Ratna svjedočanstva bjelovarskih branitelja

U kratkom razmaku, izlaze iz tiska tri vrlo zahtjevne i korisne knjige hrvatskog dragovoljca i branitelja Mate Ćurka iz Bjelovara. Zahtjevne po prikupljenoj dokumentarnoj građi a korisne zbog originalnih svjedočanstva i fotografija branitelja koje je autor prikupio i zabilježio u tri naslova. Knjiga Mi smo htjeli (Gradsko poglavarstvo Grada Bjelovara, 2007.) podsjeća na tadašnje vijesti Hine i dnevničke zapise s početaka srbočetničke pobune. Knjiga Moji suborci (Grafocentar, Bjelovar 2008.) sadrži svjedočanstva branitelja koji su bili aktivni u obrani Bjelovarsko-bilogorske županije, a knjiga Ratni doživljaji kroz fotografije (Grafocentar, Bjelovar 2009.) govori kroz originalne fotografije, kao neporecive dokaze o onima koji su na bojišnici branili svoj zavičaj i svoju Hrvatsku. Kako je rat sve više buktio, ova svjedočanstva sudionika Domovinskog rata 1990. – 1995., ukazuju na to da su branitelji iz bjelovarskog kraja branili Hrvatsku na svim bojišnicama. Pored obrane Bjelovara, Daruvara, Pakraca i Lipika, bili su na Plitvicama, u Vukovaru, u Glini, na Velebitu, te sve do južne bojišnice na Debelom brijegu.

Prvi ratni sukob godine 1991. započeo je na području Bjelovarsko-bilogorske županije, u Pakracu 1. i 2. ožujka 1991., srbočetničkim zauzimanjem Policijske postaje i pobunom u tom gradu. Ta se premalo poznata činjenica dodatno potvrđuje kroz knjige Mate Ćurka. Pomoću fotografija i uz pisane zapise razvidno je da su se već tada posve otvoreno na četničku stranu svrstale jedinice JNA, a ta sprega u daljnjem tijeku Domovinskog rata sve se više dokazivala. Bjelovar od listopada 1990.g. ima ustrojenu Teritorijalnu obranu, a od 23. veljače 1991. i postrojbu za posebne namjene „Omege“ pri policijskoj upravi Bjelovar, koja je sudjelovala u slamanju pobune 1. i 2. ožujka 1991. u Pakracu.[1] To dokazuje da su Bjelovarčani bili među prvima u obrani domovine,[2] počevši s onih 128 dragovoljaca koji su u srpnju 1990. prošli na liječničkom pregledu za prvog hrvatskog redarstvenika s područja tadašnjeg SUP-a Bjelovar.[3]

Autor Mato Ćurak obznanjuje podatak da je branitelj Marijan Petak iz Bjelovarsko-bilogorske županije, kao pripadnik ATJ Lučko, kasnije bojnik HV-a, sudjelovao u spriječavanju pobune na Plitvicama te bio svjedok ranjavanja Josipa Jovića za Uskrs, 31. ožujka 1991. Bio je i svjedok uhićenja predvodnika srpske pobune Gorana Hadžića.[4] Također pripadnik postrojbe za posebne namjene iz Rakitja, Bjelovarac Branko Kilić dana 26. lipnja 1991. zarobljavaju četnici u okolici Vukovara te je oslobođen tek nakon 14 mjeseci mučenja.[5] Bjelovarci, kao pripadnici specijalne jedinice postrojbe „Omege“ od 1993. – 1994. su na prvim crtama bojišnice na Velebitu,[6] dok su u oslobađajućim operacijama na južnom bojištu pripadnici istih jedinica stigli sve do Debelog Brijega, na granicu s Crnom Gorom. Očito su branitelji s područja Bjelovarsko-bilogorske županije već od samog početka obrane i tijekom Domovinskog rata nalazili se na svim bojišnicama širom Hrvatske, a posebno u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“.

Najdojmljivije je ipak ono što su branitelji Bjelovarsko-bilogorske županije učinili na svom vlastitom području. Danas, u vrijeme godišnjih odmora, nije na odmet prisjetiti se vrućih ljetnih dana 1991.g. kada je svaki novi dan u bjelovarskom kraju postajao sve neizvjesniji za normalan život. Mnogi žitelji Hrvatske nadali su se da sporadični sukobi o kojima je svakodnevno javljala Hina, ipak ne će prerasti u prave ratne sukobe i da će razum prevladati. No, srbočetničke pobunjeničke horde sve su više bile željne krvi i sukoba te mučkih ubojstava. Pri kontroli vozila pred Pakracem 10. lipnja, najprije je hicem u leđa ubijen mladi policajac Vlado Laučan. Zatim je 16. srpnja u Lipiku ubijen policajac Branko Čorak a ranjena još dva policajca, a 19. srpnja u Siraču napadnuta je policijska patrola PU Bjelovar te su poginuli policajci Željko Cindrić i Ivica Filković dok su šestrica ranjena[7], a 20. srpnja ubijena su trojica policajaca u središtu Daruvara.[8] Krajem srpnja pripadnici postrojbe „Omega“ sukobljavaju se s četnicima na području mjesta Sirač[9], pa na hrvatskoj strani ima više poginulih i ranjenih.[10] Zatim u kolovozu i rujnu slijede bitke za Grubišno Polje i Daruvar, a 1. rujna gine pripadnik „Omega“ Tihomir Vrdoljak iz Bjelovara. Velika tragedija događa se 8.rujna 1991. kad je u selu Kusonje, pored Pakraca, iz zasjede ubijeno 18 pripadnika ZNG-a satnije „A“ iz Bjelovara.[11] Bio je to još veći i bolniji hrvatski gubitak nego onaj u Borovom Selu 2. svibnja iste godine. Poslije oslobađanja Kusonja i ekshumacije prve masovne grobnice u Hrvatskoj, pronađeno je ukupno 20 tijela te je tragičan sprovod hrvatskim redarstvenicima održan 5. veljače 1992. u Bjelovaru.[12]

Presudni događaji koji obilježavaju obranu Bjelovara događaju se krajem ljeta 1991. U Daruvaru se 16./17. rujna vode uspješne borbe za vojarnu „Polom“[13]. Tada se došlo u posjed velike količine naoružanja i borbene tehnike, što je bilo presudno za daljnje opremanje branitelja na području Bjelovarsko-bilogorske županije ali i drugih dijelova Hrvatske. Zatim je i Bjelovar posve oslobođen 29. rujna 1991. O zauzimanju vojnog skladišta „Bedenik“ odnosno „Barutane“ svjedoči zapovjednik diverzantskog voda pukovnik Josip Trogrlić, koji je dobio tu zadaću. Ipak major JNA Milan Tepić uspjeva dignuti skladište eksploziva u zrak te u strašno razornoj eksploziji stradava 8 branitelja, a grad Bjelovar pretrpio je ogromnu materijalnu štetu. Nevjerojatno da se major Tepić u Srbiji smatra narodnim herojem, te ima svoj spomenik i aveniju[14] u Beogradu, Novom Sadu i Banja Luci, a da zbog toga Republika Hrvatska nije diplomatski prosvjedovala.

Krajem listopada 1991. započinju akcije „Orkan-91“ i „Otkos-10“ te u studenom i „Papuk-91“ u kojima bjelovarski branitelji oslobađaju sveukupno 2 275 km². Tako je oslobođeno šire područje Daruvara, Slatine i Voćina, a vojno su ojačani Pakrac i Lipik. Ostatak je oslobođen u akciji „Bljesak“, iako je to bila tek četiri puta manja površina od ove u akcijama iz 1991.g.[15] Svakako je potrebno izdvojiti svjedočanstva branitelja liječnika s prvih crta bojišnica. Dr. Darko Kirinčić iz Grubišnog Polja, bio je u sastavu mobilne kirurške ekipe akcije „Orkan-91“ i „Otkos-10“, ističe kako te akcije nisu dovoljno vojno ni povijesno vrijednovane, posebno zbog velikog učinka koji su ostvarile.[16] Dr. Marica Topić, liječnica s prvih crta bojišnice, dio svog ratnog puta predstavila je u vidu ratnog dnevnika[17]. Od 12. rujna 2007. imenovana je ravnateljicom Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju u Lipiku, te se još danas bavi s posljedicama ratnih trauma. Čini to vrlo uspješno u liječenju hrvatskih branitelja te joj treba posebno zahvaliti na ratnom liječničkom doprinosu, pregaralačkom radu i zalaganju.

To su samo najbitnije činjenice o obrani bjelovarskog kraja, zahvaćenog agresijom 1991.g., na što je temeljito u svojim trima knjigama upozorio Mato Ćurak. Autor je i sam bio dragovoljac i pripadnik „Prvih hrvatskih redarstvenika“, a od veljače 1991. zapovjednik treće desetine jedinice za posebne namjene pri PU Bjelovar. Nositelj je više ratnih vojnih odličja. Književnik i hrvatski branitelj Nenad Piskač za autora ovih triju knjiga o Domovinskom ratu, dobro je zaključio – „Prvo obrana od agresije, a onda i obrana istine“[18]. Doista Mato Ćurak zaslužuje sve komplimente za obranu i čuvanje istine, na nesebičnom zalaganju kako se istina njegovih suboraca nikada ne bi izgubila, ni zatajila. Prikupljanjem vrijedne pisane i foto građe, kroz svoje tri knjige, još jednom potvrđuje svoja ratna odličja i svoju trajnu braniteljsku dušu. Posebno u ova današnja, po istinu i branitelje, vrlo tegobna vremena. Stoga je autoru Mati Ćurku potrebno odati dužno priznanje te zahvaliti u ime svih onih kojima je stalo do istine o Domovinskom ratu, kako bi se istina trajno pamtila i nikada ne zaboravila.

[1] Mato Ćurak: Mi smo htjeli (Gradsko poglavarstvo Grada Bjelovara, 2007.); str. 163 i str. 350

[2] Mato Ćurak: Ratni doživljaji kroz fotografije (Grafocentar, Bjelovar 2009.); str. 61-70

[3] Isto kao 1 str. 349

[4] Mato Ćurak: Moji suborci (Grafocentar, Bjelovar 2008.); str. 285

[5] Isto kao 1 str. 350

[6] Isto kao 2 str. 110-128

[7] Isto kao 2 str. 11

[8] Isto kao 1 str. 187; 190; 192

[9] Isto kao 4 str. 311

[10] Isto kao 1 str. 350

[11] Isto kao 4 str. 118-121; isto kao 2 str. 87 -89 i 196-198

[12] Isto kao 1 str. 275

[13] Isto kao 1 str. 351; isto kao 4 str. 160-162; isto kao 2; str. 12

[14] Isto kao 1 str. 321

[15] Isto kao 2 str. 160-170

[16] Isto kao 4 str. 169-174;

[17] Isto kao 1 str. 15-47; isto kao 4 str. 387-429

[18] Isto kao 4 str. 30

Damir Borovčak