U Društvu hrvatskih književnika 10. studenoga predstavljena je knjiga "Književni ogledi" autorice Nevenke Nekić. Knjigu su predstavili Đuro Vidmarović, Božidar Petrač, Hrvojka Mihanović Salopek, autorica i Marija Peakić-Mikuljan čije izlaganje donosimo u nastavku.

Pigmejska vremena

(u povodu knjige "Književni ogledi" Nevenke Nekić)

U prebogatom renesansnom arhipelagu umjetničkoga i duhovnoga stvaralaštva hrvatske književnice Nevenke Nekić izronilo je u svjetlo naših dana još jedno njezino djelo: ovaj put je to impresivna knjiga književnih ogleda pisanih u razmaku od preko jednog desetljeća i sada, evo, zaokruženih u kritičkoj panorami koja prolistava brojna velika pa i slavna imena naše književnosti, ali i ona manje poznata široj, a posebice mlađoj književnoj publici. Ono što povezuje gotovo sve spomenute autore i što ih preporučuje pažnji i svojevrsnom nimalo slučajnom odabiru gospođe Nekić jest njihovo zajedništvo u neprilikama naše izopačene javnosti: većina ih je potpuno ili prečesto prešućivana, mnogi i sustavno ignorirani ili marginalizirani.

Moglo bi se reći da je čitava jedna paralelna književna produkcija – ona izgnana ili progonjena od medija našla ne samo utočište od ovog nevremena, nego sada u Nekićkinim "Ogledima" i vrlo glasnu tribinu osnaženu zavidnim ugledom i vjerodostojnošću autoričina dosadašnjega života i djela. Stoga ova rijetko poštena i vrijedna knjiga podsjeća, da se slikovito izrazim, na kovčeg s brigom, znanjem i ljubavlju spremljenih imena, rukopisa i sudbina čiju vrijednost autorica želi ukrcati na brod za neku bolju, humaniju i pravedniju Hrvatsku u budućnosti, u kojoj će sve biti iznova čitano i prosuđivano, sine ira, u potpunoj slobodi i u jasnom svjetlu nepomućene savjesti.

Nevenka Nekić

I kolikogod da ovo djelo govori o književnim djelima autora vrlo različitih po svojim umjetničkim dometima, ono jednako tako vrlo uočljivo ispisuje karakterološke crte osobe koja se poduhvatila toga posla svjesna da taj veliki trud neće uroditi materijalnom koristi, sinekurama u kojekakvim vijećima i komisijama, savjetničkim zavjetrinama, a još manje svjetlima medijskih reflektora. Ali gospođa Nekić zna da postoje teško opisive nagrade u tišini radne sobe i u miru duše kad se suočavamo s Tajnom kojoj služimo, Tajnom u čiji božanski nacrt s radošću ulažemo svoju životnu snagu.

Stoga cilj ove književnice, njezina književnoga i ukupnoga kulturnoga djelovanja nije slavljenje onih od kojih se može očekivati uzvrat u protuusluzi, lukrativna pozicija u umjetničkim klanovima ovog ili onog ideologijskog usmjerenja, ili obećavajuće tapšanje lakeja kulturnoga ili političkoga establišmenta.

Svjesna pozicije koju je sama izabrala ona i ima potrebu o tome progovoriti pa u "Predgovoru" svojoj knjizi kaže:

"Nije uvijek bio cilj prikazati nekoga snažnoga i afirmiranoga spisatelja, dodati njegovoj slavi još jednu apolonovsku blistavu zraku. Veliki i moćni isuviše su uspješni i zabavljeni svojim trijumfima da bi primijetili drugačijega ili manjega od sebe."

Nevenka tome dodaje još jednu vrlo važnu zabilješku, jednako važnu za knjigu o kojoj danas govorimo kao i za najdublje razloge njezina nastanka pa i značenja čije vlasništvo u punoj svojoj spoznajnosti i vrijednosti pripada samo njoj. Ona kaže:

"Ovaj odabir ogleda u knjizi sačuvat će jednako i one o kojima sam pisala i mene kao često usamljeno i prisno biće koje traga za srodnicima. Nikako s razloga da bismo se popeli na sam vrh Parnasa, jer tamo stoluju oni iz golemih enciklopedija i traktata..."

Ova tankoćutna i mudra spisateljica zna da "knjige ne donose uvijek sreću" pa je stoga njezin pogled na književnost, književnike i pisanje jednako pažljiv, ozbiljan i pronicljiv kada iščitava stranice slavnih i velikih i onih kojima je život namijenio čak i uzničku, prognaničku ili iseljeničku sudbinu. Sreća sigurno ne stanuje u knjigama, ali knjige su do danas ipak najsavršenije sredstvo svjedočenja nas zemaljskih prolaznika o neugasivoj našoj želji da tragamo za njom, pa čak i onda kada se cijena te strasti prometne u osobnu nesreću i patnju. Jer, usuđujem se reći, nitko kao književnik nije tako duboko svjestan onostrane naravi sreće i zašto je toliko skupa i za života nedokučiva.

(s lijeva na desno) Marija Peakić-Mikuljan, Nevenka Nekić i voditeljica tribine Lada Žigo

U tom smislu, naša kolegica Nevenka dojmljivo jednostavno, u nekoliko zgusnutih redaka dragocjenoga iskustva formulira načela svog malog programa čvrsto utemeljenog u ovoj najnovijoj njezinoj knjizi. Vrijedi to čuti pa neka bude i ostane zabilježeno u ovom mom tekstu kao posuđeno istomišljeništvo:

"Ne sanjajući da bi ove prosudbe i opaske o tuđim djelima bile posve točne, ne mareći za možebitni previd ili preuranjenu pohvalu nastojala sam biti onaj koji potiče ako ugleda i najmanju dobrotu u nečijem djelu, ukazuje na ljepotu i nada se da će auktor razviti krila i uhvatiti Pegaza u letu prema Hipokreni... Domahujem ovim opaskama svima kojima se plemenitost učinila vrlinom u književnosti, vlastitost nedovoljna da bi obuhvatila svijet, a ljubav prema domu, svijetu i Bogu temeljem onoga etičkoga aksioma bez kojega nema dobre književnosti."

U okvir ovog svog književnog, ali i ne samo književnog programa gospođa Nekić je na gotovo 600 stranica ugradila svoje ocjene, analize i razmišljanja o hrvatskoj književnoj produkciji od kraja 90-tih godina prošloga stoljeća pa sve do naših dana. U tom zaista impozantnom prostoru različitih imena, oceanski udaljenih zavičajnosti, raspršenog i razdrtog nacionalnog bića, s mjerom, znanjem i ljubavlju izloženih književnih i ljudskih sudbina – naša autorica iskazuje veliku vještinu služeći se pameću kao kormilom, a vrlinom kao jedrom.

Hrvojka Salopek-Mihanović

Ja za ovu prigodu, između ostaloga i zbog podjele pristupa ovoj knjizi, nemam namjeru podrobnije ulaziti u sazviježđe velike skupine imena o kojima govori Nevenka Nekić u svojim "Ogledima". Navest ću samo dio tih imena, a mojim kolegama poznatijim od mene po kritičarskoj vokaciji ostavit ću da otkriju sjaj njihova djela i sjaj Nevenkina govora o njima. No, ipak čak i puko navođenje imena predstavljenih u Nevenkinoj knjizi, u nastavku ovog mog teksta dobit će nadam se vrlo osobito značenje.

Recimo to najjednostavnije: u "Ogledima" gospođe Nevenke Nekić ogledaju se Ivan Aralica, Juraj Batelja, Tomislav Marijan Bilosnić, Damir Borovčak, Bonaventura Duda, Sonja Fališevac, Marija Barbarić Fanuko, Dubravko Horvatić, Đurđica Ivanišević, Mile Maslać, Mladen Kljenak, Hrvojka Mihanović Salopek, Pero Pavlović, Joja Ricov, Ante Sekulić, Ante Stamać, Krešimir Šego, Drago Štambuk, Dragutin Tadijanović, Đuro Vidmarović, Dragica Vranjić Golub, Anđelko Vuletić, Ljubica Štefan, Mate Marčinko, Šimun Šito Ćorić, Malkica Dugeč, Nedjeljko Mihanović i mnogi drugi manje ili više poznati autori.

Neizostavno je važno reći da ova značajna knjiga započinje isticanjem vrijednosti prijevoda dvojice židovskih pjesnika, Nathana Altermana i Amihaja Jehude, no u njoj su zastupljene i kritike djela potomaka naših iseljenika u Čileu poput Juana Mihovilovicha Hernandeza pa Nevenkini "Ogledi" zagledaju i u židovsku, južnoameričku ali i posebice uočljivo, u književnost bosanskohercegovačkih Hrvata.

No ipak, matična snaga ove knjige prolazi kroz tkivo suvremene hrvatske književnosti s povremenim izletima u prošlost u povodu ponekih reprinta naših besmrtnika kao što su Ivana Brlić Mažuranić, Vladimir Vidrić ili August Cesarec.

Đuro Vidmarović

Sad sam već na pragu onoga što obećah prepustiti svojim kolegama za ovim stolom, a ja se u nastavku imam namjeru pozabaviti jednom vrlo značajnom stranicom u njezinoj knjizi, točnije stranicom 563 koja nosi naslov "Umjesto pogovora", a na njoj je preslik odluke Ministarstva kulture Republike Hrvatske od 2. 3. 2010. godine – dakle preslik Odluke Vijeća za knjigu spomenutoga našega hrvatskoga državnoga ministarstva u kojoj Odluci se književnici Nevenki Nekić priopćuje da njezina knjiga nije uvrštena u "Program kulturnog razvitka za 2010. godinu" a sve u skladu s kriterijima navedenim u Natječaju, što znači da joj se uskraćuju sredstva za objavljivanje.

Pod ovu suhu, ali višeslojnu odluku, potpisao se u funkciji ravnatelja za sve što je u svezi s knjigama, nakladništvom i književnošću u državi Hrvatskoj važno, izvjesni Čedomir Višnjić.

S obzirom na to da je naša kolegica Nevenka, rekla bih, previše gospodski, bez komentara, umjesto pogovora, kako veli, stavila na uvid ovu sramotnu odluku Ministarstva kulture, odluku koja je zapravo eufemizam za njezino stvarno značenje, a to je pokušaj onemogućavanja, pokušaj zabrane njezine knjige – meni je danas data prilika da kažem nešto o tome i ja ću to učiniti na puno manje gospodstven način jer mislim da političko nasilje ne zaslužuje gospodske geste i da sam prijezir nije dovoljno rječit u ovakovom slučaju. A ovaj slučaj nije samo slučaj Nevenke Nekić. Nevenkin slučaj s njezinim ogledima sretno je završio jer je njezina knjiga ipak ugledala svjetlo dana, ali što je s mnogima koje nisu i kojima su odluke Ministarstva kulture uskratile život. Ne radi se, dakle, tu o nekakvoj pojedinačnoj nepravednoj odluci nego o nečem puno gorem i opasnijem. Radi se o sustavnom neprihvaćanju, odbacivanju, ignoriranju i prešućivanju velikog broja hrvatskih umjetnika, dakle ne samo književnika nego umjetnika čiji svjetonazor, stvaranje i djelovanje u javnom životu ne odgovara prevladavajućim neokomunističkim strukturama u hrvatskoj vlasti. Tu vrstu proskribiranih umjetnika u medijima naziva se desničarima, rigidnima, kontroverznima, ognjištarima, nacionalistima, bogomoljcima i sličnim atribucijama. Mediji pak kao produžena ruka ove naše dezorijentirane i u svakom pogledu jadne i ovisne vlasti kao i stranih centara moći samo su prst uperen u imena onih koje treba žrtvovati kako bi živio privid demokracije, privid slobode i privid promjena od kojih se toliko očekivalo.

Božidar Petrač

Upravo sam ovih dana čitala knjigu "Sjećanje i identitet" Ivana Pavla II i da bih potkrijepila i osvijetlila ovu neslavnu hrvatsku situaciju citirat ću ovoga velikoga i svetoga čovjeka:

"Još uvijek se očituju znakovi civilizacije različite od one čiji je "zaglavni kamen" Krist – civilizacije koja, ako nije ateistička na programatski način, zasigurno je pozitivistička i agnostička budući da načelo na kojemu se nadahnjuje jest da treba misliti i djelovati kao da Bog ne postoji. Ta se postavka lako pojavljuje u takozvanu suvremenom znanstvenom mentalitetu ili, radije scientističkom, kao i u književnosti, a osobito u sredstvima društvenog priopćavanja."

On dalje pojašnjava:

"Znamo da je komunizam naposljetku pao zbog društveno-ekonomskih nedostataka svoga sustava. No, to ne znači da je stvarno odbačen kao ideologija i kao filozofija. U određenim krugovima Zapada njegov se zalaz još uvijek drži štetom te se oplakuje njegov nestanak."

U nas u Hrvatskoj imamo tzv. potpomognuti povratak orjunaških, tvrdokornih komunističkih snaga bez obzira na njihovu stranačku pripadnost i nema nikakve sumnje da su one danas na vlasti, da s gadljivom pohlepom profitiraju od obnašanja svojih funkcija i da se neljudski obračunavaju sa svojim neistomišljenicima na svim područjima života, a posebice okrutno u kulturi. Kako se može objasniti ta bezobzirnost i drskost s kojom jedan anonimus poput Višnjića odbija pomoći knjigu jednoj Nevenki Nekić, osobi prisutnoj više od 40 godina u hrvatskoj kulturi, glasovitoj i nagrađivanoj profesorici, književnici zavidnoga opusa, povjesničarki umjetnosti, prevoditeljici, slikarici, članici DHK, dopredsjednici Paneuropske unije – osobi čiji je ljudski i intelektualni trag svijetao i zlatan u svakom svom segmentu. U vrlo zanimljivom intervjuu u zadnjem broju "Vijenca" književnik Miro Glavurtić vrlo jednostavno odgovara na to pitanje:

"Danas gospodari globalnih struktura... rade na stvaranju novoga društva i novoga građanina koji nije vjernik ni domoljub, nego je nadasve izdajica. Izdajica svih načela koje je baštinio, koje je naslijedio. Krleža ga zove apatrid... Tom novom čovjeku zavičajnost je teret. Pa vidite da u nas ti novi "ibermenši", nadljudi, sve nas kojima je stalo do tradicije zovu ognjištarima što je pogrdan naziv ne samo za desničare nego i za sve čovjekoljubivo".

Osobno sam od početka bila uvjerena da ta vrsta drskosti koja je već postala otužni stil ponašanja tih homo novusa, ljudi bez djela i svojstava, bez stida i bez morala ima snažno zaleđe jer ta vrsta ljudi može funkcionirati i funkcionira samo kao plaćenička kasta.

Fotografija svjedoći o velikom zanimanju za knjigu Nevenke Nekić

Ti borci za pravo da oni odlučuju umjesto Boga što je dobro a što je zlo, u stanju su udarati na temelje ljudskoga morala stvarajući na taj način mogućnosti stvaranja jednog novoga poretka u kojemu ništa više neće biti sveto – počevši od knjige pa do ljudskoga života. U stanju su staviti se na čelo bilo čega i odlučivati o bilo čemu potpuno svjesni da se u toj raboti ne traži kompetencija, ukus, obzir ili ugled.

Ivan Pavao II svjedoči i o tome pa kaže:

"Ovaj program djeluje s golemim financijskim sredstvima, ne samo kod pojedinih naroda, nego i na svjetskoj razini. Ima na raspolaganju i velika središta ekonomske moći pomoću kojih nastoji vlastite uvjete nametnuti zemljama u razvoju. Pred svim tim može se opravdano postaviti pitanje: nije li to jedna druga vrsta totalitarizma, himbeno skrivena pod prividima demokracije".

Naše Ministarstvo kulture djeluje kao da je upregnuto u tu pogubnu rabotu jer kako bi inače moglo biti moguće da o knjizi u Hrvatskoj (a knjiga nas je održala njojzi hvala!) odlučuje čovjek bez književnog imena i bez intelektualne težine, čovjek koji je Ivu Vojnovića svrstao u srpsku književnost i koji je odobrio novac za tiskanje blasfemičnoga pamfleta Snježane Kordić "Jezik i nacionalizam" u kojemu ta tobožnja, za sasvim političke potreba izmišljena znanstvenica agresivno čak i prijeteći tvrdi da hrvatski jezik i ne postoji nego da postoji samo srpskohrvatski (dakle ne postoji ni hrvatskosrpski) i to zbog toga što se jezik ima nazivati prema većini njegovih govornika, a većina govornika nikako, prema ovoj neobičnoj gospođi nisu i ne mogu biti Hrvati. Svako drugačije mišljenje u knjizi "Jezik i nacionalizam" proglašava se nacionalizmom čak i nacizmom i povezuje s NDH i ustaštvom. Otrovniji i prljaviji pamflet protiv hrvatskoga naroda zaista je teško i zamisliti. Nema obrane za ovako zloćudan incident u Ministarstvu kulture RH!

A ne bi trebalo biti ni oprosta! Kada bi tobožnja lingvistica o kojoj je bilo riječi svoje ideje o nepostojanju hrvatskoga jezika objavila za svoje novce ili kod kakvoga istomišljenika u hrvatskom nakladništvu (a takvih nažalost ne nedostaje) ja bih rekla da iako to jest ružna provokacija, a i puno više od toga, ipak u demokratskom društvu može biti objavljena i izložena javnosti.

Međutim kada takve autore, rukopise i teze financira, distribuira i promiče naše Ministarstvo kulture odabirom uvaženih članova Vijeća za knjigu i državnim novcem onda se tu, složit ćemo se ne radi o demokraciji nego o nepoznavanju ili nepoštovanju, a možda i o nepriznavanju državnih poslova i interesa. A potpomaganje, izbor i financiranje kvalitetne knjige oduvijek je bio i jest državni interes. Najstrašniji detalj u ovom udaru na zdrav razum i na Ustav Republike Hrvatske, jest taj da su i neki članovi DHK ujedno i članovi tog Vijeća koje je, kako vidimo uskratilo potporu svojoj uglednoj članici Nevenki Nekić, ali je bilo blagonaklono i široke ruke u potpomaganju teze o ukidanju imena hrvatskoga jezika. O tempora, o mores! Ove prostorije pamte mnoge bitke za naziv i samostojnost hrvatskoga jezika, pamte velike književnike koji su riskirali karijeru, osobnu slobodu pa i život boreći se za hrvatski jezik kao temelj našega identiteta.

Tko su ovi Pigmeji koji su ih naslijedili?

Zašto šute? Hoćemo li napokon saznati tko to u naše ime donosi takve odluke? I zašto ne objasne svoje postupke? Tko im je dao pravo na šutnju? Zašto Uprava DHK tako dugo neobjašnjivo ne reagira ni na što, pa evo čak ni na činjenicu da joj čupaju jezik iz živoga mesa, iz naziva ceha? Ima li među tim članovima Vijeća za knjigu možda i članova Uprave Društva hrvatskih književnika? Zašto članstvo šuti i ne traži izvanrednu Skupštinu i njihov opoziv? Ima li itko hrabrosti zatražiti da aktualni ministar kulture učini ono što bi učinio svaki pristojan državni službenik i za puno manji incident u svome resoru: da podnese ostavku i da time pokaže da se dogodila grješka, ili nešto puno gore i da mu možda ipak zbog toga nije sasvim svejedno.

Teško je vjerovati da bi se tako nešto doista moglo dogoditi. Prije će biti da će mene i sve one koji slično misle, po ne znam koji put, proglasiti nepopravljivim nacionalistima, jer o meritumu stvari, naravno, takvi nisu ni obvezni misliti, a još manje javnosti polagati račune. E pa, sve dok je tako neka živi prekrasna rečenica svjetski poznatoga Ephfraima Kishona koju posuđujem iz "Književnih ogleda" naše uvažene kolegice Nevenke Nekić darujući je svakome od Vas koji ste svojim dolaskom počastili ovaj lijepi i vrijedni književni događaj.

Ephfraim Kishon naime kaže:

"Ja sam presretan što napokon, nakon 2000 godina, mogu iživjeti svoju prejaku nacionalnu svijest, pa makar moje vatreno domoljublje i iritiralo ponekog ljepoduha. Žalim ljude koji ne poznaju te osjećaje."

Nevenka je u svojoj knjizi ispod ove Kishonove misli dodala:

– Da, slažem se!

Eto, i ja se slažem stavljajući svoj skroman potpis ispod ovog teksta.

Marija Peakić-Mikuljan

(fotografije: Oskar Šarunić)