Boškoviću u čast

Središnja proslava 300. obljetnice rođenja Ruđera Boškovića

u Zagrebu, 17. svibnja

S mjerom i ukusom – tako bi se najkraće mogla ocijeniti proslava okrugle obljetnice rođenja znamenitoga Dubrovčanina. Štoviše, središnja proslava u Zagrebu, u uglavnom popunjenoj dvorani "Vatroslav Lisinski" mogla bi postati školskim primjerom kako se u manje od dva sata može reći i čuti podosta, uz glazbena intermezza koja nisu tek popunjavanje minutaže nego dio priče o "najvećem hrvatskom intelektualcu", kako je Boškovića s pravom nazvao jedan od govornika.

Doista je Bošković bio beskonačno kreativan i beskonačno svestran, zaokupljen beskonačno velikim i beskonačno malenim (svemir i čestice tvari), fizičar, filozof, pjesnik, astronom, diplomat, geodet, izumitelj, graditelj naprava, arheolog i što sve ne, rado viđen na europskim dvorovima, u velikaškim palačama i u intelektualnim krugovima, uz to putopisac koji je posjetio i razvaline Troje i opisao putovanje od Carigrada do Poljske. Veći dio života vezan uz Rim i Italiju uopće, godinama u Francuskoj u službi ratne mornarice, podosta vremena na studijskim putovanjima po europskim prijestolnicama, Ruđer Josip Bošković je uvijek znao, osjećao i isticao da je Hrvatska njegova prirodna domovina, pa i onda kada je uzeo francusko državljanstvo, a Dubrovniku je pomagao u miru i i ratnim opasnostima diplomatskim akcijama koje su bile uspješne, recimo u vrijeme kada su Rusi zaprijetili Dubrovniku bombardiranjem grada, a Bošković isposlovao kod poljskoga kralja da se zauzme za Dubrovnik kod Katarine, što je ovaj i učinio.

Kako i priliči, proslavi 300. obljetnice pribivala je državna vlast, kakva bila da bila, pa su poslije dr. Stanka Tonkovića, predsjednika Akademije tehničkih znanosti i ministra znanosti dr. Fuchsa govorili i predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić (govor su mu mogli i bolje napisati) i predsjednik RH dr. Josipović (netko mu je napisao vrlo dobar govor, autor neka se javi u HKV). Svi vrlo sažeti, nitko nije davio, kao ni sljedeći govornici – zasluga je to vjerojatno redatelja Krešimira Dolenčića, a za decentnu se scenografiju pobrinuo Aljoša Paro. Ostali članovi ekipe: Willem Miličević (video i foto obrada) te producent dr. Goran Granić.

O životu i djelu Ruđera Boškovića govorio je dr. Ivan Koprek, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Bošković je bio u krilu isusovaca od svoje četrnaeste godine, kada je odveden u Rim na školovanje, bistar momčić iz ugledne dubrovačke obitelji s mnogo djece, a bio je isusovcem sve dok red nije ukinut u zrelim Ruđerovim godinama kada se taj veliki čovjek našao u egzistencijalnoj krizi koju je prebrodio prihvaćajući ponudu iz Pariza. Tada je već ispred njega išla slava, a iza sebe je imao i "Teoriju " kojom je protumačio sve do tada poznate prirodne pojave. Možda je zgodno zabilježiti da je svoje najveće djelo dovršio čekajući u Beču (mjesecima) audijenciju kod Marije Terezije. Djelo se punim nazivom zvalo "Philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in nature existentium". Ukratko: priroda je vrlo jednostavna, ništa se u njoj ne događa skokom, sile se u prirodi mogu opisati krivuljom koja na velikim udaljenostima potvrđuje Newtona, ali na vrlo malim djeluje upravo obratno – nema privlačenja, ali ima odbijanja. I na kraju ono najveličanstvenije: točkasti atomi i ideja polja, pramodel atoma i čestica sitnija od svega što postoji – kvark, rekli bismo danas.

O astronomskoj, matematičkoj i tehničkoj dimenziji govorio je akademik Žarko Dadić, o Boškovićem dostignućima u fizici, kartografiji i konstrukciji instrumenata prof. Stipe Kutleša, o Ruđeru kao filozofu, meteorologu, arheologu i pjesniku dr. Ivica Martinović.

Glazba je, štono rekoh, bila lijepa veza između rečenica: Oda u slavu Ruđera Boškovića skladatelja Domagoja Košćaka na tekst Petra Perice, svećenika koji je pogubljen u komunističkom pomoru uglednih Dubrovčana na Daksi (sopran Nikolina Pinko), zatim Skladani epigrami R. Boškovića skladateljice Paole Dražić Zekić (Nikša Butijer , recitativ, Paola D. Zekić ), Carmen Boscovichianum, iliti spomen mali velikom nam Ruđi skladatelja Borisa Papandopula na tekst Vojmila Rabadana. Treba spomenuti uglavnom vrlo dobre mlade pjevače: Nikola Pinko, Ivana Srbljan, Božimir Lovrić, Matija Podnar, Goran Jurić, a za orguljama Mario Penzar. I na kraju, vrlo dojmljiva skladba Zvonimira Duspera "RB 300", koja će vjerojatno ostati trajnom baštinom.

( h.h.)