Čuvari mrtvih sela

U kulturno informativnom centru u Zagrebu, 25. svibnja 2007. prikazan je film "Čuvari mrtvih sela". Režiju potpisuje Miroslav Mikuljan, a scenaristica je Marija Peakić Mikuljan. Snimljen u sjetnom, lirskom tonu, film uz romantičan prikaz ukazuje na tužnu istinu o napuštenim selima Žumberka. Naime, istražujući prirodne ljepote ovog bisera kontinentalne Hrvatske, supružnici Mikuljan otkrili su i onu tamniju stranu žumberačke povijesti - siromaštvo, progoni stanovništva, zločini u doba komunizma. Sve je to dovelo je do pogubnih posljedica. Tako, iako se čini gotovo nemogućim, svega četrdesetak kilometara od Zagreba postoji neki sasvim drugi svijet, svijet napuštenih sela. U negdašnjim selima danas stanuje tek pokoji stanovnik. Napuštene kuće skrivaju i po nekoliko desetljeća samoće i tišine, a jedino ih oživljavaju- pisma, pisma koja isčitavaju tešku sudbinu Žumberčana po svijetu. Upravo su ona poslužila kao glavno nadahnuće za film u kojem slike praznih kuća upotpunjuju čitanim pismima. Time je na vrlo upečatljiv način skrenuta pozornost na šokantno demografsko propadanje Žumberka. U nastavku donosimo kratko prepričani sadržaj filma koji je napisala Marija Peakić Mikuljan.

Čuvari mrtvih sela

U napuštenim selima na Žumberku postoje ljudi koji su, ostavši sami, kao posljednji stanovnici preuzeli ulogu čuvara tog svijeta ugašenih ognjišta i bolnih uspomena negdašnjeg života.

Raseljene kuće čiji su vlasnici već desetljećima u prekomorskim zemljama još uvijek čuvaju punu istinu i inventar svojih bivših domaćina kao u dane dalekog oproštaja. Namještaj, obiteljske fotografije na zidovima, uporabni predmeti, zaustavljene kazaljke starih satova - sve je tu, netaknuto, umotano u paučinu, obraslo bršljanom i šibljem, prekriveno prašinom.

Čuvari mrtvih sela Mile, Tomo i Jovo uvode nas u taj potresni svijet hrvatske demografske tragedije. Pred našim očima otvorit će se prastari kovčezi prepuni požutjelih iseljeničkih pisama koja odavno nema tko čitati. Izbor iz te zaboravljene prepiske zazvonit će živim glasovima, odjekivati u veličanstveno lijepom pejzažu žumberačkog gorja i na poseban način ostvariti potresan dijalog s obiteljskim fotografijama na zidovima. U tom smislu bi se, možda, ovaj pedeset minutni dokumentarni film moglo gledati i kao dokumentarnu dramu o demografskoj tragediji koja već čitavo jedno stoljeće pustoši domovinom i danas predstavlja jednu od najvećih opasnosti za narodno biće i budućnost zemlje.

Marija Peakić Mikuljan