„Britanija i Bleiburžka tragedija“

Neriješena prošlost i njeni duhovi sustižu nas sa svih strana. Ovaj put oni su dobili prekrasan oblik ili okvir u slikarici, pjesnikinji i sada povjesničarki Suzanne Brooks-Pinčević. Zamislite ironije, ona je dijete Britanca i Fancuskinje, a napisala je ovu knjigu pred kojom se mogu posramiti mnogi naši povjesničari koji zakazaše u svojoj dužnosti promicanja povijesne istine. Ne samo da je pisala o tragediji našeg naroda u Bleiburgu, koju je i oslikala, Suzanne je istaknula svu tragediju hrvatskog naroda obuhvativši i Domovinski rat u kojem je i sama imala veliku humanitarnu ulogu. Posebno je pohvalno što je iznijela istinu oko odgovornosti Britanije i drugih svjetskih sila u razvoju tih naših povijesnih događaja.

Prošli mjesec u Župnoj dvorani Sv. Blaža održano je predstavljanje knjige Suzanne Brooks-Pinčević: „Bleiburg i Bleiburžka tragedija“. Predstavljanje je vodila gospođa Maja Runje, predsjednica pokreta Krug za trg a predstavljenju su pridonijeli i gospodin Tomislav Nurnberger kao urednik knjige, Damir Borovčak kao publicist, te Stjepan Brajdić kao predsjednik Udruge Macelj 1945

Na koricama knjige stoje riječi:

U cijelom svom djelu Suzanne snažno ističe svoju želju da Zapad dozna pravu istinu i pokaže bolje razumijevanje za Hrvatsku i njezino dramatično ponovno rođenje.

Stjepan Brajdić progovara u Proslovu knjige u ime Časničkog kluba 242 preživjelih s Bleiburga i Križnih putova. U njemu ističe: „… ova je knjiga hvale vrijedno svjedočanstvo jer ju je opisala i oslikala osoba britanskog porijekla i jer je to učinila na temelju istinitih događaja i saznanja koji su u njenoj duši izazvali tugu, ogorčenje i stid što su krivci za ova zlodjela i vođe njezinog naroda. Istovremeno ova je užasna tragedija u njenom srcu rasplamsala iskrenu sućut i snažnu ljubav za naš mali hrvatski narod“.

Gospodin Brajdić i sam je nazočio predstavljanju knjige te nas prisutne upoznao sa osobnom tragedijom koja ga je pratila dugi niz godina nakon Bleiburga. Govori i piše kako niti danas, nakon 63 godine, nema isprike niti priznanja za te zločine. Pita se zašto i u ime čega nam to rade te zaključuje kako odgovore na ta pitanja nećemo nikada niti saznati.

Tek posljednjih godina podignut je spomenik žrtvama dok kosti (one iskopane) već više od desetljeća čekaju na identifikaciju i posljednje počivalište u vrećama na tavanu jedne institucije. Državna sila se oglušuje.

Istaknuo je zabrinutost za svoju domovinu i činjenicu kako mladost ne poznaje ili ne priznaje svoju povijest i kako, kao još važnije, niti ne pokazuje interes za isto.

Ja se pitam, što nam se mora dogoditi da progovorimo, istaknemo, samo priznamo svoju tragediju? Bojim se da grijehe tog propusta već ispaštamo. Povijest nam se ponavlja. I sama sam pokušala pisati o Bleiburgu te vam mogu reći da se rijetke osobe osude objaviti tu tematiku. Danas, u 2010. godini nakon toliko prolivene krvi za samostalnost i nakon toliko pretrpljene nepravde mi se bojimo i šutimo o svakoj temi kojom se možemo samo i isključivo ponositi. Ne samo da šutimo o istini već podnosimo i trpimo njeno iskrivljavanje. Sumnjamo i sramimo se.

Što nam se događa, gdje su borci za pravdu? U inozemstvu?

Hvala Vam gospođo Suzanne Brooks - Pinčević. Hvala Vam iz dubine duše i srca, u ime svih žrtava i u ime hrvatskog naroda.

Silvija Lažeta
http://www.miroslav-tudjman.com