Uvodna riječ Hrvoja Hitreca na otvorenju izložbe «Šteta trave»

Umjesto ozbiljnih misli o liku i djelu Srećka Puntarića, a koje misli možete pročitati u katalogu izložbe, htio bih vam ispričati jednu priču. Prije otprilike trideset i pet godina u Društvu hrvatskih humorista pojavio se jedan prestrašeni mladi čovjek. Imao je kosu kao i sada, uopće izgledao je kao i sada, čak mi se čini da je imao istu košulju. Rekao je da se zove Srećko Puntarić. Donio je sa sobom karikature, cijelu seriju karikatura i stavio ih na stol, očekujući našu reakciju. Mi smo dugo i zapanjeno gledali, a onda se Mladen Bašić počeo smijati. A kad se Bašić smijao, onda je to bilo zarazno, pa smo se svi počeli smijati i tapšati po leđima mladoga preplašenog crtača kojemu baš nije bilo odmah jasno što taj smijeh znači. A značio je priznanje, značio je otkriće bogomdanog karikaturista. Prije toga je Puntarić naravno otkrio samoga sebe i i svoj originalni svijet.

Ja i danas mislim da Puntarić taj svijet smiješnih čovječuljaka rumenih nosova nije stvorio, da je taj svijet postojao negdje u međuzemlju i prije njega, kao što je Pinocchio postojao u komadu drveta i kao što je Michelangelov Mojsije postojao u kamenoj stijeni. U svakom slučaju, Puntarić se već tada razlikovao od svega viđenog, a neke daleke i uglavnom nepravedne asocijacije na Wolinskog bile su samo dio hrvatskoga jala koji ne voli originalne i samosvojne majstore.

I eto, vrlo mi je drago što sam bio nazočan rađanju Srećka Puntarića, i što sam poslije u mnogim prilikama govorio i pisao o njegovim karikaturama. Nije me čudilo kada je postigao svjetsku slavu i dobio tolike nagrade na svim kontinentima jer je njegov humor blizak i Japancu i Afrikancu, jer je jednostavno neodoljiv, toliko ljudski, toliko dobroćudan , blagotvoran, toliko smjehotvoran i toliko obuhvatan da mu vjerojatno ni jedno područje nije izmaknulo peru u zapanjujućoj hiperprodukciji koja se doista s pravom može nazvati tvornicom smijeha.

Bolno svjestan velikoga mara i zanimanja nakladnika za karikaturu, Puntarić je postao sam svoj majstor i u objavljivanju knjiga svojih karikatura, koje su do danas izrasle u dragocjenu biblioteku i ostat će kao trajan spomenik hrvatskom humoru na prijelazu stoljeća. No, da nema "Večernjega lista" koji Felixa objavljuje iz dana u dan, široka publika ne bi toliko dobro poznavala njegov rad koji, među nama rečeno, zaslužuje bolji plasman u listu i značajniji prostor, jer se radi o prvorazrednom komentatoru hrvatske zbilje, a ne tek o humorističnom ukrasu na zadnjoj stranici koja je čitateljima ionako prva. Naime, upućen dnevnim ritmom na svojevrsnu robiju svakodnevnoga domišljanja, Puntarić okreće stvari u svoju korist a i našu općenitu, pokazujući iz dana u dan da je njegov humor ne samo općeljudski nego i nacionalni, hrvatski, pa premda u njega nema aretinovskih strjelica i nagnuća satiri, ipak na svoj ne manje razoran način ismijava suvremene dogme, a događajima i osobama koje pretendiraju na vječnost daje pravu ulogu u ljudskoj komediji, ulogu prolaznosti i prizemnosti.

Za papir na kojemu Puntarić crta nikada se ne će moći reći "Šteta papira", kao što se za nogomet i nogometaše kaže u naslovu knjige i ove izložbe – "Šteta trave". Šport, posebno nogomet koji je više od športa, priznali mi to ili ne, jedno je od onih Felixovih igrališta duha i duhovitosti koje ne može i ne će preskočiti i na kojemu je stvorio antologijske karikature , pa ako i pledira da nogomet bude samo zabava i razonoda, i u tom svijetu pronalazi tragiku koja je u temelju svakoga pravog humora.

I na kraju, naravno da je žalosno što nas nema u Južnoj Africi, ali zato imamo Felixa da nas tješi i nasmijava do sljedećega svjetskog prvenstva na kojemu će valjda Hrvatska ipak nastupati, i to valjda ipak i dalje pod svojim imenom.

Hrvoje Hitrec