Tiranija nad Hrvatima Like

Franjevac Petar Žagar i tema njegove knjige Trag svetosti župe Zavalje (FS sv. Antuna Padovanskog Čuntić i Matica hrvatska u Petrinji, 2010.) dio su hrvatske povijesti koju možemo svrstati pod naziv – još jedan primjer tiranije nad Hrvatima Like. Knjiga je u osnovi biografija posvećena svećeniku vlč. Frani Dominezu, rođenom u Senju 6. svibnja 1856. i nakon 28 godina župnikovanja u Zavalju, preminulog na prvi petak 1.veljače 1924. godine u bolnici u Bihaću. To je spomen knjiga na njegovo životno djelo svećenstva koje je urodilo plodom umrlog zrna te zbog sebedarja, molitve i ljubavi prema ljudima, ponovno obilno rodilo. Nauk svećenika Domineza, zavaljskog župnika s početka 20. stoljeća, rezultirao je s 14 novih svećeničkih i redovničkih zavjeta. Jedan od njih je i autor knjige fra Petar Žagar, rođen 1949.g u Zavalju. Prisjeća se svog djetinjstva i školovanja u rodnom zavičaju a knjigom istražuje život župnika Domineza, o čijem djelovanju mu je svjedočila i njegova majka. Inače, fra Petar Žagar prvi je svećenik prognanik i stradalnik u Domovinskom ratu. Prognan je 14. srpnja 1991., iz samostana i crkve u Čuntiću, koji su zapaljeni 26. i 27. srpnja 1991.g. Čuntić, nedaleko Petrinje, spominje se još iz vremena Zrinskih, kao sastavnica utvrđenih objekata na obroncima Zrinjske gore u obrani prodora od Turaka.

Pisano izvješće od 16. svibnja 1836.g. zavaljskog župnika Bože Sparožića ukazuje da je Zavalje prije manje od dvije stotine godina bila granica s Turskom. Tu je boravilo tri stotine stražara, koji su se smjenjivali na stražarskim mjestima. Izvješće ukazuje da u cijelom kraju nije bilo nijedne pravoslavne crkve – župe, tek je postojao jedan mješoviti brak. Kasnije fotografije ljudi i običaja tog kraja s početka 20. stoljeća pokazuju da su Zavalje i okolica bili puni novog hrvatskog naraštaja, djece i katoličke mladeži, koje je okupljao i podučavao župnik vlč. Fran Dominez.

Predgovor knjizi napisao je Gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović, koji itekako razumije stradanje ličkog kraja i naroda te potiče da se uzori svetosti, zbog vjere i povijesti, prenose s naraštaja na naraštaj. Mons. dr. Stjepan Kožul, povjesnik Zagrebačke nadbiskupije, u svojoj recenziji Žagarove monografije navodi godinu 1791. kada je uspostavljeno razgraničenje između Turske carevine i Habsburške monarhije. Autor fra Petar Žagar ukazuje da je Zavalje uvijek bilo sastavni dio Like i Hrvatske, no nepravdom danas to više nije. Raspadom Monarhije 1918.g. Zavalje se nalazilo u Državi SHS te „žalosne političke igre počinju tek nakon šestosiječanjske diktature 1929.g., odnosno podjelom versajske Jugoslavije na Banovine 1931. godine, kada je župa Zavalje bila istrgnuta iz svog prirodnog i povijesnog ličkog okruženja i pripojena tada utemeljenoj Vrbaskoj banovini i Bihaćkom kotaru" (str.16). Dr. Kožul spominje žestoku pobunu četnika i partizana na tim prostorima nakon uspostave NDH te etničko čišćenje i zatiranje nekoliko župa u Lici, pri čemu su počinjeni strašni zločini. U okolnostima Drugog svjetskog rata župa Zavalje je desetkovana, partizani su okrutno poubijali 13 % pučanstva (str.41). Fra Žagar ukazuje: „Ubili su cvit mladosti župe. Godinama se o tome moralo šutjeti. (...) Sve je dobro smišljeno kako bi nestalo hrvatskog naroda s tog prostora." Godine 1946. Zavalje se nametnutom granicom ponovno istiskuje iz Like i Hrvatske te pripaja BiH. Time se čini nova okrutna nepravda stanovnicima župe Zavalje i Hrvatima cijele Like. Gledajući kartu razgraničenja Hrvatske i BiH, granica je u dijelu župe Zavalja posve nelogična. Zavaljski je kraj potezom crvene tinte istrgnut iz cjeline Like.

U komunističkoj represiji poslije 1945. stradava i tadašnji župnik Zavalja, Stjepan Gabrić. Osuđen je na Okružnom sudu u Gospiću, 17. siječnja 1946. na 15 godina robije s prisilnim radom. Služio je kaznu u Lepoglavi. Dozvoljeno mu je dolaziti do nadbiskupa, kojem je ministrirao kod mise. Tražili su od njega da špijunira nadbiskupa Stepinca. Bio je klevetan, progonjen i ucjenjivan. U nerazjašnjenim okolnostima našli su ga obješenog u njegovoj ćeliji 10. lipnja 1950.g. (str. 56 - 57).

Novi udar na župu Zavalje slijedi u srbokomunizmu 1960. godine kada se iseljava hrvatsko selo Baljevac, zbog navodno prevelike blizine zrakoplovne baze JNA. No, selo Željava sa srpskim stanovništvom, iako puno bliže vojnom uzletištu, nastavilo je živjeti normalnim životom (str. 42). U studenom 1994.g. zapaljena su sva sela u župi Zavalje. Narod iz župe je protjeran, spaljena je župna crkva sv. Franje Asiškog. U kolovozu 1995., kada hrvatska vojska spašava opkoljeni Bihać, oslobođeno je od okupacije i područje zavaljske župe. Slijedi povratak hrvatskih prognanika na zgarišta. Zaključno, župa Zavalje od 1837.g. pa do pred Drugi svjetski rat brojila je 3000 žitelja, kada je u prijelomnim godinama četništva, srbopartizana i komunizma, pa opet četništva, opustošena na svega 300 žitelja.

Knjiga Trag svetosti župe Zavalje povjesnica je hrvatskog napaćenog kraja Zavalja, prikazom tipičnog srbokomunističkog zatiranja hrvatskog naroda. Sadržaj knjige još je jedan tragičan primjer iz Like, gdje katolički živalj trpi kroz vjekove, najprije turske, pa austrougarske i srpske, zatim četničko-srpske i srbo-komunističke te u konačnici opet četničke krvave tiranije. Današnja hrvatska vlast, nažalost ni nakon 20 godina tzv. samobitnosti i slobode, ne želi istražiti, ni priznati, ni ublažiti, a nekmoli riješiti stoljetne nepravde nanošene vlastitom narodu. Preostali potomci i žitelji zavaljskog kraja podno planine ličke Plješivice, poslije „Oluje" i povratka na zgarišta, pokrenuli su inicijativu ispravljanja povijesne nepravde te zahtijevaju da se vrate u sastav Republike Hrvatske. Ta još jedna nepravda otimanja i prekrajanja hrvatskih krajeva po srbo-komunističkom modelu, dio je tragične ličke povijesti. Previše je zločina i nepravdi počinjeno na tim prostorima: Prijeboj, Udbina, Srb, Brotnja, Lapac, Boričevac... O sudbini župe Zavalje, najmanje se zna, no knjiga fra Franje Žagara Trag svetosti župe Zavalje razotkriva još jednu skrivenu nepravdu o prešućenoj tiraniji nad Hrvatima Like.

Damir Borovčak