Hrvatsko rasuće

Vrijedna knjiga o jednom značajnom hrvatskom fenomenu (Đuro Vidmarović: Hrvatsko rasuće. Teme iz hrvatske dijaspore, Naklada Bošković, Split, 2009.).

Hrvatski narod ubraja se u najraseljenije narode Europe i svijeta. Prema nekim, doduše ne i naročito pouzdanim procjenama, broj Hrvata u svijetu gotovo da je jednak onome u domovini (Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Uzroci hrvatskoga – da se poslužimo izrazom kojega rabi pisac knjige koju ovdje prikazujemo- «rasuća» višestruki su i odnose se na različita povijesna razdoblja. Uvjetno možemo govoriti o tri hrvatske dijaspore. Prva se je dogodila onda kada su Hrvati napustili svoju prapostojbinu u literaturi nazivanu «Bijelom Hrvatskom». Oskudna povijesna vrela, međutim, otežavaju pomnije proučavanje ove dijaspore. Druga dijaspora nastaje u 15. i 16. st., kada pred osmanlijskom najezdom koja zahvaća srednju Europu, Hrvatsku napušta jedna trećina njezinih stanovnika. Kada se tome broje pridoda veliki broj Hrvata koje su Turci odveli u ropstvo, kao i broj stradalih u ratovima, dolazimo do poraznog zaključka da je broj Hrvata u 15. i 16 st. gotovo prepolovljen. Treća dijaspora, čiji su uzroci ekonomske i političke prirode, Hrvatsku pogađa krajem 19 st., kada oko pola milijuna Hrvata emigrira u prekomorske zemlje. Svjedokom ove emigracije bio je i jedan od najvećih hrvatskih književnika Antun Gustav Matoš, i sam svojedobno emigrant, koji o njoj progovara u svojoj prozi i poeziji (Jer rodna zemlja sinu je tuđina/A Hrvatska je strancu domovina!). Dakako, hrvatsko rasuće nastavlja se i u 20 st., kada Hrvatsku – što iz političkih, što iz egzistencijalnih razloga – napušta veliki broj Hrvata, i to počesto najvitalniji i najobrazovaniji dio stanovništva (to se posebno odnosi na «tihi Bleiburg» nakon Drugoga svjetskog rata, kada onaj dio hrvatske inteligencije kojemu je pošlo za rukom izbjeći komunistički nož emigrira u «bijeli svijet» ).

O Hrvatima izvan Hrvatske u domaćim političkim i medijskim krugovima nerijetko se raspravlja na neznalački, često i nekulturan način, a još je češće da se o njima uopće ne raspravlja ili ih se proglašava teretom. Osamostaljenjem Hrvatske, doduše, objavljen je veći broj članaka, studija i monografija o Hrvatima izvan Hrvatske, no one u tzv. tiražnim medijima ne dobivaju potrebnu pažnju. Te se knjige uglavnom prešućuju. Je li razlog tome prešućivanju isključivo tzv. novinsko žutilo i posvemašnja komercijalizacija, ili dio uzroka leži i u činjenici da u hrvatskom novinarstvu i književnoj kritici – kojoj su počesto izvanliterarni motivi važniji od estetske valorizacije - i dalje jak utjecaj imaju duhovni i politički potomci Vladimira Bakarića – koji je Hrvatsku emigraciju proglasio «najgorom emigracijom» - to pitanje ostavljamo čitateljima na razmišljanje. Jedna od takvih knjiga koje nisu dobile potrebnu pažnju je i knjiga hrvatskog književnika, povjesničara, likovnog kritičara i bivšeg diplomata Đure Vidmarovića: «Hrvatsko rasuće. Teme iz hrvatske dijaspore», koju je prošle godine objavila splitska nakladnička kuća Bošković. Knjiga predstavlja zbirku studija, članaka, književnih priloga i osvrta koje je Vidmarović objavio u periodici između 1977. i 2007. g. U koherentnu cjelinu povezuje ih briga o Hrvatima u dijaspori, s posebnim naglaskom na književnost nastalu u tuđini, a koja je integralni dio hrvatske književne baštine.

Nakon uvodnih napomena, opisa Matoševog odnosa prema fenomenu rasuća hrvatskog naroda te navođenja bitnih karakteristika hrvatske književnosti u tuđini, Vidmarović se bavi književnošću gradišćanskih Hrvata kroz povijest. Najznačajnije mjesto među gradišćanskim Hrvatima koji su se bavili književnim radom nesumnjivo pripada pjesniku Mati Meršiću Miloradiću (1850-1928.), čiji pjesnički rad spada u sam vrh čakavskog pjesništva, koje je pak veliko hrvatsko kulturno blago. Uz Miloradića – koji je austrijskoj pokrajini «Burgenland» dao hrvatski naziv «Gradišće» - drugo važno ime gradišćanskih Hrvata ono je hrvatskog prosvjetitelja i književnika Ignaca Horvata (1895.-1973.), koji je bio veliki pobornik duhovnoga jedinstva hrvatskog naroda, neovisno koje o tome koje prostore taj narod naseljavao. Vidmarović se ne ograničava samo na stariju književnost, već prikazuje i djela suvremenih hrvatskih književnika iz Gradišća, kao što su pjesnici Jurica Čenar i Andi Novosel, a donosi i prikaze djela drugih domovinskih pisaca koji se bave ovom problematikom, kao što su Milorad Stojević, Ivo Smoljan, Boro Palović (autor zbirke pjesama «Simfonija Gradišću» posvećenu Gradišću) i Jozo Vrkić (autor knjige putopisa «Od Neretve do Gradišća). Pisac upozorava i na asimilacijske procese te činjenicu da među političkom i kulturnom elitom gradišćanskih Hrvata, pored onih koji njeguju svoju samobitnost i hrvatsku historijsku svijest, djeluju i antihrvatski nastrojene osobe – asimilanti i intrašovinisti kojima je cilj «manjinu odvojiti od matičnoga stabla nakon čega je utapanje u većinski narod samo tehničko pitanje».

U narednom poglavlju, problematizira se položaj Hrvata u Sloveniji. U Sloveniji živi oko 55 000 Hrvata, što je oko 3 % stanovništva susjedne nam zemlje. Za razliku od Slovenaca, kojih u Hrvatskoj živi oko 22 000 (0,47 % stanovništva) i koji u Hrvatskoj imaju status nacionalne manjine, Hrvati u Sloveniji nemaju taj status. Dakle, Hrvatima se u Sloveniji ne priznaje autohtonost. Autohtonom se u političkoj pragmatici obično prihvaća ona manjinska etnička zajednica koja u unutar korupusa većinskog naroda živi duže od jednog stoljeća, dok su manjine mlađe od jednog stoljeća iseljenici. Dio Hrvata u Sloveniji zadovoljava prvi uvjet, ondje obitava stotinama godina, stoga nije jasno zašto mu se ne priznaje status nacionalne manjine, tim više ako znademo da je broj Hrvata u Sloveniji s autonomnim karakteristikama veći od broja Mađara i Talijana, kojima Slovenija priznaje autohtonost. Prošle su godine mediji izvjestili kako su ti Hrvati zatražili status nacionalne manjine, a hoće li se za njega izboriti ostaje nam vidjeti.

Hrvati u Boki kotorskoj, sadržaj su sljedećeg poglavlja. Ovdje odmah valja napomenuti da Hrvati u Boki – za razliku od Hrvata u Gradišću – ne ulaze u sadržaj pojma dijaspora, odnosno etničkog rasuća, jer nisu prostor svog prebivanja napučili iseljavanjem iz matične zemlje, već su u Boki oduvijek, od doseljavanja hrvatskog etnosa na područje rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Boka kotorska je integralni dio neprekinutoga hrvatskog etnografskog prostora, te je sve do «prvoprosinačkog akta» 1918. bila u političkom jedinstvu s ostalim dijelovima Hrvatske, konkretno s Kraljevinom Dalmacijom, koja je bila u državno-pravnoj svezi s austrijskim dijelom Austro-ugarske monarhije. U vrijeme «ujedinjenja» - koje je provedeno znademo na koji način – u Kotoru je živjelo 69 % Hrvata, u Perastu 73 %, Tivatu 95 %, Dobroti (65 %), Herceg Novome 70 %, Prčanju 87 %, Stolivu 82 %. Kasnijom velikosrpskom šovinističkom politikom broj Hrvata u Boki – koja se hrvatski naziva «Zaljevom hrvatskih svetaca», jer iz njega potječu bl. Ozana Kotorska, sveti Leopold Bogdan Mandić i bl. Gracija iz Mula – praktički je sveden na «statističku pogrješku». Glede položaja Hrvata u Boki, od prve Jugoslavije još je bila pogubnija ona druga, komunistička. Ona ne samo da je de iure ozakonila izdvajanje Boke iz Hrvatske, već je potirala historijsku svijet Hrvata u Boki, tako što im nije dopuštala osnivati svoj kulturna društva (a to se nije usudila niti monarhistička Jugoslavija!). Za vrijeme Domovinskog rata veliki je broj Hrvata pod prijetnjom morao napustiti Boku kotorsku: dio se je iselio u Hrvatsku, a dio u treće zemlje; tako da bez imalo ustručavanja možemo govoriti o etničkom čišćenju. Dio koji je ostao živjeti u Boki podvrgnut je različitim oblicima diskriminacije, koja je možda najbolje vidljiva u autorskoj samocenzuri. Naime, kada Hrvati u Boki objavljuju djela o svom narodu, ne usuđuju se spomenuti vlastiti etnonim. Obično se rabe «neutralni» izrazi poput «Slaveni», «Južni Sloveni», «naš narod» i sl. Uz to, u nekim je crnogorskim političkim krugovima prisutna i tendencija pretvaranja bokokotorskih Hrvata u «Crnogorce rimokatoličke vjere». Riječ je o prokušanome recepetu koji je korišten u Bačkoj, gdje su srpski znanstvenici (Vuk. S. Karadžić) pokušali proturiti tezu da su tamošnji Hrvati koji rabe subetnonim «Bunjevci» zapravo «Srbi rimokatoličke vere». Dakako, ako se bokeljski Hrvati proglase «Crnogorcima rimokatoličke vjere», tada će se i čitava briljantna kulturna i umjetnička baština bokeljskih Hrvata proglasiti djelom Crnogoraca. A to je notorna povijesna neistina. Ta baština jest baština Crne Gore, no ona je i hrvatska kulturna baština. Najveći, naime, dio tamošnje kulturne baštine djelo je Hrvata. Zatiranje hrvatskog imena u Boki i proglašavanje njihove baštine naslijeđem neke neimenovane etnije, «etnički neizdiferenciranih katolika, «Južnih Slovena» ili «Slovena», predstavlja čisto nasilje nad hrvatskim narodom u Boki. «Povijest je Hrvate duboko usadila u život Boke kotorske tako da ih se izbaciti iz nje može samo nasiljem, odnosno pretvaranjem znanosti u sluškinju politike, u konkretnom slučaju velikosrpske politike», s pravom zaključuje Vidmarović. Zanimljivo je navesti što je o Boki rekao hrvatski blaženik Alojzije Stepinac:»Svaki kamen Boke kotorske dovoljno jasno o kazuje visoku kulturnu razinu hrvatskog življa, ujedno je najbolji dokaz tko je zapravo, autohtoni element Boke kotorske».

Poglavlju koje slijedi, tema su Hrvati u Bačkoj i Srijemu. Ti su Hrvati još u vrijeme Austro-ugarske monarhije bili podvrgnuti diskriminaciji i nasilju. Pokušaji da se subetnonim Bunjevci izdigne na razinu etnonima – a to je, dakako, prvi korak k utapanju novoga etnonima u korpus većinskog naroda – vidljivi su još u doba Dvojne monarhije, te su predstavljali oblik mađarizacije. Kasnije Vuk Karadžić dolazi s tezom da su Bunjevci «Srbi rimokatoličke vere». Nakon raspada Austro-ugarske monarhije južni dio Bačke, s gradovima Suboticom i Somborom, pripada Srbiji, a Karadžićevo jezično pretvaranje Bunjevaca u Srbe dobiva novi zamah. Ništa se ne mijenja ni u doba komunističke Jugoslavije. Položaj bačkih i srijemskih Hrvata u doba komunističke Jugoslavije Vidmarović ilustrira prikazujući život dvojice književnika: Ante Jakšića iz Bačke te Jurja Lončarevića iz Srijema, koji su bili izloženi sustavnom teroru od strane komunističkog režima. Međutim, ono što nije uspjelo ni monarhističkoj ni komunističkoj Jugoslaviji, uspjelo je Miloševiću i Šešelju. Najprije je izvršeno etničko čišćenje Hrvata iz istočnog Srijema – koji je, nota bene, sve do 1918. bio sastavni dio Trojednice, konkretno Kraljevine Slavonije, dakle hrvatski teritorij – odakle su prema istraživanju svećenika, povjesničara i književnika Marka Kljajića velikosrpski miloševićevsko-šešeljevski čistaći protjerali više od 40 000 Hrvata (vidi Kljajićevu knjigu:»Kako je umirao moj narod»). Bunjevački pak Hrvati proglašeni su «remetilačkim faktorom», dok su odnarođeni dijelovi hrvatske bunjevačke etničke manjinske elite - kod kojih je došlo do gašenja hrvatske historijske svijeti i remećenja etničkog identifikacijskog koda – prihvatili ulogu asimilanata tj. boraca za izdvajanje Bunjevaca u poseban narod. Dakako, da iza tih odnarođenih pojedinaca stoje velikosrpski krugovi, suvišno je uopće napominjati. Naime, takav mikronarod bez politikog suvereniteta osuđen je na propast odnosno na utapanje u većinski srpski narod. Razmatrajući književnu baštinu srijemskih i bačkih Hrvata, Vidmarović upozorava na mišljenje akademika Nikole Bančića - najpoznatijeg književnog povjesničara među gradišćanskim Hrvatima – da hrvatska književna kritika kada ocjenjuje stvaralaštvo etničke manjine kojoj on pripada ne bi trebala inzistirati samo na estetskim kriterijima kod vrjednovanja pojedinih djela, već bi trebala uzeti u obzir i sve složene sociopsihološke, političke i narodnosne čibmenike koji utječu na takvo djelo, a bez kojih ono nije moguće shvatiti. U skladu s time, Vidmarović ne zanemaruje suvremene hrvatske književnike u Vojvodini, tako da nam donosi prikaz zbirke pjesama Jasne Melvinger «Ta renesansa ne još kao posljednja šansa», hrvatske pjesnikinje koja živi u istočnome Srijemu, kao i prikaz dva djela hrvatskog književnika iz Subotice Tomislava Žigmanova. Poglavlje završava prikazom knjige «Svršetak vražjeg stoljeća», čiji je autor Vladimir Bošnjak, hrvatski književnik iz Zemuna. Roman predstavlja literarnu rekonstrukciju teške povijesne tragedije hrvatskoga naroda u istočnome Srijemu. «Srijemski su Hrvati» - piše Vladimir Bošnjak –«u XX. stoljeću dva puta okrutno kažnjeni. Nakon I. Svjetskog rata, na silu uvučeni u Jugoslaviju pod srpskim kraljem, ali su nekako uspjeli očuvati identitet, tomu je pomoglo i stvaranje Banovine Hrvatske.

No, nakon II. svjetskog rata, srijemski su Hrvati doživjeli od komunističkih vlasti kaznu koja ih je, gotovo zauvijek izbrisala s karte hrvatskog etničkog prostora. Pobijene su tisuće srijemskih Hrvata, rijetki su uspjeli pobjeći, a oni koji su ostali nisu se smjeli činiti živima. Pogrešno se mislilo da su kažnjavani samo ustaše, ili oni Hrvati koji su aktivno sudjelovali u zločinima koje je ustaška vlast počinila u tih nekoliko godina NDH. Istina je da su poubijani mnogi koji nisu imali nikakve veze sa NDH, pa dakle ni sa ustašama, nego su zatirani po jednom kriteriju – zato što su Hrvati. Onom (ne)sretnom ostatku hrvatskog roda u Srijemu, dopušteno je živjeti, ali ništa više od toga. Nisu mogli ući u vlast, mjesta u kojima su još uvijek bili većinski narod bila su na marginama društvene skrbi, a ako je netko htio uću u krug povlaštenih, morao se izravno odreći svog nacionalnog opredjeljenja, što praktično znači da je morao tajiti ili posve izgubiti sve hrvatske atribute: jezik, vjeru i ime. Tako je u Srijemu Stjepan posao Stevan, Josipa – Joca, Vjeko – Veka i slično, a kod izjašnjavanja je morao reći da je ili Srbin, ili (češće) Jugoslaven. (...) Sve su hrvatske kulturne institucije u Srijemu ugušene nakon rata, a zgrade i imovina nacionalizirani, jedino je ostao Hrvatski dom u Slankamenu sačuvavši ime i zgradu». Do reprize je terora – kao i u mnogim drugim hrvatskim krajevima – došlo u vrijeme Domovinskog rata. «Svi će se Srijemci sjećati 1992. godine. Svi: od Šida do Slankamena, i od Petrovaradina do Zemuna. To je godina u kojoj su ponovno doživjeli teror poput onoga iz 1945. godine (...) Srijeme je napustilo više desetina tisuća Hrvata, a najčešći način odlaska bio je zamjena imanja sa Srbima iz Hrvatske. Milošević je to nazivao «humanim preseljenjem», a zapravo se radilo o etničkom čišćenju. (...) U tom teškom času srijemski Hrvati nikoga nisu imali ni iza, niti ispred sebe! U tom teškom času bilu su prepušteni sami sebi, jer nisu imali vlastitu elitu koja bi zagovarala njihove interese kako pred Srbijom, tako i pred Hrvatskom, ali i međunarodnom zajednicom. Sami na vjetrometini! (...) Srbija, dakako, nije htjela više trpjeti čak ni te, posrbljene Hrvate u Srijemu, koji bi se, jednog dana, ipak mogli nacionalno osvijestiti i zatražiti svoja prava u budućoj srpskoj državi».

Književnost hrvatske manjine u Mađarskoj, koja broji oko 90 000 arhipelaški dislociranih duša, tema je posebnog poglavlja, koje započinje prikazom knjige «Kazališni komadi i novele» hrvatskog pisca Antuna Karagića (1913.-1966), rodom iz Gare, bunjevačkog mjesta u selu u Kotaru Baja. Garić je snažno zagovarao kazališni amaterizam među hrvatskim pukom, imajući na umu kako on ima nezaobilazno mjesto u čuvanju historijske svijesti i materinskog jezika manjine kojoj je pripadao. Slijedi prikazi pjesničkih zbirki «Iz dubine» hrvatske bunjavačke pjesnikinje Roze Vidaković, zbirke «Povratak u Podravinu» pjesnika Josipa Gujaša Džuretina, «Srce na dlanu» Stipana Blažetina, «Zlatne niti» Đure Frankovića, «Porcija besmisla» Stjepana Blažetina (sin Stipana Blažetina). Hrvatsko pjesništvo u Mađarskoj karakterizira napuštanje dotadašnjih pjesničkih smjerova i stilova, poglavito preporodne i jezično didaktične zadaće pjesničkih uradaka, i okretenje postmoderni. Koliko će se takve promjene negativno odraziti na čuvanje nacionalne samobitnosti, ostaje nam vidjeti. Zanimljivo je spomenuti da je na Sveučilištu u Pečuhu otvorena prva u svijetu Katedra za hrvatski jezik, što je samo jedna od potvrda prijateljskih odnosa Hrvatske i Mađarske nakon hrvatskog osamostaljenja.

Posebno je poglavlje zaslužila i hrvatska manjina u Italiji. Riječ je prvenstveno o tzv. moliškim Hrvatima, koji su nastaljeni u tri naselja u južnoj talijanskoj pokrajini Molise. Uglavnom se radi o potomcima «Šćavuna» koji su se iz Makarske te susjednih krajeva i otoka preselili u južnu Italiju pred oko pet stoljeća, kada je u Molisama bilo i više hrvatskih kolonija nego danas. Ova zajednica ubraja se uz Hrvate na Kosovu i karaševske Hrvate u Rumunjskoj u najstarije ogranke hrvatskoga narodnog rasuća. Jezik moliških Hrvata danas se nalazi pred izumiranjem, no sama činjenica da se je održao do danas pravi je kulturno-povijesni fenomen. Pravi primjer kako se treba boriti protiv njegova izumiranja dao je Antonio Sammartino, predstavnik etničke elite moliških Hrvata, koji je 2004. priredio knjigu «S našimi riči. Zbirka literarnih ostvarenja na moliškohrvatskome», koja predstavlja nemjerljiv kulturni i narodnosni doprinos etničkoj samobitnosti moliških Hrvata. Svoj prvi preporodni val moliški je govor doživio 1970. pokretanjem časopisa «Naš jezik» – La nostra lingua – glasilo Molizanskih, Hrvata što je izlazio u Rimu. Vrijedan doprinos proučavanju povijesti i kulture moliških Hrvata dao je i talijanski književnik iz Rijeke Giacomo Scotti svojom knjigom «Hrvatski trokut u Italiji».

U knjizi je prikazana i pjesnička zbirka «Vrijeme koje više nije moje» hrvatske književnice iz Makedonije Ljerke Totch-Naumove, dok je u posebnom poglavlju obrađena književna i kulturna baština Hrvata u prekomorskim zemljama – Australiji (gdje se ističe hrvatski književnik Karlo Kiseli), južnoj Africi i Južnoj Americi. Posebno mjesto među njima, pripada hrvatskim književnicima u Čileu. «Nema niti jedne države u kojoj su pripadnici hrvatskog narodnog rasuća utkali svoju duhovnost u kulturnu stvarnost zemlje useljenja kao što je slučaj s Čileom», ističe Vidmarović. Od poznatijih čileanskih pisaca hrvatskog porijekla spomenimo Nicolasa Miholovića Rajčevića, Juana Miholovića Tessiera, Eugenia mimica Barassia i dr. Čileanske prostore mahom je naselio hrvatski iseljenički val krajem 19 st. iz Dalmacije, pretežno s otoka Brača.

Na kraju knjige, pisac upozorava na procese integracije i asimilacije, odnosno na političku pozadinu čitavog fenomena nacionalnih manjina. Asimilacija je proces koji je već doveo do nestanka nekih hrvatskih manjina, kao što su Hrvati Toti pored Balatona, Hrvati – Dalmatini u Sent Andreji iznad Budimpešte, Hrvati – Iliri južnije od prijestolnice, a ugroženi su Hrvati – Raci, Hrvati – Bošnjaci, pa i pomurski Hrvati, dok Hrvate – Bunjevce nastoje od hrvatskog korpusa odvojiti velikosrpski propagandisti. Vidmarovićevo djelo predstavlja vrijedan prilog borbi za očuvanje hrvatskih nacionalnih manjina u zemljama Europe i svijeta, dragocjeno vrelo za upoznavanje s bitnim problemima s kojima se te manjine susreću, kao i njihovim književno-umjetničkim ostvarenjima, koja nisu samo dio kulturne baštine zemalja gdje te manjine žive, nego i integralni dio hrvatske kulturne baštine. Hrvatske manjine hrvatski su most prema Europi i svijetu, te potencijalno velika Hrvatska prednost u današnjem vremenu globalizacije. Stoga zaslužuju našu veliku pozornost. Vidmarovićevo je djelo nezaobilazno štivo za svakoga koga zanima fenomen hrvatskoga etničkog rasuća i duhovno jedinstvo hrvatskog naroda, ma koje prostore taj dramatičnom poviješću raseljeni narod naseljavao.

Davor Dijanović