Tužna je bila nedavna nedjelja uoči 15. siječnja Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, jer skoro nigdje našeg barjaka i njegova oku ugodna vijorenja na lahoru prohladnog, ali sunčanog zimskog dana. Nema trobojnice niti na ostalim značajnim blagdanima! Ova pojava je u nas dosegla zabrinjavajuće razmjere i traži ozbiljnu raspravu u društvu, pa i nužnu pouku i odgoj kroz sve obrazovne, crkvene i medijske sustave. Na određenim prazničkim nadnevcima bi na ovu pojavnost morala obvezujućim propisima upozoravati i državna i zakonodavna vlast. Međutim od toga i ništa i nikom ništa!? 

I ono malo začetaka drevnog svečarskog dostojanstva koje se bilo s ponosom prikazivalo u hrvatskoj metropoli, i to, pridošlim diplomatima, gospodarstvenicima, športašima i prije svega turistima, kao što bješe protokolarna svečanost na Oltaru domovine - je nestalo u trenu, jer je nastupajuća koalicijska vlast nakon dvijetisućite godine brzinom svijetlosti i to uklonila, a sadašnja nije vratila!? Svi navedeni namjernici su u knjigu gostiju na Medvedgradu upisivali riječi pune ushita, a elektronskim i tiskovnim medijima su prelijepe panoramske slike Zagreba, drevnih kula izvirujućih iz šumovita brdašca i vijorenja naših barjaka u rukama počasne garde hujali svijetom na čast i diku domovine nam Hrvatske. U nas tako, a kako je u drugih, i to, ne samo u protokolarnim zbivanjima? 

U većini država zapadnog svijeta je i sva krasota blagdanskih izleta upravo predivno oslikana na obiteljskim ruksacima sa zataknutim državnim zastavicama koje mašu ladanjskim krajolicima tih zemalja. Stoga se pokrenimo prema obvezujućem poštivanju naših zastava i grbova, a ovu crticu završimo pitanjem i vlasti i crkvi i puku s metaforom svemu napisanom: "…ča barjak ne viješ, milu trobojnicu…"!?

Božidar Ručević

{mxc}