U Argentini predstavljena tiskana svjedočanstva žena o Domovinskom ratu

Prije svega cestitam gdji. Mariji Sliskovic na snazi i hrabrosti i volji za rad, jer nakon svega sto smo mi zene, koje smo vrlo aktivno radile za vrijeme Domovinskog rata, dozivjele - vrlo je tesko bilo sto vise raditi. Mozda bi bilo nuzno malo svima vama predstaviti kako su se osjecale zene koje su se posvetile radu u zajednici. Ja zivim u Kanadi, u Torontu. Mi smo ovdje imali bezbroj udruga prije Domovinskog rata, a kad je rat planuo broj se je jos vise povecao. No nazalost u vodstvu vecine udruga bili su uglavnom muskarci. Vrlo je mali broj zena bio na vodecim pozicijama. No kako je strahota rata u Hrvatskoj bivala sve veca i veca zene su zeljele nesto uciniti, biti odlucni faktori u udrugama, pa je tako doslo do aktivnosti veceg broja zena koje su zaista dobro ispunile svoju potrebu aktivnog pomaganja domovini u najtezim trenutcima. U udrugama "AMCA", bivsih studenata zagrebackog fakulteta, zatim nesto kasnije u "Bedemu ljubavi" zene hrvatskog podrijetla su se zaista dokazale. Na nasem podrucju je isto tako djelovala potpuno zenska udruga "Katarina Zrinska" koja je ovih dana proslavila svoju 50-tu obljetnicu rada i djelovanja na ovim prostorima. Te tri udruge, uz drustva "Katolicke zene" pri crkvama su napravile ogroman posao, no danas je opet rijetko koja zena u bilo kojoj vodecoj funkciji na ovim prostorima. Potpuno je tocno ustvrdio gosp. Borovcak, da smo zaboravljene, zanemarene, cak bih rekla i namjerno izostavljene, a koji su razlozi ne znam. Tesko je zaboraviti zene kao sto je Ruzica Andrachuk, Biserka Butkovic, Ana Osmokrovic, Radojka Semrov, Mira Mayer, Bianca Benkovic,Nevenk a Ocvirk, Mirjana Vranes i druge koje su sebe dale domovini. Mi se nismo borile s puskom u ruci,mozda nasi sinovi i kceri nisu bili u stalnoj zivotnoj opasnosti, no mi smo sve ucinile kako bi se zastitili sinovie nasih prijatelja, kako bi nasi branitelji bili opskrbljeni onim u cemu su oskudjevali, bili smo u stalnim molitvama za svakog branitelja, majku, oca i dijete u opasnosti.
Na svoj vlastiti nacin mi smo isto tako bile na prvoj crti obrane domovine, ali ovdje u Torontu i Kanadi, gdje smo se dnevno trudile predociti istinu o agresiji na Hrvatsku kanadskim medijima, radile smo na organizaciji protestacija i promidzbe Hrvatske na bilo koji nacin, uz pomoc koju smo dnevno slale u Hrvatsku na bilo koji nacin. Zene su bile nazocne na svim sastancima sa kanadskim predstavnicima, nasa pisma su se pojavljivala u svim kanadskim medijima, mnoge zene su tada shvatile da svojim radom mijenjaju zivot oko sebe.
Danas tih vrijednih i sposobnih zena vise uglavnom nema na horizontu hrvatsko-kanads kog zivota. Sve te zene i mnoge druge koje nisam navela, a toliko su ucinile ne samo za Hrvatsku, vec i za zajednicu u Kanadi, nekih vise niti nema medju nama, a za sobom su ostavile trag ljubavi i toliko dobra - danas su zapostavljene. Rijetko je koja zena dobila neko priznanje, no to je najmanje vazno. Zene hrvatskog podrijetla koje zive u Torontu i okolicu ili sirom Kanade izvrsile su svoj zadatak, kao i zene u domovini. Nazalost na nas se gleda kao i na branitelje Hrvatske. Sustavno smo zaboravljene, iako u nama ima jos toliko toga sto imamo za reci.
Gdja. Marija Sliskovic u neku ruku je postala glas svih onih zena koje su zasutjele, cak i moj glas. Mnogo hvala na svakoj knjizi, a naslov koji ste izabrali je upravo ono sto smo mi sve zeneHrvatice, bilo gdje zivjele - da li u domovini ili izvan nje:"Snaga ljubavi: činiti dobro"
Valentina Krcmar