Hrvoje Hitrec o knjizi «Dubrovniku u čast»

U nakladi Matice hrvatske - Ogranak Dubrovnik pojavila se nedavno knjiga Mire Vukojević "Dubrovniku u čast". Svjedočanstvo je to, prožeto dubokim osjećajima, o strašnoj jeseni 1991. i zimi 1991. na 1992. kada je razaran opkoljeni Dubrovnik.

Ova brojem stranica nevelika ali dragocjena knjiga posvećena je braniteljima koji su obranili Grad i građanima koji ga nisu napustili, kao i svim (250 hrvatskih mladića) poginulim braniteljima u oslobađanju hrvatskoga juga 1992.

EvakuacijaVjerojatno je najdomljiviji dio te proze razdoblje kada je objavljena mogućnost evakuacije brodom za žene i djecu. "Gusta plima ljudi i neobične prtljage preplavljuje rivu i luku čekajući na ukrcaj". Čekaju pola dana, a onda se sve užurba jer brod mora biti u određeni sat u Mljetskom kanalu, gdje JNA sa svojim brodovima čeka brod za pretresMira Vukojević je s mužem i dvoje djece izbjegla iz Župe dubrovačke u Dubrovnik, i cijelo je vrijeme opsade izdržala u Gradu zajedno s mužem Mladenom Vukojevićem, agronomom koji je radio u komunalnom poduzeću za održavanje nasada u Gradu. Diplomirana ekonomistica, vješta peru i točnih zapažanja, opisala je opsadu Dubrovnika u pet kraćih proza. U prvoj ("Rastanak") prisjeća se početka napada jugoslavenske armije i srpskih i crnogorskih parapostrojba na Dubrovnik 1. listopada 199l. kada je neprijateljsko topništvo uništilo i trafostanicu u Komolcu, pa je grad ostao bez struje (istodobno i bez vode). Grad je, međutim, nastavio živjeti unatoč vatri s okolnih brda. Radila su poduzeća, robne kuće, itd.,ljudi se okupljali i izmjenjivali informacije. Nakon dvadesetak dana sve je bilo drukčije: armija je zauzela brdo Podbrežje i granatirala Babin Kuk, zauzela i cijelo područje od granice s Crnom Gorom do Slanog - pregaženo je Konavle. Dubrovnik je potpuno opkoljen. Imao je dva topa, jedan na Babinom Kuku i jedan "kojega je naša vojska vozila na kamionu i pucala s raznih položaja."

Telefon još radi, razgovori s prijateljima i poznanicima u slobodnim gradovima postaju nestvarni. Ne stižu pisma. Ali ulice još žive, a navečer lojanice titraju iza prozora. No, sve češće ljudi spavaju u skloništima, sve su brojnije žrtve, mrtvi na dubrovačkim ulicama.

Vjerojatno je najdomljiviji dio te proze razdoblje kada je objavljena mogućnost evakuacije brodom za žene i djecu. "Gusta plima ljudi i neobične prtljage preplavljuje rivu i luku čekajući na ukrcaj". Čekaju pola dana, a onda se sve užurba jer brod mora biti u određeni sat u Mljetskom kanalu, gdje JNA sa svojim brodovima čeka brod za pretres.

Grad je opustio, u ljude se uvukao strah, neprijatelj napada danju i noću, zgrade su oštećene, automobili spaljeni, drveće polomljeno. Mladen Vukojević je u kriznom stožeru, ali kao ravnatelj Nasada odlučuje u inat sudbini da se održava zelenilo u Dubrovniku, sadi kadife. Mira Vukojević odlučuje otploviti brodom sa svojim kćerima (sedam i devet godina), no u zadnji čas se predomišlja, šalje djecu s povjerljivim ljudima, a sama ostaje s mužem u Dubrovniku. ( "Gledam članove promatračke misije EZ i pitam se shvaćaju li išta od ove tragedije" ).

U skloništima se priča sam o tomu da će grad biti oslobođen, nitko ne govori da bi grad mogao pasti. Najjači napad je uslijedio kada se nitko nije nadao (navodno je prije toga "sklopljeno primirje"), 6. prosinca na dan sv. Nikole. No istodobno je dobivena bitka za Srđ i potom je nastalo nešto mirnije razdoblje. "Došla je struja i voda . Djeca su se vratila za Božić".

Mira Vukojević izašla je iz Grada prvi put u svibnju 1992. kada je Hrvatska vojska oslobodila Slano i ušla u Mokošicu.

Bogata opremaKnjiga je dopunjena nizom pjesama. Predgovor je napisao Đuro Vidmarović, a pogovor Mišo Đuraš. Fotografije razaranja Dubrovnika preuzete su iz edicije "Dubrovnik u ratu"U drugoj prozi, "Ratna sjećanja", opisuje Mira Vukojević stanje u dubrovačkoj bolnici u odsudnim mjesecima, psihozu koja je nastala u gradu nakon što je neprijatelj osvojio Bosnaku, ali potom i provalu oduševljenja kada su se do Grada probili gliseri s oružjem i rođena nova nada.

O mladićima koji su branili Dubrovnik riječ je u prozi "Smrt vojnika Mara", a "San o Gradu" govori o razaranjima i kulturocidu.

Knjiga je dopunjena nizom pjesama. Predgovor je napisao Đuro Vidmarović, a pogovor Mišo Đuraš. Fotografije razaranja Dubrovnika preuzete su iz edicije "Dubrovnik u ratu".

Spomenimo da je Mira Vukojević 2007. objavila i knjigu "Odabrane žrtve" u kojoj je opisala gotovo nevjerojatno stradanje svoje obitelji u samostalnoj hrvatskoj državi, kada su postali beskućnicima u zamršenoj priči koja nije bez političke "podloge". Taj slučaj, koji se nije smio dogoditi, i danas je predmetom beskrajnih sudovanja, a čitatelj spomenute knjige jednostavno je zgrožen načinima na koje "pravna država" može uništiti ljudsku egzistenciju.

Hrvoje Hitrec