bića od sveopće relativizacije, zaštita hrvatskog ozemlja i mora, zaštita hrvatskog suvereniteta To su neki od imperativa sadašnjeg trenutka.

Stoga bi bilo poželjno da se hrvatska vlast, gradska i državna, oslobodi starih hipoteka, da se ne troši snaga na one koji to ne zaslužuju. Da se na putu uklanjanja povijesnih falsifikata krene od naoko malih stvari kao na primjer vraćanje Kazališnog trga kazalištu, a prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu da se uredi doličan prostor pred Muzejom Mimara. Zbijmo naše redove u zajedničkom pregnuću za boljitak hrvatskog čovjeka i Lijepe naše.

Nikola Debelić, sveučilišni profesor
Glas Koncila

{mxc}