Hrvatsko kulturno vijeće nakladnik je najnovije knjige washingtonskog odvjetnika Edwarda Slavka Yambrusica pod nazivom "Peace at the price of justice and human dignity". Knjiga se sastoji od izlaganja dr. Yambrusica održanih na stručno-znanstvenim skupovima Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom "Haaški sud - 'Zajednički zločinački pothvat' - Što je to?". Izlaganja su objavljena na engleskom i hrvatskom jeziku, a knjiga se može nabaviti u prostorijama HIP-a, Teslina 10, tel: 01/4854-361. U nastavku donosimo predgovor koji je napisao književnik i predsjednik HKV-a Hrvoje Hitrec.

Predgovor Hrvoja Hitreca

Godine 1991. prestala je postojati umjetna naddržavna tvorevina, komunistička Jugoslavija. Slovenija i Hrvatska prve su proglasile samostalnost i zato prve postale metom jugoslavenske armije koja je stavljena u službu provođenja plana "velike Srbije" pod vodstvom Slobodana Miloševića. Rat je u Sloveniji trajao kratko i armija se povukla iz te zemlje. Hrvatska je, međutim, postala poprištem brutalne agresije Srbije, Crne Gore, srbizirane jugoslavenske armije i paravojnih snaga srpskih ekstremista u Hrvatskoj. Gotovo trećina hrvatskoga teritorija je okupirana, Hrvati su pobijeni ili prognani . Hrvatska je vojska uspjela zaustaviti daljnji prodor neprijatelja. Početkom 1992. međunarodna je zajednica priznala Republiku Hrvatsku kao suverenu državu, a potom je Hrvatska postala i članicom Ujedinjenih naroda. Ratni su sukobi trajali do 1995. kada je hrvatska vojska oslobodila okupirane dijelove Hrvatske. Nekoliko godina potom Hrvatska je na miran način reintegrirala podunavsko područje svoga teritorija.

Hrvatska je u nametnutom ratu pobijedila uz velike ljudske žrtve. Posljedice srpskoga genocida i kulturocida bile su teške i dugotrajne.

Akcija oslobađanja okupiranih područja Hrvatske, zvana "Oluja", provedena je nakon rezolucija Ujedinjenih naroda kojima je potvrđena teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske. Udarni dio akcije u zaleđu Dalmacije vodio je hrvatski general Ante Gotovina.

Desetak godina poslije Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju optužio je generala Gotovinu, te generale Markača i Čermaka – zajedno s već pokojnim prvim predsjednikom Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom – za sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio "uklanjanje srpskoga stanovništva iz toga dijela Hrvatske". Suđenje je dovršeno 2010.

Rečena optužnica i suđenje izazivali su stalan revolt hrvatskoga naroda, čiju je uznemirenost pojačavala činjenica da hrvatske državne vlasti ne čine ništa za junake Hrvatskoga domovinskog rata, nego podanički izvršavaju sve naloge. ICTY-a, čak i onda kada su u protivnosti sa zdravim razumom. Rad i karakter ICTY-a postali su u međuvremenu predmetom razmatranja mnogih svjetskih pravnika koji su ustvrdili da se radi o negiranju temeljnih postulata međunarodnoga prava. Isto su zaključili i hrvatski pravnici. Niz stručno-znanstvenih skupova održalo je Hrvatsko kulturno vijeće i tiskalo zbornike s tekstovima hrvatskih i stranih pravnika, povjesničara, književnika i političara, te objavilo i sažetke u knjizi na engleskom jeziku, pod naslovom "Croatian generals are not quilty".

Jedan od stalnih sudionika stručno-znanstvenih skupova "Haaški sud – Zajednički zločinački pothvat - Što je to ?" bio je i odvjetnik iz Washingtona, Edward SlavkoYambrusic.

Pravnik nesumnjivo kompetentan u međunarodnom pravu, u svome je prvom izlaganju odmah postavio upravo pitanje kompetentnosti ICTY-a da sudi ljudima koji su sudjelovali u obrani od agresije, pozivajući se na Povelju UN po kojoj samoobrana predstavlja sržno pravo jednoga naroda i države. Čin nasilja i obrana od nasilja ne mogu se i ne smiju poistovjetiti, odlučan je Yambrusic, a stavljanje na istu optuženičku klupu branitelja Gotovine i agresora Miloševića pljuska je vrijednostima zapadne civilizacije, jer je čin samoobrane zakonski odgovor i neotuđivo pravo svake države.

Yambrusicu je, naravno, jasno odakle puše vjetar i u kojim je političkim kuloarima odlučeno da se na opisani način usmjeri rad Haaškoga suda, no on se s takvim licemjernim "izravnavanjem travnjaka" nikako ne može složiti, kao častan čovjek i pravnik ne može podilaziti čudovišnom naumu o ravnoteži krivnje u kojoj se na isti način promatraju ubojica i žrtva. Odluku Vijeća sigurnosti da nadležnost ICTY-a protegne na sve strane – i nasilnike i branitelje – drži udarcem međunarodnom pravu i prvorazrednim skandalom od kojega će se zapadni pravni sustav teško oporaviti.

Ako je Hrvatska sudjelovala u kakvom "pothvatu" , onda je to bio zajednički pothvat za obranu od agresije, a to nikako ne može biti "zločinački pothvat" kako imputira ICTY i njegovi tužitelji, kao što "zločinački pothvat" ne može biti ni oslobađanje vlastitoga teritorija.

Razmatrajući osnivanje i djelovanje Haaškoga suda, Yambrusic upućeno analizira njegovo hitro i površno utemeljenje u krilu Vijeća sigurnosti na način koji se kosi s ovlastima Vijeća, a zatim ukazuje na bitna "preoblikovanja realnosti" (povijesti) izražena u odnosu prema ratnim sukobima početkom devedesetih – naime na haašku polaznicu da nije vođen agresorski nego građanski rat, te tako izjednačavanje napadača i branitelja dobiva "smisao". Taj "smisao" protivan je povijesnoj istini, vrijeđa dostojanstvo pojedinca i negira suverenost međunarodno priznate države, suverenost koja samo njoj pripada.

Pristup ICTY-a od samoga početka (još za trajanja rata) nije mogao dovesti do pravednoga mira, a svi njegovi potezi koji su uslijedili bili su dokazom da je iznevjerio ideju koja se trebala odazvati na krik žrtava da se zaustavi srpska agresija i genocid. U podtekstu Yambrusiceva razmišljanja jest tvrdnja da suverena država poput Hrvatske, sa suverenom nacionalnom jurisdikcijom, država koja je pobijedila u ratu – treba progoniti zlodjela agresora i svih ratnih zločinaca, a ne prepuštati ovlasti međunarodnom sudu nad kojim ne samo da nema nikakav nadzor, nego koji se prema njoj (hrvatskoj državi) ponaša iritantno nehajno, te čak sudi onima koji su tu državu obranili i omogućili joj život.

Kao legitimist i pristaša one redovitosti koja znači red i ima iza sebe tradiciju, Yambrusic je protiv bilo kakvih ad hoc sudova koji ne samo da ne poštuju standarde nego izmišljaju pravila i krimene. Protiv je, kako kaže, "literariziranja" prava, a vrlo burno se suprotstavlja svakom pokušaju da se izvršna vlast nameće zakonodavnoj, što je u slučaju ICTY-a toliko očito da je i laiku jasno kako se radi o politički instruiranom sudu. Instruktori su one sile koje bahato raspolažu svojom političkom i gospodarskom snagom te potkopavaju i međunarodni zakon i cjelovitost međunarodnoga pravosuđa. Da je tako, dokaz nalazi Yambrusic i u slučaju "amnestije" Srbije pred drugim sudom, Međunarodnim sudom pravde, koji "nije mogao naći vezu " između Srbije i zločina u Srebrenici.

A što je s Hrvatskom i njezinom državnom vlasti, zašto je ona od početka stoljeća tako neznatna i prignuta pred ICTY-jem? Zato jer je njezina "politička elita" odabrala taj ponizni stil navodno da bi sačuvala status međunarodno priznate države koja, eto, surađuje s

međunarodnim institucijama. Na taj je način, upozorava vrlo odrješito Yambrusic, Hrvatska postala zemlja čiji su građani lišeni temeljne sigurnosti i garancije svojih nacionalnih institucija.

Taj je zaključak, držim, bitna rečenica svih Yambrusicevih govora na skupovima Hrvatskoga kulturnog vijeća, a kako je vrijeme prolazilo, zaključak se u praksi sve više, na žalost, potvrđivao i dobio perverznu inačicu u srbijanskom političkim i pravnim provokacijama u slučaju vukovarskih branitelja 2011. upravo slijedom "strategija akomodacije koja je zamijenila strategiju životnih, nacionalnih interesa u materijalnom i duhovnom smislu", kako je pregnantno ustvrdio Yambrusic.

Što je savjetovao taj sjajni pravnik koji ima američka i međunarodna iskustva i hrvatski osjećaj? Savjetovao je da Hrvatska postavi pitanje nadležnosti i jurisdikcije ICTY-a pred Međunarodnim sudom za pravdu. Hrvatska (politika) to nije učinila, premda praksa ICTY-a vrijeđa razbor i nezakonita je na nekoliko načina – jer donosi svoja "pravila" koja su u sferi samovolje, a sumnjivi svoj Pravilnik isto tako samovoljno proširuje kada se ukaže potreba da t zadovolji političke nalogodavce.

U mnogim dijelovima svojih razmatranja, Yambrusic se (namjerno) udaljuje od pravnih i pravničkih finesa i govori o vrijednostima koje su na kušnji ili su potpuno izdane – o vrijednostima na kojima počiva naša civilizacija, o kršćanskim vrijednostima, rekao bih, dakle o ljudskoj dimenziji slučaja hrvatskih generala. "Neobuzdana nezakonitost ICTY-a", razlogom je što dobri i časni ljudi koji su branili domovinu sjede u istim zatvorima sa zlim ljudima koji su donijeli nasilje, krvoproliće i smrt. Nikakva pravosudna teorija, nikakva "realna politika" to ne mogu opravdati, to više što je po načelu Rimskoga prava "sav zakon stvoren na korist ljudske osobe" – a to se načelo u praksi ICTY- a proračunato i bezobzirno baca u blato. Duboka crna sjena nezakonitosti ICTY-a , osim toga, nadvila se nad suverenitetom Hrvatske i potamnila svjetlost teško stečene slobode. No, Hrvati su preživjeli u povijesti i veća i opasnija čudovišta i rugla – i vojna i politička i pravna. Mnogi od tih monstruma više nisu ni u sjećanju, a Hrvatska je na zemljovidima i ondje ostaje usprkos svim mračnim silama čije je dijete ICTY.

Hrvoje Hitrec

PRILOG

Dr. Edward Slavko Yambrusic: Životopis

Dr. Edward Slavko Yambrusic, »odvjetnik odvjetnika« je član američke odvjetničke komore — American Bar Association — još od 1970 godine. Nakon odvjetničkog ispita, položenog u državi Maryland 1969 godine, dr. Yambrusic ima pristup odvjetničke prakse u državnim, federalnim, međunarodnim sudovima, i od 1970, Vrhovnom Sudu Amerike.

1970 nagrađen je stipendijom (fellowship) Haške Akademije za studiju i istraživanje u Centru Međunarodnog Prava i Međunarodnih odnosa, u Den Haagu, Nizozemska. dr. Yambrusic nastavlja svoj znanstveni rad preko članstva u »American Society of International Law« i »International Law Association« (American Branch), objavljujući znanstvene članke u »International Lawyer«, službeni zbornik američke odvjetničke komore, odjel za Međunarodno pravo.

Kao američki veteran (Kapetan US Army) dr. Yambrusic nastavlja postdiplomske — doktorske studije — preko državnog »G I Bili« prosvjetnog programa u Katoličkom Sveučilištu Amerike, u Washington, D.C., gdje je doktorirao — Ph.D., Međunarodno javno pravo, 1984 godine. 1987 godine Universtiy Press of America objelodanjuje njegovu disertaciju pod naslovom »Treaty interpretation - Theory and Reality« (»Tumačenje Međunarodnih Ugovora — Teorija i Stvarnost«).

Kroz to cijelo vrijeme školovanja i znanstvenog rada, dr. Yambrusic je zaposlen u federalnoj Vladi SAD-a, kao Pravni Savjetnik u znamenitoj saborskoj knjižnici — »The Library of Congress«. Trideset godina iskustva i rada u federalnoj Vladi rezultiralo je u njegovu drugu knjigu - »Trade-based approaches to the protection of intelectual property« (Trgovački Pristup Zaštiti Intelektualnog Vlasništva), koju je 1990 godine objelodanila »Oceana Publishing«.

Ova njegova treća knjiga je od posebnog značaja za autora jer predstavlja »sintezu« njegovog životnog rada za Hrvatsku i hrvatski narod.

Ona je za autora »veličanstveni« amicus curiae obrane istine, pravde, i ljudskog dostojanstva, najljepša nijansa u svjetlu njegovog intelektualnog rada - jedan kamečak u mozaiku historiografije naroda kome pripada i čije korijene nosi i »oživljava«. I baš zato je posvetio »hrvatski dio knjige« - »Svima onima znanim i neznanim, koji su časno pali da bi Hrvatska živjela!«