Revolucija ljubavi

(Izlaganje prof. Branimira Lukšića s predstavljanja knjige autora Živana Sikirića „Aktualna razmišljanja jednog kršćanina, koji bi to htio biti", održanog u Splitu, 9. studenoga 2011.)

Knjiga koju predstavljamo, autora Živana Sikirića, nosi naslov „Aktualna razmišljanja jednog kršćanina, koji bi to htio biti". Njezina središnja tema i poruka je potreba „nove evangelizacije".

Što je „nova evangelizacija? To je provođenje u djelo Kristove „nove zapovjedi". Prema Ivanovom evanđelju na posljednjoj večeri Isus je, među ostalim, svojim učenicima rekao:"Novu vam zapovijed dajem; ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.Po ovome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni za druge"(13:34-35). Tu novu zapovijed ljubavi daje Krist na rastanku od svojih učenika njima, i ona je mjerodavna za međusobni odnos Kristovih vjernika, njegovih sljedbenika. A što je s odnosom Kristovih sljedbenika prema onima koji ne pripadaju njihovom krugu, prema ljudima drugih vjera, nevjernicima, ateistima, agnosticima? Tu vrijedi druga zapovijed starozavjetnog zakona : „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" (Mt. 22-37-39, Mk 12: 30-31, Lk 10: 27). Tko je pak naš bližnji kazao je Krist u paraboli o milosrdnom Samaritancu. Koliko god je zbog zaboravljene i neizvršavane nove zapovijedi ljubavi potrebna među Kristovim vjernicima nova evangelizacija, toliko je kršćanima potrebna – nazovimo je tako- i „stara" evangelizacija zbog ove druge velike starozavjetne zapovijedi ljubavi. Jer Bog , ta nedokučiva , neshvatljiva i neizreciva Tajna, Temelj i Stvoritelj svega što jest, nije Otac samo kršćanima, nego i ostalim ljudima, pa i onima koji tvrde da u Njega ne vjeruju, jer da Ga pojmovno ne mogu dokučiti.

Pogledajmo svijet oko sebe

Autor govori o prostorima dekristijaniziranog svijeta koji se svakog dana sve više šire (103). Doista, mi živimo u postkršćanskoj i ateističkoj eri koju su, međuNova evangelizacijaŠto je cilj nove evangelizacije? To je vidjeti svijet očima Isusa Krista i živjeti, poput Njega, u punini Duha Božjega. To je život ljubavi u Kristovom duhu, život svjesnog i namjernog odnosa s Bogom ; svjesnog, jer je čovjek već samim postojanjem ontološki i nesvjesno ovisan o Bogu ostalima, idejno pripremili Feuerbach sa svojim antropološkim ateizmom, u kojemu je Bog projekcija čovjeka, Marx sa svojim socio-političkim ateizmom, u kojemu je Bog društveno-klasna utjeha, opijum potlačenih, Freud sa svojim psihoanalitičkim ateizmom , u kojemu je Bog infantilna iluzija, i Nietzsche sa svojim nihilizmom nadčovjeka, koji ruši svaki objektivni smisao i objektivnu istinu. Ovi ateizmi vrše, ponekad naglo i agresivno, ponekad tiho i postupno, dekonstrukciju čovjeka kao slike Božje, i njegovo reprogramiranje prema modelu potpune moralne relativnosti.

Što je cilj nove evangelizacije? To je vidjeti svijet očima Isusa Krista i živjeti, poput Njega, u punini Duha Božjega. To je život ljubavi u Kristovom duhu, život svjesnog i namjernog odnosa s Bogom ; svjesnog, jer je čovjek već samim postojanjem ontološki i nesvjesno ovisan o Bogu. Autor daje sažetu definiciju kršćanina kad kaže, da je kršćanin onaj, koji vidljivom djelotvornom ljubavlju kao „svjetlost svijeta" živi i svjedoči Kristovu nazočnost u svijetu (30). Prema tome, kršćanski život, cilj evangelizacije, nije samo život vjere u Boga , jer netko može ispravno vjerovati u sve vjerske istine, pa opet ostati tvrda srca i ne biti na Božjem putu. Neki su ljudi teološke pravovjernosti bili okrutni tlačitelji , dok su s druge pak strane neki u povijesti kršćanstva imali heretička shvaćanja, a bili su ljudi kršćanske ljubavi, veliki biblijski egzegete i duhovni pisci, kao npr. Origen.

Prema riječima autora ove knjige, ne sastoji se „nova evangelizacija" u intelektualnom dokazivanju istinitosti kršćanstva onima koji ne vjeruju, ili drukčije vjeruju, niti nju tvore apologetska predavanja, teološki diskursi, polemike, sučeljavanja, tjedni simpoziji, okrugli stolovi, seminari, skupi zbornici, koliko god sve ovo bilo važno. Ta se evangelizacija ne odvija na intelektualnoj razini, nego na razini življenja. Kako kaže autor, „nova evangelizacija" nije borba protiv bilo čega ili bilo koga, nego novi način življenja kršćana međusobno i pred svijetom (78-83 passim). Kršćanski život, svrha evangelizacije, je život proživljen u osobnom odnosu, u relaciji, s Bogom objavljenim u Isusu Kristu. Za kršćanski život je bitan ovaj odnos, a manje teološka formulacija. Jer Bog je , kako je već rečeno, nedokučiva, neshvatljiva i neizreciva Tajna, i svaki izričaj o Njemu je moguć jedino kroz tzv. analogiju. Krist je rekao:"Ne će u kraljevstvo nebesko ući svaki onaj koji mi govori 'Gospodine, Gospodine', nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima"(Mt.7:21). Jedino taj osobni odnos može preobraziti naš život.

Nadalje, kršćanski život, cilj „stare" i nove evangelizacije, je život milosrđa prema svemu stvorenome. Tko ubije čovjeka radi Boga, ne služi Bogu. Bog kojega je objavio Isus Krist nije knjigovođa koji pedantno bilježi naša dobra djela i naše grijehe, pa prema njima određuje kaznu ili nagradu, nego je milosrdni Otac koji se raduje povratku rasipnog sina, i koji ostavlja u sigurnosti 99 ovaca da potraži i spasi jednu zalutalu. Čovjek ne može toliko sagriješiti koliko mu Bog može oprostiti ako se čovjek pokaje.

I konačno, kršćanski život, svrha evangelizacije, je život čežnje za pravednošću.Ova se čežnja suprotstavlja ne samo osobnoj nepravdi, nego i sistemskoj nepravdi ozakonjenog nepravednog društveno-političkog sustava. sustava legaliziranog tlačenja. Težnja za pravednošću navela je Isusa da se zauzme za sirotinju, za marginalizirane u društvu, i da optuži vjerske i političke elite, uključujući Jeruzalem i hram kao središte sustava domaćeg židovskog eksploatiranja. Isusovo strastveno zauzimanje za pravednost neposredan je uzrok njegove smrti, jer je time izazvao i pretrpio bijes političkog i vjerskog establishmenta.

Ovdje treba napomenuti, da ni nova, ni stara zapovijed ljubavi nije istoznačna s tzv. pacifizmom, tj. shvaćanjem da se zlu smijemo suprotstaviti samo pasivnim, nenasilnim otporom. Kršćanska ljubav ne traži od Kristova sljedbenika da se suzdrži i od uporabe fizičke sile prema zločincu, ako je to jedini način da ga se spriječi u zločinu.. Iako se kršćanin može fizički ne oduprijeti zlu koje se njemu osobno nanosi, dapače, ponekad je to čin herojske kreposti, on nema pravo dopustiti da se nanosi zlo onima koji su mu povjereni. Tome se on mora oduprijeti makar i fizičkim otporom ,ako se jedino fizičkim otporom to zlo može spriječiti. Neodupiranje zlu bilo bi sudioništvo u zločinu, grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu.

Da ne bi smetalo moćnicima

Govoreći o odnosu kršćanske zajednice ljubavi prema svijetu, ovdje treba spomenuti jedno krivo shvaćanje. Zapadno kršćanstvo od prosvjetiteljstva naovamo rutinski se suglasilo s vlastitom privatizacijom. Nakon postreformacijskih vjerskih ratova u kojima je vjersko opredjeljenje igralo veliku ulogu, prosvjetiteljstvo je ponudilo način mira uz cijenu, da vjera bude privatna stvar pojedinca. Međutim, i nakon toga Europa i Amerika su bile upletene i bez vjerskih motiva u isto toliko ratova kao i prije prosvjetiteljstva. Posljedica je ove privatizacije da je Kraljevstvo Božje, kraljevstvo ljubavi i mira, premješteno gore, na nebo, da ne bi na ovome svijetu smetalo moćnicima da kroje svijet kako žele. Stoga treba naglasiti, da kršćanstvo nije „dvoetažna" vjera za koju je ovaj svijet „prizemlje", a nebo „gornja etaža" time, da bi cilj kršćanskih vjernika bio čim prije napustiti „prizemlje" i preseliti se na „gornji kat". Krist je svojim sljedbenicima rekao da mole Oca: "Dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji." Dakle, zadatak je Kristovih sljedbenika da i na zemlji dođe Kraljevstvo Božje.

Stoga je u svezi s glavnom temom ove knjige potrebno pojasniti učinak nove evangelizacije na odnos Kristovih sljedbenika prema politici shvaćenoj kao sveukupni okvir unutar kojega se odvija život pojedinca i zajednice na zemlji, na „prizemlju". Kraljevstvo na zemljiKršćanstvo nije „dvoetažna" vjera za koju je ovaj svijet „prizemlje", a nebo „gornja etaža" time, da bi cilj kršćanskih vjernika bio čim prije napustiti „prizemlje" i preseliti se na „gornji kat". Krist je svojim sljedbenicima rekao da mole Oca: "Dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji." Dakle, zadatak je Kristovih sljedbenika da i na zemlji dođe Kraljevstvo BožjeAutor kaže, da je svjedočenje Krista osobnim angažmanom u društvenom, gospodarskom ili političkom životu nadasve teško, ali i nadasve potrebno (64). Načelno govoreći možemo,dakle, reći, da je potrebno da se kršćanski vjernik bavi politikom shvaćenom kao djelovanje za zajedničko dobro, i da u političkom životu svjedoči Krista, što ne znači da on mora biti profesionalni političar, ili član bilo koje političke stranke. Kršćanski vjernik kao takav nema jedinstvenog rješenja za uređenje države i društva, jer evanđelje ukazuje na ono što je apsolutno nespojivo s kršćanskim životom, javnim i privatnim, ali ostavlja slobodu vjerniku da prema povijesnim i društvenim okolnostima bira jedno od političkih rješenja koja su spojiva s evanđeljem.

Nema jedinstvenog kršćanskog političkog sustava, kao što nema ni kršćanskog gospodarstva ili bankarstva, ali postoje politički sustav, gospodarstvo i bankarstvo koji su inspirirani kršćanskim duhom, kršćanskim etičkim ciljevima, obranom dostojanstva ljudske osobe i poštivanjem njezinih neotuđivih prava. Ovdje, međutim, treba napomenuti, da angažman kršćanskog vjernika u politici ne stvara uvijek i nužno koheziju i integraciju u političkom životu države i društva. Ljubav prema Bogu i čovjeku, zauzimanje za siromahe i obespravljene, angažman za pravednost , odlučan nastup protiv ropstva koje i danas u tzv. civiliziranom svijetu (Europi, Americi) postoji, protiv izrabljivanja žena, djece i nemoćnih, sve to može imati za posljedicu dezintegraciju i rušenje postojećih društveno-političkih struktura, kad su one nehumane i nepravedne. Već je sama zapovijed opraštanja neprijatelju politička provokacija, kao što je to i Kristov govor na gori.U režimu klasne, rasne, nacionalne ili imovinske diskriminacije, već je i sama sveta misa, koja bez diskriminacije okuplja sve vjernike oko oltara, i daje svima pristup euharistiji, politička provokacija.

Dakle ni nova, ni stara evangelizacija ne doprinosi uvijek miru i slozi u društvu, jer ne doprinosi uvijek i nužno legitimiranju postojećeg stanja društva. Međutim, trebamo nažalost utvrditi, da i među samim Kristovim vjernicima, kojima je upućena nova zapovijed ljubavi, ima neslaganja i podjela na konfesije, denominacije, crkve i sekte koje se uzajamno ne podnose i napadaju. No ipak, kada je iskonska Kristova zajednica slobodnih i ravnopravnih žena i muškaraca, koja je izašla iz probodenih grudi Raspetoga, bila u pojedinom povijesnom razdoblju u opasnosti da poprimi oblik socijalnog i političkog modela toga razdoblja, npr. strukturu monarhističkog papinstva, kneževskih biskupijskih sjedišta, koji su bili preokupirani ratnim igrama i borbom za premoć, u Kristovoj su se Crkvi javljale žene i muškarci koji su rasplamsali svojim životom Kristovu zapovijed međusobne ljubavi. Tako npr., kada je srednjovjekovno papinstvo bilo u opasnosti da se pretvori u blještavi despotizam, jedan se mladi čovjek, kojega su njegovi prijatelji zvali „Francesco" , svukao gol na trgu svoga rodnog grada Assiza u Umbriji, i posvetio svoj život Kristovim siromasima, definitivno odvajajući pravu vjeru od bilo kakve pompe i moći, i dajući zapadnome svijetu savjest, koje se taj svijet ni do danas ne može potpuno lišiti.

Što će biti s kršćanstvom?

Postoji još jedna uloga kršćanskih vjernika u društvu i politici u širem smislu toga pojma, i nova evangelizacija zasigurno ima za posljedicu jačanje ove uloge. Samim svojim postojanjem kršćanski vjernici, sakupljeni u Crkvi kao zajednici ljubavi, podsjećaju svijet na ono potisnuto i zaboravljeno u čovjeku, na ono što čovjeka čini čovjekom, i što čini društvo civiliziranim. Crkva svjetionikCrkva bi, kao kršćanska zajednica ljubavi, nadahnuta novom evangelizacijom, morala biti u sekulariziranom svijetu svjetionik koji bi ukazivao na praznine suvremenog znanstveno-tehnološkog mentaliteta, na praznine kroz koje izbijaju potisnute iskonske snage sa svojim integrirajućim potencijalom Crkva bi, kao kršćanska zajednica ljubavi, nadahnuta novom evangelizacijom, morala biti u sekulariziranom svijetu svjetionik koji bi ukazivao na praznine suvremenog znanstveno-tehnološkog mentaliteta, na praznine kroz koje izbijaju potisnute iskonske snage sa svojim integrirajućim potencijalom (npr. rođenje čovjeka, njegova smrt i sl.)) za koje suvremena znanost i tehnika mogu napraviti čuda, ali koje ostaju uvijek dio sveobuhvatne tajne čovjekove egzistencije. Na taj bi način kršćanska zajednica, probuđena novom evangelizacijom, uputila suvremenom čovjeku poruku, da konačna svemirska tajna nije ništavilo, nego kuća živoga i vječnoga Boga, koga nam je Krist objavio kao Oca.Time bi Crkva kao zajednica vjernika prožetih duhom Kristove ljubavi doprinijela razrješavanju napetosti između dvije razine čovjekove svijesti, one dubinske izvorne, i one površinske racionalne, i vodila bi ne samo vjernike, nego i one nevjernike koji su otvoreni prema istini, izvoru kojega nazivamo Bog.

Na kraju autor postavlja pitanje, što će biti s kršćanstvom u trećem tisućljeću, u kojemu se promjene i zbivanja brzo događaju. Svašta je moguće – kaže autor – od „raja" na zemlji , od „civilizacije ljubavi", svijeta pravednosti i mira, do pitanja hoće li svijet pod prijetećim kataklizmama vlastitog napretka, ali i uništenih moralnih vrijednosti, uopće izdržati cijelo tisućljeće ili će, okovan silama Zloga, prije svoga kraja sam sebe možda uništiti (144). No autor je ipak u jedno siguran. U svijetu u kojemu se sve manje zna što je dobro ,a što zlo, što ljudsko, a što neljudsko , što moralno, a što nemoralno, što prirodno , a što neprirodno, u svijetu u kojem ljudske duše proždire Moloh novca, u kojemu su uzdrmani brak i obitelj, u svijetu masovnih pobačaja, u svijetu „kulture smrti" i sve veće dekristijanizacije i ateizacije, u tom i takvom svijetu, samo će se vjernici kao Božja obitelj, živeći i moleći po Duhu sjedinjeni s Kristom, moći suočiti s izazovima „trećeg tisućljeća" koji su pred nama. I on zaključuje:"To je bit „nove evangelizacije", koja u svim svojim pojavnim oblicima mora biti obilježena življenjem Božjom ljubavlju,ili od nje ništa ne će biti (149).

Ovo je, zbog kratkoće vremena, samo djelomičan uvid u knjigu autora Živana Sikirića. Druga i treća glava knjige pod naslovom „Prigodna razmišljanja" i „Posebna razmišljanja" sastoje se od kratkih razmišljanja o pojedinim kršćanskim vjerskim sadržajima. Knjiga je kao cjelina riznica misli koje nas ne mogu ostaviti ravnodušnima. Stoga ju toplo preporučam onima koji vjeruju u Krista, i onima koji u njega ne vjeruju. Prvima, da učvrste i pročiste svoju vjeru, a drugima, da preispitaju svoju nevjeru. Autoru, pak, knjige čestitam na ovom svjedočenju Krista.

Prof. Branimir Lukšić