Nada za bolje i poštenije sutra postoji

U foajeu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu 3. ožujka održano je predstavljanje knjige Zorana Vukmana „Pogled iza obzorja". Uz voditelja g. Jakova Sedlara knjigu su predstavili Dr. Drago Šimunđa, vlč. Zlatko Sudac, g. Josip Botteri Dini kao i sam autor knjige Zoran Vukman. Bilo bi vrlo teško samo prema memoriji, napisati dijelove prekrasnih riječi i misli predstavljača, to bi bilo i nekorektno. Uvodne riječi g. Botterija posjedujem u pisanom obliku te ih želim u cijelosti prenijeti s nadom da će čitatelji imati strpljenja pomno sve pročitati.

(JOB 16.) „Da, zloćudnicima - Bog me predao u ruke opakih on me izručio, o zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine. Od sada, na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.... Ja znadem dobro – moj izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati."

Tako zbori starozavjetni Job, ali i u našem vremenu i u suvremenoj, slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi čovjeku se zamrače obzorja. Kršćanski mislilac i pisac Zoran Vukman otvorenog srca upućuje nam svoj „Glas iz pustinje" u istoimenoj kolumni na portalu vlč. Zlatka Sudca.

Zoran Vukman je prihvatio svoju samoću, kao suvremeni pustinjak,nakon što je „protuzakonito opserviran, prisluškivan i praćen" zbog nepoštovanja suda. Naravno, misli se na Haaški sud. Bilo je jasno kako će oni dostojanstveni novinari, mislioci, koji su se usudili kritički pisati o radu tog suda biti onemogućeni u svom časnom držanju. Zoran Vukman i Josip Jović su najistaknutiji primjeri. Ostali su nezaštićeni i napušteni od novinarskog društva i ostavljeni pod zidinama izdaje, prevare i sluganstva javnih medija, kroz koje se Hrvatskoj i Hrvatima svakodnevno nameće zamjenska svijest o nama i o svim našim vrednotama o Domovinskom ratu, o časnim hrvatskim braniteljima.

Krojači tzv. 'Novog svjetskog poretka i ujedinjene Europe' imaju za Hrvatsku skrojeno duhovno odijelo povijesti, sadašnjosti i budućnosti koje nam preko javnih sredstava priopćavanja, ali na žalost i na usta suvremenih povjesničara i većine političara nasilno navlače za ovaj krabuljni ples nove svjetske povijesti.

U toj suvremenoj izopačenoj i nakaznoj slici koja nam se nameće u zamjenu za istinu o

hrvatskoj stvarnosti nema mjesta u prvom redu za dostojanstvo naših kršćanskih načela i vrjednota. Slobodno se izvrgavaju ruglu kršćanske svetinje i nitko se ne zabrinjava za naša uljudbena ljudska prava.

Kršćanin, kao društvena znanstvena, kulturna ili politička osoba ne može se u javnim medijima prepoznati kao ravnopravan čimbenik koji, svojim radom sudjeluje u izgradnji nove hrvatske stvarnosti.

Sve ono dobro, bez čega svijet i Hrvatska ne bi mogli funkcionirati u svojem moralu i nastojanju oko općeg dobra, a dolazi od vjere i naših vjerskih zajednica, nažalost kao da se ne smije primjećivati, kao da je nepotrebno, čak retrogradno i smetnja da taj veliki i moćni svijet stigne k nama. U ovu hrvatsku dolinu suza ili da mu mi dostojanstveno budemo pridruženi, a lili smo krv za iste vrjednote i svojim žrtvama i radom izgrađivali zapadnu uljudbu i kulturu.

Taj oholi svijet zašao je u duboku moralnu i ekonomsku krizu, i u taj vir povukao je i Hrvatsku.

Zoran Vukman 2.srpnja. 2010. piše:

„Posljedice moralno ekonomske krize u Hrvatskoj najpogubnije su za mlade ljude. Hrvatska je u sebi sputana podjelama, mržnjom, korupcijom, nepotizmom, negativnom selekcijom, samu sebe blokira i čini jalovom. Guši vlastite talente, ne da im raditi, djelovati, stvarati nove vrijednosti, otvarati nove vidike, „gledati iza obzorja".

Pisac iz dana u dan poput sv. Pavla poručuje: Pozvani ste na milost, opominje suvremenu Hrvatsku neka ne zaboravi „na hrvatsku povijest beščašća", koja se dogodila u proteklom desetljeću, kada su iznoseći istinu i tražeći pravdu, mnogi hrvatski intelektualci i novinari nakon tzv. „akcijskog plana" izolirani, ušutkani ili ocrnjeni, poput njega.

A što su radili ti naši suvremeni učenici savjesti, nego se pokoravali zakonima domovine, poput spartanaca i dosljedno slijedili Kristov primjer, noseći svoj križ i križ domovine, ne pristajući na kompromise i korumpiranost. Njihova je savjest odgojena na evanđeoskim nadahnućima i zato su ljudi poput Zorana Vukmana, Josipa Jovića, Nevenke Nekić, dr. Branimira Lukšića, dr. Gorana Dodiga i mnogih drugih rijetki i u svijetu uopće.

Knjiga „Pogled iza obzorja" je izlistak internetskih kolumni Zorana Vukmana. Nastale u pustinjačkoj ćeliji, evo se pripovijedaju s krovova. Pisac svjedoči, dovikuje poput Ivana Krstitelja, poput Joba i poput hrvatskih uznika, posebno haških Ante Gotovine, kojeg izrijekom spominje s udivljenjem.

Ova knjiga krik je optužbe upućen onima koji su bili slijepi poslušnici diktatu moćnika ovoga svijeta, koji su zatirali istinu o Hrvatskoj i mirili se s nepravdom. Pravda je Božanski atribut, pa je prema tome vječna. I sam Isus, nakon što ga je stražar udario po obrazu pred velikim svećenikom odvrati: „ Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo. Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?"

Sv. Ivan Evanđelist, kao izvjestitelj sa suđenja u Palestini prije 2000 godina istinoljubivo opisuje nepravedni sud na kojem je Pravednik za sve narode i svakoga čovjeka do kraja povijesti dao svoj božanski život u ruke zločinačke pa čak i političke nepravde. Jer su njegovi suci i razjarena svjetina i sve zemaljske vlasti, od onih globalnih rimskih, pa do onih mjesnih židovskih, svjetovnih i crkvenih strepili za svoj lagodni komoditet zatečenog stanja u tom trenutku. Krist je u tim mutnim društvenim političkim odnosima predstavljen kao onaj koji im remeti mir.

Njegov Božanski govor „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta i svaki koji je od istine sluša moj glas" u tom trenutku nije se čuo, jer su odgovorni bili zabrinuti za svoje povijesne društvene hijerarhijske uloge i produžetak svojih karijera. I danas Krist prolazi našim svijetom i kuca, kao u pjesmi patra Duvala, na naše prozore. A mi možda spavamo kao ono apostoli u Getsemanskom vrtu, one noći kada je bio predan. Za Pogled iza obzorja.

Prema nadsvijetu, prema nedokučivoj, ali onoj stvarnosti koju naslućujemo i slutimo u vjeri, gdje će duša osjetiti duh Stvoriteljev i njegovu blizinu, koja je nama neizreciva, valja nam biti spreman u poniznosti. Ne nikako u poniženju nego u razumijevanju vlastite skromnosti i osjećanju povezanosti s ukupnim Božjim stvorenjem svijeta čovječanstva za skori trenutak pohođenja Gospodinova.

Čovjek sam izložen je kušnjama. Vjernik je izložen tajni zla. Sotoni je dopušteno kušati čovjeka. U ovoj egzistenciji nije moguće biti i živjeti bez kušnje i prolaziti dolinom suza, a ne nositi križ. Sve što nas opterećuje samo su tereti križeva kojima se možda opiremo. Samo onaj križ kojeg prihvaćamo, biva nam sladak, radostan i preobražava se u blagoslov i mi doživljavamo kroz njega ponovno obraćenje, ponovnu snagu Duha i obnovljenu ljubav prema braći i prema Kristu.

13. prosinca u kolumni koja nosi naslov „Na duhovnome putu" Zoran kaže: „Kad vam se čini da vam se život urušava...možda nestaje stari čovjek u vama, i ne propustite susresti novog sebe u novom svijetlu...svijetlo novog početka. Vaš duhovni veliki prasak. Odonda vaš duh ide samo u širinu i osvaja beskraj."

Vukman na više mjesta govori o suvremenom Jobu, patniku u duhu, koji vjernički strepi u tamnoj noći duše, da ne izgubi vjeru, da ne ostane sam bez Boga, koji se prije kušnje činio tako blizu. Upozorava na opasnost koja nam vreba od virtualnog svijeta, koji bi lako mogao postati naša jedina stvarnost. Moramo se boriti i s tom napasti. Jedino otvorena komunikacija s Bogom u vjeri kroz molitvu i žrtvu pomoći će nam se oslobađati od svih obmana, pa tako i ove.

Zoran govori i o kolektivnoj tamnoj noći usred naše svijetle epohe napretka i blagostanja kao o velikom tamnom oblaku koji se nadvio nad poviješću i stvarnošću. Vjera je milost, koju stvoritelj nikomu ne uskraćuje. Uloga vjernika kroz svu povijest, pa tako i danas ostaje ista: ljubiti bližnjega kao samoga sebe i Boga iznad svega; ne skrivati svoju vjeru; biti zauzeti svjedok Istine, Kristov učenik, prihvaćati, ako to Bog od nas traži i ulogu Joba, podnositi strpljivo svoje križeve i sjedinjavati ih s križem Gospodinovim za svoj spas i spas svijeta.

U davnim vremenima i u našim hrvatskim krajevima pa tako na Braču, Šolti, Čiovu, čak i na Marjanu postojali su i danas su vidljivi pustinjački samostani. Iz tih samostana dopirala je evanđeoska poruka za svako vrijeme. I Marko Marulić je svoju duhovnost probudio u njima i stvorio svoja trajno vrijedna djela kršćanskog i humanističkog nadahnuća. I nama danas progovorile su poslanice iz suvremene Pustinje Trogirske. Duhovna je ovo poputbina za okrjepu dušama koje su na putu u trećem tisućljeću prema Gospodinu.

U tamnoj noći suvremenog svijeta i hrvatskog društva Krist prolazi i kuca na prozor našeg srca i hrvatskog društvenog bića. I kroz nadahnuća iz Zoranovih poruka.

Zoranu hvala za mučenički uzor istinoljublja, domoljublja, čovjekoljublja i postojane vjere.

Josip Botteri Dini

Predstavljanje je završilo zajedničkom pjesmom/molitvom zajedno s vlč. Zlatkom Sudcem. Vjerujem da smo svi otišli kućama ispunjeni pozitivnom energijom.

Kako izboriti, uz Božju pomoć, pravedniju i bolju budućnost? To pitanje si postavljam skoro svaki dan, a i svi moji prijatelji. Pokušat ću ne slušati a niti čitati izjave, članke, ne gledati nastupe predsjednika, premijerke, predstavnika raznih parlamentarnih stranaka itd. jer mi je kod većine poznato njihovo političko djelovanje, obmanjivanje i varanje, pa od njih ne mogu očekivati ništa dobro u korist svih građana Hrvatske, a ne samo nekih. Ne ću trošiti svoju energiju na osvrte, ljutnju, analize i razgovore. Jer to i žele. Samo vi diskutirajte i tako dočekajte parlamentarne izbore, a mi imamo ionako svoj broj birača osiguran. Izabrat ću program, do sada sam jedini cjeloviti program dobila od Hrvatskog rasta-Hrasta, dobro ga proučiti i upoznavati ostale s njime i na taj način bez mnogo sredstava (ukradenih narodu) pokušati probuditi svijest da je svatko od nas bitan za bolje sutra već samim izlaskom na izbore, bar u svom okruženju.

Mira Ivanišević